ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 


 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ







 



GETO UZ GETO Rs

Piše: Zijad Bećirević


Etnički povratnici u gradovima Rs i dalje žive kao u getima. Bošnjaci, koji su do agresije na BiH u većini gradova Rs bili većinski narod, sada žive u getoiziranim naseljima kao obespravljeni građani drugog reda. Svake godine je sve gore. U istom položaju su i Hrvati Rs, o čemu uvjerljivo govore autori i akteri priče o “Banjalučkom getu”.

Nedavno predstavljena argumentovana istinita filmska priča FTV o “Banjalučkom getu” je više podsjećanje na ono što se događa danas nego prisjećanje na ratne dane, kada je Banja Luka kao i drugi gradovi Bosanske Krajine okupirana od srpskog agresora i skoro potpuno očišćena od nesrpskog stanovništva. Tokom rata cijeli teritorij Rs je getoiziran i takav je ostao sve do danas. Prethodna dva dana na dvodnevnoj sarajevskoj konferenciji o sigurnosti pokušavali su ali nisu htjeli naći odgovor na pitanje, gdje su izvori nesigurnosti i odakle BiH prijeti destabilizacija i teror. Umjesto o nesigurnosti unutar BiH, koja je došla do tačke usijanja u genocidnoj getoiziranoj strukturi Republike srpske, pune prijetnji i agresivnih podsticaja, na konferenciji se radije govorilo o opasnosti po sigurnost iz okruženja. Takvim razmišljanjima bi bilo mjesta da se mislilo na Tadićev Beogradski skup, koji govori o toleranciji, šalje poruke mira, a istovremeno vrši smotru, daje smjernice i zbija eksplozivne naboje. Po onoj “gdje ja stadoh, ti produži” Tadić nastavlja putem Miloševića, a Dodik utabanim stazama Karadžića, Krajišnika i Plavšićke. A Trojanski konj ulazi u Bosnu, šeta kroz nju, ulazi i izlazi iz nje kao iz svoje avlije. I u tome nije kraj priče.

A priča o Banjalučkom getu, iz uvodnog dijela ovog teksta, samo je pokušaj da se otvore oči svima nama, a posebno onima koji u BiH drže fotelje i godinama konferišu o boljim danima, dok narod pati a zemlja tone. Odlučnošću i smjelošću Zole u njegovom “Žerminalu” sa historijskom poentom “Optužujem!”, Banjalučki biskup, velečasni Franjo Komarica smogao je odlučnosti i snage da još jednom upre prst i skrene pogled svijeta na Banjalučki geto i danas ukotvljen uz obale Vrbasa, kao stožer getoizirane mreže Republike srpske, u kojoj zamire i zauvjek nestaje multietnički život ne samo Banjaluke, već cijele Bosanske Krajine. A slične poruke i optužbe slane su i ranije u eter od hrabrih ljudi Prijedora, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Ključa, Bihaća… ali svijet sa nama i oko nas još nije našao dovoljno vremena i volje da nam pomogne iskorijeniti zlo oplođeno na okupiranoj zemlji, u getima Rs, koja ni po čemu nisu drugačija od onih nacističkih iz vremena II svjetskog rata. Razlika je samo u tome što su nacistička geta likvidirana prije kapitulacije Njemačke, a geta u Rs ne samo da još postoje, već se odomaćuju kao normalan teritorijalizirani model življenja, po kojem su i voda, i zemlja i zrak samo srpski.

Isti ljudi koji su 92-95 okupirali Banja Luku i danas u njoj vladaju. Za ubistva 100 Hrvata i 300 Bošnjaka, u vrijeme kada nije bilo ratnih operacija, niko nije odgovarao, nitko nije procesiran. U Banjalučki geto do danas se vratilo samo 5% Hrvata a muslimana skoro i nema. Povratnici i sada žive izdvojeni, izolirani, praćeni, nadzirani, obespravljeni, bez posla, u strahu, jer im sudbinu i dalje određuju oni isti koji su od 91 do 95. čistili teren, stvarali i vodili geta, a koji ništa ne znaju, niti su znali za ono što se događalo u Banjaluci, na regiji Bosanske Krajine, širom BiH.

Sada nitko od aktera, i danas odgovornih ili uticajnih, ne zna šta se događalo. Svi su znali, zajednički krojili i izvršavali krvave planove istrebljenja, a sada niko ništa nezna. Ni Vitomir Popović, koji je bio Predsjednik Vlade, ni Gojko Vasić, direktor policije, ni Rajko Kasagić, raniji pred. IO pa Pred. Vlade, ni Nenad Stevandić… A isto je ili slično u svim gradovima Republike srpske. Banjalučki geto se potvrđuje kao stožer, uz koji se kao karike na lancu ili zrna na gerdanu, nižu krajiška bosansko-hercegovačka geta Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Prijedora, Bosanskog Novog, Bosanske Kostajnice,…I tako od Une do Drine. Uz geto geto, a u njemu povratnik omrznut ko pseto. Identična kao indigom preslikana geta nacističke Njemačke. Za razliku od nacističkih geta koja su formirana u izdvojenim dijelovima gradova, često omeđena zidovima kao poznati Varšavski geto, geta Rs su kvartovi kao sastavni dijelovi gradova, u koje se ulazi i izlazi danju, strahuje od nove racije, spava na oprezi, živi od pomoći iz vana i čeka smrt ili bolje vrijeme. Nacistička geta su u toku ili po završetku II svjetskog rata ukinuta, a geta Rs uspostavljena tokom agresije i danas predstavljaju kostur genocidne Rs i okosnicu njenog secesionističkog režima.

