BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
DRUŠTVENE I POLITIČKE PRETPOSTAVKE USTAVNE REFORME U BOSNI I HERCEGOVINI TOKOM PROCESA INTEGRACIJE U EVROPSKU UNIJU
DRUŠTVENE I POLITIČKE PRETPOSTAVKE USTAVNE REFORME U BOSNI I HERCEGOVINI TOKOM PROCESA INTEGRACIJE U EVROPSKU UNIJU
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Prof.dr.Mirko Pejanović, član Savjeta Međunarodnog instituta IFIMES, član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992-1996), dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Srpskog građanskog vijeća-Građanskog pokreta za ravnopravnost BiH u svom članku „DRUŠTVENE I POLITIČKE PRETPOSTAVKE USTAVNE REFORME U BOSNI I HERCEGOVINI TOKOM PROCESA INTEGRACIJE U EVROPSKU UNIJU“ predstavlja svoj pogled na potrebne ustavne reforme u BiH. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
prof.dr. Mirko Pejanović
● član Savjeta Međunarodnog instituta IFIMES
● član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992-1996)
● dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
● predsjednik Srpskog građanskog vijeća-Građanskog pokreta za ravnopravnost BiH
1) NEKI POJAVNI OBLICI KRŠENJA LJUDSKIH PRAVA U POSTDEJTONSKOM RAZVOJU BOSNE I HERCEGOVINE
Poslijeratni politički razvoj Bosne i Hercegovine započeo je na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma. U provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma glavnu ulogu je imala međunarodna zajednica i u vojnom i u civilnom aspektu.
Mirovne vojne snage su stvorile pretpostavku za sigurnost građana na cijelom prostoru. Kao prvi važan moment te sigurnosti bila je sloboda kretanja građana.
Međunarodna zajednica je prikupila pet milijardi dolara za poslijeratnu obnovu Bosne i Hercegovine. Većina te pomoći je utrošena za obnovu saobraćajne, energetske i komunalne infrastrukture, za obnovu škola i zdravstvenih ustanova. Sa tim je išla i obnova stambenog fonda.
Obnova privrede nije imala očekivani tok, jer je privatizacija trajala predugo. Mnoga preduzeća su završila u stečaju jer nisu uspješno privatizirana. To je za posljedicu imalo veoma visoku stopu nezaposlenosti, koja je porasla na 40%. Uslijed toga i nakon 14 godina od završetka rata bosanskohercegovačko društvo egzistira u siromaštvu. Skoro 30% stanovništva živi u stanju socijalne potrebe. U nedostatku statističkog popisa stanovništva procjenjuje se, da je u poslijeratnom periodu iz Bosne i Hercegovine iselilo preko 100.000 mladih obrazovanih ljudi, jer ne mogu pronaći zaposlenje u svojoj zemlji. Gotovo 60% mladih u Bosni i Hercegovini između 16-24 godine je nezaposleno. (Sada je u eurozoni nezaposlenost 9,8% - tj. zemljama koje imaju Euro kao monetu).
I pored visoke nezaposlenosti i vidnog siromaštva političke elite, a one su izvedene na etničkoj osnovi, artikulišu samo interese etnije iz koje dolaze. Tako izvedeni etnički interesi uvijek kao kolektivni potiru identifikaciju socijalno-ekonomskih interesa brojnih socijalnih i dobnih skupina, poput nezaposlenih, penzionera i mladih. Zbog zanemarivanja socijalno-ekonomskih interesa, proizvodne skupine stanovništva od strane političkih stranaka u praksi je vidno kršenje ljudskih prava u polju ekonomsko-socijalnog razvoja. Procjenjuje se, da jedna trećina nezaposlenih radi na crno, jer poslodavci izbjegavaju obaveze prema penzionom i zdravstvenom osiguranju radnika.
I u sferi obrazovanja i kulture javljaju se pojavni oblici kršenja ljudskih prava. Zbog socijalnog siromaštva posebno u porodicama gdje roditelji nisu zaposleni sve teže se ostvaruje pravo na obrazovanje. Organizacija rada osnovnih škola na etničkoj segregaciji u dijelu Federacije BiH pokazuje koliko je etnonacionalna politika isključiva i odgovorna za tu vrstu segregacije (kao primjer se uzima obrazovanje djece u opštini Stolac i još nekim opštinama).
