BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
Uzroci raspada Jugoslavije
2. dio
Prof. Filip Ćorlukić
Nastavak - 2. dio:
Prof. Filip Ćorlukić
4.- Buđenje nacionalne svijesti
5.- Kraljevina Jugoslavija
6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
4.- Buđenje nacionalne svijesti u područjima Jugoslavije
Takvo je stanje početkom buđenja nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća dovelo do velike zbunjenosti i zbrke. Ne ulazeći ovdje u pojedinosti, nužno je reći samo ono bitno. Bosanci, jedan od najstarijih evropskih naroda, podijelio se u tri narodnosti, odnosno, nacionalnosti – kako mi to danas neoprezno nazivamo. Naime na Zapadu nation ne znači nacionalnu pripadnost, nego državljanstvo.
To što su i kršćanstvo i islam suštinski nadnacionalne religije, situaciju čini još luđom. U vrijeme austrijske aneksije Bosne predstavnik Austrougarske Kallay nastojao je uspostaviti bošnjaštvo kao nacionalnost, ali su utjecaji iz Srbije i Hrvatske to svim silama nastojali spriječiti, pa su se bosanski katolici opredjeljivali za hrvatstvo, a pravoslavci za srpstvo, dok je najveći broj bosanskih muslimana (posebno na selima) ostao nacionalno neopredijeljenim. Paradoks, da je katolik Begić postao Hrvatom, a musliman Filipović neopredijeljenim (kasnije Muslimanom, pa Bošnjakom), nikomu nije smetao. Tako je ostalo i u kraljevskoj Jugoslaviji.
U vrijeme NDH stanje se radikalno mijenja. Četverogodišnja povijest te zlosretne države i danas se prikazuje u potpuno lažnom, titovskom stilu, no u to ovdje neću pobliže ulaziti. Bilo je zla, koje se stalno preuveličava, ali je bilo i dobra, koje se potpuno prešućuje. Starčevićansku tvrdnju da su muslimani etnički najčistiji Hrvati, Pavelić je još prije dolaska na vlast pojačao tvrdnjom da su oni „cvijet hrvatskoga naroda“, među muslimanima je bila oduševljeno prihvaćena.
U svome specifičnom odnosu prema nacionalnim posebnostima i pravu na nacionalnost, komunisti su konačno izmislili jednu lukavu podvalu. Proglasili su muslimansku naciju, s velikim početnim slovom M. Teško je shvatiti da su tu podvalu s „religijskom nacijom“ prihvatili islamski vjernici. No ostali su bili zadovoljni tom besmislicom, jer nije bilo „opasnosti“ da će neki Hrvat (katolik), ili Srbin (pravoslavac) „prijeći“ u muslimansku nacionalnost, a bošnjačka bi nacionalnost mogla biti mamcem za takvo opredjeljenje – posebno u miješanim brakovima.
Stoljećima okruženi imperijalističkim susjedima Austrijom, Mađarskom, Turskom i Italijom, na ovim se prostorima krajem 19. stoljeća pojavljuju ideje o osnivanju Zajednice južnih Slavena, koju je đakovački biskup Strossmayer nazvao Jugoslavijom, a kako je on financirao i osnivanje u Zagrebu Akademije znanosti i umjetnosti, on ju je nazvao Jugoslavenskom. Pred kraj rata kada se već pouzdano znalo da će ga Centralne sile izgubiti, u Hrvatskoj je „privatno“, bez odobrenja Hrvatskog sabora, oformljen Jugoslavenski odbor u koji su ušli poznati intelektualci, ali politički naivci. Oni su sa srpskom Vladom, na čelu koje je stajao izvanredno sposobni i lukavi političar Nikola Pašić, pregovarali o načinu i uvjetima sjedinjenja. Presudnu pomoć Pašiću davali su engleski i francuski političari koji su što veće slabljenje Austrije i Njemačke smatrali svojim „strateškim interesom“, a pripajanjem Slovenije, Hrvatske i Bosne njihovom savezniku Srbiji, ostvario bi se najveći dio tih nastojanja.
