ORBUS Belgium

TOP
Glas Diaspore

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA



Urednik:
Salih ČAVKIĆ








PETNAEST GODINA OD MASAKRA SARAJEVSKIH CIVILA NA MARKALAMA:


SVJEDOK I SPASILAC SA SARAJEVSKIH MARKALA
DUBIČANAC ELMAR KARAT


Piše: Zijad Bećirević



Malo je poznato, ali je u Historiji Bosanske Dubice zabilježeno, da je Dubičanac Elmar Karat, sin Rusmira i Subhije, bio spasilac i svjedok stravičnog raketnog pokolja civila, koji se dogodio 5. februara 1994. godine na sarajevskim Markalama, kada je ubijeno 68, a ranjeno 144 Sarajlija (po nekim podacima ubijeno 67, a ranjeno 142 civila). Kako je kasnije utvrđeno granata je ispaljena sa srpskih položaja iz pravca Mrkovića, na gradsko tržišno jezgro, s isključivim ciljem da ubije što više civila i izazove što više straha i panike. Poturenu srpsku laž da je granata ispaljena sa položaja Armije BiH (što je kasnije izvještajem UNPROFORA demantovano) britanski general Michael Rose (tada čelnik UNPROFORA) je smišljeno lansirao u svijet, čime je tada ozbiljno ugrožen međunarodni status žrtve . Kasniji potpun i detaljan izvještaj UNPROFORA je jasno označio Vojsku RS kao počinioca masakra, ali je već bilo kasno jer su Ujedinjeni narodi zbog kontraverzi usvojili zaključak da nije moguće utvrditi s kojih je položaja granata ispaljena. Za počinjene ratne zločine, uključujući i Markale, haaški sud je na doživotnu robiju osudio srpskog generala Stanislava Galića, koji je tada komandovao opsadom Sarajeva.

Mladi Elmar Karat tada je bio pripadnik Prve sarajevske motorizovane brigade. U vrijeme napada na Markale bio je komandir izviđačko-diverzantske čete, u komandi Muje Zulića. Svi su ga saborci voljeli. Zbog njegove izuzetne brzine i naglašenog osjećaja za šalu, zvali su ga “Cipiripi”. Tog dana Elmar je imao slobodan dan i vratio se sa ratišta da obiđe ženu Editu i dvogodišnju kćerku Ferisu, koje su imale privremeni smještaj u Sarajevu. Prema kasnijim saznanjima Elmar je tada pošao na pijacu kupiti mlijeko i nenadano postao spasilac i svjedok stravičnog zločina.

Prema pričanju Elmarovih roditelja, koji danas žive u Bihaću, a onda su bili u izbjeglištvu u Njemačkoj, oni o svom sinu Elmaru duže od godinu dana nisu ništa znali.

“Tog februarskog dana (priča otac Rusmir) ja i moja supruga Subha bili smo u gradu Homburgu, pokrajini Saarland . Gledali ZDF-Nachrichten -Vijesti i udarna vijest je bila s Markala. Tek u ponovljenoj emisiji vijesti s Markala, među gomilama pobijenih i ranjenih, prepoznali smo našeg sina Elmara. Nisam vjerovao svojim očima i ušima kada je odjednom moja Suba zavikala “ Rusmire eno našeg Elmara”. Na sebi je imao trenerku sa žutim štraftama i džins jaknu. Do tada o njemu dugo nismo imali vijesti, a dvije godine se nismo vidjeli. Od radosti i uzbuđenja cijeli dan se nismo odvajali od TV i svaki put smo čekali vijesti da ponovno vidimo svoga sina i da se ponovno uvjerimo da je to zaista on.”