Jedno od ljudskih prava koje je zagarantovano Aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma jeste pravo na povratak. Ovo pravo se u postdejtonskom razvoju Bosne i Hercegovine ostvaruje samo djelomično.
Od dva miliona stanovnika Bosne i Hercegovine, koje je u vremenu rata protjerano ili raseljeno, procjenjuje se da je povratak ostvarilo milion stanovnika u Bosnu i Hercegovinu. Također se procjenjuje da je oko 700.000 stanovnika Bosne i Hercegovine trajno iselilo u zapadno-evropske i prekookeanske zemlje. Povratak u Republiku Srpsku Bošnjaka i Hrvata kreće se u brojkama 150.000 Bošnjaka i 15.000 Hrvata. I oni koji su izvršili povratak imaju problema sa održivošću tog povratka. U Federaciji Bosne i Hercegovine povratak je prema procjenama ostvarilo 130.000 građana srpske nacionalnosti. Dva su razloga nedovoljnom povratku izbjeglica i raseljenih:
● ne postoje ekonomska poticajna sredstva za privređivanje povratnika;
● ne postoji ulaganje jedinica lokalne samouprave u obnovu lokalne infrastrukture u povratničkim naseljima.
Treći i veoma karakterističan pojavni oblik u kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini je diskriminacija građana na etničkoj osnovi. Ovaj vid diskriminacije ukinut je, na ravni ustavne norme, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda 2000. godine na cijelom prostoru BiH, i usvajanja amandmana na Ustav Federacije BiH i Ustav Republike Srpske 2002. godine. Na temelju ovih amandmana vlade i ustavni sudovi u entitetima imaju obavezujuću multietničku strukturu. I dalje su organi državne uprave u entitetima, zatim kantonima i u upravama u lokalnim zajednicama preovlađujućeg jednoetničkog sastava.
Međunarodna zajednica je osigurala u potpunosti multietnički sastav sudske vlasti u Bosni i Hercegovini na temelju Zakona o sudskom i tužilačkom vijeću.
2) IZGRADNJA DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE U POSTDEJTONSKOM VREMENU
Parlamentarne institucije svoj legitimitet izvode iz demokratske volje građana. Ta volja se potvrđuje na slobodnim izborima. Međunarodna zajednica je imala, u poslijeratnom vremenu strategiju, da će održavanjem parlamentarnih izbora svake dvije godine učvrstiti demokratske institucije i produbiti demokratske odnose. Tako su u poslijeratnom periodu izbori za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i parlamente entiteta održani 1996., zatim 1998. i 2000. godine. Od 2002. godine uveden je četverogodišnji mandat Parlamenta Bosne i Hercegovine i parlamentarnih tijela u entitetima.
Pokazalo se da je dvogodišnji mandat parlamentarnih struktura bio iluzija naspram očekivanja za razvoj demokratije.
Osim u mandatu 2000-2002., kada je izbornu pobjedu ostvarila skupina građanskih stranaka pod imenom Alijansa za demokratske promjene, sve druge izbore, zapravo 1996., 1998., 2002. godine i posljednje 2006. godine dobile su etničke stranke. Ove stranke imaju bitno različita stajališta o državnosti Bosne i Hercegovine i njenom unutrašnjem političkom ustrojstvu.
Etno-nacionalne stranke su, nakon izborne pobjede, parlamentarnu većinu formirale, ne na principu koalicionog političkog sporazuma, što je i model i praksa u demokratskim zemljama Evrope, već na osnovi partnerstva u podjeli i vršenju vlasti.
Partnerski model vladanja je izvan demokratskih načela, koja se primjenjuju u evropskim zemljama razvijene parlamentarne demokracije. Kada bi na primjer u jednoj demokratskoj državi kao što je Njemačkoj došlo do sukobljavanja unutar koalicione parlamentarne većine, raspisali bi se prijevremeni izbori. Ako bi se vršenje vlasti zasnivalo na partnerskim odnosima skupine vladajućih stranaka zemlja bi postepeno ušlo u krizu funkcioniranja državnih institucija, ponajprije zato što se ne bi znalo na kome je odgovornost za funkcioniranje vlasti.
