ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ








 



NEBO JE PLAKALO ZA NAMA

Zijad Bećirević


Bosanska Dubica je jedan od prvih bh gradova koji su srpski okupatori već u prvim danima okupacije pretvorili u grad logor. Od 1992. do 1995. godine iz Dubice su protjerani skoro svi Muslimani i Hrvati, njih oko 8.000. Sa konvojima njemačke humanitarne organizacije “Krig uberleben” spašeno je preko 3.000 Dubičana. Ovo je priča o konvoju sa kojim je 3. marta 1993. svoj voljeni grad moralo napustiti 1.200 duša.

Završavala je duga besana noć. Proveli smo je skriveni iza prozorskih zavjesa, u jezivo dugom iščekivanju jutra. Nijema tišina pokrivala je pustu ulicu i kuće koje su se nazirale u mraku. Ništa se nije kretalo. Samo su se ogoljele krošnje drveća pod udarima vjetra povijale prema našem prozoru. Ni traga detonacijama bombi i uobičajenoj pucnjavi, od kojih nam se već cijelu godinu ledila krv u žilama. Teška prohladna kiša počela je u zoru. Oko nas i u nama zamirao je život. Nijedan znak proljeća, koje se uobičajeno naziralo sa prvim martovskim danima. Samo je tiha nada da ćemo preživjeti tinjala u našim srcima kao slabi plamičak svijeće.



Bosanska Dubica, grad u kojem su ostali naši snovi

Naša ulica, skrivena iza riječnih nasipa, kao da još spava ili možda zamire u nemoći da svojim građanima i cvijetu njihove mladosti pruži zaštitu i vrati komšijsku izgubljenu ljubav. Samo nekoliko godina ranije ovdje se igralo kolo, gradila unska kupališta, slavilo postavljenje asfalta, kanalske, telefonske i lokalne TV mreže, kahvendisalo i akšamlučilo pod krošnjama drveća. Reklo bi se, živjeli kao jedna duša.

Već mjesecima i ovaj dio grada je pretvoren u pustoš. Sve kuće u krugu nekoliko stotina metara gađane su četničkim rafalima, granatirane zoljom, minirane i paljene. Sada zjape prazne. Samo u nekima od njih još se naziru tragovi života koji se pritajio i nestaje.




Oproštaj sa rodnim domom

Dok smo ulazili u auto i kretali u nepoznato, iza nas je ostajao naš topli dom, u koji smo velikim odricanjem, voljom i trudom uzidali trideset godina našeg života. U njemu smo rodili dvoje djece, slavili njihove i svoje rođendane, ugošćavali komšije i prijatelje. Nijemo smo gledali našu kuću koja više nije naša. Odlazili smo i u njoj ostavljali nenadoknadivi dio sebe. Ispraćale su nas puste ulice pune kućnih ruševina i paljevina i ulična kaldrma oblivana ledenom kišom. Samo desetinu metara dalje, ostaci spaljene starobosanske kuće našeg komšije, popularnog dubičkog sevdalije Hasana Hatipovića - Patka, od koje je ostao samo okisli drveni kostur.

Vozimo se ulicom Petrinja iz koje su već istjerani skoro svi muslimani. Svi mi morali smo pred odlazak izmiriti sve svoje obaveze i pismenom izjavom odreći se svoje nepokretne imovine u korist srpskih vlasti. Da spasimo gole živote odrekli smo se svega što su stvorile prethodne i naše generacije, svega što nam je nešto značilo. Neki ni u tome nisu uspjeli. Privođeni, batinani, svirepo ubijeni ili protjerani u srpske logore smrti, samo zbog toga što su bili muslimani.

Brisači stojadina jedva stižu obrisati kišu. Moramo proći kroz cijeli grad da se na obilaznom putu kod autobuske stanice pridružimo prognaničkom konvoju, sa kojim ćemo preko Hrvatske negdje dalje u svijet. Odjednom, na obje strane ceste, nedaleko od gostionice „Živi gradić’, ugledasmo nekoliko naoružanih vojnika u maskirnim uniformama, koji su mi davali znak da stanem. Dok sam još pokušavao stati, jedan pod njih je uhvatio ručku i napola otvorio vrata auta. Zapanjen i prestravljen u pijanim krvavim očima prepoznao sam zlobu, mržnju i prijetnju četničke pohote i instiktivno ih pokušavao zatvoriti. Vukao sam vrata sebi a on sebi. Auto se lagano kretalo, a on se spotakao, zateturao i nastavio nesigurno trčati prijeteći stegnutom pesnicom. Tek tada me pritisnuo teški strah. U šoku sam prošao ulicom Puhalo, kraj očeve kuće u kojoj sam rođen, odrastao i oženio se, a potom pored razorene Puhalske džamije i ulicom Urije nastavio voziti prema Autobuskoj stanici. Iz pojedinih kuća i dvorišta su izlazile grupice ljudi natovarenih platnenim putničkim torbama, pripremljenim samo za ovu priliku, u koje je stalo sve njihovo imanje.