Starčevićanska Hrvatska stranka prava i Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića snažno su se tomu protivile. Krajem rata, odnosno 29. listopada 1918. g. sastao se Hrvatski sabor i izglasao dalekosežne odluke o budućnosti Hrvatske. Pregledao sam mnoge povjesnice i u njima sam nailazio na nekakve vrlo skraćene, a danas znadem i iskrivljene prikaze događanja, ali se cjelovite odluke nigdje ne spominju. Sve je prešućeno. Tek sam prošle godine slučajno naišao na knjigu nigdje ne spominjanog povjesničara Rudolfa Horvata: LJETOPIS HRVATSKE 1918. - 10. travnja 1941. u kojoj se navodi puni tekst zaključaka, koje ću ovdje navesti u glavnim dijelovima:
* * *
„Raspadanje Austro-Ugarske
Hrvatska se proglašuje nezavisnom državom
Za 29. listopada 1918. bio je u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se, da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom s Ugarskom i s Austrijom. Da se ovaj čas i vanjskim načinom manifestira, sastade se na Markovu trgu silan svijet. Uz građane i đake dođoše onamo i organizirani radnici. Na trg dođoše časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austrougarske rozete, pa ih zamijenili hrvatskim kokardama. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25. domobranske i 53. zajedničke pukovnije, s časnicima i vojnicima. To bijaše dokaz, da uz hrvatski pokret pristaju general pješaštva Šnjarić i podmaršal Mihaljević (Šnjarić bijaše u Hrvatskoj zapovjednik zajedničke vojske, a Mihaljević zapovjednik domobranstva). I zaista se Šnjarić i Mihaljević 29. listopada s čitavom oružanom silom staviše na raspolaganje „Narodnom vijeću“. Oni su dapače s podmaršalom Ištvanovićem i s generalom Josipom Plivelićem unišli u hrvatsku sabornicu, gdje ih narodni zastupnici i narod na galerijama pozdraviše pljeskom i poklicima: „Živjela narodna vojska“.
U 10 sati i 30 časaka otvorio je sjednicu Hrvatskoga sabora predsjednik značajnim govorom, u kojemu je prikazao politički položaj. Sabor je tada jednoglasno proglasio i usvojio odluku koja glasi ovako:
Hrvatski državni sabor - na temelju potpunog prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak. „Svi dosadašnji državnopravni odnošaji i veze između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane – razrješavaju se. Ukida se dakle i ništavnim proglašavaju svi kasniji njeni dopunci ili revizije tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nema s kraljevinom Ugarskom ni upravno ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova.“. II. „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuje se nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji...“.
Sad zazvoniše zvona u svim crkvama zagrebačkim, da sav narod doznade da se Hrvatska oslobodila veza s Ugarskom i Austrijom. Na Markovom trgu zavlada neopisiva radost. Narod je u oduševljenju pjevao rodoljubne pjesme i klicao narodnim zastupnicima, a u mnogom oku vidjela se suza radosnica. Svatko je osjećao da su raskinuti lanci, kojima su Beč i Pešta okovali nepobijeđene, ali zato izigrane Hrvate.
Karlu IV. trebalo je oduzeti vrhovnu vlast, koju on vrši kao kralj hrvatski. Zastupnici se sporazumješe o tomu, da od sada ovu vrhovnu vlast mjesto Karla IV. vrši „Narodno vijeće“. Zato je Saboru predložen ovaj prešni prijedlog: „Sabor kao predstavnik kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – smatra objavu „Narodnog vijeća“ od 29. listopada 1918. za sebe obaveznom, te izjavljuje, da „Narodnom vijeću“ priznaje vrhovnu vlast“.
Pošto je tadanji ban očitovao, da cijelu egzekutivu (izvršnu vlast) stavlja na raspolaganje „Narodnom vijeću“, primljen je taj prijedlog jednoglasno. Ovim časom prestade u Hrvatskoj vrhovna vlast kralja Karla IV., koga je zamijenilo „Narodno vijeće“.
Predsjednik prekine ovu sjednicu Hrvatskoga sabora, te pođe s narodnim zastupnicima u crkvu sv. Marka, gdje je odslužen „Te Deum“. Istodobno je narod na Markovu trgu prisezao vjernost neovisnoj državi Hrvatskoj. Obrazac prisege izgovarao je jedan sabornik, a narod, je riječ po riječ ponavljao ozbiljno i oduševljeno. Prisegoše i časnici koji izvukoše mačeve iz korica svojih. Iza povratka iz crkve predsjednik sabora reče: „Predlažem da se ova sjednica zaključi, a naredna da se održi u vrijeme, kada to potrebe uzištu“. Pošto je sabor jednoglasno primio i taj prijedlog, zaključena je u 12 sati i 50 časaka ova sjednica Sabora hrvatskog, kojemu je to ujedno bila prva i posljednja sjednica."
„U svojoj sjednici od 29. listopada 1918. imenovalo je predsjedništvo „Narodnoga vijeća“ novu vladu za t.zv. Hrvatsku i Slavoniju. Banom postade dosadašnji ban Antun pl. Mihalović. Njemu uz bok postaviše 11 povjerenika, poimence; Milana Rojca za bogoštovlje i nastavu, dra Aleksandra Badaja za pravosuđe, dra Srđana Budisavljevića za unutarnje poslove, Franju Brauma za financije, Edu Markovića za prehranu, dra Živka Petričića za narodno gospodarstvo, dra Đuru Šurmina za trgovinu, obrt i industriju, Većeslava Wildera za željeznice, Cezara Akačića za poštu, brzojav i brzoglas, dra Matu Drinkovića za narodnu obranu, a Vilima Bukšega za socijalnu skrb, povjerenikom za Istru imenovalo je „Narodno vijeće“ 31. listopada dra Matka Laginju, odvjetnika u Puli. Vlast pak u Dalmaciji preuzeše odvjetnici: dr. Ivo Krstel i dr Josip Smodlaka.“
...........
