ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ







ZA GENOCID NEMA ZASTARE, NI OPROSTA, NI ZABORAVA

Piše: Zijad Bećirević


- MORAMO PAMTITI ZLO KOJE NAM SE DOGODILO, KAKO NAM SE NE BI PONOVILO
- ZA ZLOČIN GENOCIDA NEMA ZASTARE, NI OPROSTA, NI ZABORAVA

Zijad BećirevićKada je Zastupnički dom Američkog kongresa, u martu ove godine, usvojio Rezoluciju kojom se stradanje Armena u Otomanskom carstvu tokom Prvog svjetskog rata (između 1915 - 1920.) naziva genocidom, postalo je potpuno izvjesno da će vlada Poljske energičnije zatražiti od Rusije da prizna zločin genocida počinjen oktobra 1940. godine u Katinjskoj šumi nad Poljacima, što bi se na određeni način moralo reflektirati na priznanje ruskog genocida izvršenog Februara1944. nad Čečenima, Inguštima i drugim Kavkaskim narodima, a posljedičnom analogijom i na puno priznanje zločina genocida koji su počinili Srbi nad Bošnjacima 92-95. godine, te na svaki raniji i budući genocidni akt.

Pri tome se treba prisjetiti da se genocid po međunarodnim konvencijama definiše kao namjerno ubijanje ljudi zasnovano na etničkoj, nacionalnoj, rasnoj, religijskoj i ponekad političkoj pripadnosti, a prema Konvenciji UN o prevenciji i kažnjavanju za genocida (iz 1947.). Genocid je svaki akt kojim se teži u cjelini ili djelimično uništiti nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa ljudi. Prema ruskom židovskom pravniku Raphaelu Lemkinu genocidi 20. stoljeća počinjeni su nad Armenima u Prvom svjetskom ratu, nad Židovima u Drugom svjetskom ratu (Holokaust), a poslije 1945. u Kambodži, Ruandi, Gvatemali i bivšoj Jugoslaviji (na području BiH).

Pogibija poljskog predsjednika Lech Kaczynskog i njegove supruge Marije, u avionskoj nesreći kod ruskog grada Smolenska, u kojoj su stradale brojne poljske diplomate i dio poljskog vojnog vrha (97 osoba), vraća točak historije na bremenite događaje prošlosti, koji decenijama opterećuju društveno-političke odnose Poljske i Rusije. Bez obzira na uzroke teške tragedije, koju politički posmatrači i političari (uključujući i američkog predsjednika Obamu) smatraju "strašnom za Poljsku, SAD i cijeli svijet", tragičan događaj će imati reprekusije i implikacije na buduće odnose dviju država i stanje u Evropi (posebno za vojni odbrambeni štit), jer se zna da je poljski predsjednik stradao na putu u ruski grad, koji obilježava 70 godina od masakra u kojem su sovjetske snage ubile na hiljade poljskih armijskih oficira i građana.

Desetljećima je bivši SSSR optuživao nacističku Njemačku za masakr u Katinjskoj šumi, u kojoj su Staljinova tajna policija (NKVD) i KGB oktobra 1940. godine ubile 22.000 Poljaka (sa oko 4.000 armijskih oficira), a tek u aprilu 1990-te je bivši predsjednik SSSR-a g. Mihail Gorbačov priznao odgovornost svoje zemlje za ovaj zločin. Istina, za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina rusko vojno tužilaštvo je obavilo istragu o događajima u Katinu, koja je trajala punih 14 godina i zatvorena 2004. godine, jer nitko od počinilaca tog zločina nije više živ (što se ne može uzeti kao dovoljan razlog da se na cijeli slučaj stavi tačka). U septembru 2009. godine poljska vlada je donijela Rezoluciju kojom se traži priznavanje Staljinovih zločina, a na osnovu tužbe porodica Katinjskih žrtava, podnesene Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, Sud je dao Rusiji rok do 19. marta 2010-te da objasni zašto njeni sudovi odbijaju rehabilitirati žrtve masakra. Masakr u Katinjskoj šumi Poljaci i dalje tretiraju kao osmišljeni, hladnokrvni genocidni pokušaj da se zatre poljska inteligencija i traže od Suda da kazni Rusiju zbog prekršaja međunarodnih konvencija. Očigledno, Rusima se dugo gledalo kroz prste, jer su u toku Drugog svjetskog rata (nakon raskida pakta sa Njemačkom) ratovali na strani Antante i kao ratni pobjednici imali najviše žrtava.

Međutim, svoje genocidne i osvajačke namjere Staljin nije utolio sa Poljacima, već je nastavio nad Čečenima, Inguštima i ostalim Kavkaskim narodima. Tokom februara 1944. godine u Sibir i srednju Aziju je deportovana kompletna populacija Čečenije i Ingušetije, a njihove kuće su naselili Rusi i Dagestanci. Promjenjena su sva imena ulica i gradova, uništeni spomenici i mezari, spaljene knjige, a njihova imena i nazivi izbačeni iz karata i enciklopedija. Preko polovine od 500.000 Čečena umrlo je od zime i gladi ili ubijeno na "Putu smrti", koji je trajao 20 dana, dok ih je preko 200.000 stradalo u egzilu. Tek 60 godina kasnije Evropski parlament je izglasao Rezoluciju kojom se katastrofa Čečenskog naroda označava kao genocid, a od 1953. godine (nakon Staljinove smrti), dozvoljeno im je da se vraćaju na svoja ognjišta. Ali time egzodus čečenskog naroda i Ingušeta nije ni prekinut ni sankcionisan. Nažalost, ruski zločini nad Čečenima, pod motom borbe protiv terorizma, nastavljeni su i 2001-godine, u kojima je život izgubilo preko 5.000 Čečena. Istraga o ruskim zločinima u Čečeniji ni danas nije odmakla od početne nule, iako sav svijet vidi da je riječ o "državnom ruskom terorizmu". Tek u aprilu 2006. godine, nakon dugogodišnjih čečenskih stradanja i jada, UN su donijele Rezoluciju kojom samo kritikuju Rusiju zbog nepoštivanja ljudskih prava u Čečeniji, ne želeći u aktuelnim događajima prepoznati genocidna nastojanja iz prošlosti.

