BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
PODNEBLJE BUDUĆNOSTI
mr. sci. Marjan Hajnal, Izrael, Bat-Yam
Porodica
Drevni Bliski istok. Podneblje početka i kraja vremena, ili, budućnosti? Sve ovisi o volji da se revidira nepriznavanje bratstva. Bio neko čak i superioran poznavalac bliskoistočnih kultura, nije mu preporučljivo hitro i elokventno isticati svoje znanje kao sveobuhvatno i adekvatno povijesnoj zbiljnosti. Brzina, kao ni uskogrudost, ovdje nije trend. Mudrost ćutanja pustinjski čovjek više cijeni od slatkorječivosti koja pobuđuje jedino njegovo podozrenje. Nigdje nije zakon relativnosti i vječite mijene toliko zamjetan kao u čvorištu tri kontinenta. Tu se povijest nije dogodila, njom se živi. Na socijalne prevrate se naviklo, dio su dina između kojih jezde karavani, istina, motorizovani, danas nešto brže. Promjene koje niko u početku ne voli, dolaze i talože se jedva primjetno, dopirući do nivoa oskudne prihvatljivosti. Dijalektika tih promjena ipak je nužna i samopodrazumijevajuća. Kao što nakon erupcije vulkana, u dolini sprženoj lavom poslije određenog perioda počinje obnova životnih oblika novom snagom i raznovrsnošću, tako i tlo Bliskog istoka na kom se stalno događaju siloviti procesi, obiluje neslućenim mogućnostima.
I pored svih frustrativnih demonstriranja stranih moći, i uzvratnih repulzivnih dokazivanja da napoleonski maniri imaju dostojan pandan u istočnjačkoj muževnosti, ono što ovo podneblje najmanje pamti a najviše priželjkuje je – mir. Svima je jasno da se neprijatelj ne zove po narodu koji prednjači u izumima bez kojih se kao bez nužnog zla ne može. Zato mir zavisi od plemenske kontrole nad izumima. A njih nije malo, i nije jednostavno zamisliti da se omalovažava jednom prihvaćen doseg civilizacije, kao što je slučaj s mašinom za pranje rublja. Nije potrebno govoriti o mobilnim telefonima, od njih ne odustaju ni okorjeli tradicionalisti. Elektronski komunizam gospodari i nad najpatrijarhalnijim zajednicama.
Ma koliko se anatemisala tuđinska digitalna civilizacija, s njom se računa kao trojanskim konjem na njenom terenu. Ono što se pompezno označava mogućim sukobom, nešto je što se podrazumijeva stoljećima. Nikakav sukob civilizacija ne predstavlja iznenađenje, jer prošlost obiluje svjedočanstvima o njima. Rijeke teku, suženim tokovima, možda će i presušiti, ali i to je prorečeno. Dakle, ništa senzacionalno novo. Jedino što bi iznenadilo, bio bi lom osovine zamajca vremena, a nju sve više nagriza umor od ratničkih pokliča. No, taj lom još uvijek ne bi predstavljao preduslov za mir. Bar ne dok obje strane ne postanu svjesne besmislenosti međusobne degradacije. Istina je da je istina na brisanom prostoru, rastegnuta kao struna golemog gudačkog instrumenta po kojoj naizmjence izvode svoje partiture dva maestra, sa dva pristupa, dvije koncepcije, dvije prakse. I s jednim istim ciljem: da muzika ipak traje, jer gubitak jednog partnera označio bi i kraj za drugog. Ni u šahu, borbi kraljeva, Crni ne može bez Bijelog. Da bi se shvatile njihove strategije, mora se ući u frekvenciju napete strune, u simfonijsku fantaziju, upasti u samo šahovsko polje kao lovac, skakač, ili, najbolje, kao pješak. Ko najsporije putuje najviše pretrpi, nekad najkraće učestvuje u igri, ali nekad i najviše vidi. Osim toga, samo taj spori pješak ima prednost da se može transformirati u svaki drugi moćniji oblik. To znaju samo oni koji znaju čuvati pješake. Ko ih olako žrtvuje, sagori ili previdi, brzo ostaje bez ljepote trijumfalne završnice, a ona je, ipak, samo dio igre. Ljudi su ljudi, ma kakvi i ma odakle bili, samo su suigrači na plohi sudbine.