„Narodno vijeće u Zagrebu na prijedlog glavnog odbora narodnog vijeća u Sarajevu 1. studenoga 1918. imenovalo je narodnu vlast za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednikom vlade postade Atanasije Šola, a povjerenicima dr Josip Sunarić za unutarnje poslove, Danilo Dimović za pravosuđe, dr Mehmed Spaho za obrt i trgovinu, poštu i brzojav, Savo Jelić za javne radove i željeznice, Vjekoslav Jelavić za poljoprivredu i rudarstvo, dr Uroš Krulj za zdravstvo, dr Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, a Stevo Žakula za prehranu, predsjednikom vrhovnog suda imenovan je dr Halibeg Hrasnica.“
Narodno je vijeće odmah preuzelo vlast, koju je do tada vršio kralj Karlo IV. Još istoga dana javilo je „Narodno vijeće“ podmaršalu Metzgeru, koji je zapovijedao hrvatskim četama na talijanskoj fronti, da vijeće obustavlja sva neprijateljstva protiv dosadašnjih protivnika.“
Kraj citata.
* * *
Ovaj tekst, a posebno odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Nezavisne države brižljivo su sakriveni i to ne samo u kraljevskoj i Titovoj Jugoslaviji, nego ga prešućenom odlukom o nekakvim „posebnim interesima“ nigdje nema ni u službenoj historiografiji i povijesnim knjigama današnje, formalno neovisne države Hrvatske. Postoje samo zapisi o djelovanju Narodnog vijeća, koje je u funkciji Vlade trebalo obaviti sve nužne priprema i predložiti ih Saboru na odobrenje.
* * *
5.- Kraljevina Jugoslavija
Mnogo je toga napisano u našim povijesnim knjigama, ali i na Internetu, a sve se svodi na to da je osnovano Narodno vijeće s funkcijama izvršne vlasti. Zatim sva ona petljanja s izvansaborski osnovanim Jugoslavenskim odborom, te lukave igre Nikole Pašića, ministra vanjskih poslova i predsjednika Vlade Kraljevine Srbije, kao i uloga engleske i francuske diplomacije. Sve što se može pronaći u literaturi svodi se na to da nas je Narodno vijeće uvuklo u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – uz napomenu da to Sabor nije potvrdio.
Tadašnji događaji međutim pokazuju da je bilo pokušaja spašavanja od onoga kamo su nas vukli nehomogeno Narodno vijeće i Jugoslavenski odbor. Kada se s talijanske bojišnice skupa sa svojom domobranskom vojskom vratio general Borojević, taj potvrđeno najbolji odbramben strateg austrougarske vojske, vidjevši zbrku u zemlji i shvativši kamo smjeraju političke odluke, odmah se stavio na raspolaganje Stjepanu Radiću i rekao: „Evo mene i moje domobranske vojske. Hoćeš li ti, Stjepane, da uspostavimo hrvatsku državu?“ Čak je i vrlo inteligentni Radić svojim odgovorom pokazao totalno neshvaćanje stvarnih okolnosti: „Dragi moj generale, ja neću na silu uspostavljati hrvatsku državu. Ja ću je dobiti po tačkama američkog predsjednika Wilsona“. Na tu je Radićevu izjavu general Borojević ostao začuđen, pa je razočarano otišao u Beč zatražiti mirovinu.
Bilo je to burno razdoblje. Vojnici koji su se vratili s različitih frontova organizirali su se u grupe zelenog kadra, pljačkali i palili kuće. Dvije najveće političke stranke, Pravaši i Radićevi HPSS-ovci nisu u tim pregovorima igrale nikakvu ulogu. Kao demokrat i vjerujući Wilsonu inače sposobni političar Radić je propustio jedinstvenu šansu za uspostavu neovisne hrvatske države. No kad je ipak sve krenulo krivim putem, tad je izgovorio ono: „Idete kao guske u maglu!“. Na žalost, guske znadu kamo lete kroz maglu, dok oni to nisu znali.
Nakon što je 29.10.1918. proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, sastavljena od južnoslavenskih naroda koju su bili na teritoriju Austrougarske, s glavnim gradom Zagrebom i hrvatskom zastavom crven – bijeli – plavi bez dodatnih oznaka, članovi Narodnog vijeća i Jugoslavenskog odbora vodili su brojne rasprave o modalitetima ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom, ali se kao glavni pregovarač nametnuo potpredsjednik Narodnog vijeća hrvatski Srbin Svetozar Pribičević koji je inzistirao na bezuvjetnom ujedinjenju.
