Glas dijaspore

Intervju sa književnikom Osmanom Arnautovićem

Objelodanjujem sudbine malih ljudi

Priredio: Ibrahim Osmanbašić

Osman Arnautović
"S nestrpljenjem očekujem taj moj boravak na Sajmu knjiga u Sarajevu. Biće to prvi puta da susretnem neke ljude iz svijeta književnosti na Sarajevskom sajmu knjige. A volio bih da učestvujem na nekom okruglom stolu koji bi tretirao jezik tačnije ortografiju, semantiku, gramatiku. Jer, mislim da se mora mnogo više raditi na jeziku..."

KNS: Gospodine Arnautoviću, Vaš rad vas svrstava među naše najplodnije pisce u iseljeništvu, pa nam recite koliko ste romana, a i knjiga uopće, do sada objavili?

ARNAUTOVIĆ: Objavljeno je 5 mojih romana : «Katil» (2002.), «Kamen na duši» (2003.), «Srebrenica city» (2007.), «Ukleta čaršija», (2008.), «Dosije Pataren», (2009.), potom zbirka novela «Tmina svjetlosti» (2004.), «Ténèbres de la lumière» (na francuskom jeziku).

Prva četiri romana i zbirka novela tretiraju ratnu tematiku kroz sudbine I stradanja malih ljudi. Ono što je interesantno podvući je činjenica da su likovi mojih romana istiniti i smješteni u autentični historijski ratni okvir. Recimo da je “Katil » psihološki roman o rasapu jedne porodice i udaljavanju supružnika sticajem surovih okolnosti. Fejzo je musliman, njegova žena Petrija (s kojom ima prekrasnog sina Danira) je Srpkinja, Semberka. Sve do agresije na BiH od strane Petrijinih sunarodnika, brak je bio harmoničan, gotovo idealan. Ali novo surovo vrijeme donijelo je u Petrijinu dušu nešto što ju je udaljavalo od njenog supruga ….. »

U romanu “Srebrenica city” susrećete Zarfu Mujić, trinaestogodišnju djevojčicu koja u svim tačkama i pogledima ruši onu ružnu sliku poniženog i ubijenog Srebreničanina. Ona ima sasvim drugi imidž. Njeni odbrambeni mehanizmi su blic, trenutačni, odlučni, odsječni. U njoj osveta postaje Pavlovljev uslovni refleks. Nju gubitak najmilijih ne zatvara u bol, ne gura je u apsurdnu predaju nekoj zacrtanoj tragičnoj sudbini. Ne. Ona «živi» život intenzivno, grubo, prilagođava ga sebi. Svojom okretnošću i preduzimljivošću, akcijom, ubija u sebi bol i poniženje koja joj nanose drugi. Ne premišlja mnogo. Djeluje. I sve vidi individualno. Jer shvata da je ovo svijet individualizma, sebičnosti, neosjetljivosti, nerazumijevanja. U malim sitnim porivima, nalazi zadovoljštinu, i ide naprijed. Ne preza ni od čega. Kao i oni Zapadnjaci. Ona ne želi nikoga da ubjeđuje u bilo šta. Nju to nigdje ne vodi. Jedino u bezizlaz i poraz. I ona to izbjegava. Bježeći iz Srebrenice, luta srebreničkim šumama i traži izlaz. I tragajući ona se preobražava u robota, mašinu. U tuzlanskim izbjegličkim centrima živi povučeno i traži i tu izlaz. I kada nakon niza peripetija, dospjevši na Zapad, pokušava da se uklopi u svakodnevicu, niz nepredvidivih i nepredviđenih okolnosti je gura u osvetu.

Danas ZARFA (naravno nije to njeno pravo ime) živi na Zapadu i liči na sve naše izbjeglice. Jedino ona zna šta je doživjela i tu tajnu je pohranila duboko u sebe. I Živi. I Preživljava. Možda do nekog novog buđenja savjesti i svijesti ukoliko se suoči s nemani koja se primirila. A nju ne može iznenaditi. Ona je spremna na sve. U romanu postoji čitava jedna galerija likova. Ipak, ovdje ću pomenuti jedan interesantan. To je Wim Zapadnjak, koji želi i pokušava da sebe učini drugačijim suosjećajući sa «djevojčicom iz podruma». Ali takvi kao on su rijetki. Veoma rijetki. Skoro nepostojeći. Ovaj roman je roman kamijevskog apsurda, grube i nemilosrdne stvarnosti. Neosjetljivosti jednog Mersault-a.

