BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
Uzroci raspada Jugoslavije
4. dio
Prof. Filip Ćorlukić
Nastavak - 4. dio:
Prof. Filip Ćorlukić
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Države nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaključni komentar
10.- Crna Gora i Kosovo
Zbog zločina i stalnih nemira na Kosovu, na inicijativu SAD-a NATO-pakt je 24.03.1999. počeo sa snažnim udarima svoga zrakoplovstva na Srbiju. Nakon višegodišnjeg odgađanja SAD donosi odluku o proglašenju neovisnosti Kosova, što kosovski Parlament i službeno proglašava 17.02.2008. godine.
Nakon ratnih zbivanja Crna Gora se udružuje u Saveznu državu sa Srbijom, a daljnjim razvojem situacije se na referendumu održanom 21.05.2006. odlučuje na neovisnost. Tako je umjesto Ustavom iz 1974. predviđenog skidanja simboličnih spajalica na granicama republika, najvećim dijelom teškim ratovima i razaranjima nastalo šest neovisnih država.
11.- Države nastale na tlu Titove Jugoslavije
Svaka je od država prikazanih na slici 5 (vidi 2. dio) imala svoju tisućgodišnju povijest, a neke od njih i u potpuno različitom civilizacijskom okružju. Stoga nasilni čin uključivanja svih tih naroda 1918. g. u jedinstvenu državu i to s ideološkom tvrdnjom da su to „tri plemena istog naroda“ - kasnije dodano: „jugoslavenskog“, pored ostalog predstavlja pravi kulturocid, koji je morao naići na snažno protivljenje.
Budući da je marksistička ideologija priznavala pravo na nacionalne posebnosti, kao što se to vidi na karti, svaki je povijesni narod u Titovoj Jugoslaviji dobio i svoju republiku. Osim korekcije na sjeveroistoku Hrvatske, time je formalno ponovno postala vidljivom i Justinianova razmeđa kultura i civilizacija.
Međutim, bila je to čvrsto centralizirana država, pa je vremenom i Tito morao popustiti pred sve većim pritiskom iz republika za većom državnošću. Tako je nastao Ustav iz 1974. g. u koji je uvrštena i odredba o pravu na odcjepljenje - što sam na slici 5 (vidi 2. dio) simbolično prikazao spajalicama na granicama republika. Da je Savezna Vlada poštovala tu odredbu, svaka republika koja se željela otcijepiti i proglasiti potpunu neovisnost trebala je to moći i ostvariti. Nažalost, zahvaljujući hegemonističkoj politici srpskih političara to se odvajanje izvršilo u uvjetima strašnih ratova, ljudskih žrtava, zločina i uništavanja.
Pobuna hrvatskih Srba bila je inicirana iz Beograda i uz snažnu podršku jugovojske, pa to ni na koji način nije bio građanski, nego je to bio pravi odbramben rat, u kojemu je poginulo oko 20.000 osoba. Od toga je bilo 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući i nestale), te oko 6.760 na srpskoj strani. Ratom i ratnim razaranjem bilo je zahvaćeno 54% hrvatskog teritorija, a pod okupacijom je bilo 26%. Osim zarobljenika, ni jedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. g. u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 hrvatskih izbjeglica, a k tomu je 150.000 bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
Za razliku od Hrvatske, rat u BiH nije bio samo oslobodilački, nego je to velikim dijelom bio i vrlo složeni građanski rat, pa je bio i mnogo strašniji. Prema najnovijim izvještajima u tom je ratu poginulo 100 do 110 tisuća osoba, a raseljeno je oko 2,2 milijuna. Čak 83 % svih civilnih žrtava su bili Bošnjaci, a od toga broja njih 30 % su bili žene i djeca. Gotovo 47 % od svih s punim imenom i prezimenom poznatih žrtava rata (45,110 od 97,207) bilo je ubijeno tokom početnog razdoblja agresije, to jest između maja/svibnja i avgusta/kolovoza 1992. godine. 86% teritorija bilo je pod okupacijom. Na žalost, nametnutim Daytonskim sporazumom Srbima je u RS darovano 49%.
Vremenom će se u svim novoproglašenim državama zaliječiti ratne rane. U svim, osim u BiH. Daytonski „Sporazum“ jest zaustavio rat, ali je u potpunosti onemogućio stabilizaciju te države. Već i sam oblik RS prikazane na slici broj 6 pokazuje da je to potpuno vještačka tvorevina. Pored oblika zemljopisne nelogičnosti tu je i nacionalna. Tako su npr. na sjeveru zemlje, u Bos. Posavini, Srbi bili u manjini, naseljeni uglavnom u gradovima, dok su sela bila skoro 100% hrvatska, a osim dva manja područja uz rijeku Savu ta je regija ipak pripojena Republici Srpskoj. Osim toga je grad Brčko (na karti nije prikazan), koji se nalazi odmah iza onog najužeg dijela RS potpuno izdvojen i proglašen je posebnim distriktom. Da zločin uspostave RS bude još veći, pripojen joj je i grad najvećeg genocida: Srebrenica!
Slika 6. Daytonska podjela BiH.
Crveno označeno je Republika Srpska.
