TOP

Meho Baraković
Knjiga sazdana od sjećanja, ljubavi i emocija
Emina – Emica Potur: ”Nakon jednog desetljeća”
(knjiga u rukopisu)

Dan današnji, i mimo naše volje i mogućnosti naših, preće u ono ”nešto” što se zove juče, a potom se rasuti, kao nešto što je od pijeska napravljeno, tako da će nama, na kraju nekakvom, ostati samo sjećanje na taj dan i na ono što se u njemu događalo.
A mogu li se od sjećanja, od onoga što je prošlo, mogu li se od toga KNJIGE praviti, ispisivati!?
Naravno da mogu. Sve što je napisano, sjećanje je na nešto što se dogodilo i zbilo, u jednom vremenu, nama i svijetu oko nas.
Nakon knjiga ”Sjećanje” (2001.) i ”Bijeli mantili tuđine” (Mostar, 2002.), doktorica Emina – Emica Potur sačinila je novu knjigu, moglo bi se reći memoarske proze, pod naslovom ”Nakon jednog desetljeća”. To je, na izvjestan način, produžetak njenog ljudskog i liječničkog sjećanja na jedno njeno vrijeme, koje se može podvesti pod nazivnik svega onoga lijepog i značajnog, čega se autorica sjeća, u čemu je učestvovala i živjela, da bi se to ”obojilo” zvukovima i bojama sadašnjosti.
Knjiga (rukopis) ”Nakon jednog desetljeća” je homogena cjelina, unutar koje postoje veće ili manje, i sve zajedno tvore i sačinjavaju jedno pitko, emocijama natopljeno štivo, koje se počesto doživljava i kao san, unutar koga sve što je dotaknuto, kao tugom da odzvanja i da je prošiveno. Rekao bih i to, da je ova proza bajkovita mnoštvom ”sitnica” (detalja) koji ovom kolopletu misli i osjećanja daju ukus podnošljive gorčine i ono ”nešto” što se, naprosto, ne može zaboraviti. U ta minula vremena, kao da smatra autorica, živjelo se skromno i u ”ravnoteži” – ono čega nije bilo, ili nije bilo dovoljno, kao da nije ni trebalo, niti nedostajalo, po svaku cijenu. Imalo se koliko se imalo, i sa malo se bilo zadovoljno. Zapravo, sve čega nije bilo dovoljno, to se nadoknađivalo nečim drugim, sličnim ili se živjelo bez toga. Život se sastojao od fino oblikovane ”jave i snova” (čitaj, svakodnevnih obaveza, radosti i tuga) i sklada između onoga oko nas i onoga u nama. Radost življenja je postojala i ona je odzvanjala punoćom i jednostavnošću.
U prvoj većoj cjelini pod nazivom ”Nakon jednog desetljeća”, po kojoj je i cijela knjiga dobila naziv, ime dobila, doktorica Potur priča i iscrtava okvir za sliku ispod koje bi mogao da stoji naslov ”U rodnom Mostaru sam – nakon deset godina življenja i trajanja u Americi”. Miješaju se slike iz sjećanja u kojima ima ”mirisa bosioka i šeboja”. Prvi koga je susrela u Gradu na Neretvi bio je njen dugogodišnji prijatelj (imena nisu važna!?), inače pjesnik. Od njega i ”zvanično” saznaje da se pod mostarskom kapom nebeskom živi teško, veoma teško. Na pitanje kako se živi, mudar čovjek i pjesnik odgovara: ”Živi se od nafake, a ne od plate!”.
Emina, nadalje, ispisuje rečenice i govori o svome boravku sa prijateljima na Boračkom jezeru. Svuda je prate slike razrušenih ljudskih domova. Ne može se pobjeći od ljudskog bola koji je prepoznatljiv i vidljiv. Potom slijedi izlet u Blagaj. Zna autorica da se za ljubav ne moli, ona se rađa, pa makar nastajala i iz pepela.
