ORBUS Belgium

TOP
Glas Diaspore

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



Urednik:
Salih ČAVKIĆ








PSI LAJU – KARAVANE PROLAZE

Zijad Bećirević



Iako ova narodna izreka nije rođena u Bosni, u njoj je već dugo stekla pravo stalnog boravka. Sve što se zadnjih četrnaest godina u Bosni događalo i dogodilo, kao dio procesa poratne mirovne implementacije, može se podvesti pod format ove duboke istočnjačke izreke. Žalbe i žalopojke bošnjačkih žrtava, kao lavež pasa nestajale su u eteru okrvavljene Bosne, a počinioci agresije i genocida, Srbija i Hrvatska, nastavljali po svome, završavajući u miru agresivne zamisli, koje nisu uspjeli ostvariti ratom.

Uzalud prigovori, reakcije, reagovanja, krici i očajnički vapaji ratnih žrtava u zemlji i dijaspori, uzalud zahtjevi za pravednim, efikasnim i uspješnim provođenjem mirovnog procesa, prije svega s aspekta obeštećenja žrtava i kažnjavanja počinilaca nebrojenih zločina, prvenstveno nad Bošnjacima. Sve se i dalje odvija po dogovorenom scenariju, koji prevashodno ima za cilj iznivelisati odgovornosti, izjednačiti krivice i prikriti pomagače i saučesnike agresije na nezavisnu državu BiH.

Zašto je to tako? U čemu griješimo? Gdje pravimo propuste? Možda smo plašljivci i kukavice. Ako i jesmo, nismo svi. To su mnogi od nas potvrdili i ovaj put u odbrani naše jedine domovine. Očigledno griješimo u tome što se jednako i jasno ne identifikujemo pred sobom samim i svakim drugim. Zbog toga nemamo jedinstven daleko čujan izraz. Nas glas se rasparčano gubi kao očajnički eho, sa prolaznim slabo efektnim odjekom.

U Bosni smo krili pa i danas krijemo svoj identitet. Izbjegavamo ući i participirati u radu bošnjačkih organizacija, već se radije potvrđujemo kao pristalice Srba ili Hrvata. Ne želimo do oni oko nas znaju da smo Muslimani-Bošnjaci, a oni nas znaju bolje od svog džepa. Ne smijemo u džamiju, pa ni na mezare svojih mrtvim da proučimo Fatihu.

Svojoj djeci još dajemo tuđa imena, vjerujući da ćemo im time “maskirati” porijeklo, stvoriti predispozicije za bolju karijeru i život učiniti manje bremenit nego je bio naš. Slično nastavljamo i u dijaspori. Bježimo iz svog kruga. Svi znaju ko smo, samo mi ne znamo. A sve dotle dok ne saznamo ko smo nećemo znati gdje pripadamo i nećemo pripadati nigdje. Naša šansa za našu afirmaciju i afirmaciju naših prava je u utvrđivanju i potvrđivanju našeg identiteta.

Moramo jasno dati na znanje svima oko nas da smo Bošnjaci-Muslimani, s punim imenom i prezimenom i dičiti se time, kao što se drugi diče i ponose svojim porijeklom. Samo tada će nas svi cijeniti koliko vrijedimo, a cijenićemo adekvatno i mi sebe. Što više budemo Bošnjaci, sve više ćemo biti Bosanci, a time ravnopravni građani BiH s drugim njenim narodima, s jasno profiliranim sopstvenim izrazom.

Već godinama prigovaramo na nepravedan Dejtonski sporazum, tražimo njegovu promjenu, zahtjevamo ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske, ali nas nitko neće da čuje, niti da sasluša i prihvati naše očigledne, uvjerljive i poznate argumente, po kojim se režim Republike Srpske, rođen u našoj krvi i zasnovan na etničkom čišćenju i zločinu genocida nad Bošnjacima, mora ugasiti, jer posmrtno teroriše bošnjačke žrtve i truje svijet, podstičući apetite drugim potencijalnim agresorima da učine slično.