Partnersko vršenje vlasti u Bosni i Hercegovini je nužno ostalo izvan pretpostavki za izgradnju međustranačkog konsenzusa u procesu donošenja zakona i upravljanja društvenim razvojem zemlje. Zapravo partnersko vršenje vlasti, samo po sebi, ne može imati kapacitet za izgradnju konsenzusa.
Zbog toga se u procesu odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine tokom poslijeratnog razvoja mnogi važni zakoni nisu mogli usvojiti. Taj nedostatak konsenzusa unutar vladajuće skupine stranaka nadomještale su intervencije Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u obliku privremenih odluka o proglašenju zakona. U okviru takve intervencije Visokog predstavnika doneseni su zakoni o grbu, zastavi, Državnoj graničnoj službi, Vijeću ministara, Upravi za indirektno oporezivanje, amandmanima na ustave entiteta o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru države.
Na temelju donesenih odluka od strane Visokog predstavnika Vijeće ministara dobilo je novi kapacitet: proširena je njegova struktura sa tri ministarstva, koliko je imalo 1997. godine, na devet ministarstava, nakon 2006. godine. Uspostavljen je Sud Bosne i Hercegovine i jedinstvene oružane snage. Formirana je jedinstvena uprava za indirektno oporezivanje, kao i sigurnosne i obavještajne službe.
3) PROMJENA DEJTONSKOG USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE - NAJSLOŽENIJA REFORMA U POSTDEJTONSKOM RAZVOJU
Od 2000. godine započinje diskusija tada samo u nevladinim organizacijama o nužnosti promjene dejtonskog Ustava Bosne i Hercegovine.
Od 2004. godine diskusije o mogućnosti ustavne reforme počinju i u političkim strankama. Mogućnost reformi Ustava najduže su odbijale vladajuće stranke u Republici Srpskoj. Do sveopšteg prihvatanja mogućnosti za promjene Ustava Bosne i Hercegovine dolazi 2005. godine kada se uz angažovanje administracije SAD izvršila priprema amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine. To je bio preloman moment sa stanovišta promjene odnosa vladajućih političkih stranaka prema mogućnostima promjene dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine.
Kada se o pripremljenim amandmanima otvorila rasprava u Parlamentarnoj skupštini BiH, tokom aprila 2006. godine došlo je do konfrontacije unutar skupine vladajućih stranaka o predloženom paketu promjena Ustava BiH. (Ovaj paket promjena nazvan je „aprilski paket amandmana na Ustav BiH“). Ishod rasprave i glasanja je bio takav da predloženi amandmani nisu mogli dobiti dvotrećinsku većinu. Protiv amandmana glasala je Stranka za BiH i dio zastupnika iz Hrvatske demokratske zajednice BiH, koji su bili u procesu prelaska u novu stranku HDZ 1990. Političke stranke, koje su odbile glasati za aprilski paket amandmana na Ustav BiH, branile su svoje stajalište kritikom da promjene Ustava BiH ne ukidaju entitetsko glasanje, koje se u procesu odlučivanja najčešće upotrebljava za blokadu u odlučivanju prilikom donošenja najvažnijih zakona u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
Potom je ustavno pitanje postalo izborno pitanje u provođenju izborne kampanje za parlamentarne izbore 2006. godine. Kampanja je obilježena naglašenom nacionalističkom retorikom. Ta retorika se kretala oko proklamacije: da Bosna i Hercegovina nema entitete, na jednoj strani i referendum za odcjepljenje Republike Srpske, na drugoj strani. Parlamentarna većina formirana u januaru 2007. godine za mandatni period do 2010. godine predvidjela je ustavnu reformu u Sporazumu o formiranju Vlade. Međutim unutar parlamentarne većine formirane za period 2006.-2010. godina ne postoje pretpostavke za konsenzus o ustavnim promjenama. Radi se o tome da su razlike u pristupu takve da razgovor o ustavnim promjenama vodi sukobljavanju stranaka unutar parlamentarne većine. I više od toga politička sukobljavanja o mogućnosti ustavnih reformi destabiliziraju razvoj države Bosne i Hercegovine.
