ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
















MOĆ I NEMOĆ MEĐUNARODNE ZAJEDNICE U BiH

Piše: Zijad Bećirević


Zijad BećirevićSvoju nedjelotvornost i nepreduzimljivost u BiH međunarodna zajednica može opravdati samo radikalnim zaokretom kojim će agresor biti sankcionisan a žrtve dobiti satisfakciju i obeštećenje; ali takav zaokret zahtjeva povrat na legalni ustav i eliminaciju svih granica i barijera unutar jedinstvenog političkog i ekonomskog prostora države, za koje nema i ne može biti suglasnosti postojećih entitetskih političkih struktura, na kojem MZ insistira.

-Značajan Međunarodni simpozij, koji se upravo održava u Sarajevu na temu "BiH- 15 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma" je dobra prilika da se međunarodna zajednica licem okrene prema BiH i zajedno sa b-h vlastima potpuno posveti izvršavanju volje svih triju b-h naroda, a odbaci poltronsku poslušnost prema volji agresora

Šesnaest godina po zaključenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, po kojem su osvajači i porobljivači BiH dobili sve što se agresijom, zločinom i genocidom nad nedužnim B-H stanovništvom mogli dobiti, Bosnom i dalje hara i vlada podivljali nacionalizam, pretočen i obnovljen u stranačko jednoumlje, sada ojačano koalicijskim savezima. Novostvorene stranačke koalicije omogućuju nacionalizmima da preživljavaju, osvoje i zadrže dominantnu parlamentarnu većinu i na etnički očišćenim prostorima BiH osnaže svoju razornu energiju.

Nisu to savezi stranaka koje žele ubrzati razvoj i prosperitet BiH države, već samo sačuvati vlast i dominantan uticaj. U tome nacionaliste RS-e svesrdno pomaže srbijanska politika, koja preko RS i dalje uspješno kontroliše ne samo prostor BiH, već gleda i mnogo dalje. Umjesto jačanja multietničkog jezgra i obnavljanja multietničke građanske strukture, i dalje razorno djeluje nacionalističko jednoumlje, zasnovano na separatizmu i negaciji svega tuđeg. Sve to se i dalje, kao onih novembarskih i decembarskih dana 1995. u Parizu i Dejtonu, događa pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja ne zna, ne može ili neće da obuzda zlo, definitivno porazi srpski zločin i oduzme mu iz pobjedničkih ruku crni bajrak, sa kojim i dalje prijeti miru i napretku.

U arbitraži nad Bosnom, međunarodna zajednica uporno ide iz greške u grešku, nastavljajući graditi i obnavljati BiH državu na ispucalim temeljima Dejtona, koji ne mogu nositi nikakvu upotrebljivu zajedničku građevinu, bez njihove temeljite sanacije. Neminovna i neodložna revizija Dejtona (za koju se svojevremeno zalagao i tvorac Dejtona , pok. R. Holbrucke) se bezrazložno odlaže, a prostor i vrijeme ustupaju ekstremizmu i šovinizmu, koji se sve smrdljivije šire iz RS.

Upornim insistiranjem na izjednačavanju krivice i prisiljavanjem Bošnjaka da zaborave genocid, međunarodna zajednica kod novih srpskih generacija stvara privid i uvjerenje da su počinjeni zločini u BiH samo dio pravedne borbe za izgubljena prava srpskog naroda. Deklarativne su tvrdnje i javne poruke sa javnih skupova, koje povremeno upućuju narodu BiH međunarodni predstavnici, da nitko nema pravo na zločin, a ostavljaju zločine počinjene u BiH nekažnjenim ili kažnjenim improvizovanim kaznama, (kakva je izrečena Srbiji po tužbi BiH protiv Jugoslavije), čime samo potvrđuju pravo onima koji još uvijek tvrde da se zločin isplati.