U osnovi autentične detektivske priče « Ukleta čaršija » je nesvakidašnja sudbina Bošnjaka Nedima koga je od šefa bijeljinske policije (koji ga je, u aprilu 1992. godine, stavio na spisak za likvidaciju), za 2.000 maraka otkupio jedan seljak. Njegov "spasitelj" će ga, potom odvesti u podrum svoje kuće, gdje će ga okovati u lance i držati zarobljenog punih 14. godina.

KNS: Vaš prevodilački angažman na francuski jezik je isto tako veoma opsežan. Koliko ste do sada preveli djela sa francuskog ili na francuski?

ARNAUTOVIĆ: Na ovo pitanje ću odgovor početi jednom anegdotom. Naime, u Tuzli ispred pozorišne kafane sjedim s nekim « učenim » Tuzlacima pa se razgovor u jednom trenutku povede o književnosti, mojoj slabosti. Direktor pozorišta nekako rezignirano reče, između ostalog, kako, nažalost, ne poznaje ni jednog belgijskog pisca. Ja se na to štrecnuh pomislivši na to kako je nemoguće da on čovjek od pera, ne poznaje Georgesa SIMENONA pa to izrekoh i naglas. “Ne, nikada nisam čuo za tog pisca”, reče direktor pozorišta odmahujući ubijeđeno glavom. “Ma, mora da znate ko je inspektor Megre (Maigret)”, nadovežem se ja bez zastoja. « Ah, njega poznajem”, na to će direktor pozorišta. “Pa, knjige o inspektoru Megreu je napisao Georges Simenon”, rekoh s olakšanjem, jer mi je godila spoznaja da je direktor pozorišta napokon upoznao jednog Belgijanca od pera. Nisam preveo ništa od Simenona, jer je Simenon odavno objavljen i to kompletan u bivšoj Jugoslaviji. Nije on, Simenon, bio poznat samo po svom inspektoru Megreu, nego je bio poznatiji u svijetu literature kao izvrstan pisac socijalnih romana.

A u namjeri da našu publiku upoznam s nekim belgijskim autorima preveo sam : Amélie Nothomb : «Higijena ubice» (roman), «Zaprepaštenje i podrhtavanje», od iste autorice. Moram napomenuti da je Amélie Nothomb izuzetno popularan pisac i njeni romani se prodaju u tiražima od više stotina hiljada primjeraka. Preporučujem našoj čitalačkoj publici da upoznaju tu damu kroz njene romane.

Da kažem par riječi o romanu “Higijena ubice”.

Vijest o skoroj smrti Pretextat Tacha, smrti koju će prouzročiti vrlo rijetki Elzenveiverplatzov sindrom, je izazvala interesovanje cijelog svijeta. Prétextat Tach, s jedne strane odvratni, impotentni starac, prekomjerno debeo, (uostalom, teško je nabrojati sve opisne pridjeve negativne konotacije koji ga karakterišu,) a opet s druge strane slavni "neizmjerljivi" kako kažu, pisac, Nobelovac, daje intervju nekolicini brižljivo odabranih novinara. Prva četiri novinara se smjenjuju u brzom ritmu. Prvodošlom novinaru Tach odgovara na pitanja iz sjenke u kojoj krije svoju bezobličnost, drugi, jadnik, nakon odioznog opisa piščeve svakodnevne halapljivosti i "napalm"proždrljivosti, izlijeće iz piščevog stana i povraća na trotoaru. I tako dalje. Novinari, smeteni, zbunjeni ko u dječijem horu ponavljaju pitanja, gube se u izvinjavanjima, reklo bi se početnici u zanatu, pred hladnim, zajedljivim, zločestim, antipatičnim Tachom koji svojom eksplozivnom elokventnošću, munjama svog oštrog uma, razara kroz šalu, sarkazam i mržnju svoje jadne žrtve. Peti novinar, tačnije jedna žena, Nina, je hladna, proračunata, osoba koja zna šta hoće i koju ništa ne može da poremeti u njenoj ravnoteži smisla i besmisla. Ona sebe žrtvuje, jer po bilo koju cijenu želi da raskrinka pisca-ubicu. Duel mlade žene i pisca okrvavljenih ruku, koga ama baš ni u jednom trenutku ne muči griža savjesti, se odvija oštro, bez skrupula ni sa jedne strane. U romanu se prepliću ljubav radikalne čistote i nesuvisla mržnja. Pred očima i u glavi čitaoca se odvija gorka životna igra u smislu : može li se čitati a da se ne voli?!?! i može li se voljeti a da se ne ubija?!?!

