ORBUS Belgium

TOP
Glas Diaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ







BOŠNJACI SE U BOSNU VRAĆAJU SAMO MRTVI

Piše : Zijad Bećirević



- Profanisani, nestimulisani, ignorisani i perfidno odbačeni Dejtonski plan povratka Bošnjake drži se sve dalje od domovine

- Jučer su Sanela i Kanita, nastanjene u Njemačkoj, ispratile na posljednji smiraj svog oca Mehmeda, koji je kao bosanski prognanik skončao u zadarskoj bolnici, nakon osam moždanih udara. A samo nekoliko dana ranije naprasno su umrli i sahranjeni na nekom od bosanskih mezara njegovi sugrađani: Šemsa Zubović, prognanik u Sanskom Mostu, Minka Bašić, izbjeglica u Njemačkoj, Kemalovce - Rasima, izbjeglica u Zagrebu, a tih istih dana je čajnička obitelj Fočo u prisustvu brojnih bosanskih prognanika podigla nišan supruzi i majci Eriki- Ermini Fočo, na burlingtonskom groblju “Green Mountain” u vermontskom gradu Burlingtonu

- Sve ovo bi imalo drugačiji, sretniji ishod, da rata u Bosni nije bilo, da je program povratka prognanih pošteno instaliran i proveden, da su se rah. Mehmed, njegovi sugrađani i burlingtonska porodica Fočo vratili svojim kućama

- Nažalost, Dejtonski program povratka bio je samo varka, opsesija, san i nada za naivne, a iluzija za milion i trista hiljada bosanskih prognanika, od kojih će se mnogi vratiti u neko bosansko mezarje u mrtvačkom sanduku, umjesto na vlastiti kućni prag

Dok međunarodna diplomatija i njeni isluženi političari već petnaest godina Bosni i Hercegovini uporno naturaju neodrživi model državnog teritorijalnog ustrojstva, u kojem se tradicionalno multietničko jedinstvo zamjenjuje nacionalnim podjelama, prognani Bosanci ( ponajviše Bošnjaci) preuranjeno i ubrzano umiru širom svijeta, a njihova beživotna tijela nepovratni vozovi odvoze u zavičaj, da ih pogrebna društva, rođaci i prijatelji sahrane u krvavoj bosanskoj zemlji, na kojoj i danas postoje neizbrisivi tragovi njihova stvaralačkog postojanja.

U samrtničkim kovčezima skončavaju snovi o povratku na vlastiti kućni prag, u ulice i mahale svoga djetinjstva i svoje mladosti, gdje su rođene sretne ljubavi i sklopljeni plodni brakovi s novim naraštajem, kojem agresori i svjetski moćnici nisu dozvolili da svoju sreću i dobrobit oživotvore u zemlji njihovih djedova i očeva. Istjerani su iz svojih domova, iz školskih učionica, dok su još bili djeca, a već sada su zreli ljudi, koji imaju svoja zvanja i svoje porodice.
 


  Bošnjačka mezarja

Oni su danas ti koji spremaju i ispraćaju u mrtvačkim kovčezima svoje najmilije, put njihove zemlje Bosne, u zemlju na koju možda više nikad neće zakoračiti njihova noga, jer ih zavjerenička strategija okupatora i uticajnih zemalja međunarodne zajednice onemogućuje.

Ne postoji statistika, niti itko u svijetu tačno zna koliko se Bošnjaka danas u svijetu rađaju, a koliko umire. O umrlima se brzo vijesti šire, kratko priča, pa se prepuštaju zaboravu. Ostanu ukopani u nekoj tuđoj zemlji, u nekom tuđem groblju, očekujući sve rjeđe obilaske bližnjih.

U svoju Bosnu vraćaju se samo oni kojima ni smrt nije ugasila trajnu želju za povratkom u zavičaj, makar na svoje posljednje putovanje morali u mrtvačkom sanduku, na tabutu, da dušom ako ne i tijelom još jednom osjete miris rodne grude. Ipak, pouzdano se zna da prognanici Bosne i danas drže neslavan svjetski rekord (reduciran isključivo enormnom stopom mortaliteta), po kojem već desetinu godina predstavljaju preko 10% prognaničke svjetske populacije.