* * *12.- Zaključni komentar
Temeljno pitanje o razlozima raspada Jugoslavije nije zašto se to dogodilo, nego zašto se to dogodilo na ovako kataklizmičan način i zašto je toliko dugo trajalo! Uzimajući u obzir sve ono što se događalo u minulih tisuću godina, a poglavito hegemonističku politiku Srbije počevši od devetnaestog stoljeća, težnja za samostalnošću svih novonastalih država bila je potpuno prirodna. Da je umjesto ovakvog raspada došlo do uspostave labave konfederacije slobodnih država, okvir ove relativno velike države u ovoj evropskoj regiji bio bi sačuvan.
Tko je kriv što se to nije dogodilo? Uzimajući u obzir sve činjenice, nedvojbeno je da je za početak rata kriv predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Oslanjajući se na srpsku mitologiju, a potpomognut „teorijama“ Srpske akademije nauka i umetnosti, kao i agresivnom nacionalističkom podrškom Srpske pravoslavne crkve, posebno na Kosovu, u Hrvatskoj i BiH, bivši bankovni stručnjak opsjednut bolesnim vlastohlepljem, pokeraškim je „va banc“ potezima želio stvoriti nekakvu centraliziranu Srpsku Jugoslaviju.
Međutim, on jest neosporno kriv za početak rata, ali su za njegov krvavi nastavak najviše krivi UN i VS. Ako već zbog uobičajene birokratske sporosti i „nejasne situacije“ nisu ništa učinili ranije, morali su nešto učiniti barem kad su moćne postrojbe Novosadskog korpusa JNA iz Srbije prešle granicu u cilju napada na Vukovar. To je bio jasan napad jedne države na drugu državu. Da su tada oštrim ultimatumom, pa i s nekoliko raketa na strateški usmjerene ciljeve bez ljudi obustavili agresiju, daljeg rata ne bi ni bilo. Milošević bi bio prisiljen na dogovaranje, ili bi morao otići s položaja Predsjednika.
UN i VS snose ogroman dio krivnje zbog brzopletog usvajanja državnog ustrojstva daytonske BiH. Iz samo njima poznatih „strateških“ razloga, nametnutim Ustavom Amerikanci su stvorili državu koja suštinski ne može biti stabilna. Premda ih je tada bilo samo oko 32% od ukupnog stanovništva, Srbima su na 49% teritorija BiH dali Republiku Srpsku. Političarima BiH je ostavljena „demokratska“ mogućnost da se mogu dogovoriti o naknadnim promjenama Ustava. No pentagonski su vojni psiholozi u Ustav ugradili i psihološke sigurnosne barijere koje to onemogućuju. Bez obzira koja stranka u RS bila na vlasti, oni nikada neće dobrovoljno pristati na dokidanje RS, nego čak razmišljaju o priključenju Srbiji.
Stavljanje Daytonskog sporazuma izvan snage i samim time dokidanje RS, temeljni je preduvjet za uspostavu normalne države. Na to od ekonomskog diva i politički nejasnog patuljka EU ne možemo računati, pa - na žalost - moramo čekati odluku iz SAD.
Uz razumne političare u svim će se državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije vremenom moći prebroditi posljedice minulog rata. U svim, osim u daytonskoj BiH - dok se taj sramni „sporazum“ ne dokine. Međutim, da je u Bosni uspostavljena prava država, tijekom vremena bi se to postupno smirilo, pa bi ta krasna zemlja ponovno mogla postati divnim i čudesnim nacionalnim i vjerskim mikrokosmosom naglašene važnosti dobrog komšije. Ovako, u ovoj američki ustrojenoj frankenštajnsko-daytonskoj tvorevini još i danas premnogi komšija mrzi komšiju samo zato što je druge vjere i druge nacionalnosti - pa izlaz traži u uspostavi nekakvog svog nacionalno homogenog kantona, regije – ili čak države. Čak ni u najkrvavijim ratnim sukobima nisu svi bili separatisti, nisu ni u jednoj od tri narodnosti. Danas je sve više ljudi koji razmišljaju razumno, a dok se ne ukine daytonsko ustrojstvo – ne može biti mira. Za nestabilnost nije kriva posebno ni jedna nacionalna zajednica – kriv je Dayton, a na zločinu ustrojena „Republika Srpska“ rak-rana je države BiH.
Proučavajući prošlost došao sam do uvjerenja da će uz sva smirivanja ipak ostati jedno stanje koje će povremeno i dalje izazivati političku nestabilnost u svim novostvorenim državama. To je Srpska pravoslavna crkva. Sve dok u toj pravoslavnoj crkvenoj zajednici ne shvate da se po Kanonskom pravu PC autokefalnost (autonomnost) odnosi na PC u datoj državi, a ne na nacionalnu pripadnost vjernika - dolaziće do nesporazuma.
Stoga bi prvenstveno pravoslavni svećenici i vjernici u doglednoj budućnosti morali pokrenuti postupke proglašenja autokefalnosti PC u svim novostvorenim državama (HPC, BiHPC) - a koje to još nisu učinile. Makedonci su to već davno učinili, Crnogorci nedavno - ali im to SPC uporno odbija priznati. Vrijeme je da Srbi konačno odvoje svoju vjersku pripadnost od nacionalnosti - jer to ne samo da ni na koji način nije uzajamno povezano nego je i u potpunoj suprotnosti s temeljima Isusova nauka.
Za portal: Prof. Filip Ćorlukić, filip.corlukic@inet.hrKraj
(Doduše, samo kraj ovog prikaza, a kraj opisane drame još uvijek se ne nazire!)
29.01.2010.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 29.01.2010. - Last modified: 24.05.2010.