Političke stranke u parlamentarnoj većini u osnovi imaju dva pristupa ustavnim reformama. Jedan pristup zagovara postupnu reformu - reformu Ustava BiH u više faza. Unutar ovog pristupa u prvoj fazi promjena Ustava BiH usvojili bi se amandmani na temelju kojih bi bile proširene funkcije Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara, te kapacitet u odlučivanju o reformama od kojih ovisi integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Drugi pristup zagovara donošenje novog ustava BiH, koji bi imao rješenja prema evropskim standardima. Unutar ovog pristupa uspostavila bi se i nova rješenja u pogledu unutrašnjeg teritorijalno-političkog ustrojstva države Bosne i Hercegovine.
I za prvi i za drugi pristup promjeni ustava Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus stranaka unutar parlamentarne većine. Stranke koje čine parlamentarnu većinu u mandatu 2006-2010. godina nisu u mogućnosti postići konsenzus o promjeni Ustava Bosne i Hercegovine bez angažovanja i uticaja međunarodne zajednice u procesu izvođenja promjena. Dva su veoma bitna momenta u kontekstu mogućnosti izvođenja ustavnih promjena. Jedan je u tome da postoje bitne konceptualne razlike između stranaka unutar parlamentarne većine. Drugi je geopolitička realnost da izgradnja države Bosne i Hercegovine do tačke njene samoodrživosti i članstva u EU pretpostavlja pomoć i angažman međunarodne zajednice. Radi se o tome da je integritet i međunarodno-pravni subjektivitet države Bosne i Hercegovine, uz sve drugo i konstrukcija međunarodne zajednice na osnovi rješenja u Dejtonskom mirovnom sporazumu i ovlaštenja za provođenje ovog sporazuma.
Provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma dobilo je svoj institucionalni okvir. Formirano je Vijeće za implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma koga čine velike sile i uticajne države. Osim vojnog angažovanja međunarodna zajednica ima uticaj putem Visokog predstavnika na provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Istorijski cilj provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma je izgradnja mira i konsolidacija demokratije sa uspostavom samoodržive Bosne i Hercegovine. A samoodrživost Bosne i Hercegovine kao države postaje historijska realnost onda kad, kroz reforme ispuni uslove za članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu. Posmatrano u ovom kontekstu izvođenje reforme dejtonskog ustava, znači u geopolitičkom smislu dogradnju dejtonskog mirovnog sporazuma. A to zapravo podrazumijeva da je promjena ustava Bosne i Hercegovine moguća kao zajednički projekt demokratskih snaga Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice.
4) KONCEPCIJE STRANAKA PARLAMENTARNE VEĆINE O PROMJENAMA USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE I PRIJEDLOZI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Parlamentarnu većinu u periodu 2006-2010. godina čine: SDA, SzBiH, HDZ BiH, SNSD, HDZ 1990 (Partija demokratskog progresa je napustila parlamentarnu većinu 2008. godine).
Iako su u Sporazumu o formiranju vlasti početkom 2007. godine, ove stranke preuzele obavezu da će predložiti reformu dejtonskog ustava, ni u jednom segmentu mogućih promjena nisu uspjele izgraditi konsenzus. Nisu uspjele donijeti ni odluku u Parlamentarnoj skupštini BiH o pristupanju procesu promjene Ustava Bosne i Hercegovine.
Neslaganja među strankama parlamentarne većine kreću se u širokom rasponu. Stranka demokratske akcije zagovara postupnost u promjenama Ustava BiH. Unutar tog pristupa ima izgrađeno stajalište, da se u prvoj fazi ustavnih promjena usvoje amandmani na temelju kojih bi se proširile nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara i to u sferi odlučivanja o zakonima kojim se provode reforme i realizuje integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Unutar svog stajališta Stranka demokratske akcije zagovara i promjene Ustava BiH kojim se ukida diskriminacija građana u pogledu jednakog izbornog prava na cijelom teritoriju BiH. Istovremeno se zagovara i uvođenje suda Bosne i Hercegovine, te ograničenje upotrebe entitetskog glasanja.
