ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore


BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Zijad Bećirević


 




ZADIVLJUJUĆE PRIJATELJSTVO
TATJANE BABOVIĆ GUSE I AZIRE KALABIĆ


Piše: Zijad Bećirević



Tokom ratnih zbivanja 91-95 dubička familija Kalabić, kao pretežan broj bošnjačkih porodica morala se podjeliti i iseliti negdje u svijet. Bećir Kalabić, Dubičanima poznat kao Bećo i njegova supruga Dika preživjeli su rat i ostali su živjeti u Bosanskoj Dubici, a njihova kćerka Azira i sin Maše izbjegli su u Njemačku, a potom u Sjedinjene države i nastanili se u američkoj državi Illinois, gradu Rokfordu. I roditelji i djeca vjerovali su da će ih život ponovno sjediniti, da će se mladi vratiti i obnoviti biznis po kome su Kalabići bili poznati u širem regionu. Prošle su godine, a san o povratku je bio sve neizvjesniji.

Azirina majka je oboljela, a potom obolio i umro otac Bećir. Očeva prerana smrt bila je šokantna za Mašu a posebno za Aziru, koja se već tada borila s teškom bolešću, prikrivajući teško stanje od svojih roditelja. Bol, tugu i nadanja najradije je dijelila sa svojom dragom prijateljicom iz školskih dana Tatjanom Babović Guse, koja je živjela u susjednoj američkoj državi Minnesoti.

 Iako je imala velike obaveze prema poslu i svojoj brojnoj porodici, Tatjana je uvijek nalazila vremena i načina da se nađe uz svoju Aziru i u najtežim trenucima pruži joj ruku ohrabrenja i podrške.


Početkom februara, nakon teške operacije, Azira je zapala u duboku zdravstvenu krizu. Njena prijateljica Tatjana ponovno je bila uz nju, stajala uz uzglavlje bolničkog kreveta, hrabrila je i tješila…

Nakon duge iscrpljujuće borbe s bolešću 13. Februara 2012. godine Azira Kalabić je u 48. godini života preselila je na Ahhiret. Sahranjena je 15. Februara 2012. u prisustvu velikog broja građana Rokforda, Chicaga, ali drugih gradova Amerike i Kanade. Njena smrt nam otkriva još jednu životnu dramu o ratnom i poratnom stradanju bosanskih posebno bošnjačkih porodica, ali i na svoj upečatljiv način govori o veličini prijateljstva, u kome je Tatjana Babović na sebi svojstven način uzdigla i potvrdila i ljudske vrijednosti, o kojima i danas s divljenjem i zahvalnošću govore svi Dubičani, poznanici i prijatelji dubičke porodice Kalabić.

Dubička porodica Kalabić izgubila je svoju Aziru, najdražu ružu iz svog vrta, a Tatjana Babović Guse svoju vjernu prijateljicu iz školskih, ratnih i poratnih dana, s kojom je podijelila mnoge trenutke radosti i tuge. Prerana smrt Azire Kalabić je nenadoknadiv gubitak za njenu porodicu ali i veliki gubitak za sve one koji su je poznavali i voljeli, jer bila je unikat.

U nemogućnosti da prisustvuje dženazi, Tatjana je u oproštajnom pismu, obilato kvašenom suzama, poslala svoju oproštajnu poruku:
 



Moja najdraža Azira,

Ne mogu biti prisutna kraj tvog odra da ti uputim posljednji pozdrav. Nisam mogla da nađem prave riječi kojim bi se moglo opisati ono što se u svima nama događalo na vijest o tvom preranom odlasku. Ni sada nema riječi i neće ih biti, jer ti si bila neponovljiva, zaista izuzetna, toliko potrebna, posebno produhovljena, potpuno stvarna, da je tvoj lik, još uvijek, toliko u našoj svijesti da sve izgleda kao da si otišla negdje na kratko i da ćeš se ubrzo vratiti.

