ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ






Piše:
Zijad Bećirević








ARAPSKI SVIJET GORI

Piše: Zijad Bećirević


"Kuda ide Egipat - tuda ide i Bliski istok!?"

 

Još se ne može određeno reći da li su nemiri na ulicama Kaira, u gradovima Tunisa i Alžira i Jemena u kontestu višegodišnjih političkih i vojnih sukoba, koji sa manje ili više intenziteta traju od stvaranja države Izrael, 1948. godine, ili su rezultat jasnijih spoznaja i zrelije svijesti arapskog naroda, koji želi više kruha i demokratije. Najnoviji događaji, posebno velike demonstracije u Kairu, drže nas već dvanaest dana pred TV ekranima, bez jasnih nagovještaja o konačnom ishodu. Najmasovniji protesti održani su u petak, 4. Februara, pod motom "Dan odlaska", na osnovu težnji, indicija i naznaka da bi se diktator Hosni Mubarak konačno trebao povući s vlasti. Svijet je zabrinut, jer mladi ljudi ginu, a nemiri se nastavljaju i šire. Zabrinutost još više raste nakon nekoliko eksplozija koje su jutros uništile sinajski plinovod, na granici između Egipta i Izraela, što našu pažnju usmjerava i na druge strane, preko granica Egipta. Arapski svijet gori, da li samo on?

Iz dana u dan postaje sve izvjesnije da Hosni Mubarak mora da ode, ali se on i dalje održava, dijelom i zbog toga što se strani promatrači ustežu otvoreno reći "Idi, idi, jer si postao uzrok nemira i prepreka Egiptu na putu prosperiteta i demokratije, bez obzira na sve ono pozitivno i dobro što si učinio do sada". Sve poruke iz vana upućuju na pregovore i odlazak kroz tranziciju zasnovanu na neodložnim promjenama i reformama. Međutim, takav tok ne daje opoziciji sigurnost da će u dijalogu moći nadvladati Mubarakov apsolutizam, jer je 30 godina njegove vladavine uhvatilo duboke korjene. Samo dva dana ranije, Mubarak je izjavio " Nesretan sam zbog nasilnih protesta, ali ne želim otići i ostaviti vakum." U jučerašnjoj izjavi datoj agenciji ABC je izričitiji: "Nije me briga šta ljudi kažu o meni, ja sada brinem o mojoj zemlji, brinem o Egiptu". Američki državni sekretar g. Hillary Clinton zatražila je od egipatskih čelnika da prihvate demokratske reforme, uprkos rizicima od kratkoročne nestabilnosti. I u posljednjoj poruci američkog predsjednika Obame Mubarak se poziva "da posluša glas naroda i odmah započne proces političke tranzicije".

Ko je pokretač i tko stoji iza nemira koji su zahvatili arapski svijet, posebno Egipat, za sada se ne može argumentovano tvrditi. Da li su to samo opozicione partije, koje su okupile nezadovoljni narod? Indikativno je da se u zemlju vratio nobelovac Mohamed El Baradei, s ambicijama da formira novu vladu, koji je s tim ciljem pozvao Mubaraka "da što prije ode u interesu Egipta". Kao odgovor na taj zahtjev, Mubarak je na ulice poslao tajnu policiju, vojsku, tenkove, oklopnjake.