Najmanje što se moglo očekivati od međunarodne zajednice i njenog nadzora u BiH je da uvidi nedostatke i negativne posljedice Dejtona, pristupi njegovoj reviziji i onemogući Republici Srpskoj, genocidnoj tvorevini, da se uz naklonost dijela međunarodne zajednice razvija kao država u državi, koristeći pri tome međunarodne beneficije i podsticaje.

Od nje se očekivalo da posreduje u sporu s Jugoslavijom i od nje traži priznanje krivice za rat i genocid u BiH, da prihvati nesporne i neodložne isplate ratnih reparacija i aktivniju saradnju u izručenju optuženih za ratne zločine. Naravno, prije svega se očekivalo i vjerovalo da će međunarodna zajednica omogućiti dostojan povratak prognanih i aktivnije pomoći poratnu obnovu zemlje i njene razvojne procese. Nažalost, sve ovo je ostalo kao "luk i voda". Donatori i prijatelji BiH su donirali određena sredstva, ali ni približno dovoljna za sanaciju ratnih šteta i obnovu.

Velike sile i predstavnici međunarodne zajednice i dalje papagajski insistiraju : " Dogovorite se... neka se političari dogovore", iako i sami znaju da se od tri strane u BiH, pomognute sa dvije iz susjedstva, ne može očekivati skoro nikakav dogovor koji bi zemlju vodio u demokratskom pravcu i svim narodima i građanima BiH obezbjedio jednaka prava i mogućnosti za razvoj i napredak. To je razlog što je BiH još i danas, šesnaest godina nakon rata, najnesigurnije tlo Evrope, još daleko od EU, euroatlantskih integracija, sa skoro najnižim BDP u Evropi.

Kriza u BiH zaista predugo traje, da bi se mogla podnositi. Postojeća vlast, u koaliciji sa međunarodnom zajednicom, nije u stanju voditi politiku i ekonomiju zemlje, jer za punih 16 godina nije uspjela razviti prihvatljivu razvojnu strategiju za sanaciju ratnih šteta i obnovu zemlje, već se i dalje iscrpljuje u promašenim konceptima, koji ne mogu obezbjediti ni zahtjevani minimum - teritorijalno jedinstvo zemlje.

Pa ipak, prebacivati isključivu odgovornost na međunarodnu zajednicu za zbivanja u B-H devedesetih godina, od 91. do 95. i u post-dejtonskom periodu koji posljedično razara tkivo države BiH i danas, bilo bi neodgovorno, ali bi bilo još neodgovornije amnestirati je, a krivicu natovariti na leđa b-h vlasti. Istina je da međunarodna zajednica samo prividno istupa zajedno, ali je u sušiti podjeljena, a njeni stavovi, kada je u pitanju BiH, rezultat su trulih kompromisa njenih članova. Upravo zbog toga, teško je osuditi međunarodnu zajednicu za nedjelotvornu osudu i kažnjavanje zločina počinjenog u BiH, ali je još teže oprostiti joj.

 Ipak, uputno i korisno bi bilo kada bi međunarodna zajednica konačno mogla uvjeriti Bošnjake BiH da se ne radi o njihovom "humanom preseljenju" s Balkana (kako mnogi Bošnjaci misle i vjeruju), već o odbrani njihovog prava da ostanu svoji na svome, samo za sada još nedovoljno uvjerljivoj, ali sa jasnim opredjeljenjem da se okupacija BiH pravedno sankcioniše a žrtve obeštete i da im se dužna satisfakcija. Samo takav ishod događaja u BiH, s kraja 20-og i s početka 21-og vijeka, može popraviti ugled MZ i dati joj kredibilitet za djelovanje u budućnosti.