U ”okvir” novog poglavlja, nove cjeline, pod naslovom ”Gorštaci”, Poturova, takođe, smješta jedno vrijeme koje je minulo, prošlo. Ona se, zapravo, sjeća vremena kada je kao ljekar radila u Hitnoj pomoći i kada je na poziv dolazila kolima, ali dio puta počesto se morao prelaziti i pješke da bi se u Podveležju pomoglo bolesnima. Slike tog prostora i vremena su veoma upečatljive i obojene prepoznatljivim koloritom koji, naprosto, ”živi” i kada sve, baš sve, mine i prođe. Kao da ima u svemu tome nešto, ono ”voljeno i bolno”, što nikada neće biti zaborav i neće biti zaboravljeno. To se, zapravo, nastani u čovjeku (u autorici ove knjige), pa u njemu traje i živi do same smrti njegove. I kada je čovjeku dato da bira, on skoro namjerno, izabere ono teže što je, da bi stalno imao o čemu brigu brinuti. Živi se, u Podveležju, skoro da bi se moglo reći, ne kako čovjek hoće, nego kako čitav niz okolnosti ”nacrta” da se tako i tako mora živjeti. Ni sada se, zasigurno, nije odmaklo, mnogo, daleko. Skoro sve ono što je bilo uzgor, genocidni rat je sveo na mjeru i istrajavanje – u nadi. Sigurno je da će biti bolje, znatno bolje, ali kada?!
Ostala poglavlja ove knjige ”Šetnja po Cabrillo Marini” i ”Dugi vikend sa bratom” nose u sebi, zašto ne reći, onaj ”američki iliti amerikanski” miris i okus. Naime, autorica piše (i priča) i iscrtava prošlost prostora i grada u kome sada živi, nakon svega što joj se u Bosni (u Mostaru) i životu izdogađalo. U ovom dijelu knjige ona se služi nečijim drugim sjećanjem i iskustvom, a da bi ispričala svoju priču, koja opet u sebi sažima i ljubav, i emocije, i slike koje dolaze iz neke nepredvidive i neuhvatljive daljine i postaju onaj fini ”materijal” od koga se mnogo toga (i onoga) može napraviti i izatkati.
Filigranskom preciznošću, i nadasve urođenim smislom za punoću i sadržajnu rečenicu, i ova proza doktorice Potur doživljava se kao nešto ljekovito, kao nešto od čega bi se mogli, hajmo reći, napraviti mehlemi za svaku ranu, i za bolu, i bolest svaku. Jezik kojim je knjiga ispisana i ”ispričana” je sočan, rečenični sklopovi su veoma vješto utkani jedan u drugi, priča je tečna i zanimljiva, a kada se opisuje priroda i okoliš, čini se to sa mjerom i prefinjenim osjećanjem za opisivanje detalja. Možda bi se moglo reći, i sa malom (skoro i nevidljivom) zadrškom, da je ovo i pomalo tužna knjiga iz koje izbija na površinu (a šta je to zapravo ”površina”!?) svjetlost jednog minulog, ali po mnogo čemu, dobrog vremena. Knjiga je sazdana od sjećanja, ljubavi i emocija, i istkana, upravo kao prostrani ćilim bosanski, u ovom slučaju – mostarski. I taj ćilim nije da se dnevna soba prekrije, nego da se njime zidovi dnevne sobe naše zastru. A šare na ćilimu, to su ljudske, to su naše sudbine, naši životi koji prolaze i otiču u neka prostranstva, druga i daleka. Svaka boja ima svoje značenje, ima svoj život i vrijeme življenja. I sve te boje zajedno, kao da se ulijevaju u jedan Zbir i jedan Prostor, čine sjećanje naše, na sve ono što je prošlo. Ali, ipak, ništa nije prošlo, dok smo mi pri svijesti i pameti. Dobro je što se imamo čega Sjećati. Šta bi bilo da nije tako. Kao, nemamo se čega sjećati, a živjeli smo. Nije, da nismo, živjeli...
 I na samom kraju, ako se od mene traži da, u jednoj jedinoj rečenici, iznesem svoje mišljenje, ono je sljedeće: ”Najiskrenije preporučujem da se ovaj rukopis u obliku knjige štampa, i da tako postane svojinom svih onih koji se sa knjigom druže. Neka se knjiga štampa i neka još jedno ljudsko sjećanje, ljubav za svakog živog stvora i ono ’živo’ i ljubičasto se razlije, svuda unaokolo.
Ovo je, zaista – KNJIGA! ”
 
Göteborg, Švedska, 31.10.2004.
 
Meho Baraković, književnik,
član Švedskog društva književnika

© Copyright by CFABH-ORBUS vzw ®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:22/04/2004 - Last modified: 11/06/2011