Zbog težnji agresora da osvoje i potčine bosansku zemlju, i podrške koju im za takve težnje aktivno ili pasivno daje međunarodna zajednica, bosanski Bošnjaci su zadnjih dvadeset godina bili najveći svjetski putnici. Devedesetih su svoju zemlju BiH napuštali u prognaničkim konvojima, milionskom kolonom punili vozove, busove i avione evropskih i svjetskih kompanija, a proteklih 15 godina putuju u Bosnu i iz Bosne da vrate svoje posjede, obnove draga sjećanja, obiđu preživjele i mezare mrtvih. Danas se ponovno Bošnjaci vraćaju u zavičaj, ali pretežno u mrtvačkim sanducima, jer samo za njih postoje čvrste garancije međunarodne zajednice da će sigurno doći na odredište, da neće biti građani drugog reda i da im se pri tom ništa loše neće dogoditi.
 


Mehmed B. nakon jednog od 8 moždanih udara

Za žive koji se vraćaju ni danas nema ni posla, ni kruha, ni dobrodošlice. Njihove nade u dostojanstven povratak na svoje, kakav je proklamovan Dejtonskim sporazumom (kasnije srozanim na neki “održivi povratak”, a ovih dana revidiran sumnjivom “državnom strategijom održivog povratka”) , sahranjuju se zajedno s njihovim tijelima u mezare Prijedora, Srebrenice, Foče, Dubice, Bosanskog Novog, Banja Luke…

Okupatori Bosne još imaju malo iznuđenog strpljenja s kojim primaju mrtve Bošnjake, a za žive nema više ni pedlja zemlje, ugažene okupatorskom čizmom. Sva njihova zemlja u gradovima i naseljima Republike Srpske, koja im ratom nije oteta, po novom urbanističkom planu RS biće do okućnica i kućnih pragova oduzeta.

Obmane i laži o uspješnom povratku prognanih postaju već dosadna priča, u kojoj se uporno ponavlja da se prognani i izbjegli vraćaju na svoje, a sve poznate statistike kažu da u svijetu još živi između 1,350.000 do 1,500.000 bosanskih (pretežno Bošnjačkih) prognanika, da se u Foču, Rogaticu i Višegrad skoro nitko nije vratio, u Zvornik i Bratunac svega nekoliko hiljada, u Bosansku Dubicu, Gradišku i Novi svega po nekoliko hiljada, u Banja Luku tek oko 6% prognanih.

Ništa bolje povratničko stanje nije u Modriči, Doboju, Tesliću, Kotor Varošu, Mrkonjić Gradu ili drugim gradovima Republike Srpske.

U tom nesretnom broju prognanih do jučer su bili samo statistički broj : rah. Mehmed, predratni direktor predškolskih ustanova i referent za prosvjetu jednog malog bosanskog grada, koji je na rukama kćerke Sanele i Kanite skončao u zadarskoj bolnici, od osmog moždanog udara.

Ispred uperenih četničkih cijevi mjesecima je kopao zaštitne četničke rovove Krepšića, a potom punih 15 godina tjerao se po sudovima, potrošio 25.000 maraka da vrati otetu kuću, u koju se više nikad neće vratiti. Njegova sugrađanka Rasima je s ratom izgubila objekte i slastičarski biznis, od kojega je njena porodica živjela punih 30 godina, a skončala je nedavno kao izbjeglica u jednom od zagrebačkih predgrađa.
 


FATIHA ZA r. MEHMEDA BEĆIREVIĆA

Mehmed Bećirević je samo jedan od bošnjačkih prognanika kome je rat razorio sretan život i gurnuo ga u očajanje, bolest i smrt, a njegovu porodicu u patnju i stradanje. Imao je sretan brak sa Dubičankom Šemsom u kojem su rođene i odrastale dvije zlatne kćerke, dobar posao, kuću i vikendicu, rođake, znance i brojne prijatelje, koje nije dijelio po nacionalnom ključu. Radio je kao referent za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu, a potom kao direktor predškolskih ustanova u opštini Bosanska Dubica. Početkom agresije na BiH u Dubici je, prije nego u drugim područjima BiH, srpski nacionalizam ovladao svim sferama života. Kao i svi drugi Bošnjaci i dubički Hrvati, Mehmed je izgubio posao, kuću, novac ... Poslan je na posavski koridor, Krepšić, na kopanje rovova za srpsku vojsku, na puškomet od odbrambenih linija Armije BiH. Težak i životno opasan danonoćni rad pratile su prijetnje, iznuđivanje novca i batine. Da bi spasio goli život morao se odreći sve preostale imovine u korist srpske vojske i krenuti u progonstvo. Porodica se rasturila; još malodobne kćerke su našle prihvat u Njemačkoj, Mehmed u Hrvatskoj, a njegova supruga Šemsa, predratni inspektor za prihode dubičke opštine, između njih. Teško prognaničko preživljavanje praćeno je moždanim udarom, od kojeg se Mehmed samo djelimično oporavio. Teško je govorio, sporo reagovao, usporeno se kretao.