Stranka za Bosnu i Hercegovinu preferira stajalište da je potrebno donijeti novi ustav Bosne i Hercegovine koji bi bio u potpunosti zasnovan na evropskim standardima. A to podrazumijeva uspostavu multietničkih regionalnih zajednica umjesto dvoentitetske strukture. Ova stranka odbija svaku mogućnost promjene Ustava BiH koje ne bi sadržavalo ukidanje entitetskog glasanja.
Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine zagovara promjenu Ustava Bosne i Hercegovine koja bi dovela do ukidanja neravnopravnog položaja hrvatskog naroda zbog dvoentitetske unutrašnje teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine. Po koncepciji Hrvatske demokratske zajednice teritorijalna organizacija i strukturiranje vlasti u Bosni i Hercegovini izvelo bi se na nacionalnom principu. U toj organizaciji uvode se tri entiteta na nacionalnoj osnovi, a za Grad Sarajevo se predlaže da bude u statusu distrikta.
Blisko stajalište HDZ BiH ima i sestrinska stranka – Hrvatska demokratska zajednica 1990. Njen lider Božo Ljubić u traganju za promjenama Ustava Bosne i Hercegovine naglašeno promovira zahtjev za jednakopravan položaj konstitutivnih naroda. Iz tog stajališta proizlazi ustrojstvo Bosne i Hercegovine na nacionalnom principu, što znači tri entiteta. Za Ljubića su jačanje državnih institucija i jednakopravnost naroda dva principa koja mogu Bosnu i Hercegovinu učiniti funkcionalnijom.
Savez nezavisnih socijaldemokrata koje predvodi Milorad Dodik u svim razgovorima o mogućim promjenama Ustava Bosne i Hercegovine, kako onim ranijim tako i tokom Butmirskih razgovora zagovara stajalište koje se javlja u obliku konsenzusa i vladajućih i opozicionih stranaka u Republici Srpskoj. U tom stajalištu se potcrtava da u svim ustavnim raspravama moraju ostati neupitni Republika Srpska, entitetsko glasanje i embargo na prenos nadležnosti sa entiteta na institucije države BiH. Pred razgovore sa Jamesom Steinbergom Milorad Dodik će izjaviti: „Republika Srpska neće dovesti u pitanje ni jedan segment svoje autonomije“. Pri tome dodaje ako bude po principu uzmi ili ostavi, ja ću ostaviti.
Nakon razgovora sa Jamesom Steinbergom Milorad Dodik daje izjavu u kojoj ograničava obim promjena Ustava BiH samo na aspekt usklađivanja sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama. Riječ je o sljedećoj izjavi: „Pregovori o ustavnim promjenama isforsirani su od strane bošnjačkih političara koji žele da usklađivanje sa Evropskim konvencijama rezultira mnogo većim promjenama na koje me ne možemo pristati...“.
Drugi krug razgovora o Butmirskom paketu promjena Ustava BiH, održan početkom decembra 2009. godine pod rukovođenjem Jamesa Steinberga, zamjenika američkog državnog sekretara nije donio rezultat. Sve stranke, učesnice razgovora, osim Stranke demokratske akcije odbile su predložena rješenja. Dva su glavna stajališta u odbijanju Butmirskog paketa. Jedno stajalište smatra da je prijedlog izašao iz okvira promjena Ustava BiH koje se odnose na usklađivanje Ustava sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama. Ovo stajalište dolazi od Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kao izraz kontinuiteta politike odbijanja potrebe jačanja nadležnosti i uloge institucija države BiH: Parlamentarne skupštine, Vijeća ministara i Predsjedništva države BiH.
Drugo stajalište odbija predloženi Butmirski paket sa ocjenom da su rješenja nedovoljna. Zapravo predviđena rješenja ustavnih promjena ne sadrže ukidanje entitetskog glasanja i ne sadrže valjan institucionalni okvir proširenja nadležnosti Parlamentarne skupštine u odlučivanju o pitanjima koja se odnose na evropske integracije.