Ima li pravo, nakon svega, međunarodna zajednica otići iz BiH nezavršenog posla, a ostaviti nekog još manje efektivnog. Međunarodni sud u Hagu zamijeniće neko drugo tijelo UN, od kojeg se ne može puno više očekivati, jer ni Hag nije uvjerljivo dokazao da želi kazniti krivce i obeštetiti žrtve, već nas više puta dovodio u dilemu da posumnjamo da neki u njemu žele izjednačiti ili makar približiti krivice, zbrajajući i komparirajući broj dosuđenih godina robije za svaku stranu ponaosob. I posljednje suđenje Karadžiću toliko dugo traje, da nas sviju čini umornim, a mnoge indirektno zainteresirane i ravnodušnim.

Nada u pravdu, ipak, ostaje, čak i onda kada uvjerljivo nadvlada beznađe, kao što se desilo u BiH. Tada narodu ostaje uzdanica i moralno pravo da se u svome saburu, uz sabur i kletve bošnjačkih majki, podsjeti poznate izreke Ernesta Hemingweja "Nikad ne znaš kome zvono zvoni, možda tebi zvoni!"

Svima je poznato da je pasivan odnos međunarodne zajednice tokom rata i agresije u BiH zamjenjen njenim perfidnim taktiziranjem u post-Dejtonskom periodu, koje traje sve do danas. Od MZ su se očekivao i sada još uvijek očekuje radikalan zaokret, po kojem bi agresor na BiH bio jasno određen i osuđen da obešteti žrtve i plati obeštećenje. Takav stav MZ je jasan indikator njene moći, nemoći ili promjenljivih opredjeljenja. Njena moć je samo u njenom jedinstvu, a ona tog jedinstva (kada je u pitanju BiH) nema, niti će ga imati sve dotle dok kriza u Bosni ne iznjedri krizu daleko većih razmjera i posljedica.

Dokaz nemoći međunarodne zajednice je u nepotpunom, nedosljednom i zakašnjelom rješavanju ili nerješavanju suštinskih pitanja BiH ( povrat prognanih, obeštećenje oštećenih, jačanje a ne slabljenje države, uspješnija i brža poratna obnova...). Ustvari, ne radi se tu u osnovi o moći ili nemoći međunarodne zajednice da učini ono što treba da učini, već treba li ili ne treba činiti.

Ako treba, nek djeluje zrelije i trezvenije, a ako ne treba nek pusti zločincima da nekažnjeno čine nove zločine većih razmjera i težih posljedica, za koje će cijena biti mnogo veća. Po istoj ili sličnoj analogiji, moć BiH da prevaziđe probleme i nasljeđe rata je isto tako, samo u njenom jedinstvu, a tog jedinstva nema i neće ga biti dok je Srbiji dopušteno da jednu nogu drži na desnoj a drugu na ljevoj obali Drine, i dok se Hrvatskoj gleda kroz prste dok miti i ohrabruje hrvatski separatizam.

Najnovija odluka međunarodnog predstavnika u BiH g. Valentina Inzka o obustavi primjene Zakona RS o državnoj imovini do konačne odluke Ustavnog suda BiH, samo je još jedan u nizu mlakih neefikasnih i nedjelotvornih poteza, kojima se ništa suštinski ne rješava, već betonira postojeće stanje i agresor ohrabruje na brutalnije i beskrupuloznije izazove. Pažljivim promatračima zbivanja u BiH i oko BiH od devedesetih do danas, ne može promaći činjenica da vlasti RS, aktivno podržane od Srbije, uvijek vode stratešku bitku u više smjerova, svjesni da će od nekih perifernih zahtjeva morati odustati, da bi važne strateške ostvarili.