Slika 1. Država Slovenaca, Hrvata i Srba,
sastavljena od južnoslavenskih naroda koju su bili na teritoriju Austrougarske
Tako se nepuni mjesec dana kasnije, 01.12.1918., Država Slovenaca, Hrvata i Srba uz snažnu pomoć engleske i francuske diplomacije, ujedinila s Kraljevinom Srbijom u novu državu pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kod ulaska srpske vojske u Zagreb došlo je do oružanog sukoba u kojemu je ubijeno nekoliko hrvatskih domobrana, a po važećem međunarodnom državno-pravnom sistemu bila je to zapravo vještačka tvorevina velikih sila u kojoj je u operativnom pogledu glavnu ulogu odigrala Francuska, što pokazuje i to, što je prva novčanica te nove države imala natpis na francuskom jeziku (Slika 2).
Čak i kada se uzme u obzir samo činjenica da Sabor nije potvrdio odluku o uključivanju Hrvatske u Kraljevina SHS, u formalno-pravnom pogledu uspostava te Kraljevine (kasnije nazvanom Jugoslavija) je ništavna, a samim time je ništavna i uspostava njezine nasljednice Titove Jugoslavije. Međutim, kada uzmemo u obzir da Narodno vijeće nije poštovalo jedan od temeljnih zaključaka Hrvatskog sabora: proglašenje neovisnosti, onda je ta odluka ništavna bez ikakvih ograničenja.
Slika 2. Lice prve novčanice od 1 din imalo je ispis samo na francuskom jeziku
Velike sile nakon pobjede u ratu često u skladu sa svojim strateškim potrebama mijenjaju granice drugih država, a uspostavom te nove države, prvi put je prijeđena gotovo mitska Justinijanova granica: Budva, rijeka Lim (lat limes = granica), Drina, Sava, Dunav, granica kultura i civilizacija - što je kasnije dovelo do velikih nevolja.
Razumljivo je zašto su obje Jugoslavije čvrsto skrivale bitan podatak da prva Jugoslavija nije nastala sporazumom, odnosno silom zakona, nego zakonom sile, ali je potpuno neshvatljivo i neoprostivo zašto su to učinili naši političari prigodom priprema za proglašenje sadašnje neovisnosti. Kad je krajem osamdesetih bilo jasno da mora doći do raspada Jugoslavije, bilo je logično da hrvatski političari kao temeljno polazište razgraničenja uzmu odluku Hrvatskog sabora od 29.10.1918. t.j. granicu između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije, a da se republike lijevo i desno od te granice dogovore o svojim razgraničenjima ili spajanjima. Genijalan prijedlog, sa zaista vizionarskom idejom o tomu zastupao je predsjednik Hrvatskog Starčevićanskog pokreta (HSP) Dobroslav Paraga. On je predlagao da se ustroji Savezna država Hrvatska i Bosna. Emisari su obilazili Zagreb i Sarajevo, ali su u Zagrebu nailazili na tvrdo odbijanje.
Bila je to jedinstvena šansa, da nakon države kralja Zvonimira i zlosretnog Petra Svačića ponovno steknemo pravu i potpunu neovisnost. Na žalost, propustili smo je.
Premda formalno demokratsko stanje u državi više je sličilo diktaturi, 1928. je u Skupštini u Beogradu ubijen predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić. Na sjednici je bio prisutan i narodni poslanik dr. Ante Pavelić, koji nakon toga emigrira u Italiju i osniva Ustašku revolucionarnu organizaciju, s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave neovisne Hrvatske.
Pritisnut otporima kralj Aleksandar 06.01.1929. g. proglašava diktaturu. Raspuštena je Skupština, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata i dr., a uvedena je i stroga cenzura. Pojačan je policijski teror, a politički su protivnici ne samo zatvarani nego i ubijani. Proklamirana je ideologija integralnog jugoslavenstva i promijenjeno ime države u: Kraljevina Jugoslavija. Prigodom posjete kralja Aleksandra Marseju 1934. g., Pavelić skupa s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO organizira na njega atentat koji je uspio. Sljedeće su godine održani izbori, ali su snažni oblici diktature i dalje opstali.
Na čelo HSS-a došao je dr. Vlatko Maček koji je stalnom borbom za hrvatske interese vrlo brzo izrastao u neospornog vođu hrvatskog naroda. Stanje u Evropi bilo je takvo da se sa sigurnošću očekivao početak novog rata, a nerješavanjem „hrvatskog pitanja“ - kako se to nazivalo - stanje u zemlji bilo je izrazito nestabilno. Pod pritiskom engleske i francuske diplomacije konačno su predsjednik jugoslavenske Vlade Dragiša Cvetković i predsjednik HSS-a (ali i Seljačko-demokratske koalicije) dr. Vlatko Maček 1939. g. sklopili sporazum o proglašenju Banovine Hrvatske (Sl. 3) i formiranju koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednikom.
