ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA





UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ

















Završen prvi masovni posjet prognanih Dubičana svojoj Bosanskoj Dubici

DUBIČANI U DUBICI NAKON 20 GODINA PROGONSTVA

Piše: Zijad Bećirević


Talasi tropske julske vrućine zapljusnuli su ove godine Bosansku Dubicu silovitije nego ikad i donijeli sa sobom  najveći val prognanih Dubičana od početka njihova progonstva.

Na inicijativu i u organizaciji UDRUŽENJA DUBIČANA CHICAGA, a u saradnji sa Udruženjem građana Bosanske Dubice St. Louis, Dubičanima nastanjenim u Dubici i dubičkim klubovima u svijetu, od 21. do 25. jula 2010. godine u Bosanskoj Dubici su  održani prvi masovni susreti Dubičana, koji su protjerani iz Dubice u ratnom vremenu od 1990-te do 1995.g. Bila je to jedinstvena promocija odlučnosti i želje za povratkom u svoje i na svoje.

Bosanska Dubica je jedan od prvih gradova u BiH iz kojeg je počeo organizovani progon neSrba (Muslimana i Hrvata). Protjerano je 8.000 osoba, od kojih oko 7.000 Bošnjaka-Muslimana i blizu 1.000 Hrvata. Tokom rata u Dubici je ostalo svega par stotina Bošnjaka i šačica Hrvata, koji su bili u mješovitim brakovima sa Srbima ili nisu mogli izići. Svih proteklih godina, po zaključenju Dejtonskog mira, mnogi prognani Dubičani su željeli da se vrate, ali im je povratak na razne načine sprečavan, osporavan i onemogućavan. Ipak, krajnjom upornošću, a u početku uz velike rizike, vratilo se oko 1.500 prognanih, pretežno starijih, koji žive od penzija ili pomoći iz vana. Najviše prognanih se vratilo na periferne dijelove grada: Jošik, Krivdića brdo, Leptihor, a manji u uži dio grada: Petrinju, Bećirevića mahalu, Binječku, Puhalo i Urije. Svi ti povratci bili su neorganizovani i individualni, bez pomoći i podrške. Dubičani koji su se vratili u Dubicu našli su u njoj samo zavičajno utočište, ali ne i život kakav bi istinski željeli. Za njih nije bilo ni posla, ni pune slobode ni jednakih građanskih prava, a nema ih ni danas. Dubica se još uvijek ne zove starim imenom Bosanska već novim Kozarska Dubica. U Bosanskoj Dubici ima mjesta za sve njene građane, sve ljude dobre volje, a u Kozarskoj Dubici samo za Srbe. Želju za povratkom i danas ima veliki broj Dubičana, koji su raseljeni po čitavu svijetu, ali je povratak za većinu njih i dalje na granici između nostalgije i iluzije, jer režim Republike Srpske u Bosanskoj Dubici još nije pokazao ni minimum volje da podstakne povratak i učini ga ostvarivim. Prema viđenju nekih učesnika susreta Dubica je fina, ali je u njoj i dalje sve podijeljeno: "mi ovdje-oni tamo". Naveče se ne izlazi iz kuća. Tužni i sumorni zimski dani ubijaju nadu, a ljetnji je vraćaju. Nezadovoljan je i veliki dio Srba, naročito starosjedilaca. Upravo iz takvih razloga, prvi masovni posjet prognanih Dubičana svom voljenom gradu, ostvaren posljednjih dana jula 2010-te ( nakon skoro 20 godina progonstva), ima višestruki značaj.

Petodnevno druženje u Dubici, prema programu organizatora, ispunjeno je kulturnim, sportskim i zabavnim sadržajima, a završeno je 25. jula (nedelja) zajedničkim teferičem uz jagnjetinu, i bika na ražnju. Sve manifestacije održane su u sportskoj dvorani, na Horozovcu (Krivdića brdo) i uz Unu, na Latića brodu. Uz ljepoticu Unu ( koja je povratila svoju raniju zelenu boju i žuboriti romantični odsjaj ) bilo je najlagodnije, jer je svih dana susreta temperatura dosezala 40 stepeni celzijevih. Svi važniji događaji zabilježeni su kamerom, a neki od njih su već prezentirani na facebooku i internetu. Tamo se mogu vidjeti i slike sa susreta.