Oni koji ne poznaju pravila, tvore anarhiju i lom poslije kojih je teško opet svirati istu simfoniju. Ni na najboljoj violini nespretne ruke nisu u stanju izvesti tonove ugodne dušama naviklim na harmoniju, a njih ima iznenađujuće mnogo. Na objema stranama. Civilizacija nije privilegija, ni Bijele, niti Crne dame. A zbog dama, uvijek su se rušili ne samo postulati estetičkih teorija, već i carstva. Sjetimo se Davidove preotete Bat Ševe, lijepe Jelene, Kleopatre... Reklo bi se da status žene određuje položaj jedne civilizacije u odnosu na drugu. A iza biološke predisponiranosti, krije se svojevrsna sklonost neideološkom komunizmu. Malo kada se događa da žena ćutke otrpi muški teror i ne poželi da uzvrati bar mišljenom predstavom o drugoj karmi. A misliti joj niko ne može uskratiti. Dualizam ontološkog i etničkog, nije u spektru ženskog domišljanja svrhovitosti svijeta, od te boljke pate očevi i sinovi. U svojoj prilagodljivosti, žene bar u svom unutarnjem univerzumu žive neopterećene sutrašnjicom, jer znaju da pred izazovima muškog fetišizma (i porodičnog fašizma) moraju opstati – danas.
Kao i kod Palestinaca, kod ortodoksnih Židova bitan je maksimalan prirodni priraštaj. Naravno, palestinska populacija raste mnogo brže jer to omogućava poligamija. No, u oba slučaja, položaj žene nije jednostavan. Stavljena u poziciju da rađa iz ideoloških pobuda, često se pretvara u instrument nehumane zloupotrebe. U rijetkim situacijama poligamije ima i među Izraelcima. Jedan od njih okuplja 27 žena, no, to već spada u domen mistike, a, vjerovatno, i Orijentu svojstvenih neočekivanih krajnosti povezanih sa magijom i opsjenom, ili bolestima koje nisu rijetke.
Pet sestara iz jevrejske religiozne porodice na praznik Purim u Cfatu (2002.)
Danak jakoj hrani, vrelini podneblja, upotrebi narkotika, ogleda se u nemirima i agresiji s nepredvidljivim posljedicama, najčešće gubitku članova porodica koje, i pored uvriježenog vjerovanja da su njihove žrtve u skladu s Božjom voljom, podjednako oplakuju obje strane. Gledajući suze roditelja, nije baš uvjerljiva teza o bliskoistočnoj ravnodušnosti i olahkom mirenju sa smrću praćene riječima: „Bog dao, Bog uzeo.“ Još kako i Jevreji i Palestinci plaču za svojim nesretno stradalima.
Zapad imputira Istoku porobljavanje žene, osuđuje i zabranjuje hidžab, a on je temelj skromnosti, stida i zaštite od muške agresivne pohote. Taj vrli Zapad ne zna da su burke odraz čistoće duše i poštovanja, omogućavaju komunikaciju na osnovu inteligencije bez udjela pozornosti na tjelesnost. Hidžab je simbol identiteta, okvirni obrazac ponašanja. No, ako je taj simbol nametnut silom, tada doista predstavlja pokretni kavez, na dnu kojeg, zavodljivo, prkosno i protivno tiranskim uzusima muževa, ponekad prosijaju nepokrivena stopala.
Između „slobode“ i „slobode“
Mlada Iranka pod panoom s erotskim motivom u pariškom metrou
S druge strane, ko može sa sigurnošću tvrditi da jednom dijelu ženske, hermetički spakovane populacije, ne odgovara upravo ta prisutnost u nevidljivosti? U obnovljenom obliku, tijelu žene, mora da se dogodi svjesnost duše u toku njenog proputovanju do spokoja u transcendentalnom carstvu Taoa. Znajući to, žene lakše podnose svaku kob.
Život u crnoj kutiji vjerovatno ima neko svoje antropološko-psihološko opravdanje i objašnjenje. No, tijelo je svjedok perceptivne pobune u 99 % slučajeva. Indikator je pokret koji neizbježno izaziva muzika. Nema te žene koja nakon tri, makar i kakofonična takta, neće reagirati pokretom.