Demonstranti su i danas u velikom broju izašli na ulice Kaira, Aleksandrije, Ismailije, a na glavnom kairskom trgu Tahrir Square mnogi noćivaju, nakon što ih se deseti dan skupilo oko 250.000. Između transportera, tenkova, policije, vojske se ne samo protestira, već jede, spava i klanjaju namazi. Demonstranti nose transparente, zastave, brane se i napadaju flašama, kamenicama, Molotovim koktelima, a povremeno odjekuju i pucnji. Brojna vozila i zgrade su u plamenu. Iako vojska nastoji ostati uzdržana, zadnjih dana došlo je do oštrih sukoba između pristalica i protivnika Mubaraka, koje kordoni vojske nastoje razdvojiti. Na ulicama Kaira pojavili su se konjanici i s bičevima rastjeruju demonstrante, koje više nitko i ništa ne može zaustaviti. Samo na 10-ti dan u sukobu protivnika i pristalica Mubaraka poginulo je najmanje 11 a povrijeđeno oko 900 osoba. Od početka nemira do danas broj povrijeđenih stalno raste i računa se da ih je nekoliko hiljada. Svi mediji, sve TV stanice danonoćno prenose stravične događaje iz egipatskih gradova, koji sve više prijete da se prošire na širi region. Očigledno, arapski narodi zriju i ne mire se više s režimima u kojima se vlada kultom ličnosti, dinastijski, što im ograničava i uskraćuje osnovna građanska prava. Iako ovdje nije riječ o vojnoj diktaturi, ne treba zanemariti činjenicu da su svi predsjednici Egipta od njegova osamostaljenja nametnuti iz vojske. Zbog svega toga naivno bi bilo vjerovati da su demonstranti izašli na ulice samo radi povećanih cijena hrane, radi kruha (kojeg, kažu, jedu najviše u svijetu), a još naivnije da se bore za neku demokratiju, o kojoj većina nema potpunu i jasnu predstavu. Prije bi se moglo reći da su nemiri stvoreni iznutra, a podsticani sa strane, iz vana, odakle se nedavno vratio i nobelovac Mohamed El Baradei, vođa opozicione stranke "Muslim brothehood" (Muslimanska braća), kojeg smatraju najozbiljnijim kandidatom za novog egipatskog predsjednika.

Egipat je jedna od najvećih i najuticajnijih zemalja arapskog svijeta. U njemu danas živi 83 miliona stanovnika, od čega samo u Kairu oko 7 miliona. Nezavisnost je stekao 1953. godine. Prvi predsjednik Republike Egipat bio je general Naguibu, kojeg je naslijedio Gamal Abdel Naser, veliki saveznik SSSR-a. Nakon njegove smrti 1970-te naslijedio ga je Anvar El Sadat, koji se okrenuo od Rusa i postao saveznik SAD. Nakon rata sa Izraelom 1973, u kojem je Egipat doživio težak poraz, posredstvom SAD zaključen je mir sa Izraelom. Tim mirovnim ugovorom Egiptu je vraćen okupirani pojas Gaze, uslovljen obavezom Egipta da neće ratovati protiv Izraela na strani Arapa, što je pogoršalo odnose Egipta sa saveznicima, naročito Sirijom, čija je Golanska visoravan i dalje ostala u okupacionom području Izraela. Takav mir Sadata je koštao glave. Ubijen je 1981, a naslijedio ga je Hosni Mubarak, koji je ostao na vlasti punih 30 godina, sve do danas. Mubarak je bio jedan od najvećih američkih saveznika, zbog čega ga neki smatraju američkim poslušnikom.

Sada se na Mubarak sa svih strana vrši pritisak da odstupi s vlasti. Zahtjeva se njegov odlazak odmah, ali on već danima odolijeva i nastoji uz izvjesne ustupke opoziciji ostati do kraja mandata, što opozicioni lideri ne prihvataju. Već prvih dana nemira upućena su mu upozorenja od g. Hillary Clinton, a potom od predsjednika Obame. Mubarak je spreman da ode, ali se plaši, kako kaže, da će nastati vakum i u zemlji izbiti haos. U zajedničkom saopštenju lidera Francuske, Njemačke, V. Britanije, Italije i Španije traži se od Mubarakove vlade da odmah pristupi tranziciji, reformskim promjenama. Kako izgleda, Zapad želi da Egipat ostane i postane stožer arapske demokratije zapadnog tipa. Nasuprot tome, kod mnogih posmatrača postoji bojazan da se u Egiptu ne repriziraju događaji, koji su 1978. potresli Iran i proizveli revoluciju, u kojoj je srušen Šah Reza Pahlavi, a vlast preuzeo imam Homeini, koji se nakon 14 godina izgnanstva vratio u Iran i uz pomoć vojske osnovao Islamsku Republiku Iran.