Srpski radikali, ali i mnogi drugi političari bili su naglašeno nezadovoljni tim sporazumom, kojega Skupština nikad nije potvrdila. Hrvati su bili oduševljeni i prema Mačekovim najavama da je to samo početak konačnog rješenja, vjerovali su u konačnu obnovu potpune neovisnosti i to u mnogo širim granicama. Napominjem da je područje Banovine bilo mnogo veće od područja današnje RH. Obuhvaćalo je i šire područje Bosanske Posavine, a sjeveroistočna je granica dosezala čak do Novog Sada.
Hitler, koji se tajno pripremao na rat sa Sovjetskim Savezom, uspio je privoliti Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu, ne tražeći od nje da na strani Pakta sudjeluje u bilo kakvim vojnim aktivnostima. 25.03.1941. Cvetković je u Beču potpisao pristupanje Paktu, a nezadovoljni i inače vladavinom kraljevskog namjesnika kneza Pavla, a posebno uspostavom Banovine Hrvatske, generali su samo dva dana kasnije izvršili državni udar. Još maloljetnog princa Petra proglasili su tada punoljetnim i proglasili ga kraljem.
Slika 3. Karta Banovine Hrvatske
Kao potpredsjednik Vlade Maček se skupa s Cvetkovićem silno trudio uvjeriti Nijemce da taj udar ne znači i raskid Pakta, no Hitler je već bio odlučio, pa je nenajavljenim ratom 6.04.1941. napao Jugoslaviju. Odlučio ju je potpuno raskomadati: Sloveniju podijeliti s Talijanima, neke dijelove dati saveznicima Bugarima i Mađarima, Jadransko priobalje Talijanima, Srbiju bi ostavio kao okupiranu državu, a Hrvatsku je nudio Mađarima. Budući da su oni to odbili, Hitler se složio da se uspostavi država na čelu koje bi trebao biti Maček.
Čim je rat počeo bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik je počeo s pripremama za proglašenje neovisnosti. Premda je bio vođa ustaškog pokreta u zemlji, danima je nagovarao Mačeka da prihvati njemačku ponudu, ali je on to odbijao. Hrvati u kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost. Dana 8.04.1941. otvoreno su se pobunili 108. pješadijski puk u Velikom Grđevcu i 40. dopunski puk u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žandarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji istoga dana proglašava „uskrsnuće hrvatske države“. U Bjelovar slijedećeg dana stižu i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.
Ne mogavši nagovoriti Mačeka, 10.04.1941. pukovnik Slavko Kvaternik je u ime Ante Pavelića u 16 sati preko Radio Zagreba proglasio uspostavu Nezavisne države Hrvatske (NDH), a Njemačka je vojska započela ulaziti u grad sat vremena kasnije.
Pavelićevom ustaškom pokretu nije bilo dozvoljeno djelovati u Njemačkoj pa su bili u logoru Janka pusta u Mađarskoj i u Italiji s oko 300 momaka. Pavelić nije bio fašista, niti je zastupao neku drugu političku ideologiju, nego je jednostavno bio revolucionar koji je želio revolucijom ostvariti slobodu Hrvatske. Musolini ga je povremeno i zatvarao, a tada je odustajanjem Mačeka iskoristio priliku da te ustaše odjene u talijanske vojne odore i da ih skupa s Pavelićem uputi u Hrvatsku. U datim okolnostima Hitler je morao pristati, ali je postavio uvjet da se Pavelić prvo s Musolinijem mora dogovoriti oko granice.
Na putu prema Zagrebu Pavelić je četiri dana zadržavan u Karlovcu zbog pregovora s talijanskim predstavnikom o modalitetima odnosa, a tek kad su to dogovorili Hrvatska je 15.04.41. bila priznata od strane Italije i Njemačke - ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja biti riješeno naknadno. Međutim, Madžarska ju je priznala već sutradan nakon proglašenja, a uskoro i sve saveznice Njemačke i neke neutralne zemlje, uključujući i daleki Tajland.
Bez obzira što to čak i službena hrvatska historiografija osporava, kao i bez obzira kako se novi režim kasnije ponašao, neosporiva je činjenica da je uspostava NDH bila u skladu s međunarodnim propisima i običajima. Drugim riječima: NDH izvorno nije bila njemačka vještačka tvorevina, ali Kraljevina SHS - kasnije diktatorski proglašena Jugoslavijom - jest bila francuska vještačka tvorevina. Također je činjenica da je u tada datim okolnostima narod s oduševljenjem dočekao uspostavu neovisnosti Hrvatske - što se također i danas pokušava osporiti. Sve dok se o tomu objektivno ne utvrdi službeno potvrđena povijesna istina (što je već davno trebalo učiniti) o režimu u NDH će se raspravljati, ali da je uspostava te države formalnopravno legalna, to je jednostavno povijesna istina o kojoj se više ne bi trebalo moći raspravljati.
