Meho Baraković,
bosanski pjesnik koji je svojom biografijom uvezao Bosnu a ona
njega. Rođen u Banja Luci, a školovao se u Trebinju, Dubrovniku,
Sarajevu, pa Bolnesu u Švedskoj. Sve škola do škole, život do
života. U svijet poezije je ušao sa knjigom "Azil" Sarajevo 1972. a
onda se redaju "Dvoje", "Osipanje", "Nebeska Studen", "Di fronte a
Ragusa il mare" na italijanskom, "Opšta mjesta", "Zemno srodstvo",
"Skrovište za nesanicu". Od 1992. kad je prognan iz svog Trebinja
počinju knjige prognaničke i nostalgične poezije: "Između Plava i
zaborava", "Plavska zvijer", Legitimacija raseljenog lica", "Homo
balkanikus". Baraković je član Društva BiH pisaca, Društva švedskih
pisaca i član Društva BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji.