Potom sam preveo roman Jacquesa de Deckera: « Kitov trbuh » pa njegov kazališni komad «Parče nedjelje», te izvrsnu poemu Liliane Wouters : «Dnevnik pisca», pa novele Michela Lamberta : «Ništa zloćudno». Poseban izazov bio mi je rad na prevodu romana : «Školski jadi» francuskog autora Daniela Pennaca. A opet izuzetno zadovoljstvo i ponos sam osjetio kada je u izdanju sarajevske « Svjetlosti » objavljen moj udžbenik “Latinski jezik za prvi i drugi razred srednjih škola» u izdanju sarajevske “Svjetlosti”. Na meni nije bilo glave od sreće 2000 godine.

KNS: Poznato nam je da spremate prijevod na francuski 5 bosanskih autora. O kakvoj se knjizi radi?

ARNAUTOVIĆ: Radi se o dvadeset i dvije pjesme za djecu šestorice bosanskohercegovačkih pjesnika : Muhidina Šarića, Zejćira Hasića, Enise Osmančević – Đurić, Nasihe Kapidžić – Hadžić, Zilhada Ključanina i Mehmeda Meše Đedovića. Pjesme su prevedene na francuski i versifikovane. Za svaku pjesmu radi se posebna tematska ilustracija. Napominjem da je belgijska publika već imala prilike da čuje neke od tih pjesama na briselskoj promociji romana za djecu « Ida » Zejćira Hasića. Izazvale su istinsko oduševljenje mladih belgijskih čitalaca. Evo jedne od tih pjesama :

Une lettre du jardin d'enfants

Mon cher père,
il n'y a rien à cacher, voilà ma cible :
Je veux avoir un frère,
le plus vite possible.

Aujourd'hui j'ai appris "l'amour".
Ce n'est pas difficile, père.
Tu diras à maman "je t'aime"
et j'aurai un frère.

Madame m'a dit que l'histoire du cygne
est un mensonge pur.
Celui qui veut un enfant
doit faire l'amour, bien sûr!

Pismo iz vrtića

Dragi moj, druže tata,
nema tu šta da se krije,
ja hoću da imam brata,
ja hoću, i to što prije.

Danas smo učili "ljubav",
nije to teško, tata;
mami ćeš reći "volim te",
i ja ću dobiti brata.

Teta je rekla svima,
ne važi ono o Rodi,
ko hoće dijete da ima
mora ljubav da vodi.

Budući da sam adresu KNS-a dao mnogima u Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, objavite ovako ovu pjesmicu. Bit će im sigurno drago da je pročitaju.

Ukleta čaršija / Osman Arnautović

KNS: Upoznati smo da ste osnivač organizacije za kulturu "Gratiartis" koja djeluje u Briselu. Koliko smo upoznati, tu je uključeno dosta mladih aktivista. Kakve programske aktivnostima "Gratiartis" realizira?

ARNAUTOVIĆ: Organizacija «Gratiartis» okuplja izuzetnu ekipu entuzijasta čija je namjera da na planu kulture predstavi Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu. Pri pominjanju Bosne kod naših belgijskih domaćina odmah se stvara asocijacija na rat, ubijanja, stradanja, ratni zločin. I dan-danas. E, mi to želimo promijeniti. Organizovali smo već niz koncerata, monodrama, književnih večeri, izložbi.