Genocidi nad Armenima, počinjeni u Otomanskoj carevini 1894.godine, kada su Osmanska i Kurdska vojska pobile na hiljade Armenaca (zbog težnji za osamostaljenjem, podsticanim od Rusije) i tokom Prvog svjetskog rata (između 1915-1920.), kada su Turci u februaru 1915. pobili ili zatvorili u radne logore 60.000 mobilisanih Armenaca (smatrajući ih Ruskom Petom kolonom) postaju potpuno prepoznatljivi tek ovih dana. Armenija ove dvojne događaje zove genocidom, što su tek 1985/1986. potvrdile UN i Evropski parlament. I tada je međunarodna zajednica (kao devedesetih godina u Bosni) znala šta se događa s Armenima, ali nije reagirala.

Kao trajna genocidna uspomena davne prošlosti i opomena svijetu nove civilizacije ostao je na prostorima Iberijskog poluostrva - na dijelu Španije i Portugala okamenjeni cvijet islamske civilizacije "Andaluzija", u kojoj je punih 800 godina (od 711 do 1492.) trajala napredna muslimanska civilizacija. Uništena je snagom i mržnjom neprepoznatog genocida, koji čeka neko drugo pravednije vrijeme, kao i mnogi drugi genocidni događaji.

U sjeni velikih historijskih zbivanja (kratko vrijeme nakon Holokausta, u kojem je ubijeno preko 6 miliona, a stradalo i patilo blizu 12 miliona Jevreja), na granici nastojanja da se svijet učini pravednijim i boljim, na pragu 21. vijeka dogodilo se (ali se i dalje perfidno nastavlja) u srcu civilizovane Evrope stravično etničko trijebljenje Muslimana-Bošnjaka, metodama nimalo drugačijim od onih koje su koristili nacisti nacističke Njemačke, jasno prepoznatljivim u svim do sada prepoznatim genocidima. Bosanski genocid, priznat ili ne, ostao je zapamćen i zabilježen kao sistematsko, plansko istrebljenje Bošnjaka-Muslimana s teritorija Bosne i Hercegovine, koje su počinili Miloševićevi i Karadžićevi Srbi, uz aktivnu vojnu podršku Srbije i C. Gore, s isključivim ciljem da etnički očišćena područja Bosne i Hercegovine (sada naseljena Srbima) pripoje zamišljenoj "Velikoj Srbiji". Okupatori Bosne okupirali su BiH ne da bi je dijelili s drugim narodima, već da je oduzmu od nas. Okupatori BiH i dalje nekažnjeno uživaju okupirano: zemlju, vodu, zrak, društveno, državno, pa i privatno vlasništvo. Vratili su samo ono što su morali. Privrednu i društvenu infrastrukturu nisu vratili i ne misle: koriste resurse, izgrađene privredne sisteme, puteve, tvornice, škole, bolnice, javne objekte. Pod pritiskom svjetskog javnog mnijenja (koje zna šta se desilo u Bosni), a da umire i zavaraju svijet, tek ovih dana (uz 17 godina kašnjenja) Skupština Srbije donijela je Deklaraciju kojom osuđuje zločin izvršen u Srebrenici, ali paralelno i istovremeno i Deklaraciju o osudi zločina nad Srbima, u kojoj najoštrije osuđuje zločine učinjene na štetu svojih državljana i svih pripadnika srpskog naroda tokom sukoba u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i Metohiji (koje ne žele nazvati pravim imenom - agresijom). Neshvatljivo je da je dio međunarodne zajednice, među kojima i Sjedinjene države, zaslijepljen slatkorječivošću srpskog predsjednika Tadića požurio pohvaliti kooperativnost Rezolucije, ne nalazeći još uvijek njenu potvrdu ni kroz kajanje ni kroz i obeštećenje.

Vrijeme i događaji pokazuju, da za genocid nema ni zastare, ni oprosta ni zaborava. Kada čovjek ukrade, do kraja života ostaje kradljivac; kada čovjek ubije, do kraja života ostaje ubica; kada jedna grupa, skupina ili narod počini zločin genocida nad drugim narodom, zauvjek ostaje markiran kao počinilac genocida, ostaje žigosan, bez obzira da li je pravno društvo tog vremena smoglo snage da vidi, prepozna i identifikuje zločin kao genocid.

Narodi nad kojima je genocid počinjen će kao Jevreji, Čečeni, Bošnjaci, Poljaci... svake desete, dvadesete, pedesete, šezdesete godišnjice mirnim protestima, maršom mira ili zvukom sirena podsjećaju na stravični događaj koji im se dogodio i upozoravaju svijet na posljedice njegovih propusta. Na isti način i ovog tek minulog 12. aprila širom Izraela sirene su svojim zvukom i dominantnom šutnjom još jednom podsjetile na milione Jevreja ubijenih u Holokaustu tokom Drugog svjetskog rata. Možda jednoga dana sa sjedinjenim zvukom sirena iz svih gradova i država u kojima se genocid u bilo koje vrijeme dogodio svojim zvukom i šutnjom postanu tako prodorne i jake da sankcionišu i zaustave svaku pomisao o zločinu genocida.

Moramo pamtiti zlo koje nam se dogodilo, kako nam se ne bi ponovilo.



12.04.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 12.04.2010. - Last modified: 14.08.2015.