Vidimo sebe, svako na svoj način, u tvojoj sudbini. Još jednom doživljavamo ono saznanje o prolaznosti i nevjerovatnoj vrijednosti sadašnjice koja nam izmiče a mi ne znamo kako da je usporimo i kako da zauvijek ostanemo u njoj. Razumije se da to nije moguće, ali uvjerena sam da si ti postigla to - da ostaneš prisutna i kada zauvijek odeš. Dostojanstvom, duhovnom ljepotom i velikim srcem uspjela si da nadživiš svoju smrt.

U našim životima ostaje divno sjećanje na tebe i kao što jedan dobar drug reče - bila si princeza, jedna i jedinstvena. Svima će nedostajati tvoja blaga riječ, duhovitost i nebrojena dobročinstva.

Nadam se da će bar jedna od ovih suza doći do tebe da mi te isprati kako treba. Nije fraza, zaista, Bog bira.

Neka ti je laka zemlja. Pokoj ti duši.

Tvoja Tatjana”

 


Prijateljstvo Tatjane i Azire trajalo je preko 30 godina. Rodilo se u školskim klupama, a produžilo kroz čitav život. Bilo je iskreno i uzajamno. Izrastalo je i jačalo u njima i širilo se na druge kroz njihovo međusobno razumjevanje i povjerenje. Njihovo prijateljstvo posebno je osnaženo, produbljeno i dobilo jednu drugu dimenziju, sredinom 2008.godine, kada je Azira svojoj vjernoj prijateljici povjerila bolno saznanje, koje je morala kriti od svojih najbližih, da je teško oboljela. Bio je to težak udar, šokantan za obje, a za Tatjanu posebno alarmantan. Kao da su se dva tijela sjedinila u jedno tijelo i jednu dušu. Iako su živjele u dvije američke države, par stotina milja daleko jedna od druge, od tog dana dio Tatjaninog života bio je posvećen njenoj bolesnoj prijateljici Aziri. Kad god je našla povoljnu priliku otputovala bi na nekoliko dana iz Minnesote u Illinois, iz Edena u Rockford, da pomogne Azirinu borbu za život i njeno liječenje do varljivog oporavka, koji im je vraćao nadu u ozdravljenje. Sve te dane išli su zajedno na duge iscrpljujuće terapije i satima se tješili uspomenama i dogodovštinama, kojima su potiskivale gorku spoznaju da se bliži dan neminovnog rastanka. A sve to nije bilo lako uklopiti u dnevni život. Uz porodične obaveze Tatjana je radila tri posla: 5 noćnih smjena u Domu za stare i iznemogle, par sati kao substitut u Školi uz djecu s posebnim potrebama i part –time job. U nastojanju da pomogne i olakša boli svojoj prijateljici Tatjana je bila prisiljena odlagati svoje brojne obaveze i brigu o vlastitoj porodici prenositi na druge. U američkim uslovima života, gdje se sve mjeri vremenom i dolarom, gdje djeca ne mogu ni sate posvetiti svojim starim i iznemoglim roditeljima, bila je to velika žrtva, a za Tatjanu samo prirodan manir ponašanja.

Svojom neizmjernom ljudskom humanošću, pažnjom i ljubavlju za druge, Tatjana je i ovaj put, kao mnogo puta ranije, pokazala da je prijateljstvo najveća vrijednost i uvjerila nas da je prijatelj u teškim životnim prilikama nezamjenjiv; često vredniji i bolji nego sin ocu, kćerka majci. Jednom neko reče: “ Ko ima prijatelja ima kapital”. “Prijatelji su kao zvijezde; ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su uvijek tu”. Prijateljstvo je kao ptica u kavezu; ako ne paziš na nju odletjet će”… To se rah. Aziri i Tatjani nije moglo dogoditi.