Postoje tvrdnje da se širom BiH vrši getoizacija, mada je ispravnije bilo zaključiti da se sa getoizacijom nastavlja, ali u prepoznatljivim područjima BiH, prije svega Rs, jer tokom implementacije mira geta nisu ukinuta već više izolirana i bolje zakamuflirana. Ako to nije tako kako objasniti činjenicu da se od 14.000 povratnika u opštinu Bjelina 4.000 ponovno vratilo u svijet, jer su u povratničkoj sredini umjesto obećanjima dočekani novim prijetnjama, šikaniranjem i poniženjima. A povratnička sudbina je ista u svim dijelovima Rs. Za nepovjerovati je da se i dalje daju izjave o uspješnom povratku po Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma, iako se zna da je povratak prognanih doživio totalni neuspjeh. I u jednoj od najnovijih izjava g. Safet Halilović, Ministar za ljudska prava i izbjeglice, kaže “Zahvaljujući međunarodnim organizacijama urađeno je dosta na povratku izbjeglih i raseljenih, ali je ostalo još nerazriješenih pitanja “. Nisu g. Haliloviću ostala nerazriješena neka pitanja, već osim nešto obnovljenih i zakrpitih kuća povratnicima nije pruženo ništa, ni posla ni kruha, pa čak ni pravo da se vrate na svoje. Na sličan način mnogi najodgovorniji lažu narod i obmanjuju svijet iznoseći podatke da se u BiH vratilo milion prognanih, a neće da kažu da je većina tih samo došla posjetiti i obići svoje, pa se nuždom vratila u neki kutak svijeta u kojem ima posao, neki vid novčanih primanja i siguran krov nad glavom. Istina je da se par stotina hiljada prognanih želi vratiti svojoj kući, ali kako doći u sredinu iz koje se svakodnevno prijeti, nagovještava otcjepljenje, ugrožavaju životi i šalju neprijateljske poruke.

A takva sredina je ne samo Banja Luka. Takav je Prijedor, takva je Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, … i širom Rs-e, sve tamo do Bijeljine, Zvornika, Višegrada i Foče. Geto do geta. Gradovi i sela kroz koja počinioci zločina slobodno šetaju, primaju “teško zarađene penzije” a porodice žrtava i povratnici bore se da prežive i traže sigurniji kutak u kojem bi mogli zanoćiti, do novog nesigurnog jutra.

U prvoj knjizi o prijedorskom genocidu, zapisima nezaborava prijedorskog TV snimatelja Nusreta Sivca, koji je bio svjedok i stradalnik, na spisku počinilaca zločina na prijedorskoj regiji, nalaze se imena više stotina zločinaca, koji su bili članovi kriznog štaba, organizatori, rukovoditelji, ispitivači, stražari, članovi prijekog suda, egzekutori i sponzori prijedorskih logora smrti Omarska, Keraterm,Trnopolje. Samo neka od tih imena su: Srđo Srdić, Savo Kesić-Žorž, Nenad Morača, dr. Mile Radetić.,Vladimir Arsić, Željko Mejakić, Duško Sikirica, Slobodan Kuruzović… Od nekoliko stotina prijedorskih zločinaca, koji su ubili preko 3.600 Prijedorčana i počinili još nepriznat genocid nad Bošnjacima, procesirano je svega nekoliko osoba. Prijedor je i danas srpski geto za Nesrbe, sa Omarskom kao bastionom ekstremizma i mržnje prema Muslimanima i Hrvatima. Prijedor je uz Banja Luku ne samo getoizirani dio Rs već jako i sigurno utočište za počinioce zločina i izvršioce genocida, koji se tu uvezuju i utvrđuju, jer u drugim dijelovima svijeta gube tlo pod nogama. Koliko je prijedorsko područje nepovoljno za povratnike a pogodno za ratne zločince, ponovno pokazuju nedavni mirni protesti povratnika s ponovljenim zahtjevima i hapšenje brčanske zločinke Monike Simonović, koje uz to indikativno pokazuje da ni prijedorske vlasti više nisu u mogućnosti počiniocima zločina osigurati sigurnost i zaštitu. A slično stanje je u većini opština prijedorskog okruženja.