Međutim, činjenica je da su odmah nakon proglašenja NDH i prije Pavelićeva dolaska u Zagreb, prije nego što su Njemačka i Italija priznale proglašenje države nezavisnom, podrinjski Srbi izvršili strašan pokolj muslimanskog stanovništva na području s lijeve strane Drine. To ni na koji način nije mogao biti čin odmazde, jer nije ni moglo biti nekakvih „ustaških zločina“ - čime su se kasnije četnici redovito opravdavali. Bilo je mnogo četničkih zlodjela, a reakcija vlasti je sve do 1942. bila neprimjerno oštra. Tada je u skladu s kanonskim pravom Pravoslavne crkve uspostavljena Hrvatska PC, a pravoslavni građani se proglašavaju Hrvatima – što su mnogi prihvatili.
Da bi dobio nužno priznanje NDH od strane Njemačke i Italije, Pavelić je bio prisiljen Rimskim ugovorom potpisanim 18.05.1941. prepustiti Italiji sjeverni dio Dalmacije i većinu jadranskih otoka, područje s oko 420.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno hrvatskog življa.
Tada je na snazi još bio Staljinov sporazum s Hitlerom o nenapadanju, pa komunisti nisu sudjelovali čak ni u manjim diverzijama. Međutim, već sutradan nakon što je Njemačka 21.06.1941. napala Sovjetski Savez, grupa sisačkih komunista počinje s diverzijama. To je najbolji pokazatelj zašto su se oni uključili u borbu protiv svoje države.
Sve do sredine 1942. u NDH praktično nije bilo većih partizanskih postrojbi, pa su se komunisti pridruživali četnicima. Kninske je četnike od početka dopunski naoružavala talijanska vojska, pa su tako naoružani 27. srpnja 1941. napali mjesto Srb i okolinu, spalili brojna hrvatska sela i pobili preko 2.000 hrvatskih seljaka, što je objavljeno i u hrvatskom tisku. Budući da je u tom ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, taj je ustanak u Titovoj Jugoslaviji bio proglašen „Prvim partizanskim ustankom“.
Na području cijele Jugoslavije partizanski je ustanak najintenzivnije počeo u Srbiji, gdje je na osvojenom teritoriju osnovana t.zv. „Užička republika“. A kad je to završilo katastrofom, partizanske su se brigade povukle prema Bosni. Osim manjih diverzija, sve do pred kraj rata u Srbiji više nije bilo partizanskih ratnih operacija. U Makedoniji su manje grupe partizana, t.zv. „šumkara", počele s manjim akcijama tek 1943. g. dok je u Sloveniji skoro cijelo vrijeme rata djelovao samo Pohorski partizanski bataljon. Rat se u velikim razmjerima odvijao samo u NDH i to i s partizanima i s četnicima.
Musolinijeva je talijanska vojska cijelo vrijeme pomagala četnike, nastojeći time što više destabilizirati NDH i na taj način poslije rata prigrabiti još neka područja, Njemačka je uglavnom bila korektan saveznik. Međutim, nametanjem usvajanja zloglasnog „Rasnog zakona“ Njemačka je izazvala odbojnost mnogih građana i prema režimu u NDH.
Slika 4. Zemljopisna karta NDH
Ratne operacije su se sve više širile. Poslije velikog njemačkog poraza kod Staljingrada 1942. mnogi su počeli sumnjati u njemačku pobjedu, pa se uz vrlo učinkovitu komunističku ratnu propagandu i partizanski pokret sve više širio. Premda su mnogi hrvatski partizani vjerovali partizanskoj propagandi da se bore za Hrvatsku, to je bila velika obmana. Na žalost, to je i danas službeni stav u Hrvatskoj. Nije to u svim krajevima bila ni borba protiv fašizma. Istarski i dalmatinski Hrvati u partizanima, premda pod komunističkim vodstvom, zapravo su se borili protiv talijanskog okupatora, a borili bi se i da u Italiji nije na vlasti bio fašistički režim.
U NDH su zapravo bile tri uzajamno sukobljene vojske: četnici, partizani i branitelji Hrvatske. I četnici i partizani su se borili za vraćanje Hrvatske u Jugoslaviju. Četnici u kraljevsku, a partizani u komunističku; što je vidljivo i iz službenog naziva: „Pokret za oslobođenje Jugoslavije“ (POJ). Samo su se vojne jedinice NDH, a uz značajnu pomoć njemačke vojske, borile za opstanak NDH.
