ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 


 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Autor:
Zijad Bećirević













DUBIČANAC ADEM I BANJALUČANKA ZUMRETA POD TROSTRUKIM ZNAKOM SUDBINE

Zijad Bećirević


Svaki od nas prognanih Bosanaca, nas Bošnjaka, mogao bi o sebi, svojim bližnjim i dragim ispričati najmanje jednu znakovitu i zanimljivu priču. U prvim godinama progonstva, prilikom prvih poratnih susreta, rado smo ih pričali i prisjećali se tužnih i teških dana i sretnih događaja, izgubljenih u ratnoj i poratnoj agoniji. Samo neke od tih važnih životnih istina su zapisane, da ih čitaju i pamte ove i buduće generacije. Želim tom nepovezanom ciklusu dodati jednu još jednu zanimljivu priču, priču o Banjalučanki Zumreti Sejdić i Dubičancu Ademu Mustedanagiću.

Adema i Zumretu susreli smo jula 2009.godine, tokom boravka na otoku Viru, kod Zadra. Bilo je to za moju suprugu Hateminu posljednje viđenje zavičaja. Nismo znali da je Adem oženjen, jer kad smo napuštali Bosansku Dubicu, marta 1993. godine bio je još momak. Radio je u Konfekciji papira i bio veoma cijenjen kao marljiv radnik i dobar čovjek. Zumretu do tada nismo poznavali, ali nas je svojom pažnjom i neposrednošću osvojila već pri prvom susretu. Svoje odgojne i ljudske vrijednosti orginalno su prenijeli na svoje sinove, svoje sokolove. Svakoga jutra jedan od njih, prilazio bi tiho našim dvorišnim vratima i pitao da li nam nešto treba.





Adema i Zumreta povezani trostrukim znakom sudbine

Sudbina je nešto što se mnogima neočekivano dogodi ili događa, ali se ne može uvjerljivo argumentovano objasniti. Neki kažu da je to Božiji cilj, nešto što ti je određeno ili dodijeljeno. Takvi sudbonosni događaji spojili su Dubičanca Adema i Banjalučanku Zumretu, ali mnogo vremena ranije nego što su se nakon progona iz zavičaja susreli u Švedskom izbjegličkom kampu Halstavik u Nortalju. Godinu dvije ranije Adem je vodio svoju majku Dervišu na specijalistički ljekarski pregled u Banja Luku. Kao svi drugi posjetioci Banja Luke, otišli su pojesti poznate banjalučke ćevape, koje svi rado jedu, u jednoj od banjalučkih ćevabdžinica. U njoj su tada susreli Zumretu Sejdić, s kojom je Adem izmjenio nekoliko uobičajenih riječi. Ni on ni ona nisu mogli ni sanjati da će taj slučajni susret za njih oboje biti sudbonosan. Bili su šokirani kada su se nakon par godina susreli i prepoznali u Nortalju.U njima se inertno rodila ljubav, kao nešto što je već godinama čekalo u njima i grijalo njihova srca, sve do tih sudbonosnih dana, kada ih je neraskidivo spojilo. Kratko potom, Adem i Zumreta su stupili u brak, u kojem su stekli dva sina-starijeg Amera (koji sada ima 17 godina, pohađa gimnaziju, a želi biti elegantno obučen i raditi u banci) i dvije godine mlađeg Adnana, koji je u vrijeme našeg susreta bio učenik devetog razreda.

Možda susret u Banjalučkoj ćevabdžinici ne bi nikad spojio mladića iz Dubice s djevojkom iz Banjaluke, da se znak sudbine nije po treći put stavio između njih i darovao im svoj sudbinski, Božiji blagoslov. Mjesec dana pred odlazak u Švedsku, Zumreta je zvala telefonom svoju prijateljicu, koja je bila smještena u istom kampu Halstavik gdje je bio i Adem, a na telefon se odabirom sudbine javio baš Adem i bio zamoljen od Zumrete da joj potraži i pozove kolegicu. Ta neslućena triplicirana nit veze, kao svilina vlas, spojila je dva mlada srca, u kojima se već 18 godina snaži i obogaćuje njihova ljubav.


Ademov i Zumretin put od Bosne do Švedske

Adem Mustedanagić, jedan od dvojice sinova Nurije i Derviše Mustedanagić, izbjegao je iz Bosanske Dubice oktobra 1992. i preko Novske došao u jedan od prihvatnih izbjegličkih kampova Zagreba, iz kojeg je nakon dvije sedmice deportovan u Švedsku, grad Nortalje. Po dolasku u Nortalje smješten je u izbjeglički kamp Halstavik, u kom je već bilo oko 200 bosanskih izbjeglica. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u taj isti kamp će, igrom sudbine, stići mlada Banjalučanka Zumreta Sejdić, koja je izašla i Banja Luke 8. marta 1993. godine, prešla koridor kod Dervente, pa uz ogromne teškoće i napore, preko Mađarske, Češke i Poljske stigla u Švedsku, grad Nortalje.

