ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 


 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











 



PRISLUŠKIVANJE GRAĐANA REPUBLIKE SRPSKE

Piše: Zijad Bećirević


Ovih dana mediji Republike Srpske, a uz njih i poneki od predstavnika entitetske vlasti, sa zaprepašćenjem i iznenađenjem govore o prisluškivanju građana, kao da ponovno otkrivaju Ameriku. Slične vijesti publikovane su unazad par mjeseci, u aprilu, kada je otkriveno da Obavještajna agencija OBA prisluškuje 5.000 građana, što je predstavljalo senzaciju i iznenađenje samo za totalno neobaviještene i krajnje naivne. I pored takvih saznanja, nitko nije okrivljen, nisu preduzete nikakve dodatne istražne mjere, nije identifikovan nitko tko stoji iza špijunaže i blamaže građana, a međunarodna zajednica umjesto da sankcioniše, dodatno je snabdjela špijunske centre RS sa novom još savremenijom opremom za prisluškivanje i špijuniranje. Čak šta više, uz odobravanje i podršku, mreža telekoma dopunjena je sa iskusnim i dodatno obučenim obavještajnim kadrovima, tako da će zemlja, zrak i voda RS biti potpuno pokrivena i „zaštićena”, i od svakog ružnog pogleda. Sve to dalo je puno pravo predsjedniku RS Miloradu Dodiku, da s ponosom istakne " Republika Srpska ima svoje vlastite institucije, svoju teritoriju i svoje ljude…” “Treba joj samo međunarodno priznanje i članstvo u UN“.

Od prvog dana Dejtonskog mira (koji je samo zaustavio krvoproliće, a nikom u BiH nije donio stvarni mir), u Republici Srpskoj se strogo prati, kontroliše i evidentira svaki telefonski poziv koji dolazi iz vana, provjerava svako sumnjivo pismo, prate svi koji ulaze ili izlaze u RS, a naročito prognani Bošnjaci koji su se stalno vratili ili oni koji nakratko obilaze svoje kuće i imanja. Njima je sumnjiv i opasan svaki razgovor povratnika, svaki kontakt između neSrba iz vana sa domaćim neSrbima. A prislušni mehanizmi, sa jakom mrežom špijuna i žbira DB, instalirani još osamdesetih/devedesetih, i dalje funkcioniraju besprijekorno. Svi prikupljeni podaci ažurno se sumiraju u glavnom centru i distribuiraju odabranom vrhu RS-e. Poseban segment špijunskog netvorka je sve šira inostrana mreža, u koju se uključuju dokazani šovinisti i počinioci zločina sa izmijenjenim identitetom. O špijuniranju i prisluškivanju u RS, o pritisku na javno mnijenje, o neravnopravnosti naroda, ograničavanju i uskraćivanju građanskih sloboda, polemiše se i govori već preko 15 godina. Svi dobro znaju da se u RS prisluškiva i prati sve, da je RS tamnica za povratnike i druge narode, ali to više nitko od odgovornih ne smatra važnim, osim nas koji i danas u RS imamo svoj dom i želju da se u njega vratimo.



Danas više nego ikad, u Republici Srpskoj se prati svaki korak i prisluškuje svaka izgovorena riječ. Prati se i ptica na grani, i unaprijed zna gdje će da sleti. U špijunsku mrežu su uključeni mnogi demobilisani borci i sav rezervni sastav milicije RS. Svaki drugi čovjek je špijun. Nikom se ne može vjerovati. Ni za vrijeme bivše Jugoslavije, na bilo kom javnom mjestu, nikad nisu smjela stati zajedno tri muslimana da razgovaraju. Da bi bili sigurni da ih neće optužiti za kovanje zavjere, morali su u društvu imati makar jednog Srbina. Kvorum po tom modelu pravljen je u javnim ustanovama, radnim organizacijama, na proslavama i sijelima. Ući u džamiju značilo je deklarisati se javno kao velikomusliman, muslimanski nacionalista i fundamentalista. Posebno je bilo upadljivo i opasno sunetiti muško djete, novorođenčetu dati tipično muslimansko ime, ukopavati mrtve po islamskim propisima, stati u saf i klanjati dženazu. A u to isto vrijeme Srbi su mogli slobodno i s ponosom obilaziti manastire, kod kuća slaviti vjerske slave i davati novorođenoj djeci imena srpskih kraljeva i velemoža.