Međutim, krajem 1944. već je bilo izvjesno da Njemačka gubi rat, pa je pokrenuta inicijativa da se NDH pridruži Saveznicima, što je okončano uhićenjem glavnih inicijatora, ministara Vokića i Lorkovića. Kasniji su pokušaji bili izrazito naivni. O tomu se puno pisalo, ali je znakovito da se ništa ne govori o jednoj drugoj, mnogo konkretnijoj inicijativi. Naime, budući da su se Rumunjska i Bugarska već bile pridružile Sovjetima, Staljin je tada predložio Paveliću da propusti sovjetske trupe preko NDH do krajnje jugozapadne granice, gdje bi se susrele sa zapadnim saveznicima, a SSSR bi zauzvrat priznao NDH. No, Pavelić je to odbio.
Danas je teško procijeniti što bi bilo da je Pavelić pristao na Staljinovu ponudu. No sigurno je da ne bi bilo Blajburške tragedije, a ne bi bilo ni ovog odbrambenog rata i t.zv. „razdruživanja“ Jugoslavije - jer Jugoslavije ne bi bilo.
Pavelić je bio izrazito neelastičan političar, a to da je još od prije rata bio antikomunist, ničim ga ne opravdava. Čerčil je sigurno bio odlučniji antikomunist, a da bi spasio Englesku stupio je sa Sovjetima u ratno savezništvo. Činjenica je da režimi prolaze, a država ostaje.
Svoju političku nespretnost, ali i emocijama nabijenu uobraženost u svoju osobnu važnost Pavelić je pokazao u danima samog završetka rata. Ogromne kolone naroda i vojske kretale su se uz Savu i Dravu prema Zagrebu. Prema procjenama engleskih pilota, što je objavljeno preko Radio Londona, u tim je kolonama bilo oko dva milijuna osoba. No Pavelić ništa nije poduzeo da bi osigurao njihovu budućnost. Umjesto da se ispred vojske i naroda osobno povlači prema Zapadnim saveznicima, on 04.05.1945. s nekoliko suradnika bježi u unaprijed osigurano skrovište u Austriji, a ogromne kolone vojnika i civila dva dana kasnije neorganizirano kreću prema Zapadu.
Pred Zagrebom je bio veliki partizanski Zagrebački korpus, ali su po zapovijedi iz Beograda grad „oslobodile“ srbijanske partizanske brigade. Na neki se način ponovila 1918. godina.
Dana 08.05.1941. Njemačka je kapitulirala, ali kolone onih koji su se povlačili kreću dalje. Maribor je već bio u rukama partizana, pa kolone preko Celja kreću prema Dravogradu, do kojega su mnogi stigli, a kad je i taj grad osvojen, kreću ulijevo prema Blajburgu odakle im je dalje kretanje spriječila engleska vojska, pa se 15.05.1945. prema procjenama očevidaca na tom polju okupila ogromna masa od oko pola milijuna vojnika, civila, staraca, žena i djece.
Pod pritiskom engleskih časnika hrvatska je vojska kapitulirala u 16 sati i 30 minuta, a tu su ogromnu masu naroda Englezi prepustili partizanima, a da se radi o zaista velikom broju dokazuje i podatak partizanskih oficira, da se na 60 km dugačkom putu od Bleiburga do Maribora kretala neprekinuta kolona zarobljenika postrojenih u četveroredove.
Već tijekom tog putovanja su započela ubijanja, a od nekih vojnih jedinica koje su stigle do Maribora, nitko nije preživio. Od Maribora su dalje nastavljeni ti „križni putovi“ - kako je to kasnije nazvano, a dijelovi preživjelih stizali su čak do Makedonije. Koliko je osoba pobijeno nitko nije znao. Svaki od preživjelih je znao samo ono što je vidio, a tek smo krajem osamdesetih, kad je Jugoslavija već bila pred raspadom, počeli saznavati o veličini zločina. Na žalost, ni danas ne znamo pravu istinu. Dok ekstremni „antifašisti“ tvrde da je pobijeno samo par tisuća „ustaških zločinaca“, oni drugi tvrde da je pobijeno i mnogo više od tristo tisuća. Sve to još očekuje temeljita povijesna istraživanja, ali današnje vlasti u Hrvatskoj za to ne pokazuju nikakav interes. Šutnja koju je nametnuo Tito još uvijek je na snazi.
* * *
6.- Titova Jugoslavija
Tako je uspostavljena Titova Jugoslavija, s nazivom „Demokratska“, ali s izrazito okrutnim boljševičkim sistemom vlasti. O blajburškoj je tragediji nametnuta apsolutna šutnja, a da bi se zameo svaki trag „fašističkom zloduhu“ na temelju pismenih naloga zaoravana su vojnička groblja. Da bi se uklonilo svako sjećanje na bilo kakvu slavu hrvatske prošlosti, čak je s glavnog trga u Zagrebu noću uklonjen spomenik banu Jelačiću. Povijest je pokopana, pa je počela nacionalizacija, kolektivizacija, uspostavljanje seljačkih radnih zadruga...
