BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
BOŠNJAČKA ULEMA POISTOVJEĆUJE BOŠNJAKE SA SOBOM
Ševko Kadrić, Dani, 16.10.2009.
Reisu-l-ulema Cerić iznova poziva svoje sljedbenike po svijetu razasute da ugone i ovo malo bošnjačke inteligencije u džemate u suru. “jer se! dosta udaljila od svog naroda i živi neki svoj ideološki svijet, koji je često u sukobu sa osnovnim pretpostavkama opće narodnog osjećanja”.
Udruženje ilmijja Islamske zajednice BiH organizovalo je tribinu “Bosna danas” sa temom “Bošnjacima između vjerskog i nacionalnog”. Na tribini je govorio (vazio) dr. Mustafa Cerić, Reisu-l-ulema (objavljeno, 26. 10. 2009. godine).
Spomenuto udruženje, na spomenutoj tribini, na nespomenutom mjestu, je pozvalo efendiju Mustafu Cerića da govori na temu “Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog”. Imajući u vidu poziciju efendije Cerića (Reisu-l-ulema) i karakter udruženja (ilmijje), teško je povjerovati da je bilo riječ o tribini na kojoj su prisutni mogli i smjeli iznijeti i svoje stavove, posebno neslaganje sa onim o čemu je glavni među njima govorio. Kad su jednog ovdašnjeg šeretu pitali kad će u džamiju, on je, opet šeretski odgovorio, “Kad budem imao pravo glasa”. Upravo o tome se radi kod bosanskih muslimana, o pravu glasa, u ovom slučaju dvostrukom. Pravu na svoj jezik u pristupu svom Bogu, i pravu glasa u odnosu na riječ govornika, hodže ili nekog drugog ko vazi (drži hutbu).
Ovaj osvrt, obzirom da je riječ o važnom pitanju i o govoru koji je objavljivanjem postao javan, želim dati riječ onima koji se ne slažu sa govornikom. Kad je u pitanju nacionalno sazrijevanje Bošnjaka, onda svakako reisu-l-ulema, je najmanje pozvan da o tome sudi iz prostog razloga što je upravo vjerska ulema, već petsto godina najveći kočničar tog sazrijevanja. Evo nekoliko opservacija, koje za raspravu o temi smatram interesantnim.
1. Naciju u evropskom smislu uslovilo je nekoliko elemenata, koji su joj, svako na svoj način odredili prostor, ekonomski interes i kulturološki dali boju. Prvi je kapital, u trenutku kad je kapital postao stvarnost a kapitalistička klasa realnost, tad se javlja osnovni preduslov da se ekonomski prostor ogradi, da se višak rada ne prelijeva drugima. Drugi je upravo prostor kog je vlasnik, po kom se nacija imenuje, Nijemac x Njemačka, Srbin x Srbija” Treći je jezik. To je ono što je, na jednoj strani, evropske narode otrglo od zagrljaja vjerskih dogmi i vlasti Rimokatoličke crkve i pape, a na drugoj otelo xBoga i Svetu knjigu iz ruku crkve i dalo je u ruke obična čovjeka. Sada Nijemac ču ime Boga i Njemačke, biva prisiljen (ali i u ime nacionalnog interesa) da nauči čitati i da čita. Taj novi glas, otkinut iz skuta crkve koji nije znao (latinski, grčki) postaje njegova snaga, moć. To je onaj proces koji simbolizuje 1415. godine spaljeni Jan Hus, ili slavljeni Martin Luter (Luther).
Ta prekretnica, otimanje nacionalnog jezika iz ruku crkvenih vladara i vraćanje narodu, pretvorilo je ogromnu narodnu energiju posvećenu slavljenu Boga i Svete knjige, slavljenju maternjeg jezika i onog što je na njemu napisano. Prije bi Nijemac, Francuz, Englez, Hrvat, moleći se svom Bogu na tuđem jeziku koji nikad nisu razumjeli, ogromnu energiju nepotrebno bacali, i ta energija i tuđi jezik su se poput crkvenih okova, okretali protiv njih. Sad im se svako nadnošenje nad knjigu (Svetu) ili bilo koju drugu, višestruko korisno vraćalo.
Razumjeli su poruke Svete knjige, ali i poruke učenih ljudi o praktičnim stvarima iz života. Tad se podižu škole širom Evrope, tad se dešava novi prosvjetiteljski evropski procvat.