Prilikom svog prvog poratnog posjeta zavičaju, po zaključenju Dejtonskog sporazuma, nedaleko od svoje kuće u koju mu nije bilo dozvoljeno ući ( jer su je uživali srpski uzurpatori) Mehmed je susreo jednog od zločinaca koji ga je tukao na Krepšiću i batinanjem iznuđivao pare “za srpsku vojsku”. Njegov krvavi, likujući i prijeteći pogled srušio je Mehmeda na tlo i uzrokovao drugi moždani udar. Nije mogao vjerovati da osioni zločin i dalje vlada njegovim gradom. Nakon djelimičnog oporavka pošao je u beznađe, u nepoznatom pravcu, na putu se izgubio, a našli su ga nakon nekoliko dana. A tada je počela duga teška bitka za povrat otete kuće, koju je povjerio na čuvanje jednom od svojih “dobrih” srpskih susjeda. Vratio je kuću tek nakon desetogodišnjeg sudskog parničenja, uz trošak od 25.000 njemačkih maraka. Nažalost, vratio je samo kuću, ali se on nije mogao vratiti. Moždani udari nizali su se jedan za drugim, a on ih stoički podnosio. Osmi moždani udar Mehmed nije prebolio. Skončao je u zadarskoj bolnici, otvorivši samo jedno oko da ostatkom roditeljskog pogleda daruje posljednje iskre ljubavi i poželi sretan život ( sretniji od onog koji je on imao) svojim kćerkama Saneli i Kaniti, koje su došle iz Njemačke i zatekle ga u samrtnom času. Kako rekoše ljekari bolnice- čekao je na njih, nije mogao prije da umre. Ukopan je 4. novembra na dubičkom groblju, ispraćen od dijela porodica Bećirević , Alijagić i velikog broja prijatelja i sugrađana, među kojima i nekolicina srpske nacionalnosti, koji nisu zaboravili Mehmedovu dobru dušu.

Život Mehmeda Bećirevića, predratnog prosvjetnog referenta, oca dvije već udane kćeri koje su stekle vlastito potomstvo, mogao je i trebao imati drugačiji, sretniji ishod, bez stresova i moždanih udara. A on je samo jedan od stotina i hiljada koji se iz svijeta tuđine u mrtvačkom kovčegu vraćaju u zavičaj, zauvjek ostaju na malom zakupljenom dijelu zavičajne zemlje, koju su svojim stvaralačkim životom, snagom svojih želja, težnji i ambicija gradili i uljepšavali, da bi je njihovi dušmani mogli uživati kao svoju najrođeniju baštinu. Život može biti težak i nepravedan, ali u tolikoj mjeri, na takav način, zar još i danas? Mehmed Bećirević nije našao utjehu, samo smiraj.

Neka ovo kratko podsjećanje na rođaka, prijatelja i znanca r. Mehmeda Bećirevića bude ispraćajni pozdrav i blagoslov od svih nas iz dijaspore koji smo ga cijenili i voljeli, a nismo bili u prilici da mu na mezaru proučimo makar Fatihu
 

Minka Bašić je umrla u teškoj porodičnoj bijedi, ukopana na bihaćkom groblju, ostavivši iza sebe nezbrinuta sina kojem je rat oduzeo sve što se njegovom dječaštvu i mladosti moglo oduzeti.
Šemsa Zubović, predratni činovnik dubičke SDK-a, umrla je kao izbjeglica u Sanskom Mostu, nakon nekoliko teških operativnih zahvata, a potpuno nenadano i prerano napustili su ovaj sumorni svijet Sena Obrvašić, sudski zapisničar i Muhamed Talić, autor pionirskih koračnica i vjerni baštovan bosanske sevdalinke.