“Elmar je tada bio u Prvoj Motorizovanoj brigadi i tog dana je bio slobodan- došao je sa ratišta”, nastavlja pričati otac Rusmir. Krenuo na pijacu da nabavi mlijeka za malu Ferisu. I baš kad je izašao iz Hotela, zajedno s komandantom bataljona zvanim Švabo, na Markalama je odjeknula granata. Tog dana kod nas su u goste došli Gizela i Scharls Vocshe, naši prijatelji Njemci, kojima smo ispričali našu radosnu vijest. G. Vocshe je odmah napisao pismo TV ZDF i nakon par dana smo dobili originalan snimak o masakru na Markalama, s popratnim pismom da su sretni što nam mogu udovoljiti i sretni su što nam je sin živ. Nakon nekoliko dana u “Morgenpost Zajtungu” u Kobleznu, na naslovnoj strani objavljena je slika godine: Naš Elmar s jednim od spasitelja (bio je to njegov komandant bataljona, s kojim je izašao iz Hotela) nose ranjene i poginule. Te novine nam je osigurao Sulejman Bilajac, iz Bosanske Dubice, zvani Tarzan.

Hvala ti, dragi moj Ziko, što si se ti sjetio našeg Ene. Meni kao ocu nikad nije palo na pamet da pišem o svom sinu (a Rusmir je dugogodišnji b-h novinar, op. ZB).

Nažalost, tragična februarska epizoda sa sarajevske pijace reprizirana je ponovno 28. avgusta 1995.godine, kada je sa pet ispaljenih granata ubijeno 37 a ranjeno 90 osoba. I ova istraga je vođena u tajnosti uz razne špekulacije, poturene od srpskih pomagača, koje su imale za cilj kao počinioca označiti vladu RBiH. I tada je komandant UNPROFOR-a general Rupert Smith, iako je imao tehnički izvještaj u kome je jasno navedeno da su granate ispaljene s položaja VRS u Lukavici, tendenciozno izjavio da “nije jasno ko je ispalio granate”, što je naravno kasnije opovrgnuto. Tek taj drugi zvjerski napad na nedužne sarajevske civile, gladne i žedne, tri i pol godine zatvorene u obruču srpskih snajperista i teške brdske artiljerije, bio je povod za kampanju i bombardovanje srpskih položaja od strane NATO pakta, jer su masakri nad civilima(i pored brojnih upozorenja i očajničkih vapaja) prevršili svaku mjeru naglašeno tolerantnog ili ispravnije reći indolentnog međunarodnog ponašanja.

Ni danas, petnaest godina kasnije, žrtve s Markala i njihove porodice nisu dobile nikakvo obeštećenje niti satisfakciju, osim poruka saosjećanja upućenih ove i ranijih godina sa brojnih mjesta u BiH i svijetu, gdje je simbolički obilježavan ovaj tužni i nezaboravni događaj, iz tada “zarobljenog” Sarajeva.

Po istom modelu obezvređenja, kao i za žrtve i porodice žrtava sa Markala, ni borci Armije BiH, među kojima i Dubičanac Elmar Karat, nisu dobili ništa osim “mrvica”i podsticaja da što prije odu iz zemlje koju su mnogi od njih životima i krvlju branili. Teška sudbina je ispisala najvažnija poglavlja njihova života. Bez posla i kruha i Elmar je prešao u Holandiju, te nakon više mjeseci provedenih u prihvatnom azilantskom kampu, našao novo utočište u Češkoj, gdje i danas živi.

U Historiji Bosanske Dubice, u poglavlju “Poznati Dubičani” historičar je o Elmaru zabilježio sljedeće:

Elmar Karat je prvi Dubičanac koji se oružano suprotstavio srpskom agresoru, još kao policijski kadet MUP-ove škole u Sisku (april 90-te u Kozibrodu- opština Kostajnica, Plitvicama), a kasnije kao pitomac Vojne škole za oficire Travnik-Zenica. Kao pripadnik Sarajevske prve motorizovane brigade i 502. Brigade (od aprila 92.) učesnik je mnogih borbi širom BiH, spasilac i svjedok stravičnog raketnog pokolja civila na sarajevskim Markalama. Pet puta ranjavan, a po oslobođenju zemlje odbačen i odgurnut, kao mnogi drugi branioci Bosne. Danas živi u Češkoj i misli na povratak u svoju Dubicu” (još okupiranu od ekstremnih srpskih vlasti RS- o.p. ZB).

Neka ovaj mali tekstualni prilog bude znak priznanja i zahvale koju B-H, Dubica i Dubičani duguju svom velikom sinu – Elmaru Karatu.



12.02.2009.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu


OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 12.02.2009. - Last modified: 14.08.2015.