Programski dio Dubičkih susreta započet je 21. jula u prepunoj Gradskoj sportskoj dvorani, u kojoj je kao i vani vladala nepodnošljiva vrućina. Nigdje se nije moglo naći mjesto za osvježenje. Prve masovne susrete Dubičana iz dijaspore otvorili su: Sead Murćehajić i Samir Krivdić. Kraćim prigodnim govorom prisutnim su se obratili : predsjednik Udruženja Dubičana Chicaga g. Seferović Kamir i predstavnik Udruženja građana Bos. Dubice St. Louis g. Hasan Čaušević. Ispred dubičke opštine skupu je prisustvovala petočlana delegacija na čelu s predsjednikom g. Ninom Jauzom, koji je sa nekoliko riječi pozdravio skup i izrazio želju za jačanjem prijateljskih odnosa sa dijasporom. Dubička opština je  organizatorima susreta ustupila bez naknade Gradsku sportsku dvoranu, a nogometnom klubu povratnika "Radnik" dato je bez naknade zemljište kod Ciglane za izgradnju sportskog terena. Udruženje Dubičana Chicaga pokrilo je sve troškove skupa, uključujući cijenu "bika na ražnju", a folklornoj sekciji Bošnjačke zajednice "Preporod" darovane su nošnje. Udruženje građana Bos. Dubice St. Louise doniralo je za folklor 1.000 dolara i najavilo novi skup Dubičana novembra ove godine u St. Louise. Značajno je istaknuti da se prvog dana susreta u Sportskoj dvorani našlo pedesetak građana srpske nacionalnosti, koji nisu imali službena zaduženja, što jasno nagovještava širi interes srpskog naroda za približavanjem i prevazilaženjem jaza koji nam je ostavio rat. Drugoga dana susreta, na iznenađenje učesnika, Bosansku Dubicu je posjetio u njoj kraće boravio premijer Republike Srpske g. Milorad Dodik.

Imponuje činjenica da je dubička opština podržala organizatore i iskazala makar oficijelno zadovoljstvo što se susreti održavaju. To je prvi put da se netko iz dubičke vlasti javno oglasio u korist prognanih. Organizatorima je bez naknade ustupljena Sportska dvorana i obezbjeđeno osiguranje. Na stranu činjenica, da su se kao korisnici dvorane ovaj put pojavili oni koji su je gradili, a sada su u njoj bili samo posjetioci, stranci; bili su samo gosti u dvorani, koju su ( kao i druge nebrojene objekte) radom i samodoprinosom 30 godina unazad gradili za svoju i buduće generacije. I gdje god su bili, kud god su pošli, bili su samo gosti, osim u svom vlastitom dvorištu, svojoj kući, pa čak se i ona nekima činila pomalo tuđa i strana. Razlog za to je što sve oko njih, na zemlji i zraku, odiše tuđinskim odvajanjem i odbijanjem. Nije to onaj poželjni miris zavičaja koji su danima i mjesecima s nostalgijom osjećali i u sebi nosili. Ipak je vrijedno naglasiti da su susreti za sobom povukli veliki broj ljudi dijaspore (čak i onih koji nisu više nikad mislili doći), osnažili vjeru u povratak i prisilili srpske vlasti da počnu razmišljati o potrebi otvaranja dijaloga s Bošnjačkom dijasporom Dubice. Ipak, sumarno rečeno, svi učesnici ovih susreta pokazali su svoju neizmjernu ljubav za rodni grad i trajnu želju da mu se čim prije vrate.

Prema riječima predsjednika Udruženja Dubičana Chicaga g. Kamira Seferovića, koji je tokom susreta boravio u Dubici sa svojom širom familijom, susreti su generalno rečeno veoma uspjeli. Za pet dana, koliko su trajali, nije zabilježen ni jedan incident. Još se ne zna tačan broj onih koji su došli na ove susrete, ali je svih dana jula, a naročito od 21. do 25-og, Dubica bila preplavljena povratnicima. Mnogi od njih su došli u Dubicu prvi put nakon skoro 20 godina. Naročito veliki broj je došao iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Švedske, Amerike, a po prvi put i iz Srbije.

