TOP
Meho Baraković
Knjiga životnih priča
o Vakufu i Vakufljanima
(Kemal Coco: ”Soko i druge priče”, izdavač Književni klub
”Bosanska Krajina”, Bihać, 2004.)
Kemal Coco, novinar u
penziji i književnik, nakon brojnih knjiga poezije, nedavno je u Bihaću (gdje
sada živi i djeluje) objavio novu knjigu, ovoga puta knjigu priča pod naslovom ”Soko
i druge priče”. Svakako mala neobičnost i zanimljivost jeste i činjenica da je
izdavač ove Cocine knjige Književni klub ”Bosanska Krajina”, oblik okupljanja i
djelovanja književnih stvaralaca i prijatelja pisane rijeci, koji je nekada na
bh. prostorima bio izuzetno popularan. Znači li to da se jedno ”minulo i prošlo
vrijeme” djelovanja književnih zanesenjaka i stvaralaca ponovo vraća. To ostaje
da se vidi?
Inače, knjiga priča ”Soko
i druge priče” Kemala Coce, sazdana je, i sačinjena je, od 28 priča koje su
podijeljene u tri ciklusa, reklo bi se, tri cjeline koje imaju naslove ”Vakufljani”,
”Vakuf u obruču” i ”Sjećanje na majku”. Nisu to nikakve posebne tri cjeline. Baš
naprotiv, sve priče se međusobno dodiruju i prožimaju i čine život i sve ono što
život sa sobom nosi, u čaršiji zvanoj Vakuf i Vakufljanima. A priče su životne,
sadržajne i raznovrsne. One su ”uzete” iz života i ispričane i ispisane sa
dosta emocija, dobrote i ljudskosti. Samo izvorište priča je Mehina kafana ili
radnja brice Ahmeta i Nurije, ali i druga mjesta na kojima se okupljaju ljudi i
”čaršija” koja ima svoj način življenja i trajanja. A čaršiju vakufsku i bilo
koju drugu, dakle, grad gradom čine ljudi, u Cocovom slučaju: kafedžija Meho,
vakufski šumar, djed Zajim i Hasan, poštar Salko, brico Ahmet i Nurija, obućar
Hase, Ale harmonikaš, efendija, Pemba, pa potom jedan neženja Adil, profesor
Halid, siromašak Hole (ili kako su ga Vakufljani, pomalo rugajući se, zvali ”Daj
moj dinar”) i mnogi, mnogi drugi. Svi oni zajedno činili su, i sada čine, dušu
Vakufa. To su Vakufljani čije sudbine čine okosnicu i sadržaje ovih priča koje
nije trebalo izmaštati, nego samo iz samog života ”prepisati” i udahnuti im
snagu univerzalnosti.
Ova Cocina knjiga priča
otvara se pričom koja ima naslov ”Mrazovka u snijegu”, a na njenom kraju je priča
koja ima naslov ”Voda”. Uglavnom, samim naslovom, autor ove knjige, na
izvjestan način, imenuje i određuje ono što će pričom biti i ispričano. Sve priče
su jezgrovito i sočnim jezikom ispričane. Podjednake su, skoro sve, dužine i
između sebe se dotiču, čak bi se moglo kazati, i dopunjuju. One (priče)
naprosto kao da ”izviru” jedna iz druge i žive zajedno sve tu, pored nas, ali i
u nama samima. Ničega u tim pričama nema previše, ali ni premalo. Sve su one od
samog ”života” satkane i čine ono šarenilo boja i šara, baš kao da je riječ o
bosanskom izatkanom ćilimu, a ne o životu i stvarnosti. Svaka riječ, i
izgovorena i napisana, ima ono svoje iskonsko značenje, i da bude svjetlost i
dar.
Mišljenja sam da nam
je zaista Kemal Coco, objavljujući knjigu priča ”Soko i druge priče” podario i
u znatnoj mjeri osvježio bh. kratku priču. To su one priče koje se ne ”iscrtavaju”
nego naprosto ”prepisuju” iz samog života, sadašnjosti, ali i prošlosti. Treba
znati i umjeti, odvojiti bitno od nebitnoga, jer sve nije za ”priču” i ono što
priča sa sobom nosi. Najbolje su priče koje su sam – život!
Na kraju, svakako
treba se istaći da je književnik Kemal Coco (rođen u Banja Luci, 1938.) autor
desetine knjiga poezije za djecu i odrasle, i dobitnik brojnih nagrada.
Pomenimo samo one najznačajnije: za knjigu ”Bosni u pohode” 1981. – ”Nagrada Veselin
Masleša” i ”Zlatna plaketa grada Banja Luke”; za knjigu ”Ničiji pjesnik”
2001. – ”Književna nagrada Skender Kulenović” za 2001.).
Da bi ovaj kraći
prikaz knjige ”Soko i druge priče” Kemala Coce, zaista bio i cjelovit,
neophodno je reći i naglasiti da je ilustracije za nju uradio slikar Džafer
Cerić, slikar naive i izvanrednog kolorita. To je poznati bh. slikar koji, kako
stoji u bilješci o njenu, iza sebe ima 23 samostalne i preko 125 kolektivnih
izložbi sirom svijeta.
