ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ















SAUČESNIŠTVO MZ U GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA

Piše: Zijad Bećirević


- Dok postoji Republika Srpska, međunarodna zajednica ne može sebe amnestirati od krivice za agresiju, genocid i etničko čišćenje Bošnjaka Bosne i Hercegovine

- Punih 16 godina po završetku rata, predstavnici međunarodne zajednice paradiraju gradovima Bosne, glume poštene arbitre, a ne žele vidjeti suštinu tragedije, koju svojom pasivnošću samo produbljuju

- Jednoumlje RS je prepreka svim dobrim namjerama, svim nastojanjima da se u BiH obnovi zajednički život Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih. Ustavna reforma je prilika za rušenje tog jednoumlja.

U nastojanju da se Bosni i Hercegovini ublaži "hod po mukama" i pomogne njena brža integracija u Evropu i euroatlantske integracije, kormilo bosanskog broda ove godine preuzima Evropska unija, kao da do sada zemlje EU i druge moćne sile nisu trasirale i kontrolisale svaku stopu i kompletnu sferu ove zemlje. Narod BiH je iznevjeren i razočaran u predugom iščekivanju boljih dana i više nikom ne vjeruje. Već 16 godina poslije rata u BiH se smjenjuju garniture stranih i domaćih političara, vrše reforme i donose zakoni, a sve ostaje isto, a u mnogo čemu gore nego je bilo. Zemlja je podjeljena, ucijenjena, osiromašena, a njeni građani su tek sada ( promjenom viznog režima) dobili pravo da mogu makar nakratko napustiti bosanski geto. Nakon svega toga, zašto bi se i sada vjerovalo u dobre namjere stranaca.


Šta su uradili od BiH?

Stiče se utisak da međunarodna zajednica, UN, promatrači velikih sila i zemlje nadzora ne vide šta se u BiH dogodilo 91-95 i neće da znaju šta se događa danas. Žele li zaustaviti, sanirati posljedice i sankcionisati javni genocid u BiH ili će i sami biti zabilježeni u historiji kao saučesnici javnog smaknuća jednog starog autohtonog naroda- Bošnjaka, iz BiH, sa Balkana, s evropske raskrsnice između Istoka i Zapada. Ono što su do danas učinili svjetski arbitri da spase taj narod su samo lakirke, imitacija i improvizacija, koju je agresor već uknjižio u svoju aktivu. Ako su se već prihvatili arbitraže, ili su na nju natjerani višegodišnjom agonijom umiranja Bošnjaka i stravičnim događajima 91-95 koji su potresli svijet i nisu se više dali prikriti, onda su morali i trebali odlučno zaustaviti, eliminisati njegove uzroke i sankcionisati očigledne posljedice. Dolaskom na Balkan, bili su dužni izučiti historiju nastanka i postojanosti B-H države, Balkana i spoznati tko na tom području ima autohtono pravo na samoopredjeljenje i formiranje vlastite države. U svakom slučaju to nije srpski narod, koji je već imao svoju sopstvenu državu (Srbiju, stvorenu 12 godina po nastanku Bosne), naročito ne na području na kojem je uz odobrenje dijela međunarodne zajednice instalirao svoju genocidnu tvorevinu (makar je zvali samo entitet, ona u skoro svemu funkcionira kao država).
 


Sve do agresije na BiH, do devedesetih godina prošlog vijeka, na tom području je zajedno sa Srbima živjelo 48% Bošnjaka i Hrvata (a kroz raniju historiju i mnogo više), a danas ih je svega 8%, i to naočigled tolike "pažnje", brige i skrbi međunarodne zajednice. Gdje su ostali, gdje se izgubilo tih 40% neSrba. Pobijeni su ili istjerani iz BiH i raseljeni u više od stotinu zemalja svijeta. Slagali su im obećani povratak. Da su ih istinski željeli vratiti u njihove domove, mogli su primijeniti neki od modela, sličan nedavno usvojenom "holandskom". Obećali su "dostojanstveni povratak" pa ga transformisali u neki "održivi", a ostvarili "neodrživi", jer po svim pravim računicama van BiH danas živi oko 1,300.000 Bosanaca, pretežno Bošnjaka. U njihove gradove, sela, naselja i ulice uselili su Srbi i prisvojili njihova javna dobra, privredu i infrastrukturu, a još velikim dijelom drže i oteto privatno vlasništvo (zemlje, novac, dragocjenosti). Oni se i danas, 16 godina po uspostavi mira, busaju u prsa i zaklinju nekim pravom na tu otetu državu, koju su zalili našom krvlju i instalirali na zemlji naših pradjedova. Ljudi zdravog razuma ne mogu vjerovati da pravedni svijet, na čelu sa UN, SAD, EU... može dopustiti da se bilo gdje na svijetu pobije, genocidno zatre i protjera na stotine hiljada ljudi, zaposjedne njihova zemlja sa svim što je na njoj postojalo vjekovima i proglasi vlastita država. A takva država je Republika Srpska. To znaju UN, EU, SAD i svi drugi i dopuštaju joj da se razvija i jača, umjesto da je u temelju zatru. Da li će to sutra dopustiti nekoj drugoj zločinačkoj skupini, u nekom drugom dijelu svijeta, koja se odluči ubijati i otimati?