Ples je suština ženskog bića. A pokret ne podnosi sapetost, neprozračnost, gušenje, neoslobođenu toplinu. Nažalost, na temeljima činjenica o privrženosti muzici građene su sve zloupotrebe. Otkrivena je i nova metoda narkotizacije, bez droga: koristi se efekat numeričkih narkotika binauralne muzike. Na internet-sajtovima se kriju melodije koje na osnovu takozvanih binauralnih talasa, (djeluju bez obzira na frekvenciju, pod uslovom da je razlika između 56 i 58 Hz), stimulišu ljudski mozak putem stereo slušalica identično kao i halucinogene droge. Zapad je dopustio ženi da pleše u svim javnim ambijentima u kojima je vrebaju sve opasnosti. Bliski istok dopušta ples samo u privatnosti ograničenog prostora. Ali licemjerstvo je identično. Ako nije u pitanju kabare, hamam zahtijeva isto, često čak i više. Upotreba omamljujućih sredstava je oduvijek bila sastavni dio rituala potčinjavanja i samopotčinjavanja. Žene to ne čine jednostavno kao što se čini. Statistike pokazuju na osnovu podataka koje su dale ispitivane žene, da zbog pomanjkanja samopouzdanja, 75 % njih konzumiraju alkohol prije upuštanja u novu vezu. Slijede obično razočaranja, padovi, novi pokušaji da se uspnu do nivoa dostojnog humane individue, no, iskvarena civilizacija to dopušta u iznimno rijetkim slučajevima. Na Planeti je sve više nesrećnih žena. Otuda treba razumjeti i pobunu talibana. Međutim, njihov pokušaj da spasu „čast“ ženskog člana porodice, u većini slučajeva je usmjeren na odbranu vlastite „časti“. Ipak, treba biti objektivan pa se zapitati: koje je zlo manje? Nasilno udati maloljetne kćeri, ili ih prepustiti „demokratiji“ ulica kojim krstare pedofili, makroi, i ostali izrodi-preprodavci ljudskih duša? Teško je naći pravi odgovor. Ali je sigurno da su se nusprodukti civilizacije, ustremivši se protiv dostojanstva i stvarne časti žene, usmjerili protiv same civilizacije koja je i podignuta prvenstveno da bi od muškog barbarstva i monstruozne incestoidnosti zaštitila ženu kao stub porodice.
Talibanija
Talibanstvo se pojavilo kao metafizička paradigma ćudorednosti i odgovor na očaj. Svijet je iscrpljen očajem. Čovječanstvo je premoreno ratovima, katastrofama, glađu, kriminalom, nasiljem, nemoralom. U takvim uslovima preostali zdrav razum pokušava pronaći splav spasa u okeanu užasa. Naviknutost na bol, blizinu smrti, donosi ravnodušnost i neosjetljivost. Rigidne metode čuvanja bivstva budnim, donose novi bol. Prinuda na „normalan“ život i „moralan“ poredak, u nenormalnom, nemoralnom i opasnom okruženju, potvrđuje neprispjelost duše samospoznaji. Primjeri rigidnosti kao posljedice očaja najvidljiviji su u politikama Izraela, Iraka, Irana, Afganistana i Pakistana. Tu regiju se može nazvati skupnim imenom Talibanija. Izrael donekle izgleda drugačije strukturiran od Afganistana, ali, u suštini, nema bitne razlike između izraelskih ortodoksnih i afganistanskih talibana. Studenti vještine opstanka (taliban, student) su dovršili svoje studije. Jednima je motivacioni uzus cionizam, drugima šerijat. Cionistima nije jednostavno donijeti sud o šerijatskim standardima. I obratno. Cinično neuvažavanje i arogantno odbacivanje uzroka vjerskog ekstremizma vodi zanemarivanju činjenica. Cionizam je kompleksan duhovni političko-vojni i sekularni front okupljanja i održanja preživjelog jevrejstva, a talibanstvo je reakcija, sinteza kulturnog, vjerskog, socijalnog i političkog pokreta, neka vrsta protureformacije. Centralna tema vezana uz ove ili one talibane je položaj žene. Dakle, prije nego tema talibanstva dobije geopolitičke konture, ona je prevashodno inicirana kao socijalna i psihološka.