Sumnjičavi je Staljin Titovu preveliku samostalnost u odnosu na ostale zemlje njegova bloka smatrao opasnom, pa je Rezolucijom Informbiroa osudio Titov režim. Ranijim je pomorom velikog broja Hrvata Tito uništio temeljnu snagu onih koji bi mu se mogli suprotstaviti, a da bi se spasio i u novonastaloj situaciji, odlučio je uništiti i sve one koji su Sovjete smatrali uzorom, pa je zatvaranjem t.zv. informbirovaca na Goli Otok i otok Grgur zatvorio one koji su ga zapravo doveli na vlast. Među tim su zatvorenicima bili svi oni na koje se samo posumnjalo, pa i mnogi koji nikada nisu bili komunisti. Ono što su ti ljudi proživjeli nadilazi čak i granice zamišljanja. No, oni su bili efikasno „umireni“ i Tito je mogao nastaviti dalje kao novoformirani „veliki humanist“.
Umjesto grubog boljševičkog, spremno je uspostavio neusporedivo bolji „samoupravni sistem gospodarstva“. Dok se ranije vrlo teško dobivala putovnica za putovanje u inozemstvo, pa su mnogi bježali i iz čisto ekonomskih razloga, od 1960. g. je odobrena ekonomska emigracija pa sve više osoba odlazi u potrazi za poslom. Dio zarada šalju kući za izdržavanje obitelji, ali i sve više za izgradnju kuća. Osnivaju se stambene zadruge, pa uz lagano dobivanje vrlo povoljnih kredita počinje sve masovnija izgradnja kuća, ali i većih stambenih objekata. Izgradnja novih industrijskih objekata u punom je zamahu, a počinje i razvoj turizma.
Kao oponent Sovjetima, Jugoslavija od Zapada prima ogromnu ekonomsku pomoć, ugled predsjednika Tita u svijetu sve više jača, pa je pred kraj života postao neokrunjenim „kraljem“ Pokreta nesvrstanih zemalja, dok se vrlo malo miješao u rješavanje unutarnjih problema.
Građani tog perioda Titove Jugoslavije osjećaju se slobodnim i žive mnogo bolje od građana bilo koje od zemalja sovjetskog bloka. Obračuni UDBE ubijanjem pojedinih osoba iz emigracije u zapadnim zemljama ne nalaze u Jugoslaviji nikakav publicitet. Za njih se i ne zna.
No, i pored proglašene, a u velikoj mjeri i ostvarene proklamirane ravnopravnosti republika, kao i narodâ i nacionalnih manjina, sve više se pojavljuju nesporazumi između republika. Svi doprinosi iz republika slijevaju se u Beogradu, a pri tome su najviše oštećene bile Slovenija i Hrvatska. Stoga se u osjećaju opće gospodarske nejednakosti, sve više pojavljuju zahtjevi za izmjenama Ustava, što većom ekonomskom neovisnošću republika, ali i uspostavom višestranačja.
U Hrvatskoj predsjednica Saveza komunista Hrvatske dr. Savka Dapčević pokreće nešto što je kasnije nazvano „Hrvatskim proljećem“, dok studenti pokreću velike demonstracije. Na čelu s Latinkom Perović i drugih i u Beogradu se pokreću inicijative za „čistim računima“, koje su Tito i njegovi poslušnici nazivali liberalizmom.
Budući da se Tito tada bio skoro potpuno posvetio međunarodnoj politici i problemima Pokreta nesvrstanih, nitko nije očekivao da će reagirati, ali je još jednom pokazao „tko je gazda“. Sazvao je sve umiješane na sastanak u Karađorđevu i sve ih smijenio s položaja koje su obnašali. Zabranjeno je dalje djelovanje Matice hrvatske, kao i srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Mnogi su sudionici Hrvatskog proljeća zatvoreni i osuđeni na dugogodišnje kazne. U cijeloj je zemlji opet zavladala mučna politička atmosfera.
Tito i Kardelj su shvatili da Jugoslavija neće moći opstati pa su u strahu od novih nemira pokrenuli postupak za donošenje novog Ustava, koji je nakon dugih rasprava proglašen 1974. g. Pored niza poboljšanja, svojom odredbom da sve republike imaju i pravo otcjepljenja, taj je Ustav u pojedinim republikama snažno oživio nade u mogućnost odvajanja od zajedničke države, dok su vodeći srpski političari bili duboko nezadovoljni što je taj Ustav još i autonomnim pokrajinama dao skoro jednaka prava kakva imaju i republike.
Bilo je to zapravo svojevrsno konfederativno ustrojstvo države, a mogućnost odvajanja republika na slici broj 5 sam prikazao tako da se umjesto ranijih neraskidivih graničnih veza između republika, po novom Ustavu nalaze simboličke spajalice koje omogućavaju lagano odvajanje.
Slika 5. Novonastale države su po Ustavu iz 1974. bile povezane raskidivim vezama
(preneseno sa portala www.croatia.ch)
26.01.2010.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 26.01.2010. - Last modified: 24.05.2010.