Prema podacima mr. sci .Ante Milinovića u knjizi “Bosanski Novi u našem srcu”, na području opštine Bosanski Novi počinjeno je preko 3000 zlodjela, spaljeno preko 1.500 nesrpskih domova, ubijeno više stotina civila, a više hiljada zatvarano i mučeno u logorima Mlakve, Japra, Krajinapromet, Vatrogasni dom, Blagaj i na stadionu NK “Sloboda “. U nepotpunom popisu 251 novljanske žrtve za mnoge je naznačeno vrijeme i mjesto pogibije. Pod pritiskom terora u maratonskom konvoju spasa Bosanski Novi je napustilo 13.000 Novljana, od kojih je 278 izdvojeno i ubijeno, a do danas uglavnom nitko nije odgovarao. Iako je sva dokumentacija o počinjenim zločinima uredno dostavljena UNHCR, Međunarodnom sudu pravde i Krivičnom sudu za ex-Jugoslaviju u Den Haagu, osuđeno je svega nekoliko zločinaca uglavnom na kraće kazne zatvora. Bosanski Novi je sada srpski geto i krunski dokaz planskog memoricida pod izmijenjenim imenom Novi Grad.

U Bosanskoj Dubici, koju okupatori zovu Kozarska Dubica, život je izgubilo blizu 200 građana svih nacionalnosti, a skoro svi Bošnjaci i Hrvati su protjerani, iako do hrvatske operacije “Oluja” na tom području nije bilo većih ratnih operacija. Prva bošnjačka žrtva agresije na BiH pala je u Bos. Dubici još avgusta 1989. godine. Na spisku lica odgovornih za počinjene zločine je preko 60 osoba, od kojih do danas niko nije odgovarao, iako su podaci o nekim počinjenim zločinima dostavljeni haškom sudu i drugim organima još 1993.g. Lica sa spiska ne samo da nisu odgovarala, već i danas obavljaju važne fuknkcije u Rs, a oni najodaniji nagrađeni su čelnim pozicijama u organima vlasti Banjaluke. Bosanska Dubica je i dalje jako separatističko uporište separatističkog režima Rs. Bosanska Dubica je i danas geto pod izmijenjenim imenom Kozarska Dubica za mali broj Bošnjačkih povratnika i šačicu Hrvata.

A šta se u danima rata dešavalo u Bosanskoj Gradišci a što se događa danas, uvjerljivo govore izjave brojnih svjedoka i validni dokumenti, koji kao i u većini drugih slučajeva čekaju svoju verifikaciju, sa kojom će odgovornost počinilaca zločina postati izvjesnija. I Bosanska Gradiška je geto, u kojem i dalje mali broj povratnika pokušava obnoviti život.

Dok se ne reintegriše i ukine Republika srpska geta Rs neće biti ukinuta, a Rs neće biti ukinuta dok se politika RBiH jedinstveno, odlučno i beskompromisno ne usmjeri protiv srpskog hegemonizma i separatizma Rs, što će ojačati ulogu države na političkom i ekonomskom planu i omogućiti integrativne procese i put ka Evropi. A prve prepreke na tom pravcu su entitetski etatizam Rs i politička korupcija u državnim vrhovima BiH. A o tome se glasno ne govori, samo šapuće. Čekali smo punih 16 godina da neko od čelnih političkih funkcionera otvoreno i javno postavi pitanje etatističkog razvlašćivanja Republike srpske. Ovih dana pokušava to učiniti g. Denis Bećirović, predsjedavajući Predstavničkog doma parlamenta skupštine BiH, koji je u oštrom odgovoru na refrenske Dodikove prijetnje rušenjem RBiH, poručio da će takvi pokušaji ukinuti Republiku srpsku, što je u suštini pitanje svih pitanja za BiH.

A getoizacija Republike srpske se neće moći nadvladati i prevazići dok se u Rs ne promjeni režim- dok ne odu snage separatizma i secesije predvođene Dodikom i pomagane Tadićem iz Srbije, a dođu oni koji su spremni za zajednički multietnički život s ostalim narodima BiH, kakav se u BiH vjekovima živio i njegovao.

BiH ne može naprijed dok se radikalnije ne poboljša ili promjeni sistem, a sistem se neće promjeniti dok se BiH teritorijalno ne ujedini, a teritorij se ne može objediniti dok se ne ukinu geta i omogući slobodan protok ljudi, roba i kultura u svim dijelovima BiH. Sve do tada u BiH nema jedinstvenog političkog i ekonomskog osnova za pokretački razvoj, koji će u razvojnu funkciju staviti naše bogate prirodne resurse. Da bi se to postiglo mora se stvoriti kritična masa snaga sposobnih da promjene postojeće stanje. Tu kritičku masu mogu stvoriti samo sindikati i organizacije mladih uz pomoć medija, jer korumpirana politička struktura ojačana stranačkim totalitarizmom to nije sprema učiniti, jer bi time dovela u pitanje vlastite pozicije.

Do tada će etnički povratnici u gradovima Rs i dalje žive kao u getima. Bošnjaci, koji su do agresije na BiH u većini gradova Rs bili većinski narod, živjeće, topiti se i nestajati u getoiziranim naseljima, kao obespravljeni građani drugog reda. Svake godine biće sve gore. U istom položaju naći će se i Hrvati Rs, što jasno nagovještavaju autori i akteri priče FTV o Banjalučkom getu.


24.12.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 24.12.2011. - Last modified: 14.08.2015.