Dodikov rušilački nagon, kao ranije Miloševićev i Karadžićev, pokušali su samo smekšati ali ne obuzdati. Nisu bile izričite pa nisu ni imale efekta prijetnje, ultimatumi i zabrane velikih sila i državnih moćnika, pa ni nedavno upozorenje g-đe Hillary Clinton. Nisu ni mogle pomoći, jer kreatori i pobornici velike Srbije znaju da za Republiku Srpsku nema trećeg puta - nestati ili što prije postati država. A za ovo drugo imaju sve manje vremena, nade i podrške. Ipak, sva ta odlaganja i prepucavanja uzimaju previše vremena, troše novac i potencijale, pa za zdrave opcije (koje će obezbjediti miran suživot i jednaka prava svim narodima i građanima BiH) ostaje sve manje volje i akcije. Republika Srpska je sve samostalnija. Kompletira parlamentarnu i izvršnu vlast, jača svoje institucionalne sisteme, formira nove institucije i vlastite saveze, čak i u oblastima koje se ne bi mogle smatrati fundamentalnim, kao nedavno u sportu (vlastiti fudbalski savez) ili sada u informisanju (izlazak iz udruženja novinara BiH i formiranje vlastitog udruženja). Sve to se svakodnevno događa pred očima međunarodnog nadzora, koji to ne vidi ili neće da vidi. Ono što posebno boli, to je sve učestalije podizanje i svečano otvaranje spomenika koljačima i ubicama, u logorima i gradovima gdje su Bošnjaci bespoštedno mučeni i ubijani, na bošnjačkoj zemlji. Daje li međunarodno pravo, rezolucije UN i Dejtonski sporazum uporišta za takve provokativne postupke? Ako i ne daju, oni se događaju pred očima međunarodne zajednice, popularisani s nabojem i javno prenošeni preko medija.

Dejtonski mirovni sporazum je djelovao uspješno samo u jednom smjeru, zaustavio je krvoproliće, ali je implementiran sporo i nepravilno, uz brojne greške i propuste, čime je pomogao agresoru ( pa čak i danas pomaže) da završi otimačinu (sada državne imovine, prirodnih bogatstava, javnih dobara) i etničko čišćenje, politički i ekonomski ojača i širi svoju separatističku zarazu na širi region. Izbjegavanjem da prizna i ispravi greške iz Dejtona, izmjeni ili ukine štetne klauzule ugovora, ukine genocidnu Republiku Srpsku, međunarodna zajednica (naročito neki njeni akteri) postaje saučesnik u genocidu nad Bošnjacima tokom 91-95 i time potvrđuje da tri godine gledanja ubijanja Bošnjaka širom Bosne na TV ekranima, bez aktivne pravovremene intervencije, nisu bili samo slučajni akti, već ( kako mnogi misle) osmišljeni, koji se s pravom mogu tretirati kao oblik saučesništva.

Čak ni obnova zemlje ne ide željenim tokom. BiH je i dalje najsiromašnija zemlja regiona, ni blizu nivoa iz devedesetih, sa stopom nezaposlenosti oko 40%, s rastućom zaduženošću i uvozom skoro dvostruko većim od izvoza. I pored znatnih donatorskih sredstava, uloženih u infrastrukturu, stambenu obnovu i reformu monetarne politike i pravnog sistema, još nisu stvoreni potrebni uslovi za veća strana ulaganja, jer je zemlja i dalje politički i ekonomski razjedinjena, nesigurna, i pored povoljnih zakonskih odredbi. Čak šta više nema ni objedinjenih statističkih podataka na nivou države, već se zainteresirani moraju snalaziti sumiranjem entitetskih pokazatelja.

U svojoj zasljepljenosti ili privrženosti Srbima i njihovom vođi Miloševiću, predstavnici međunarodne zajednice jednostavno nisu htjeli da shvate i uvide da nikakva etnički čista srpska država ne može izrastati na Drini, Bosanskoj Krajini, niti bilo gdje u BiH, u kojoj je odvajkada živjelo izmiješano, a mnogim područjima (posebno uz Drinu) većinsko bošnjačko stanovništvo, što se vidi iz svih ranijih statistika i popisa stanovništva.