U 2010. godini «Gratiartis» priprema izdavanje već pomenute knjige bosanske poezije za djecu, knjigu Hasana Nuhanovića «Under the flag of UN» (prijevod s engleskog na francuski),moga romana «Bourreau» na francuskom. Pripremamo pozorišni komad « Iza sna » na francuskom. Organizovaćemo veče bosanskog filma, a raspisat ćemo književni natječaj na evropskom nivou za novelu - priču. Bit će dodijeljene i prigodne nagrade. Koristim ovu priliku da pozovem bosanskohercegovačke, a i druge organizacije i pojedince da zajedno sa nama programiraju neke kulturološke nastupe.

KNS: godine u aprilu planirate se predstaviti na Sajmu knjiga u Sarajevu. Sa kojim izdanjima će čitalačka publika imati priliku da se upozna?

ARNAUTOVIĆ: S nestrpljenjem očekujem taj moj boravak na Sajmu knjiga u Sarajevu. Biće to prvi puta da susretnem neke ljude iz svijeta književnosti na Sarajevskom sajmu knjige. A volio bih da učestvujem na nekom okruglom stolu koji bi tretirao jezik tačnije ortografiju, semantiku, gramatiku. Jer, mislim da se mora mnogo više raditi na jeziku. A što se tiče moga nastupa na Sajmu, želim podvući činjenicu da bi to bilo s devizom : »Knjiga MORA biti jeftina». Stoga ću moje romane ponuditi po veoma niskim cijenama, a prvih pedeset posjetilaca na štandu Književne dijaspore će dobiti besplatno roman «Srebrenica city ». Uz to ponudit ću publici nekoliko epizoda romana u nastavcima «Skalpel». Tri prva broja će biti na štandu dijaspore. Besplatni. Pa bujrum !

Volio bih da još pisaca iz dijaspore dođe na sajam i da zajednički promovišemo svoje knjige. I, naravno, bio bih presretan ako bi KNS bio tu u svojstvu organizatora promocija autora koje okuplja oko sebe.

A nadam se i da će moj roman na francuskom jeziku «Bourreau» biti na Sajmu

KNS: Vi već drugu godinu šaljete Vaše radove na Novosarajevske književne susrete, i na taj način podržavate rad KNS-a, što veoma cijenimo. Kako ova manifestacija izgleda iz ugla pisca u iseljeništvu - sa kojim želimo uspostaviti saradnju?

ARNAUTOVIĆ: Reći ću tri stvari :

1.- Volim KNS i često vrijeme provodim na njegovim stranicama čitajući interesantne nenapadne i dobre informacije, priloge, intervjue i, naravno, pjesme i književne priloge. A KNS volim i zato što je otvoren, spontan, dobronamjeran. Nimalo ne liči na književne zatvorene krugove kao što su razna udruženja, društva, klubovi i slično. KNS omogućava onima koji su zagrizli u književni hljeb, da se, bez ograda, predrasuda, izraze i iznesu na književan način ono što im dušu tišti i želi da pokulja van. Zaista jedan veliki AFERIM !

2.- Pisci su individualisti, egocentrični tipusi koji svaki za sebe ponaosob misli da je NAJBOLJI. Oni se odlično uklapaju u ovaj aktuelni virtualni svijet sebičnosti, egocentrizma (riječ JA je najjače njihovo oružje); živimo u svijetu jasno i snažno ocrtanih razlika koje, ustvari, tako malo znače, ali jebitito, pale i upravljaju našim životima (nosimo predznak, boje kože, nacije ili religije – i to je važnije od svega); život tako malo znači i vrijedi (ubijamo se diljem svijeta mrzovito, krvoločno, a bogami i kolateralno); krijemo ono što zaista mislimo (ko zmija noge); često i gotovo svugdje je mržnja ta koja nas usmjerava, upravlja našim srcima, porivima, postupcima; jedna psovka i ružna izgovorena riječ je kod nas u Bosni gore tretirana nego ubistvo. U dva navrata sam bio u društvu nekih sarajevskih pisaca u hotelu “Holliday Inn”, a namjera mi je bila da s njima podijelim svoju radost pisanja. Avaj ! Toliko narcisoidnosti, prepotentnosti me je zapahnulo iz njihovih likova. Sjede oni tamo u tom hotelu, ko na oturaku, kahvendišu, muhabete i siguran sam smišljaju pakosti. Pobjegao sam iz njihovog društva glavom bez obzira i poželio da ih više nikada ne sretnem. A na stranicama KNS-a sreo sam neke drugačije ljude Oprostite prevario sam se. Da bih ostao dosljedan sebi reći ću da sam sreo ljude koji drugačije misle i ponašaju se. Jer, činjenica je, siguran sam, da i njih “krase “ oni isti epiteti koje sam gore pobrojao, (to je tako LJUDSKI), ali oni se, čini mi se, iskreno trude da to potisnu u drugi plan, da podijele s drugima svoja zadovoljstva onoga što su napisali. KNS-ovcima, da ih tako nazovem nije najvažnije ono nacionalno ili religijsko. Iz njih kako rekoh, « kuljaju poezija i književnost ». Prihvatam te ljude, jer MORAM. HOĆU da vjerujem u ono malo dobrog što blica u ljudima. Jer moja je deviza ona Andrićeva : a.-Sve Drine ovoga svijeta su KRIVE; b.- NIKADA se te krive Drine ne mogu ispraviti. c.- NIKADA nemojte prestati da ispravljate krive Drine.