U okviru kulturno-zabavnog dijela programa Dubičanima se predstavio briljantan folklorni sastav Bošnjačke zajednice, koji je izveo više bosanskih kola, u koreografiji popularnog Murisa Hašića-Murkija. U ime autora i izdavača: Udruženja Dubičana Chicaga i Udruženja građana Bos. Dubice St. Louise predstavnik iz St. Louise g. Čaušević Hasan uručio je predstavnicima KUD "Preporod"  knjigu "Historija Bosanske Dubice" dubičkog autora Zijada Bećirevića, promovisanu u dijaspori maja 2008.godine, koja predstavlja prvu cjelovitu historiju ovog područja. U sportskom dijelu održan je nogometni turnir, kuglaško takmičenje, a posebna atrakcija je bio susret starih dubičkih fudbalskih veterana iz FK "Borac" sa ekipom FK "Radnik", koji je odigran na gradskom stadionu. Tokom susreta formiran je Bošnjački Šahovski klub, kojem je Udruženje Dubičana Chicaga doniralo šahovske table i satove.

Jedan broj posjetilaca imao je zadovoljstvo prisustvovati specijalnom partiju, koji je za posjetioce u svom ugostiteljskom objektu, sagrađenom nedaleko od bivše poljoprivredne škole, priredila poznata Dubičanka, humanista Enisa Ogorinac.

Prvim masovnim susretima prognanih Dubičana, među ostalim, prisustvovali su : Dženana i Jonel Đukić, Muharem i Lutvija Horozović, Uzeir i Nafija Alijagić, kompletna familija Kamira Seferovića (predsjednika Udruženja Dubičana Chicaga): supruga Dr. Kijana, MD, sin Vernes, kćerke Kanita i Alma, brat Namir-Namko, Enisa Ogorinac, Hasan Čaušević, pred. Uduženja građana B. Dubice St. Louis, Nijaz i Munevera Čaušević sa unukom, Fadila Bradarić, Sevlić Sakib i Enisa, ( došli iz Amerike)... Sefer Sakib i Aziza, Senka Torić- Hadrys, Dr. spec. Halid -Atan Torić, Sanela i Kanita Bećirević s familijama, Zarifa Seferović, Fatma Pašagić, ... ( stigli iz Njemačke), Mirza Islamović, Sulejman Mesterbašić-Heke i drugi iz Švedske... Krivdić Mirsad i Merima (iz Španije), Ermina Hatipović- Galovac, Seka i Mehmed Hatipović, Ajda Bradarić sa suprugom, Amir i Amela Avdagić, Sabina Avdagić  iz Zagreba  .... Kurtović Asim i Amir... ( iz Austrije), Najila Veletalnić i Darvin, Murisa Mašić... i više stotina drugih iz susjednih gradova RS i Federacije BiH. Nedo Dizdar je  prvi put doputovao  iz Sarajeva, a Mehmed Hatipović iz Zagreba. Jedan od vatrenih pobornika povratka, g. Nafija Alijagić poručuje Dubičanima : "Naš grad nas treba. Moramo se vratiti u naš grad, na obale Une" .

Tokom susreta ponovno su oživjeli dubički trgovi i mnoge dubičke ulice, a život se vratio i u stare dubičke mahale. Najviše povratnika se slilo na Krivdića brdo, u Leptihor i Jošik, ali i u neke uže dijelove grada. Tokom ljetnih dana, posebno tokom jula, najposjećeniji dio Dubice bio je Latića brod, sada atraktivno kupalište na Uni, koje su već prvih prognaničkih godina uredili prognanici svojim prilozima. Na tom mjestu braća Latići drže kafanu i ćevabdžinicu. Na kupalištu je teško naći slobodno mjesto. A Una nikad nije bila ljepša i pitomija. Jedna od novijih dubičkih ulica, izgrađena uz Unu sedamdesetih godina- Ul. 4. Jula, bila je skoro kompletno u predratnom sastavu (Kurtovići, Jahići, Salije, Lelići, Pekovići, Mišići, Nikoletići, Jakupovići, Veletalnići, Avdagići,... ). Ali po završetku susreta, već krajem avgusta, i ona će opustjeti kao cijela Dubica. Tako će biti dok se mi prognani u nju ne vratimo.

Tokom susreta desio se i jedan nemili događaj. Veliko radosno uzbuđenje ponovnih susreta nije podnijelo oslabljeno srce Mevlide Lelić, poznate po nadimku Mrtvica. Tokom susreta ispraćena je na ahiret na Dubičkom groblju od velikog broja Dubičana, a njen vjerni suprug (koji živi u St. Louise) produžio je boravak i ostao u Dubici da za njom tuguje.