Sve to što se desilo kršćanstvu, na žalost nije se desilo islamu, a moglo je. Onda kad Martin Luter priprema Evropu za ono što je ona danas, inspirisan idejom bosanskih patarena (“Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik”) u isto vrijeme u Otomanskoj carevini Hamza Orlović nošen istom idejom, predvodi hamzevije koji se pitaju isto i žele isto. Žele da Allaha i Kuran časni, otmu iz ruku sultana i uleme i vrate u srce obična vjernika, približavajući mu ih maternjim jezikom. Hamza će se upitati: “Ako smo pred Allahom dželešanuhu svi isti, svi braća, i crni i bijeli, i žensko i muško, i Arapin i Bošnjak, i bogati i siromašni, zašto bi bosanski musliman, svom Gospodu morao da se moli na njihovom jeziku koji ne razumije?” Hamzu je sultan, na nagovor uleme, pogubio u Istambulu 6 juna 1573. godine a poslije njega i hiljade hamzevija.
I evo nas danas kod Reisu-l-uleme Cerića koji će sa tribine ilmijja poručivati bosanskim (bošnjačkim) intelektualcima: “Bošnjačka ulema bar se bezrezervno identificirala sa svojim narodom, dok se bošnjačka svjetovna inteligencija dosta udaljila od svog naroda i živi neki svoj ideološki svijet, koji je često u sukobu sa osnovnim pretpostavkama opće narodnog osjećanja.”
Bošnjačka ulema se nije identifikovala sa svojim narodom već pokušava da narod identifikuje sa sobom, na nedopustiv način. I danas u XXI vijeku sredstvo vladanja tim narodom je tuđi jezik (arapski) i strah opstanka na ovom prostoru uslovljen živućim nacionalizmom susjeda a čuvar tog vladanja, pa i sam vladar, je upravo ulema.
Već sam pisao o tom iskustvu moje majke, a takvih je Bosna puna. Sedamdeset godina je “učila”, sedamdeset godina je svog Boga prizivala na jeziku čiju jednu jedinu riječ nije razumjela, i lahka joj bosanska zemlja bila, otišla je sa ovog svijeta da se nije znala ni potpisati. Sa onom energijom koju je utrošila “učenju” mogla je tri svjetovna fakulteta završiti. Tu bi vjerovatno našla svjetovni odgovor i na pitanje sopstvenog i duhovnog ali i nacionalnog izbavljanja, ona, ali i svi mi zajedno. Svakako u toj priči, svjetovnoj uloga uleme bi bila svedena na mjeru.
Da svoje tvrdnje začini i Cerić će citirati njemačkog filozofa i pjesnika Johann Gottfried Herdera: “Posredstvom jezika nacija se vaspitava i stvara; posredstvom jezika postaju joj dragi predak i čast, ona postaje poslušna, uglađena, druževna, marljiva i moćna." Cerić Gottfrieda očito ne razumije. Gottfried (1744 x 1803) je rastao u luteranskoj Njemačkoj. Njemačkoj čije je nacionalne obrise odredio Martin Luter i njegova reforma crkve, Njemačkoj u kojoj se Nijemac svom Bogu moli na svom jeziku, ne prepuštajući tumačenje njegovih poruka nekom drugom (crkvi), ali ni svoju sudbinu.
Cerić u svom govoru spominje i Husein bega Gradaščevića i propuštenu bošnjačku šansu, istina ne spominje turkofilsku ulemu te Čengića i Rizvanbegovića koji nisu vjerovali da Bosna može živjeti bez vlasti Turaka, ovaj put neću ni ja.
Očito da Bošnjaci kao narod (nacija) treba i mora da odgovore na ključna pitanja svog prostornog, ekonomskog i kulturnog određenja, jezik je pretpostavka, ali jezik bosanski. U tom smislu dosta toga, prije ili poslije i sa samim Bogom moraju raščistiti. Pitanje bošnjaštva nije niti smije biti samo pitanje uleme i vjernika, niti pitanje izolacije, ograda i izdvajanja već uvažavanja recepta bosanskog življenja koji u svojoj raznolikosti i tolerantnosti može biti uzor svima u Evropi. Što reisu-l-ulema Cerić više nastoji da se prikaže kao njihov legitimni (i jedini) predstavnik, to se Bošnjacima sve gore piše, nije ni svjestan da ih u očima okuženja svodi na nivo vjerske skupine, ono što on kao vjerski poglavar jedino i može.
www.sevko.se
http://bogumil.blogg.se/
25.10.2009.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 25.10.2009. - Last modified: 24.05.2010.