Tatjanina humanost, pažnja i ljubav za druge ima duboke korjene i dugu tradiciju, za koju znaju Dubičani. Dobru dušu, plemenitost i humanost naslijedila je od svoje bake Rodne koja je prije mnogo godina doselila u Dubicu iz sandžačkog rudarskog grada Trepče i kratko potom osvojila pažnju i ljubav Dubičana. Svoju finoću i ljubav za druge Rodna je prenijela na svoju djecu, posebno na svoju kćerku, Tatjaninu majku Jelenu, a to dragocjeno nasljeđe dodatno obogaćeno Jeleninom plemenitošću, ostalo je u Tatjaninoj duši kao porodični talisman. Sa takvim porodičnim korjenima ona nije mogla otići na drugu stranu, već osnažiti humanizam. Možda je to bio razlog da Tatjana po završetku gimnazije upiše i završi sociologiju, i zaposli se u dubički Centar za socijalni rad kao socijalni radnik, na kom je poslu ostala sve do rata, do sudbonosne udaje u Minnesotu, za Amerikanca Douga. U tom vremenu zaradila je Tatjana mnogo sevapa i blagoslova od ljudi u nevolji.

Kada su u Bosanskoj Dubici i širom Bosanske krajine srpski prijatelji okrenuli glave od svojih prijatelja muslimana, kada je mržnja zaprijetila da se digne iznad ljubavi, kada je svaki i najmanji znak pažnje, simpatije i ljubavi prema njima bio tretiran kao izdaja srpstva, izložen osudi i šikaniranju do odmazde, Tatjana i njena majka Jelena, i pored velikih rizika, održali su stečena prijateljstva, saosjećali s patnjama svojih prijatelja muslimana, obilazili ih u njihovim kućama, dijelili s njima brige i nade. A kada je iz Dubice počeo masovni progon neSrba, odlazili su na ispraćaj izbjegličkih konvoja, obuzdavajući strah, ne štedeći suze. Satima su na hladnoći, kiši i snijegu stajali uz kolone suza i nade, stišćući ruke prijatelja, dajući im podršku i vjeru u neko bolje i pravednije sutra. Takva pažnja se ne može nikad zaboraviti, ni od ljudi ni od Boga. I ovom prilikom u svoje lično ime i u ime porodice Bećirević zahvaljujem familiji Babović, posebno Tatjaninoj majci Jeleni, na pažnji i podršci koju su nam ukazali u najtežim trenutcima našeg života.

U takvim okolnostima i na takvim osnovama Tatjana je ponovno promovisala sebe i uzdigla se kroz svoja humana djela. Nije se promjenila. Ostala je ona ista, kao njena baka Rodna, kao njena majka Jelena. Sigurno je da će od nje imati šta naučiti njena djeca, njen 12-ogodišnji sin Filip, 10-ogodišnja kći Jelena…

Bol za prijateljem ostaje kao rana na duši. Moramo se sabrati, u saburu sačuvati suze, jer previše je tuge u našim srcima, i svaki dan bi imali razloga plakati. I u smrti Azire Kalabić je vrijedna spoznaja da sve nestaje, a dobra djela ostaju za generacije koje dolaze. Sigurno je da će u tom vrijednom nasljeđu ostati prepoznatljiva dobra djela Tatjane Babović Guse i tragovi njenog velikog prijateljstva sa r. Azirom Kalabić.

Nema više naše Azire. Umrli su, preselili na Ahhiret mnogi prognani Dubičani. Otišli su u neki drugi svijet. Njihov san o povratku na svoje nije ostvaren; ostavljen je novim generacijama koje su se rodile i rađaju u nekom drugom podneblju, pod tuđim nebom. Svi oni žele u novoj sredini potvrditi sebe, steći znanja i vrijednosti s kojima će obogatiti zemlju svojih očeva i djedova, kada se u nju vrate. Jer nije najvažnije koliko čovjek traje, već koliko od sebe daje.

Neka je veliki rahmet na tvojoj duši draga naša Azira, veliki sabur tvojoj familiji, a velika hvala tvojoj vjernoj prijateljici Tatjani, koja nas je još jednom uvjerila da prijatelj nikad ne umire.



04.03.2012.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:04.03.2012. - Last modified: 14.08.2015.