3.- Mi Bosanci imamo mnogo mahana, ali ja ću ovdje iznijeti dvije. Prva : Bosanac ne voli svoje uspješne ljude. Zavidan je i pakostan. 2.- On sve zna najbolje i nikome ne da preda se, a voli da kritikuje sve i sva.

Naravno da podržavam rad KNS-a. Ja sam inače nepovjerljiv i ne prihvatam nikakva grupašenja, da tako kažem. Pogotovo u svijetu književnosti. Jednom prilikom sam rekao da su književnici individualci, sami svoji, da žive u čudnom, drugačijem svijetu. I svaki od njih misli da je najbolji u svom žanru. I još nešto ću reći što se možda neće mnogima svidjeti, ali to je moje viđenje i tačka: «Što je pisac gori čovjek, to su mu romani bolji».

Srebrenica city / Osman Arnautović

KNS: Često čujemo da se naši pisci iz dijaspore osjećaju kao da su nepoželjni u svojoj domovini. Kako vidite saradnju naših pisaca u iseljeništvu sa domovinom i na koji način premostiti taj jaz koji nas nepotrebno dijeli?

ARNAUTOVIĆ: Ne radi se o tome da li smo poželjni i nepoželjni. Meni niko ne može diktirati. Ja imam svoju čitalačku publiku, serviram joj ono što pišem, a ona je zahvalna, podržava me, nosi me. I meni je, stoga, lijepo. U Bosni se ne osjećam kao stranac. Naprotiv, osjećam se kao svoj na svome. I sa svojom publikom na promocijama, književnim susretima, večerima, dijelim radost i zadovoljstvo. A ono što možda daje taj utisak nepoželjnosti su upravo neki od onih pisaca egocentrika, prepotentnjaka koji su sebe isturili u prvi plan na književnom nebu, pa diktiraju šta je dobro, a šta loše, šta je »književno », a šta opet nije, koje će se strane knjige i pisci prevesti, ko će dobiti koju nagradu, a djeluju iz jedne sredine učahurene, zatvorene. A dozvolite mi da napravim jednu malu digresiju, odnosno dozvolite mi da napravim jednu podjelu : « Naime Andrić, Selimović, Ćopić i Samokovlija su KNJIŽEVNICI, a svi mi ostali smo PISCI.

E, pa da se vratim na temu. Dakle, Neki pisci i izdavači, shodno svojim kriterijumima, koji su naravno isuviše subjektivni diktiraju pravila, kriterijume. Književnik se ne postaje. On se RAĐA. I to onda kada sazrije, kada mu način izražavanja postane « zanatski ». Ako izdavaču ponudiš da učestvuješ u finansiranju tvoga djela, on će to prihvatiti. Kvalitet neće igrati primarnu ulogu.

I još nešto: prohujalo je ono vrijeme balzakovskog pisanja po striktnim i strogim pravilima ranijih teoretičara književnosti. Danas se piše drugačije. Pravila više nisu tabu. Ono što pije vode je to da li je priča, koju nam pisci pričaju, interesantna, primamljiva. I to je to. Niko više ne voli da mu se postavlja pitanje: »A šta je autor htio da kaže». Devedeset i devet posto čitalačke publike na Zapadu čita šund, trilere, ljubavne romane, krimiće. Za čitanje eseja i umnih tvorevina se treba roditi. Takvi su rijetki.