Nakon kraće vožnje uskoro smo se pridružili već djelimično formiranom konvoju vozila, koji će nas pod pratnjom UN i Crvenog krsta povesti na spasonosni put u nepoznato. Nedaleko od nas, sa cijevima automata isturenih na gotovs, prijeteći su stajale grupice bradatih okupatorskih vojnika, koje su postajale sve brojnije. Pored konvojskih vozila komešale su se gomile ljudi, uplakane djece, koji su se pozdravljali, grlili i opraštali. Za mnoge od njih je to posljednje viđenje. Pridružili smo se gomili nesretnika. Topli zagrljaji i posljednje ispraćajne želje vodile su nas kroz gomile rođaka, prijatelja i znanaca, sa kojima smo proveli čitav naš život. Hlada kiša neumoljivo je kvasila već promočenu odjeću i miješala se sa suzama koje su neumoljivo kvasile naša lica. Plakali smo. Nebo je plakalo za nama.

I ne samo nebo. Sav jad i sva tuga ovog malog bosanskog grada, koja se u ovom narodu kupila mjesecima, obrušila se na nas. Na Čauševiće, Deliće, Nezireviće, Sevliće, Mujčiće, Ćejvane ... Na moju sestričnu Azizu, njenog Sakiba, na moju Hateminu i moju ubogu slijepu majku, šćućurenu između putničkih torbi na zadnjem sjedištu automobila... Stotine zagrljaja, hiljade oproštajnih poljubaca, u kiši kiša suza. Zajedno sa nama su plakali, došli da nas utješe, isprate i zažele sreću na putu u nepoznato i naše radne kolege, porodični prijatelji Babovići. I Kučinari. Jedini Srbi, od toliko komšija, prijatelja, radnih kolega i znanaca, koji su rizikovali svoj status, možda i živote, i došli podjeliti s nama naš strah i bol oproštaja. I dok smo čekali na polazak konvoja, zaklonjeni gomilom koja se miješala i komešala, sa zaprepašćenjem sam u grupi četvorice naoružanih četnika u maskirnim uniformama, koji su kružili vojnim vozilom, prepoznao demonsko lice i unezvijerene oči četnika koji nas je maločas pokušao zaustaviti. Išli su od grupe do grupe s automatima u rukama i tražili. Znao sam da traže nas. Osjetio sam nesavladiv strah. Činilo mi se da nikad nisam bio bliže smrti. Ni sve one dane kada su me privodili u policijsku stanicu pod optužbom da krijem eksploziv. Čak ni sinoć, kada nam je u kućni posjet došao neki policijski inspektor Dragan sa trojicom do zuba naoružanih četnika i odnio sav novac koji smo spremili za put. I kada sam mu u očajanju rekao da nemam čime putovati, šeretski se nasmijao, gurnuo ruku u džep u koji je strpao svu našu ušteđevinu i vratio nam 300 njemačkih maraka.

Zlokobno su kružili oko nas. Udaljili smo se od mog stojadina, u strahu da će nas po njemu prepoznati. Već se odavno razdanilo, a konvoj nikako da krene. Odahnuo sam tek kada je prodornim zvukom automobilskih sirena dat znak za polazak. U dugoj koloni bilo je desetak autobusa, više desetina privatnih automobila starijih od sedam godina, sa preko hiljadu dvjesta jadnika, koji su od tog trenutka postali beskućnici.

Konvoj prepun prognaničkih platnenih torbi i uplakanih prognanika, istjeranih iz svojih kuća i toplih postelja, kretao se polako naprijed kroz snježnu kišu i jutarnji suton. Naš voljeni grad ostao je iza nas, da čuva grobove naših očeva i djedova, ako se od srpskih vandala mognu sačuvati. Put do najbližeg grada susjedne Hrvatske vodio je kroz poznata naselja, obilaznim pravcima. Konvoj je često stajao i ponovno nastavljao. Svaki zastoj činio nam se kao vječnost. Nijemo smo se promatrali. Moja supruga i majka izgledale su kao sjene. Samo su oči široko zjapile u licu ispijenom strahom, brigom i nesanicom. Plakali smo bez snage i volje da se sami utješimo.