 Umjesto da se štetne i preživjele odredbe Dejtonskog sporazuma odstrane, ukinu ili izmjene, Dejton nam se uporno nameće, i kao vrhunac ironije proglašava Ustavom BiH. Da li je ikad do sada u historiji svijeta mirovni ugovor postao državni Ustav? Nije nigdje, pa neće ni u Bosni. Bosna ima Ustav i treba ga izmjeniti amandmanima, uskladiti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima po kojima će svi narodi BiH biti jednaki, imati jednaka građanska prava i slobode, teritorij B-H biti nedjeljiv, a vanjske granice neprikosnovene.

Vještačka entitetska podjela BiH mora se izmjenom Ustava ukinuti. Održati RS znači : priznati pravo na genocid, odustati od povratka prognanih, prihvatiti separatnu podjelu BiH bez obeštećenja žrtava i kažnjavanja počinioca zločina i svjesno prepustiti sve neSrbe b-h ubrzanoj asimilaciji, što znači nestanku Bošnjaka-Muslimana iz BiH.

Tužbom protiv Srbije i Crne Gore (bivše Jugoslavije) tražili smo od Međunarodnog suda u Hagu da imenuje agresora i počinioca genocida u BiH i osudi ga na pravednu kaznu. Svjetska Pravda nas je godinama izbjegavala i na kraju zaobišla, jer počinioc agresije i genocida u BiH ne samo nije jasno prepoznat i imenovan, već je naš zahtjev za imenovanje počinioca i određivanje pravedne odštete žrtvama ignorisan i izigran, a pravi počinioc zločina- poznat pod punim imenom i prezimenom: Srbija i Crna Gora sa Srbima iz BiH i Hrvatske ostao prikriven i zaštićen.

Njegova krvava uloga se, i pored raspoloživih argumentovanih dokaza, i dalje uporno negira, a žrtva prisiljava na pomirljive kompromise. Time je neprimjerno pomirenje postalo i ostalo glavni zadatak svih međunarodnih predstavnika u BiH i prioritetni aspekt mirovnog procesa, a poratna obnova i povratak prognanih (kao glavni uslov za uspješnu obnovu predratne multietničke Bosne), postao usputan periferni proces.

Teško kompromitovana međunarodna zajednica, predvođena UN u Srebrenici, nije sve do danas našla svrsishodan način da privoli srpskog agresora da se Bosni izvini za počinjeno i ponudi obeštećenje, ali je našla jake razloge da prisili B-H Predsjedništvo da po hitnom postupku prihvati Sporazum o ekonomskoj saradnji sa Srbijom, kao da Bosni od toga ovisi egzistencija. U istom kontestu, novoizabrani međunarodni predstavnik u BiH g. Valentin Inzko, šuti dok Srbi ukidaju prefiks “bosanski” (kao da se radi o pravopisu, a ne o sudbini b-h gradova), ne kaže da će se prioritetno zalagati za veća strana ulaganja, obeštećenje žrtava, kažnjavanje agresora i povrat prognanih (što bi i dalje morali biti osnovni ciljevi mirovne obnove), već se zalaže za “prudski proces”, koji većina Bošnjaka smatra neprihvatljivim, anti-bošnjačkim i izdajničkim.

Pravedni bosanski-bošnjački zahtjevi da se svi problemi implementacije, uključujući pitanje Brčkog, podjele državne imovine i sva druga neregulisana pitanja zajedno regulišu ustavnim promjenama, su odbačeni i zamjenjeni spornim i sumnjivim rješenjima. Većina stranih aktera u BiH je pozdravila usvajanje Amandmana na Ustav BiH o Brčkom, ignorišući pri tom činjenicu da se srpski agresor time dodatno nagrađuje; daje mu se pravo na dodatni teritorij, iako je već u nedozvoljenom posjedu 49% b-h teritorije, s daljim apetitom da kroz buduće multietničke procese u Federaciji ( nekom novom podjelom) osvoji nove procente bošnjačke zemlje.