U konkretnom slučaju, u RS znaju i očekuju da će moći koristiti veći ili manji dio državne imovine BiH (društvena i javna dobra, pa i prirodna bogatstva), bez obzira na to da li će imovina pravno postati vlasništvo entiteta ili ostati u posjedu države. Veliko je pitanje kakvu korist može imati država BiH od šuma i pašnjaka, puteva, rijeka, jezera i parkova koji se nalaze na teritoriji RS, a gruntovno pripadaju državi BiH, dok je entitet država u državi kao sada. Zbog toga ih odluka g. Inzka previše ne tangira niti pogađa, ali im daje argumente i neko pravo da urlaju i bune se zbog nepravde, koju im, eto opet,

MZ nanosi preko svog predstavnika. U sjeni ovih događaja Dodikova svita će se orjentisati na ostvarenje drugih strateških zahtjeva, kao što su učvršćivanje teritorijalnog ustrojstva, markiranje i označavanje granica entiteta, sa "novim" gruntovnim i katastarskim operatom i niz drugih dobro smišljenih podrivačkih ataka. Pri tome se narod BiH drži u zabludi objašnjenima OHR, po kojima ta državna imovina nije velika i čini svega nekoliko procenta ukupne imovine.

Od potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma i NATO-vog bombardovanja starih srpskih tenkova, pa sve do posljednjih američkih prijetnji krunisanih upozorenjem Hillary Clinton, od kojeg se Dodik samo zagrcnuo, sve se u BiH događa po uhodanom metodu, koji ima za cilj sve tri b-h strane dovesti za isti sto, svodeći njihove krivice na zajednički sadržilac. Umjesto radikalnih promjena, za koje nema ni suglasnosti ni spremnosti MZ, kao što su ukidanje ili revizija Dejtona, ukidanje svih granica i barijera unutar BiH koje koče političko i ekonomsko jedinstvo zemlje, međunarodna zajednica i dalje podržava visok stepen samostalnosti RS, a time i aspiracije bosanskih Hrvata za treći entitet, bez obzira koliko ovo posljednje bilo besmisleno i kontraproduktivno.

S druge strane, neshvatljivo je da se sve učestalije Dejtonski ugovor poistovjećuje sa B-H Ustavom, pa ga mnogi ( i b-h političari) nazivaju Dejtonski ustav. Dejtonski ugovor ne može biti BiH Ustav, jer ga nije usvojio narod, niti Parlament BiH. Dejtonski ugovor ne može služiti kao pravni okvir za rješavanje prava i obaveza građana, jeg ga ne podržava ni 50% B-H građana. I uopšte, s kakvim se pravom ugovor kojim su priznata i verifikovana prava agresoru (za kojeg je utvrđeno da je počinio agresiju i izvršio genocid) može nazivati narodnim ustavom. Dejtonski ugovor je zaustavio rat, zaustavio dalje krvoproliće, ali su neke njegove odredbe okovi koje su BiH i njenom narodu zajedno nametnuli okupatori BiH i međunarodna zajednica, kojoj nije bilo važno ni tada ni danas šta će sve pretrpjeti i posljedično doživjeti napadnuti i desetkovani narod, već da smire nemire, makar na štetu žrtve.

Ustvari, ne radi se tu o negiranju i bagatelisanju svega onoga dobrog što je do sada učinila međunarodna zajednica preko ureda OHR, međunarodnih/evropskih predstavnika, pravnih, finansijskih i drugih institucija, što su učinili i dali donatori i prijatelji BiH, već o iniciranju i podsticanju svih tih faktora, da zajedno sa organima i institucijama BiH države započnu procese suštinskog značaja koji još nisu započeti i uspješno okončaju započete, sa kojima će se narodu BiH vratiti sva njegova prava i slobode, a žrtvama agresije dati satisfakciju i pravedno obeštećenje. Time bi međunarodna zajednica nadvladala svoju nemoć, potvrdila moć i ojačala jedinstvo u opredjeljenju da se nikad i nigdje ne dozvoli zlu da nadvlada nad dobrim, nigdje pa ni u BiH.

Značajan Međunarodni simpozij, koji se upravo održava u Sarajevu na temu "BiH- 15 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma" je dobra prilika da se međunarodna zajednica licem okrene prema BiH i zajedno sa b-h vlastima potpuno posveti izvršavanju volje svih triju b-h naroda, a odbaci poltronsku poslušnost prema volji agresora


19.01.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 19.01.2011. - Last modified: 14.08.2015.