Uskoro se konvoj ponovno zaustavio. Ispred obližnje škole stajala su djeca poredana kao u horu, dovikujući nam „Ustaše! Ustaše!“. Velike grupe pijanih i do zuba naoružanih vojnika išle su od vozila do vozila. „Pare za srpsku vojsku“, prijetećim glasom ponavljao je prvi od njih, rukom podržavajući nož za pojasom. Gurnuo sam mahinalno ruku u džep i dao sve što sam u džepu imao. Nekoliko kilometara kasnije ponavljala se ista slika. Okupatorski vojnici presjecali su i zaustavljali kolonu vozila i uzimali ono posljednje što nam je za ovu priliku ostalo. U svakom od njih video sam izobličene zakrvavljene oči onog četnika, koje su me čitavim putem pratile i vrebale, tjerajući mi strah u kosti. Vojnici UNPROFORA, koji su obezbjeđivali ovaj konvoj, nisu mogli nesretnicima u njemu pružiti nikakvu sigurnost ni zaštitu. Oni su bili samo servis i pomoćna služba okupatorskog četničkog režima. Život svakog od nas, kao i mjesecima ranije, bio je na samom rubu. Naš strah, suze i neumoljiva kiša i susnježica bili su naš vjerni pratilac. Prolazili smo pored poznatih naselja, omiljenih izletišta i kupališta. Sve to postajalo je naša nepovratna prošlost.

U selu Draksenić, nedaleko od Fabrike šećera, ponovno smo morali stati. Trojica srpskih vojnika išla su od vozila do vozila. Ponovno je trebalo dati 100 KM za “putarinu”. Kada su došli do našeg auta, u jednom od njih prepoznao sam inspektora Dragana, našeg sinoćnog posjetioca. “Zar me nećeš ni pozdraviti” dobacio mi je uz isti šeretski osmjeh i onoj dvojici dao znak da od nas ništa ne traže. Zbunjeno sam odgovorio da ga nisam prepoznao i zahvalio mu uz obećanje da ćemo se još negdje sresti.

Putovali smo cijeli dan putem koji se u normalnim uslovima prelazi za nepuna dva sata. Već je počeo padati mrak kada su nas ponovno zaustavili na improvizovanom graničnom prelazu ka Hrvatskoj. Svuda oko nas grupisali su se pijani okupatorski vojnici. Mnogi od njih držali su u ruci flaše rakije i ispijali je sa dugim gutljajima. Nije im smetala ledena kiša. Krenuli su prema našim vozilima sa noževima izvađenim iz korica i uperenim cijevima automata. “Pare za srpsku vojsku”, ponavljali su u glas trpajući pare u svoje džepove, a njihove krvave oči prijeteći su kolutale.

“Nemam više, sve su nam već uzeli, zavapio sam očajnički, gurajući ruke u prazne džepove. “Skidaj zlato”, zavikao je prvi, naginjući se prema zadnjem sjedištu vozila, na kojem su sjedili moja žena i majka. Moja Hatemina je užurbano skinula narukvicu i minđuše i gurnula ih u ispruženu četnikovu ruku. Uskoro se pojavila nova grupa, pa još nekoliko novih. Puna dva sata
trajala je naša agonija u mraku koji se sve zloslutnije stezao oko nas. Naše olakšanje nastupilo je tek onda kada su nas na samom prelazu skinuli do kože. Prolazili smo ispred uperenih tenkovskih cijevi i otkočenih kalašnjikova. Mogli su nam uzeti samo još tijelo i dušu, jer nam ništa drugo nije ni ostalo. Ali to im u ovom trenutku nije trebalo. Željeli su samo da nas protjeraju, zaposjednu naše kuće i zemlje, otmu sve ono što smo vjekovima stvarali mi i naše prethodne generacije.

Naše misli ni ovaj put, kao ni više mjeseci unazad, nisu bile opsjednute brigom za spasenje naših života. Naši životi postali su svakako potpuno bezvrijedni,. Mislili smo samo na našu djecu, koja nas već godinama čežnjivo čekaju sa druge strane granice. Danima smo zamišljali njihove likove i čežnjivo iščekivali topli zagrljaj. Punu godinu o njima ništa nismo znali. Sve veze između nas i svijeta oko nas bile su prekinute.