Uh oprostite što sam malo zbunjen i što skačem s teme na temu. Znate slijedim jednu misao, a onda mi druga iskrsne. A ja za njom. Oprostite.

A sada da odgovorim na pitanje. Domovina Bosna ne ignoriše pisce iz dijaspore. Možda pojedinci. Jer ono što je kvalitetno ili zaslužuje pažnju čitalaca je dobro došlo u domovinu. Poznajem niz pisaca iz dijaspore objavljenih u poznatim izdavačkim kućama. Znali ljudi da se nametnu.

Dosije Pataren / Osman Arnautović

KNS: Mi već par godina pozivamo naše pisce u iseljeništvu da uzmu učešća u književnim manifestacijama našeg udruženja, i evidentno je da je veoma mali broj mladih autora. Mi to vidimo kao ozbiljan problem, i ukazujemo na njega, jer to vodi zaboravu našeg jezika te otuđenju od domovine. Da li je to posljedica neadekvatno organizovanje naših udruženja u dijaspori koji ne posjećuju dovoljno pažnje pisanoj riječi i radu sa mlađom generacijom?

ARNAUTOVIĆ: Upravo je tu na djelu moja tvrdnja da su pisci mahom individualisti, egocentrični. Neće oni u suru. No, nije baš mali broj onih koji sarađuju na stranicama KNS-a. Nije najbitniji kvantitet. Ima izuzetno kvalitetnih pisaca u KNS-u. Stoga treba, recimo, na Sajmu nametnuti svoje autore, reklamirati ih, jednostavno nametnuti čitaocima UKUS. Ponekad surađujete s ORBUSOM iz Belgije. "Orbus" okuplja ne mali broj pisaca iz dijaspore. Stupite preko Saliha Čavkića u vezu s piscima i pozovite ih da zajedno nastupimo u okviru Ministarstva za dijasporu. KNS tu može da odigra značajnu ulogu. Tu priliku da KNS predstavi svoje mlade u sklopu Sajma i naravno u saradnji s organizatorom i pokroviteljima, treba iskoristiti.

KNS: Dio iz Vašeg romana "Dosije Pataren", koji je ove godine promovisan, uvršten je u zbornik sa susreta "Balkansko pero". Vi se u tom romanu bavite temom bogumila ili Bosanske crkve, i iznosite veoma interesantne činjenice. Koliko ste se dugo pripremali za ovaj roman s obzirom na kompleksnost povijesnih događaja koji se dramatično prepliću na relaciji francuskih Katara, Rima i srednjovjekovne Bosne?

ARNAUTOVIĆ: Posebno mi je zadovoljstvo vidjeti « svoje djelo » u izdanju KNS. Na stranicama KNS-a objavljen je jedan odlomak iz romana «Dosije Pataren». U njemu se govori o susretu došljaka iz Okcitanije (Južne Francuske) i Bošnjaka te daleke 1242. godine. I otkrivamo šta je zapravo Pataren. Pravi Pataren. Sve ono što je navedeno u mom romanu se bazira na dokumentima koje sam našao u francuskim i vatikanskim izvorima. Roman se dotiče čuvenog, u historiji poznatog katarskog blaga za kojim se i dan-danas traga. Roman jedno vrijeme prati život i djelovanje pape krvavih ruku Inoćentija III. Prati i sudbinu jednog od mladića koji je s još trojicom Katara u potaji napustio zamak Montségur s dijelom katarskog blaga na leđima. Roman govori i o djelovanju hrvatskih fratara tačnije priora Pavla Zadarskog koji je bio imenovan za glavnog inkvizitora za Dalmaciji i Bosnu. Kroz sva ta preplitanja historijskih neumitnih činjenica provijava i ocrtava se ta priča o nacionalnosti Bošnjačkoj.

KNS: Po Vašem mišljenju - da li se su teme iz srednjovjekovne Bosne dovoljno obrađivane u našoj, naročito, poslijeratnoj književnosti? Kao da je interpretacija, koja često ima naglašenu tendencioznu dimenziju, veoma prisutnu u takvim književnim djelima - dok je književnost samo ideološko sredstvo? Kakva su Vaša razmišljanja u tom kontekstu?