Svi oni, kao hiljade drugih širom svijeta, punih petnaest godina, pa sve do jučer su čekali dan povratka u zavičaj, nadali se i vjerovali u obećanja i pravdu. Kao jedina uspomena na njih ostaće mezari s ispisanim imenom, koje će izbrisati vrijeme zaborava. Ali ni groblja nisu više sigurno boravište, jer ih sve češće srpske vlasti RS prekopavaju, na njima grade poslovne objekte ili ih pretvaraju u magacinski i parking prostor.

U etnički očišćenim područjima Republike Srpske bošnjačke sahrane su jedini događaj, koji malobrojnim bošnjačkim povratnicima daje priliku da se okupe u većem broju, evociraju uspomene na mrtve i nakratko vrate sjećanje na sretnije prošle dane. I dok se u svijetu radni i životni vijek iz godine u godinu sve više produžava, za bošnjačke prognanike i povratnike se sve više skraćuje, jer u nemoći da promjene svoju tešku sudbinu i isprave nepravdu koja im je nanesena, mnogi brzo oboljevaju i naprasno umiru.

Veliki broj njih, još za života, odvaja teško ušteđeni novac i zakupljuje mezare ili komad zavičajne zemlje u koju se žele vratiti, makar u mrtvačkom kovčegu. Na posljednji put ispraćaju ih njihova djeca, u nadi i uvjerenju da su oni posljednji izdanci nesretnih bosanskih-bošnjačkih generacija, koje su surovi rat i okupatorska čizma nepovratno gurnuli u svijet tuđine.

Tako se snagom neviđene inercije u okupiranim područjima Bosne, gradovima i selima Republike Srpske, šire groblja i mezari, da kompenziraju gene života koji su se stoljećima rađali i obnavljali u gradovima i selima, koje sada surovo gazi četnička čizma.

Nažalost, povratak prognanih ni danas, 15 godina po uspostavljanju Dejtonskog mira, nitko ne stavlja u fokus, kakav mu od prvog dana mira pripada. Širom Republike Srpske, u gradovima i uz gradove koji su bili pretežno naseljeni Bošnjacima, niču nova naselja za srpske naseljenike izgrađena otetim kapitalom i izdašnom finansijskom pomoći Srbije i Rusije, dok neobnovljene bošnjačke kuće propadaju i postaju plijen urbanista, po isprobanoj strategiji zatiranja svega bošnjačkog.

Prilikom nedavnog sastanka predsjednika B-H predsjedništva g. Z. Komšića sa predstavnikom glavnog tajnika UN-a g. Kalinom, g. Kalin je izjavio : “ Unatoč pomacima, nužno je osigurati samoodrživ povratak”, što znači nastaviti po starom. A to je, u krajnjem, stavljanje tačke na povratak, jer uspješnog povratka u Bosnu nema bez stimulisanog dostojanstvenog povratka, kakav je predviđen Dejtonskim sporazumom, uz adekvatnu podršku međunarodne zajednice. Apsurdno je, da se na Dejton poziva kaka treba učvrstiti temelje RS, koji se očigledno drmaju, (jer su ni na nebu ni na zemlji), a od Dejtona se bježi i odstupa kada treba odriješiti kesu i dati novac za povratak prognanih, kojima nije priznato čak ni pravo na obeštećenje.

U takvom kontestu stvari, Bošnjaci će i narednih desetinu godina, umjesto u svoja sela i gradove, u kuće i stanove, biti ispraćani i transportovani u mrtvačkim sanducima, da pune bosanska groblja ili bošnjačka mezarja, dok ih okupatorske vlasti ne poravnaju sa zemljom i pretvore u poslovne objekte ili javni parking prostor. A kada izumru starije generacije prognanih, njihovi mlađi potomci imaće sve manje potrebe i mogućnosti za obilazak krajeva u kojima su se rodili, stvaralački živjeli i egzistirali njihovi očevi i djedovi. Ipak, u nesagledivim sferama pesimizma uvijek se rodi malo nade za novi optimizam. Po toj isprobanoj analogiji, sa neminovnim ustavnim promjenama u BiH će se uskoro ukinuti entiteti, prije svega entitet Republike Srpske, što će bosanska sela i gradove, kao sada groblja i mezare, učiniti jednako dostupnim i održivim za sve njene narode.

U Bosnu se tada Bošnjaci neće vraćati samo u pogrebnim povorkama, u mrtvačkim sanducima i na tabutima, već da obnove tokove života sa kojima je i njihov život začeo.




24.11.2009.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 24.11.2009. - Last modified: 14.08.2015.