Još u vrijeme kada su svojim bolesnim umom, uz krvave zločinačke nakane, crtali prve karte Republike Srpske, Milošević i Karadžić su počeli od sjeverozapadne Bosne- regije Bosanske Krajine, širokog područja između rijeka Save, Une i Vrbasa, sa oko 20 gradova, a zaustavili se na onoj drugoj obali Drine. Tok rata je izmjenio njihove prvobitne težnje i nakane, pa su se ( bez obzira na pasivan odnos MZ i aktivnu podršku Abdićevih autonomaša) morali odreći nekih područja i gradova iz tog regiona (Sanskog Mosta, Bihaća, Cazina ,V. Kladuše...). Jedan od gradova Bosanske Krajine je grad Bosanska Dubica, u koji su prvi Srbi - Bakići doselili tek 1848. godine, a nešto kasnije Nikolići, Jovanovići, Stefanovići, Gajići, Miskali... U njemu je 1855.g. živjelo svega 15 srpskih porodica. Danas je Bosanska Dubica u okupacionom području Republike Srpske i u njoj se bez popisa može izbrojati broj neSrpskih porodica. Svi Hrvati i skoro svi Bošnjaci su protjerani tokom rata, a vratio se samo manji broj, prvenstveno starijih. Okupatori su izmjenili ime grada i Bosansku Dubicu sada zovu Kozarska Dubica. A ista ili slična situacija je u većini gradova Bosanske Krajine, Bosanskom Novom, koji je sada Novi Grad, Bosanskoj Gradišci, koja je sada samo Gradiška, te Prijedoru, Banja Luci... A uz Dirnu, je još gore; Bošnjaci, koji su do rata činili većinu, sada se broje samo na stotine, kao u Zvorniku, Srebrenici, Foči, Višegradu, Bratuncu.... U svim tim gradovima stariji bošnjački povratnici rapidno umiru, a mladi se ne vraćaju, pa etnička slika dobiva onaj statistički broj, koji su Milošević i Karadžić predvidjeli na svojim grafikonima. I sve se to događalo i događa pod kontrolom i pred očima međunarodne zajednice.

Ako se međunarodna zajednica mogla pravdati 91-95, da nije znala šta se u BiH dešava, ili da nije bila pripravna za pravovremenu i valjanu intervenciju, onda ne može nikako danas opravdati svoju pasivnost i neefektivnost (punih 16 godina po završetku rata) i prebaciti je isključivo na domaće političare. Naravno, postoji ne mala krivica u bosanskim političarima pa i bosanskom narodu, ali kriviti isključivo njih 16 godina po završetku rata, u okolnostima koje međunarodnu zajednicu totalno nadređuju domaćoj sceni, bilo bi zaista apsurdno. Dok postoji Republika Srpska međunarodna zajednica ne može sebe amnestirati od krivice i saučesništva za agresiju, genocid i etničko čišćenje Bošnjaka iz BiH i sa Balkana.

Ustavna reforma je najbolja a možda i posljednja prilika da se izmjeni i popravi ono što je do danas propušteno. Nažalost međunarodna zajednica i dalje misli da se njihovim sistemom demokratije može eliminisati zlo i uspostaviti dobro. Jednoumlje Republike Srpske je prepreka svim dobrim namjerama, svim nastojanjima da se u BiH obnovi zajednički život Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih. Samo ukidanjem entiteta, apriori entiteta Republike Srpske, može se obustaviti agresija, zaustaviti etničko čišćenje i stvoriti uslovi za brži društveni i ekonomski razvoj BiH. To je veoma ilustrativno u svojoj nedavnoj izjavi predstavio bivši hrvatski predsjednik, g. Stjepan Mesić:

" Interes Hrvata je biti na cjelovitom teritoriju BiH, a to je moguće samo ako se Hrvati i Bošnjaci vrate u Republiku Srpsku i ako Republika Srpska osigura budžetska sredstva za popravak kuća povratnicima. Isto tako je važno da se Srbi vrate u Federaciju, pa će time profunkcionisati BiH. Konstanta ne može biti entitet nastao genocidom i etničkim čišćenjem. Dakle, treba tražiti nadogradnju Ustava ili novi Dejton..." A izmjenu i nadogradnju Dejtona tražeći su i traže mnogi u zemlji i van nje, ali međunarodna zajednica ostaje gluha i dosljedna ustaljenoj inertnosti.


05.01.2011.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 05.01.2011. - Last modified: 14.08.2015.