Događanja u Egiptu, Tunisu, Jemenu, kao ranije u Iraku, a možda već sutra u Siriji ili nekom drugom dijelu arapskog svijeta, na sličan način kao devedesetih u Jugoslaviji, jasno pokazuju kako se relativno lahko i dugo može manipulisati širokim narodnim masama, naročito narodima koji su politički nezreli i neiskusni, što potvrđuje onu staru izreku "Narod je ovca" . Egipćani su, kao Iračani, kao i mi bivši Jugoslaveni, iste ljude podržavali i držali na najvišim državnim pozicijama i samo mali broj razumnijih i svjesnijih je postavljao pitanje njihove smjenjivosti. A kada se kuća zapali onda gori i ono u njoj i ono oko nje. Punih trideset godina Mubarak je bio tretiran i prihvaćen svugdje u svijetu kao simbol novog naprednog Egipta. Takav isti tretman imali su Sadam Husein u Iraku, Tito u Jugoslaviji, Hruščov u SSR-u, Čaušesku u Rumuniji, a kada su pali, pokazala se i ona druga strana njihova lica, koju smo manje poznavali.

Pod pritiskom demonstranata i svjetske javnosti Mubarak je smjenio vladu, za potpredsjednika imenovao Omara Sulejmana (na kojega je odmah po imenovanju pokušan atentat) i najavio reformske mjere u pravcu veće demokratizacije. Za opoziciju to nije bilo dovoljno. Prije pregovora opozicija zahtjeva Mubarakov odlazak, ali je pristala na kontakt s potpredsjednikom Omarom, u kom cilju je određena grupa od 10 opozicionih lidera, u kojoj su: Mohamed ElBaradei, vođa Muslimanske braće, Mohamed Beltagy i liberal Chad Ayman Nour. Ova grupa traži neodložan odlazak Mubaraka i pravo na mirne demonstracije. Opozicija je očigledno svjesna da ima višestruku moć i može je kapitalizirati dok su demonstranti još na ulicama i ako to ne postigne sada, kasnije će se morati zadovoljiti sa manjim.

Slični su uzroci i u drugim zemljama ovog regiona, koji su izveli narod na ulice i izazvali nemire. U Alžiru su izbili u radi visokih cijena hrane i povećane nezaposlenosti, a dovode se u vezu s događajima u Tunisu. I u njima je nekoliko osoba poginulo a više stotina povrijeđeno. Novi val demonstracija najavljen je za 12. Februara.

Tokom protesta u Jordanu, u kojem je učestvovalo preko dvije hiljade demonstranata, kralj Abdulah je raspustio vladu i preduzeo mjere za formiranje nove vlade.

Nakon protestnih nemira u Tunisu, u kojima je poginulo 14 a ranjeno više osoba, 17. januara formirana je nova vlada nacionalnog jedinstva, nakon što je bivši predsjednik pobjegao u Saudi Arabiju.

Iako se u Siriji već pet godina vrše reforme u politici i ekonomiji, 6. Februara na ulicama Damaska očekuje se nekoliko hiljada demonstranata u protestima koje je najavila opozicija protiv predsjednika Bashara Al-Assada, koji je na vlasti već 11 godina, a naslijedio je oca Hafeza Al- Assada nakon njegove smrti. Za razliku od Mubaraka, optužuju ga da pomaže islamske militante.

Oko 20.000 demonstranata okupilo se 3. Februara u glavnom gradu Jemena Saani, sa zahtjevom za odstupanje s vlasti predsjednika Ali Abdullaha Salema, koji je na vlasti već 30 godina, kao Mubarak u Egiptu. Američka ambasada u Jemenu apelirala je na demonstrante da se uzdrže od provokativnih akcija.

Stanje na Bliskom istoku, posebno u Egiptu, bilo je danas u centru pažnje i na Konferenciji o sigurnosti, koja je održana u Minhenu (Njemačka), gdje se između ostalog govorilo o novom programu nuklearnog razoružanja "New Start", postignutog ugovorom između SAD i Rusije.

Kuda vode svi ovi posljedični nemili događaji i s kakvim i koliko teškim posljedicama za ove narode i region Bliskog istoka, sada se može samo nagađati. Mnogi vjeruju, a Zapad se nada i očekuje da će Egipat kao glavna poluga regiona krenuti putem zapadne demokratije, u kojoj će biti više kruha i sloboda, ali ne sve ono što ovi narodi traže, žele i priželjkuju. Sa takvom težnjom, sve češće se ponavlja već dobro poznata izreka, kao odgovor na ova i druga pitanja : "Kuda ide Egipat- tuda ide i Bliski Istok!"



06.02.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 06.02.2011. - Last modified: 14.08.2015.