Smrtna agonija produžavala se duboko u noć. Ni život, ni smrt. Pred samo jutro konvoj je ponovno krenuo, kroz studen i kišu. Izobličeni strahom sagledali smo se. Suze iščekivanja sada su još obilatije kvasile naša lica. U rano svitanje ponovno smo stali. Mala stanična zgrada prvog graničnog hrvatskog grada vidjela se u daljini. Uskoro se začuše prvi glasovi. Izjurili smo iz našeg vozila. Nismo više primjećivali neumoljivu kišu pojačanu snijegom. U gomili koja se ubrzano primicala prepoznao sam prvo sina, a zatim kćerku. Išli su od vozila do vozila i dozivali nas. „Armine, sine!” zavapio sam očajnički, dok sam ga primao u dugi zagrljaj. Nisu to bile prepoznatljive riječi, već očajnički vrisci i jecaji. Obliven suzama radosti osjetio sam dodir sinovljevih i kćerkinih ruku i duge tople poljupce. Moja Enida nije mogla prozboriti ni jednu riječ. Jecala je, ridala, tužno, neutješno. Kad sam je posljednji put video bila je to tek porasla djevojčica, a sada je već stasala djevojka. Dugo, veoma dugo stajali smo svi uvezani u jedan zajednički zagrljaj. Željeli smo da tako ostane za vječnost. U tom zagrljaju ponovno smo našli sve ono što smo kroz protekle godine izgubili. Naše želje, čežnje i htijenja. Samo su suze pomiješane s kišom bile novi vid naše porodične sreće. U autu, iza nas, čekala ih je nestrpljivo njihova nana, slijepa devedesetogodišnja starica. Susret s njom bio je eksplozija svih dana čežnje i bola, koji su se nakupili u srcima naše djece. Starica ih je nježno pipala rukama i pokušavala prepoznati samo njoj znane detalje. Njene slijepe plave oči sijale su nekim posebnim sjajem, kao da vide, oslobođene svega što priječi i sputava.



Hrvatski grad Novska, prag naše slobode i raskrsnica puteva

Sjedinjeni srećom nismo skoro ni primjetili da smo ponovno slobodni. Povjerovali smo da su godine naših patnji okončane. Danima i mjesecima čekali smo i zamišljali ove trenutke. Sada smo bili ponovno zajedno. Stajali smo obilato umivani kišom i našim suzama. I ovdje, u susjednoj Hrvatskoj, nebo je plakalo sa nama i za nama. Cijeli jedan dan i jednu noć; i još jedan dan i još jednu noć, koje su dolazili. A naš voljeni grad, naša Bosanska Dubica ostala je pokisla i uplakana za svima nama, za svojom djecom, za generacijama starih i mladih Dubičana koje nepovratno odlaze u tuđinu.

Dugu posljednju godinu naša djeca su čežnjivo čekala naš dolazak. Napustili su nastavu na fakultetu i dolazili čekati prognaničke konvoje, koji su te godine iz Bosne postali svakodnevni. Dočekali su i ispratili osam prognaničkih konvoja, sa više hiljada protjeranih, koji su došli iz našeg grada. Svaki put su dolazili s nadom i suzama, a odlazili sa razočarenjem i suzama. Njihov mali iznajmljeni stan postao je privremeno utočište za mnoge dubičke prognanike, koje su prihvatali umjesto nas i obezbjeđivali im prvi prihvat.

A u taj mali stan, u Tkalčićevoj 40, stigli smo tek 4. marta u kasno popodne. Nismo ni pomišljali na san. Ni taj dan, ni sljedeću noć. Vraćali smo se u dane naše neizmjerne sreće. Brisao sam suze, koje su nekontrolisano lile niz moje obraze. Liju i sada, dok sa bolnom sjetom ispisujem ove redove.

A teška hladna kiša, pomiješana sa snijegom, još uvijek je natapala ulicu, i rijetke prolaznike ispod naših prozora. Nebo je još uvijek plakalo za nama. I sada, ponekad, kad izađem na kišu, spontano mi udare suze. Njihovu toplinu osjećam na svojim obrazima kao daleki zov jednog izgubljenog vremena. Uvijek iznova naviru s mojim mislima. Ne mogu ih obuzdati ni danas, toliko godina kasnije.

Naš boravak u Hrvatskoj bio je samo polazna stanica našeg progonstva. Samo dva mjeseca kasnije morali smo se ponovno rastati od naše djece. Novi početak od same nule čekao nas je u Njemačkoj, a pet godina kasnije u Sjedinjenim državama. Mi i naša djeca danas smo sretni američki državljani, ali u našim srcima još ponekad krvari, a na oči naviru suze . Naročito onda kada padaju ledene martovske kiše. Tada ponovno vjerujemo da nebo još uvijek plače za nama.

Zijad Bećirević


20.10.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 09.10.2012. - Last modified: 14.08.2015.