ARNAUTOVIĆ: Veoma se malo govorilo i pisalo o srednjovjekovnoj Bosni. Čak su rijetke i stručne, historijske knjige. A i ako postoje onda su to knjige sa šturim i često netačnim podacima. I pisane su pod utjecajem srbijanskih i hrvatskih historičara čije je pisanje bilo pristrasno i subjektivno. Faktički gledano, naši bosanski historičari (možeš ih nabrojati na prste jedne ruke) su mahom prepisivali podatke iz tih izvora. Malo su korišteni vatikanski, francuski, italijanski i španski izvori. Salih Jaliman je govorio o tome, ali bez imalo originalnosti. I knjiga je prepuna ortografskih grešaka. A što se tiče romana, ja sam našao i pročitao samo jedan roman koji govori o srednjovjekovnoj Bosni. Naslov romana je «Na svojoj, svojoj plemenitoj». I gle kurioziteta. Roman je napisala Slovenka koja je dugo živjela u Sarajevu : Valerija Škrinjar – Tvrz.

A ja sam ti tabirio knjige starostavne i razne izvore pune dvije godine prije nego što sam počeo da pišem «Dosije Pataren». U slučaju potrebe mogu navesti bibliografiju.

A što se tiče našeg nacionalnog lutanja i vrludanja i političko-religijskog tavorenje Bosanca od opredijeljenog do Bošnjaka, da vam ovako evo da vam ovako kažem : «Politike i političari su današnje Bošnjake tjerali da se opredijele nacionalno. Prvo su se u Kraljevini SHS i malo kasnije do rata morali izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati. Potom su imali pravo da po nacionalnosti budu NEOPREDIJELJENI. Onda, kojeg li apsurda, su bili Muslimani s velikim M. I najzad, po dobivenoj nezavisnosti, SDA je prisvojila naziv BOŠNJAK samo za muslimane. To je nepravda. Stvarno nepravda, što bi rekao Kalimero. Bošnjak može i mora biti i pravoslavac i katolik i musliman, a bogami i ateista. Potenciranje i insistiranje na tim razlikama i dovodi do svih problema u Bosni i Hercegovini. Stoga načinimo još jedan mali korak i Bošnjačku nacionalnost dajmo svima koji je to suđeno. A znajte i ovo : « Bošnjaci su svi oni koji su rođeni i odvajkada žive u Bosni. Predznak vjere im je naknadno dat. U graničnim predjelima istočne Bosne pravoslavno stanovništvo nema uopšte rođaka i rodbine s onu stranu Drine, tj. u Srbiji. S katolicima na zapadu i sjeveru je ista stvar.

KNS: Vi ste prognanik iz Bijeljine, i ti nemili ratni događaju, koje nosite u sebi, često su teme Vaših romana i novela. Na kakve reakcije nailazite kada književna djela koja se bave ratnim strahotama promovišete u BiH?

ARNAUTOVIĆ: Često čujem našeg čovjeka kako kaže « uh, ne volim da čitam ništa što se dotiče rata », i to su mahom oni kojima rat nije bio maćeha. Ko biva neće ljudi srkleta. Nikoga nisu izgubili. No, ja mislim da naši ljudi malo pišu o ratu. A on bi morao da bude neiscrpna tema. Koliko je to važno govori činjenica da su napisane desetine hiljada knjiga koje tretiraju temu Drugog svjetskog rata. A nerijetko i dan-danas pojavljuju se knjige i filmovi iz toga vremena. Ako budete imali prilike pogledajte film «Dječak u prugastoj pidžami». Zamislite koliko je malih ljudi doživjelo strahote, užase, koliko je njih nalazilo načina da izbjegne frontovsku, logorašku sudbinu, poniženje, smrt. Moja tematika je ratna i ja upravo govorim o sudbinama tih malih ljudi. Zamislite samo jednog desetogodišnjeg dječaka Mahira koji se odjednom, izgubivši netragom oca, našao sām u neprijateljskom okruženju «Uklete čaršije» Bijeljine koju su preplavili tamo neki dođosi mrka pogleda i žuči u srcu. Zamislite s koliko umješnosti i inteligencije, on uspijeva da preživi bijeljinsku golgotu i da kasnije kao mladić krene u «traganje za izgubljenim vremenom». Ili zamislite sudbinu Zarfe, petnaestogodišnje Srebreničanke koja se koristi situacijama i ljudima da bi izbjegla strahotnu sudbinu svojih sugrađana. Ona se kasnije odlično uklapa u svijet u kojem traži osvetu .... I tako dalje.