Time se i dalje jedan po jedan segment bošnjačkih vrijednosti i simbolike prisvaja, gazi, ruši i uništava, a nadređuju im se zločinački simboli, kokarde, kame i noževi. Primjer bez presedana je zamjena prefiksa “bosanski” s prefiksom “srpski”, kojim će svi gradovi Bosne, koji su se zvali bosanski, zauvjek izgubiti svoja najvrednija obilježja, svoj identitet. Koga može sačuvati u Bosanskoj Gradišci (sada Gradišci) koja je postala skoro stopostotno srpska, ko u Bosanskoj Dubici (sada Kozarskoj), koja je s novonaseljenim Srbima skoro 100% srpska, ko u Bosanskoj Kostajnici  sada Kostajnici) koja je isto tako skoro stopostotno srpska, a ko ga tek može odbraniti i sačuvati u Bosanskom Novom (sada Novom), Prijedoru ili Banja Luci, u kojima se nesrpsko stanovništvo mjeri zanemarljivo niskim procentima ?

Bošnjaci Bosne žele vjerovati da je re-afirmacija srpskog četništva u Bosni samo nastran srpski projekat; da se u Bosni ne vodi krstaški rat protiv Islama, iako nas mnogi aspekti degradacije bošnjaštva navode na takve nepoželjne sumnje. Ako se zaista u Bosni ne vodi krstaški rat protiv Islama, onda je to sigurno rat u kojem je vjerska komponenta veoma uključena i prepoznatljiva, ali ne da stišava već podstiče ratne tenzije.

 Jasne argumente za takva uvjerenja dala nam je srpska pravoslavna crkva kroz posvećivanje četničkih boraca u odlasku ili pri povratku s krvavih ratničkih pohoda na nedužno nenaoružano bošnjačko stanovništvo. Umjesto da se stave zamjerke takvom ponašanju pojedinih crkvenih dostojanstvenika, međunarodna zajednica se (pod sugestijama i nagovoru agresora) opredijelila za sumnjičenje i optuživanje Bosne da podržava i njeguje islamski terorizam, zašto nisu postojala niti postoje ikakva valjana uporišta.

Sve do sada su se Bošnjaci i bošnjačke organizacije u BH i Dijaspori zadovoljavale s apelima i mirnim protestima. Svi skupa smo čekali i nadali se pravdi, koja nas i danas ignoriše i zaobilazi. Ako hoćemo odbraniti Bosnu i sebe od potpune asimilacije moramo se jedinstveno suprotstaviti agresoru u miru, kao što se Armija BiH suprotstavila u ratu, kao što se i danas bore i suprotstavljaju “Majke Srebrenice i Podrinja”. Moramo, ne samo obnoviti tužbu protiv počinioca agresije i genocida, već je proširiti i na sve one koji su do sada pomagali i pomažu agresora, onemogućavajući nam ostvarenje naših pravednih zahtjeva, makar se radilo i o najvećim moćnicima svijeta.

Sve je očiglednije da naše apele međunarodna zajednica ne čuje niti hoće da čuje. Na interventne prigovore i zahtjeve Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, u ime 350.000 Bošnjaka Amerike i Kanade, nitko od odgovornih vlasti BiH niti ispred međunarodne zajednice nije nikad ni odgovorio. Oglušili su se i o posljednje zahtjeve da se spriječi brisanje prefiksa “bosanski”. Zaključci kongresnih tijela KBSA i Svjetskog saveza dijaspore BiH svih ovih godina su odlagani u smeće, najčešće nepročitani. A o prigovorima i interventnim zahtjevima pojedinih regionalnih ili gradskih udruženja građana u BiH ili dijaspori, da se i ne govori.

Sve to nam zloslutno jasno govori, da se život u BiH i njenoj dijaspori odvija po onoj istočnjačkoj izreci “Psi laju, a karavane prolaze”. Naša BiH se modelira onako kako to odgovara njenim porobljivačima, aktivno pomognutim moćnim silama iz međunarodne zajednice. Ako još budemo čekali, neće imati više ko lajati ili karavane Bosnom neće više prolaziti. U Bosnu će, možda, samo ponekad odlaziti naši unuci i praunuci kao rijetki turisti, da obiđu kabure svojih djedova ili pradjedova, ako se i oni uspiju do tada sačuvati od asimilacije. Eho svih naših žalopojki i povika nestaće u eteru, nemoćan da zaustavi i svrati karavane, ako ipak kada budu Bosnom prolazile…



22.04.2009.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 22.04.2009. - Last modified: 14.08.2015.