Na odbijanje Butmirskog paketa ustavnih promjena od strane političkih stranaka James Steinberg iznosi stajalište: „Ono što sam shvatio jeste da SAD ovdje žele da pomognu i ostanu prisutne, ali da je sva odgovornost za odluke bilo kakve vrste na domaćim liderima“.
Svoje prihvatanje Butmirskog paketa lider Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić obrazlaže ovako: „Ukoliko želimo raditi za opći interes BiH, moramo postići kompromis (podvukao M.P.). Međutim ukoliko ispred stavljamo stranačke interese ili neki lični ego ili nešto drugo onda će teško biti doći do dogovora. Stranci nam žele pomoći, ali neće raditi naš posao. Ovo je početak koji osigurava rješavanje 50 posto problema. Da li zato što ne rješavamo svih 100 posto trebamo odbaciti i ovo. Mislim da ne treba.“
Promjena Ustava Bosne i Hercegovine oblikovana kao Butmirski paket što je nastao u razgovorima predstavnika SAD i Evropske unije sa pet vladajućih i dvije opozicione stranke u vremenu od oktobra do decembra mjeseca 2009. godine nije donio pozitivan ishod.
Vladajuće stranke: SDA, SNSD, SzBiH, HDZ BiH i HDZ 1990. nisu uspjele izgraditi konsenzus o sadržaju mogućih amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine. Time su pokazale da ne posjeduju ni odgovornost a ni sposobnost za izgradnju konsenzusa, kao ni kompromisa koji omogućuje odvijanje integracijskog procesa i sticanje statusa kandidata za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji.
5) ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Dejtonskim mirovnim sporazumom državi Bosni i Hercegovini je, u vidu garancije međunarodne zajednice, osiguran kontinuitet državnog razvoja. U tom smislu prva tačka dejtonskog Ustava BiH sadrži odredbu: „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“ nastavit će svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je ovdje određeno...“.
Ovom odredbom je, ne samo sačuvan i zagarantovan državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine i njen međunarodno pravni subjektivitet već je, u obliku Dejtonskog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini državnost Bosne i Hercegovine, utemeljena i voljom vodećih sila međunarodne zajednice. Riječ je o zemljama Kontaktne grupe: SAD, Francuska, Velika Britanija, Savezna Republika Njemačka i Ruska Federacija. Ovlaštenja koja je dobila međunarodna zajednica u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, takvog su sadržaja, da su institucije međunarodne zajednice dobile preovlađujuću ulogu i uticaj u poslijeratnoj obnovi i društvenom razvoju Bosne i Hercegovine.
Ta uloga ima dva aspekta. Prvi je održavanje mira i sigurnosti za građane BiH.
Drugi je pružanje pomoći demokratskim snagama Bosne i Hercegovine, da izvode reforme putem kojih se ispunjavaju uslovi za sticanje članstva u Evropskoj uniji i NATO savezu. Bez odvijanja evroatlanskog integracijskog procesa nije moguće provesti Dejtonski mirovni sporazum i izgraditi demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu. Nije moguće dovršiti historijski proces internacionalizacije bosanskog pitanja.
U okviru izvedenih reformi, neke od njih se javljaju kao najvažnije i kao potvrda integracije Bosne i Hercegovine u evroatlantske institucije.
Prva vrlo važna reforma pripada izgradnji institucionalnih kapaciteta države BiH. Radi se o promjeni strukture, organizacije i nadležnosti Vijeća ministara, kao izvršne vlasti. Od samo tri ministarstva unutar Vijeća ministara 1997. godine (vanjski poslovi, ekonomski odnosi sa inostranstvom i civilni poslovi) došlo se, kroz reforme i uz pomoć međunarodne zajednice do strukture Vijeća ministara sa devet ministarstava.