Po dolasku u Nortalje Adem se zaposlio u Elektronskoj industriji "Erikson", kao operator u proizvodnji elektro-baterija i mobitel telefona. Po prirodi marljiv, a u želji da pomogne prispjelim prognanicima iz BiH i drugim nesretnim ljudima, volonterski se angažirao u postojećim udruženjima i klubovima, a posebno aktivno u Udruženju za borbu protiv alkohola i droge.

Zumreta je sama učila Švedski jezik, savladala ga u rekordnom vremenu i zaposlila se u školstvu, gdje je radila 8 godina, a zatim u opštini na poslovima socijale. Svih tih dana s tugom se sjećala banjalučkog Gornjeg Šehera, svog napuštenog porodičnog doma i onih dana kada je suznih očiju s kućnog prozora gledala kako su kamionima, koji su prolazili pored njene kuće, prevoženi vezani ljudi u zloglasni banjalučki logor Manjača. I danas Zumreta s uzdahom misli na one nezaboravne bolne dane kada su pod pritiskom srpskog terora njenu rodnu Banjaluku počeli napuštati prvo mlađi, a potom i stariji Banjalučani.

U vrijeme kada je Adem napustio rodni grad, Bosanska Dubica je već mjesecima trpila teror, stenjala i gušila pod okupatorskom čizmom srpskih četničkih i paravojnih formacija, srpske policije i povampirene JNA. Tokom septembra i oktobra 1991.godine srušena su oba mosta na rijeci Uni, koji su povezivali Bosnu i Hrvatsku, Bosansku i Hrvatsku Dubicu. Okupatorske snage blokirale su sve ulaze i izlaze u grad, zauzele hrvatski teritorij preko Une i Save u pravcu Novske i Siska, a svoje jedinice smještene u obe Dubice povezale improvizovanim strogo kontrolisanim mostom, omeđenim bunkerima s obje strane Une. U tom periodu zapaljeni su mnogi poslovni i stambeni objekti koji su bili u posjedu Muslimana i Hrvata, nastavljena masovna privođenja i ubojstva, neSrbima ograničeno snabdijevanje živežnim namirnicama i ukinuto pravo na rad, što je rezultiralo masovnim izgonom obespravljenih.



Bosanska Dubica danas


Ademov spas u telećoj koži

Jednom prilikom, da se malo zabave, Srbi su oglasili prodaju cigareta u Hrvatskoj Dubici. Za strastvene pušače, koji su mjesecima bili u oskudici, to je bio veliki izazov, ali i iskušenje, jer je trebalo preći Unu preko improvizovanog mosta, kojeg su budno čuvali četnici pristigli iz Srbije. Jedan broj pretežno mlađih Dubičana prešao je most potvrđujući identitet ličnom kartom. Na drugoj strani unske obale, umjesto prodavača cigareta dočekali su ih četnici s unaprijed pripremljenim željeznim šipkama. Obliveni krvlju bježali su i padali nasumice, a razulareni Martićevci mlavili su ih gdje god su koga stigli. Na drugoj strani Une čekale su ih porodice, ali nije bilo ni njih ni cigareta. Potraga za njima trajala je satima, a za nekima i danima. Svi koji su prešli Unu, njih oko trideset, nemilosrdno su izudarani po glavi i tijelu. Bila je to jedinstvena krvava "četnička zabava", koje se ne bi postidjeli ni njemački nacisti. Od teških udaraca po njihovom tijelu su nastale takve povrede i krvavi podljevi, da su se mogli liječiti jedino oblaganjem njihovih tijela u "svježe oderane teleće kože", kako bi se izvukli uboji i izbjegli ožiljci. Umotanog u teleću kožu našao sam tih tragičnih ljetnih dana devedesetdruge svog dobrog znanca, Adema Mustedanagića, kada sam ga pod rizičnim okriljem policijskog sata posjetio u njegovoj kući u naselju Binjačka. Dok sam prilazio njegovom ležaju, praćen brižnim pogledima njegovih roditelja, mogao sam ga prepoznati samo po očima, koje su me bolno gledale ispod još krvavih i natečenih očnih kapaka.


Kako zaboraviti Juli 92?