Jedino moj roman «Dosije Pataren» nije ratni. Naprotiv on govori o jednom vremenu od 13. do 21. vijeka. I to je autentična priča. Likovi su stvarni i oni nam serviraju neke činjenice iz historije koje su kod nas nakaradno uzete i shvaćene. U njihovim preživljavanjima. A rekoh - NE VOLI NAŠ ČOVJEK DA ČITA O RATU. No, nije ovo vrijeme voljenja ili nevoljenja ili volidbe ili nevolidbe, kako bi rekla moja majka. Ovo je vrijeme kada treba pisati više o ratu i naravno čitati. Da se razonodite, da naučite nešto, da izvučete pokoju pouku, ali i da ne zaboravite. I ne oprostite. Ako već nećete da čitate moje romane, a vi uzmite «Dnevnik Ane Frank».

KNS : Spadate u veoma produktivne pisce, tako da očekujemo Vaše nove knjige. Na čemu trenutno radite - ako nije tajna?

ARNAUTOVIĆ: Nije tajna. Zašto bi bila. Ja objelodanjujem sudbine malih ljudi. Napisao sam jedan roman koji govori o zlehudoj sudbini jedne katoličke porodice u okupiranom Brezovom Polju. Radnja se istina prenosi na Zapad, ali to je tako normalno. Roman nosi naslov «Skalpel». I Tražim izdavača. Živi mi bili pa vidjeli! I gle čuda ! Trenutno pišem roman o jednoj ortodoksnoj, pardon pravoslavnoj porodici koja iz Krajine pobježe od Raškovićeve i Hadžćeve «balvan revolucije» i što je interesantno napomenuti je to da se radnja odvija u ratnim okolnostima, ali tretira ljubav. Idiličnu, nježnu ljubav jedne pravoslavke i jednog muslimana logoraša.

I na kraju jedna važna napomena. Neki čitaoci će steći utisak da su moji romani OBOJENI, JEDNOSTRANI i reagovaće zavisno od toga kojem religijskom ili nacionalnom klanu pripadaju. A to je stoga što kada ja napadam Karadžića, Mladića, Biljanu Plavšić, Franju Tuđmana, oni, povrijeđeni i uvrijeđeni u svom «nacionalnom i religijskom se stavljaju« na njihovu stranu, jer im je važnija njihova nacionalna pripadnost nego činjenica da su ti ljudi zločinci. Nije mi uopšte namjera da napadam. Ja samo KONSTATUJEM historijske i političke fakte. Ja smještam moje likove u tu ružnu, zločinom obojenu sredinu i situacije koje oni sami stvaraju.

KNS: I za kraj ovog razgovora, recite nam, na kojim osnovama, po Vašem mišljenju, može se unaprijediti programska saradnja u domenu pisan riječi organizacija i udruženja matice i dijaspore?

ARNAUTOVIĆ: Vi ste gospodine Osmanbašiću i Vaša ekipa ste odabrali dobar put za uspostavljanje saradnje pisaca iz domovine i iz inostranstva odnosno dijaspore. Kako rekoh spontan i otvoren put. Činite to i dalje. Okupljajte nas radi druženja i razmjene iskustava, tražite od nas da pišemo i da to predstavljamo našoj publici. Predstavljajte i nas jednostavno iz razloga da naši ljubitelji književnosti znaju da smo živi i da umiremo od želje da im ispričamo «svoje priče». A prošlo je vrijeme balzakovskog stila, dugih rečenica, suhoparnih predugačkih opisa, teških kitnjastih rečenica. Književnost se odmiče od davno nametnutih pravila i kriterijuma, postaje virtuelna kao i naš život. Ono što je važno je koliko je priča interesantna i privlačna.

KNS: Gospodine Arnautoviću, hvala Vam na izdvojenom vremenu za intervju.
KNS/18.01.2010.

21.01.2010.