I dan danas bošnjački povratnici u Republiku Srpsku na ulice izlaze samo u krajnjoj potrebi, a noću se svi zatvaraju u svoje kuće i avlije. U javne lokale uglavnom ne izlaze. Kada se kreću ulicom kao da se šunjaju, a kada s nekim razgovaraju, unezvjereno oko sebe okreću glavu, kao da se žele ponovno, još jednom uvjeriti da ih neko ne prati.

A naravno da ih prati. Špijuni i žbiri, su na sve strane. Jedni rade za Banja Luku, a drugi za Beograd, u uvjerenju da njih ili njihovu djecu u Beogradu čeka nagradno namještenje, kao i njihove očeve i djedove. Sav rezervni sastav policije i mnogi mobilisani vojnici RS su postali dio te gusto pletene mreže „državne bezbjednosti”. Nažalost, dio te mreže popunjavaju i neki od Bošnjaka, u uvjerenju da će time steći zaštitu i sigurnost za sebe i svoju porodicu. Enormno širenje i jačanje takve bezbjedonosne strukture međunarodnoj zajednici se potura potrebom suprotstavljanja terorizmu, pri čemu se kao potencijalni teroristi indiciraju i bošnjački povratnici. Nedavno je Predsjednik Odbora za bezbjednost Narodne skupštine RS g. Nenad Stevandić izjavio da “ RS mora imati vlastitu obavještajnu agenciju da ojača obavještajnu strukturu MUP-a RS i da sama prikuplja informacije o terorističkim aktivnostima, jer Sarajevo i Bošnjački političari uporno zataškavaju postojanje terorista u BiH”

U takvim uslovima nesiguran je i rizičan svaki posjet zavičaju, a trajan povratak nezamisliv. Dostojanstven povratak prognanih po Anexu 7. Dejtonskog sporazuma zamjenjen je nekim uslovno održivim, koji za većinu manjinskih povratnika nikad neće ni biti uslovan. I tko se u takvu zemlju smije i može vratiti. Samo onaj tko nema više gdje ili onaj ko je otišao da svojim tijelom brani svoj komad zemlje i na njemu umre.

Na pitanje onima koji su makar jednom posjetili svoj dom i bližu rodbinu u RS, kako su se osjećali tokom boravka, većina odgovara: “Slobodno dišem i mirno spavam tek onda kada napustim teritoriju Republike Srpske”.

Postoje propisi kojima se osigurava i garantuje sigurnost građana, ali ih vlasti RS ne samo da ne poštuju, već ignorišu. Postoji i Konvencija o ljudskim pravima i slobodama, ali se ne poštuje, već svakodnevno nekažnjeno krši. Postoje i ustavne odredbe, po kojima se prisluškivanje i praćenje dozvoljava samo u izričitim slučajevima, ali prislušnim centrima odluke suda ne trebaju, jer oni ne rade za Sud već za Vlast.

Ako je Dejtonskim sporazumom Republici Srpskoj u nagradu za agresiju i genocid dato u vlasništvo 49% BiH teritorija, dozvoljeno joj da ima svoje vlastite (državne) zakone, da ima (95%) svoje ljude i vlastite institucije, zašto bi joj bilo zabranjeno da ima policijsku državu, u kojoj je svaki treći građanin doušnik. Možda je to razlog što se u Republici Srpskoj prati svaki korak i osluškuje svaka riječ. Time se dokazuje lojalnost, bori protiv terorizma, štiti i brani nezavisnost Republike Srpske.

U takvu zemlju dozvoljen je povratak svim manjinskim povratnicima. Pa ko hoće neka se vrati, bujrum…

Oktobra 2, 2011


03.10.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction:03.10.2011. - Last modified: 14.08.2015.