Adem se nerado sjeća dubičkih ratnih događaja i njihovih aktera. Kupovinu cigareta u Hrvatskoj Dubici, jula 92, nikad neće zaboraviti. Srpski mediji su tada oglasili javnu prodaju cigareta u Hrvatskoj Dubici, koje su tada za Muslimane bile nedostupne, kao i neki drugi proizvodi široke potrošnje. Neometano je, kaže, prešao rijeku Unu preko improvizovanog mosta zajedno sa svojim sugrađaninom Skrobić Draganom-Ljaljom. Došli su do trgovinske radnje "Dubičanka", udaljene nekih 400 metara od mosta, gdje su ih dočekali srpski vojnici i uveli u jednu od prostorija, koju je Ademov saputnik slobodno napustio, a Adema su ugurali u sanitetski auto i odvezli u centar Hrvatske Dubice, kod zgrade Katoličke crkve, u prostorije preko puta tada poznate Laline gostione. Samo pedesetak metara dalje bilo je sjedište Danskog UNPROFORA, koji nije znao ili htio znati šta se naokolo događa. Za njim su ušla dvojica srpskih vojnika sa dugačkim željeznim šipkama, sa kojim su ga počeli udarati po nogama, rukama i glavi. Trajalo je to oko pola sata, kada se Adem od udaraca onesvijestio. Onesviještenog su ga izbacili u dvorište, gdje je ( kada mu se vratila svijest ) vidio mnogo poznatih Dubičana, iz prigradskog dubičkog naselja Jošik. Bili su vezani za ogradu, a seljaci koji su se vraćali iz njiva pljuvali su po njima i nemilosrdno ih udarali motikama, koje su sa sobom nosili. Tog dana iz Bosanske u Hrvatsku Dubicu prešlo je oko 30 Dubičana i, kako se kasnije saznalo, svi su, kao Adem, bili isprebijani željeznim šipkama. U iščekivanju Ademovog povratka, njegovi roditelji i brat Emir, dubički veterinar, krenuli su u potragu i uz pomoć nekih srpskih prijatelja saznali gdje se nalazi. Uz odobrenje srpskog štaba, Adema je prema dubičkom unskom mostu poveo neki Goran iz hrvatskog sela Živaja. Nije mogao hodati; spoticao se, padao i dizao. Gonjen Goranovim psovkama i pod pod prijetnjom njegove puščane cijevi, repetirane nad njegovom glavom, Adem se dizao i teturajući, krajnjim naporom, išao prema mostu, gdje su ga čekali njegovi spasioci.


Zumretin i Ademov bračni jubilej





Jedne večeri Adem i Zumreta pozvali su nas na večeru, u kuću u kojoj su boravili tokom godišnjeg odmora. Slavili su 16 godina svog sretnog braka, koji ih je na tako sudbonosan način spojio u sretnu porodicu, i iz smrtnog zagrljaja prošlosti okrenuo ka budućnosti. Pored mene i moje supruge, u gostima se zadesila i Ademova sestra Nita Karabegović, koja iza rata živi u Zagrebu. To idilično veče upotpunjavali su Amer i Adnan, Zumretini i Ademovi sokolovi, koji su nas svojim ponašanjem i manirima uvjerili da se naše generacije imaju na koga osloniti i da se ne trebamo plašiti budućnosti. Ipak, ni te divne večeri, uz šum mora, Zumretine kulinarske specijalitete i jubilarnu tortu, nismo mogli ne sjetiti se onih kobnih dana devedeset druge, kada se 30 Dubičana vratilo sa "četničke zabave" i hladnim oblogama spašavalo svoja izubijana i unakažena tijela. Sigurno je da tih nekoliko dana, provedenih u telećoj koži, Adem Mustedanagić neće nikad zaboraviti, kao ni Zumreta Sejdić lica svezanih Bošnjaka, koje je s uzdasima ispraćala s prozora svoje kuće u Gornjem Šeheru, dok su odvoženi u zloglasni logor na Manjači.

Adem i Zumreta i danas žive u Švedskoj, u istom gradu, u krugu brojne rodbine,znanaca i prijatelja. Vole ljude i od svih su voljeni. Uvijek, kada se sretnemo, rado pričaju o tri znaka sudbene koja su ih zauvjek sretno spojila. Prvi znak njihove sudbinske veze, pokazao im se u banjalučkoj ćevabdžinici, u kojoj je Adem zajedno s majkom upoznao svoju buduću životnu saputnicu, Zumretu. Drugi put, sudbina ih je približila u izbjegličkom kampu Halstavik, kada se Adem neslućeno našao na telefonskoj vezi uspostavljajući kontakt Zumrete s prijateljicom, obnavljajući time i svoju raniju, reklo bi se spontanu vezu iz banjalučke ćevabdžinice. I treći put, kada su se ne znajući jedno za drugo, susreli u kampu Halstavik u Nortalju, hiljade kilometara udaljenom od Dubice i Banja Luke, da oplode ljubav koja im je bila određena, da ih spoji i usreći.

Da li se sve u životu događa slučajno ili s razlogom? Nemojte biti začuđeni i ostati u nevjerici, ako vam neko ustvrdi da sudbina određuje ne samo ono što je bilo jučer, već možda i ono što će biti sutra. Da li ste nedovoljno osjetljivi i ignorantni na znakove sudbine, koji vam se ponekad nametljivo javljaju? Hoćete li biti sretniji ako nađete svoju sudbinu ili je promašite? Puno je pitanja a malo jasnih odgovora. Kako je živjeti pod zvijezdom sudbine neka vam kažu Adem i Zumreta, ako ih jednog sretnog dana sretnete.


Zijad Bećirević



25.06.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 25.06.2011. - Last modified: 21.09.2015.