Prvim masovnim susretima Dubičana nije prisustvovao austrijski humanitarac organizacije "Krig uberleben"( Preživjeti rat) g. Martin Fisher, koji je Dubičanima pružio spasonosnu pomoć u trenutcima njihovih najvećih životnih iskušenja. Njegova organizacija, pomognuta s njegovom suprugom i Dubičankom Vasvijom Oreščanin, spasila je sigurne smrti od pomahnitalog srpskog terora više hiljada Dubičana, a potom Prijedorčana, Gradišćana, Kostajničana i Banjalučana. Dubičanima ostaje obaveza da dostojno, bez daljeg odlaganja, spomenikom zahvalnosti ili na drugi način označe veliko Fisherovo humanitarno djelo.

Prema riječima Dženane Peković- Đukić, koja je sa sinom Jonelom prvi put nakon 17 godina posjetila svoj rodni grad, Dubica je i pored zapuštenosti i dalje onaj željeni dio raja o kojem vrijedi sanjati i za koji vrijedi živjeti. Njen sin Jonel je odlučan da se po završetku studija vrati, ako se poprave prilike.

Mnoge prognaničke kuće su napuštene, a jedan broj koji je uništen tokom rata nije obnovljen. Na mjestu gdje je bila kuća poznatog dubičkog pjevača Hasana Hatipovića Patka u Ul.N.Luketića, ostalo je samo kućište. Kuće Zaima Ćejvana i r. Bećira Arnautovića su napuštene. I ne samo one.

Dubička privreda je i dalje u potpunom kolapsu. Od privrede skoro ništa ne radi. Aktivna je samo prodaja drvnih sortimenata, koji se svakodnevno sijeku u dubičkim šumama i iz Dubice transportuju preko Kostajnice ka Hrvatskoj, Sloveniji. Više ne radi ni poznata hemijska čistiona nastavnika Toromana Milenka, jer ljudi ne čiste odijela.
Prema riječima Dubičanina Z. T. "to vam u Dubici više ne prolazi, već samo kafane". A pred kancelarijama dubičke opštine i dalje dugi redovi onih koji čekaju razne papire.

I susjedna Hrvatska Dubica, s druge obale Une, kao u svim ranijim režimima, tone, stagnira i propada. Sve je više odsječena od Siska i Zagreba. Danas u njoj žive mnogi izbjegli Dubičani, od kojih su mnogi došli na Skup Dubičana (Arnautović Nagib, Idrizović Vedin-Vedo). Hašić Junuz i Namka, najvatreniji pobornici SDA u početnom periodu, bave se kao i ranije, ugostiteljstvom. Zbog visokih cijena u Hrvatskoj, stanovnici Hrvatske Dubice sada svakodnevno prelaze Unu i kupuju u Bosni. U Dubici su cijene hrane i kućnih potrepština niske. Kažu za 20 KM se može kupiti manje sljedovanje. Samo je gorivo skupo, duplo skuplje nego u SAD.

Prvi masovni susreti Dubičana završeni su piknikom, teferičem pod šatorima postavljenim na novoizgrađenom sportskom terenu na Krivdića brdu, gdje je održan muzički koncert, pojedeno nekoliko jagnjadi i vol ispečen na ražnju.

Već prve večeri Dubičkih susreta, u Gradskoj sportskoj dvorani, predstavnik Udruženja građana Bos Dubice St. Louis najavio je novi skup Dubičana dijaspore, manjeg obima, koji će se održati u St. Louise u restoranu "Bosnagold" 25. Novembra 2010. i pozvao sve zainteresirane da mu prisustvuju. Želimo vjerovati da će se na  tom skupu pokrenuti mnoga važna pitanja prognanih, posebno značajna za obeštećenje i dostojanstven povratak prognanika.

Može se s pravom vjerovati da Prvi masovni susreti Dubičana iz dijaspore ne samo najavljuju masovniji povratak u Dubicu, nagovještavaju otvaranje dijaloga sa srpskim vlastima Dubice o svim otvorenim pitanjima, već ostavljaju Dubičane koje su se trajno vratili u Dubicu u nekom vidu olakšanja. Sada pouzdano znaju da nisu ostavljeni, nisu zaboravljeni i de ne mogu biti sami. Uz njih je i sve im je bliži veliki dio dubičke dijaspore, u kojoj povratak zavičaju priželjkuje i najavljuje sve više mladih.

Na kraju želim u ime svih Dubičana, svih ljudi dobre volje, zahvaliti organizatorima i svima koji su pomogli da se ovaj značajan projekat realizira, značajan ne samo za građane Bosanske Dubice, već za sve one koji žele nezavisnu, slobodnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, kao zajednicu svih njenih naroda.




02.09.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 24.05.2010. - Last modified: 14.08.2015.