Druga reforma se odnosi na promjene u organizaciji oružanih snaga. Dvije komponente poslijeratnih oružanih snaga: Vojska RS i Vojska Federacije BiH integrirane su u jedinstvenu bosanskohercegovačku instituciju: Oružane snage. Ovom institucijom upravlja Predsjedništvo BiH, kao civilna komanda. Izvedene reforme oružanih snaga postale su osnova za uspješan proces integracije oružanih snaga BiH u NATO savez.
Promjene u polju konsolidacije parlamentarne demokratije imaju samo djelomične rezultate. Od 2002. godine Bosna i Hercegovina samostalno provodi parlamentarne izbore putem svoje Centralne izborne komisije.
Svi izborni rezultati, osim 2000.godine, pripadali su etničkim strankama. Blok građanskih stranaka u Bosni i Hercegovini, u cijelom poslijeratnom periodu, osim od 2000-2002. godine ostaje u opoziciji i bez bitnog je uticaja. Etničke stranke imaju glavnu moć, ali i različit konceptualni odnos prema državnosti Bosne i Hercegovine. Zbog toga, u svim postdejtonskim parlamentarnim većinama, odnosno u svim parlamentarnim mandatima ne uspijevaju izgraditi konsenzus o složenim pitanjima državnog razvoja Bosne i Hercegovine. Nepostojanje konsenzusa odmijenio je Visoki predstavnik međunarodne zajednice, koji je donio više stotina odluka i na temelju njih proglasio najvažnije reformske zakone.
Jedna od najvažnijih reformi koja stoji pred bosanskohercegovačkim društvom i državom u postdejtonskom vremenu jeste reforma dejtonskog ustava BiH. Ta reforma je nužna u procesu ispunjavanju uslova za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Zašto je nužna? Najviše zato što je potrebna institucionalna dogradnja državne strukture kojom se parlamentarnoj skupštini i vijeću ministara daje kapacitet da efikasno donose zakone i provode reforme koje su uslov za prijem u članstvo Evropske unije i NATO saveza.
Za ustavnu reformu ne postoji konsenzus stranaka koje čine vladajuću skupinu. Nepostojanje čvrstog koalicionog sporazuma omogućuje strankama da ne glasaju za ustavne promjene u parlamentu i da istovremeno ostanu unutar vladajuće skupine. Na pitanju uspostave koalicionog sporazuma i odgovornosti parlamentarne većine za provođenje ciljeva koalicije uočljiva je tendencija da u postdejtonskom razvoju Bosne i Hercegovine nije izvedena konsolidacija demokratije. Umjesto vladavine Parlamenta i glavnog uticaja njegove moći kao volje građana demokratija se destruirala i izobličila u nemoć parlamenta BiH. Moć se izmjestila u ruke lidera vladajućih stranaka koji postoje na produbljivanju etničkih razlika.
I sama međunarodna zajednica gubi vrijeme i energiju u pokušaju izgradnje konsenzusa među liderima vladajućih stranaka. Takav jedan neuspio pokušaj u Parlamentu BiH 2006. godine ugrozio je kredibilitet međunarodne zajednice, ali je i negativno uticao na dinamiku integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
U svakoj demokratskoj zemlji unutar parlamentarnog sistema vladavine ustavne promjene se izvode pod pretpostavkom postojanja političkog konsenzusa, što znači konsenzusa unutar stranaka parlamentarne većine, kao i društvenog (bazičnog) konsenzusa u cjelini demokratske javnosti.
Bosna i Hercegovina u postdejtonskom političkom razvoju, i to 14 godina nakon rata, ne posjeduje konsenzus vladajućih političkih stranaka za izvođenje promjene dejtonskog Ustava BiH. Da bi se reforma Ustava BiH odvijala uspješno nužno je posuditi moć za izgradnju konsenzusa vladajućih stranaka. Tu moć ima međunarodna zajednica na osnovi ovlaštenja za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ona se u razgovorima o Butmirskom paketu javlja kao udružena pomoć SAD i EU.
Tokom razgovora u Butmiru o promjeni Ustava BiH (od oktobra do decembra 2009. godine) do kraja su se ispoljile političke pozicije vladajućih stranaka, kao i razlike među njima.
Savez nezavisnih socijaldemokrata nema ni odgovornost ni interes i odbija ideju jačanja kapaciteta institucija države BiH. Najveća energija se usmjerava na jačanje državnosti Republike Srpske. To je samo nastavak politike iz vremena rata koja je vodila etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine.
Hrvatska demokratska zajednica BiH i Hrvatska demokratska zajednica 1990 u osnovi imaju istu poziciju naspram promjena Ustava BiH. Riječ je o poziciji koja traži više federalnih jedinica u ustrojstvu države Bosne i Hercegovine na nacionalnoj osnovi sa ciljem ukidanja neravnopravnosti hrvatskog naroda. Jedna od tih jedinica pripadala bi hrvatskom narodu. Indirektno ova politička pozicija oživljava ideju ponovnog formiranja Hrvatske republike „Herceg Bosne“.
Stranka za Bosnu i Hercegovinu ima političku poziciju, naspram promjena Ustava BiH, po kojoj je rješenje donošenje novog ustava sa evropskim standardima. Ideja je dalekovidna ali ima najmanje mogućnosti da dobije konsenzus unutar vladajućih stranaka, čiju strukturu čini i sama SzBiH.
Stranka demokratske akcije, u kontinuitetu ima poziciju zagovaranja evolutivne dogradnje Ustava Bosne i Hercegovine. Na toj osnovi podržava postupnost izvođenja ustavne reforme u više faza. To joj je omogućilo da kao jedina vladajuća stranka prihvati predloženi Butmirski paket ustavnih reformi 02. 12. 2009. godine.
Kao pitanje svih pitanja javlja se ono koje traži mogućnost postizanja konsenzusa za ustavne promjene unutar vladajućih stranaka. Budući da ga nema, više od jedne decenije, postavlja se pitanje što mu može biti zamjena? Međunarodna zajednica putem Visokog predstavnika ne želi proglašavati, odnosno nametati, ustavne promjene. Smatra da je to pitanje u odgovornosti lidera parlamentarnih stranaka u Bosni i Hercegovini. I tu se krug zatvara.
Mogući izlaz je u promjeni pristupa međunarodne zajednice u projektu izvođenja promjena dejtonskog Ustava BiH. Valja imati u vidu da promjena dejtonskog ustava podrazumijeva i geopolitičke dimenzije a to znači učešće i uticaj međunarodne zajednice. U čemu bi se sastojala promjena pristupa međunarodne zajednice? Ustavne promjene bi se proglasile nužnim za ispunjavanje uslova u procesu sticanja statusa kandidata za članstvo BiH u Evropskoj uniji. Ovo stajalište bi se proglasilo putem odluka Vijeća za implementaciju mira. Istovremeno bi se definirao i okvirni sadržaj promjena a to je: podizanje kapaciteta institucija države BiH: Parlamenta, Vijeća ministara i Predsjedništva u cilju efikasnog funkcioniranja države u sferi provođenja reformi kao uslova za integraciju u Evropsku uniju. Za ovaj cilj postoji jedan drugi konsenzus i podrška građana Bosne i Hercegovine. Istraživanja pokazuju da većina građana Bosne Hercegovine želi imati status građanina Evropske unije i članstvo svoje države u Evropskoj uniji.
Na taj način bi i rasprava o ustavnim promjenama bila izmještena iz zatvorenog otuđenog i birokratiziranog kruga lidera vladajućih stranaka u Parlament i u strukturu civilnog društva.
Demokratske i političke snage u BiH koje bi izgradile konsenzus na projektu ustavne reforme, stekle bi legitimitet da predvode i realizuju integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Do postizanja ovog cilja valja primijeniti i mogućnost vanrednih parlamentarnih izbora. Takođe, valja uvesti stajalište međunarodne zajednice da snage koje zaustavljaju integraciju BiH u Evropsku uniju provode antidejtonske aktivnosti.
Ljubljana/Sarajevo, 28. januar/siječanj 2010. godine
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) - Ljubljana
Direktori:
Bakhtyar Aljaf
mr.sci. Zijad Bećirović
29.01.2010.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 29.01.2010. - Last modified: 24.05.2010.