Radikalizacija patrijarhalnog otpora svemu što donosi Zapad je neartikulirani očaj pred talasom nadolazeće avetinjske praznine u dušama ljudi moderne post-petrolejske epohe. Očaj prerasta u groteskan razarački revolt, pa u Afganistanu ruše Budin kip, ubijaju se posjednici američke valute, zabranjuje djevojčicama školovanje, ženama liječenje, zabranjuje se sve. Antikultura zamračuje sve vidike, ona nije ni kontrakultura, već trijumf iracionalnog, začetog u nespokojstvu, beznađu, i na kraju, okončanog u očaju. Nije slučajno što se mnoge afganistanske žene samospaljuju.
Wilhelm Reich je lijepo definirao to stanje zatomljavanja prirodnog bića i ukorjenjivanja religije seksualnim strahom. Sabijena životna energija eksplodira u pravcu političke osvete, a osveta je kategorija koja podrazumijeva agresiju, unutarnju i vanjsku, autodestrukciju i destrukciju.
Beduin nije želio postati taliban, ta ideja da se uči ratovanju oružjem tuđina, bila mu je strana. Beduin je čovjek otvorenog prostora, u svom slobodnom biću prepušten osluškivanju i muklom očitavanju otvorene knjige neba. Jevreji su to isto bili, dok nisu postali žrtvom evropeizacije i amerikanizacije. Nezavisna država koja im je donijela prividnu sigurnost, nije po mjeri pustinjaka. A Izraelci u svojim sputanim genima su ostali pustinjski narod. To se vidi, osjeti, čuje, žudnja za beskonačnošću probija ljušturu beznađa u folkloru kao samoranjavajuća nostalgija kojoj propadajuće generacije mladih ne sagledavaju uzrok i ne pronalaze lijek. Ona ih, kao i sve zapadnjake razara i udaljava od suštine čovjeka pripadajućeg Univerzumu.
Moleći se nejasnom, impersonalnom i neimenovanom, Jevrejin se okreće protiv Univerzuma, a da toga nije ni svjestan. Iracionalno se sveteći Majci Prirodi, izraelski taliban se osvećuje majci. Ona sama ga ne šalje da pogine, ali ga ne pita da li je ubijao. Na suprotnoj strani je isto. Kivni na rođene majke, braća se po predpotopskom običaju ubijaju, ili se kidnapuju i kao rijetke zvijeri čuvaju u kavezima, ucjenjujući one druge. Za vojnika Gilada Šalita traži se puštanje 1000 Palestinaca! Morbidno i infantilno, ponižavajuće i samoponižavajuće. Zar jedan čovjek vrijedi kao još 999 drugih? Nema granica nelogičnostima, a nije neophodno truditi se razumjeti Bliski istok gdje ne vladaju principi Organona, Politike i Etike.
Formalna logika je suvišna, jer je bliskoistočna logika imanentna duhu pustinjaka, on je ne treba tražiti oko sebe. Jedna Palestinka čiji je sin poginuo u napadu, govorila je: „Od dvanaest sinova jedan meni, jedanaest Arafatu“. Sloboda rađanja, govora, odijevanja i pripadanja, u Palestini se razlikuje od onih u Saudiji, ili Iranu. Rijetko koja Palestinka je pod burkom. Istok je mnogo emancipovaniji nego što to Zapad želi vidjeti. Zar je emancipacija žene Zapada donijela njoj i njenom porodu bilo šta dobro? U ime slobode i demokratije višestruko su prekoračeni kriterijumi o zloupotrebi pa se i najmanja muška strogost neproporcionalno kažnjava. Tako funkcionira surogat emancipacije. Osim toga, prava emancipacija žene nije se ni dogodila na Zapadu. Kod Pitagore, Empedola, Epikura, slušateljice su bile ravnopravne sa učenicima.
Znatno prije nego se rodila evropska filozofija, žene su već bile emancipirane među Zarathustrinim sljedbenicima. U Iranu se za ravnopravnost žene borio i osnivač Baha’i pokreta, Siyyid 'Alí Muhammad, zvani Bab (vrata). Nažalost, u Iranu pripadnike Baha’i pokreta smatraju huškačima na borbu i bunu koje valja kazniti zatvaranjem, mučenjem, oduzimanjem imovine, protjerivanjem. Mnogi evropski listovi izvještavali su o okrutnostima nad sljedbenicima Baba (osnivača Baha’i pokreta). Širom Perzije ubijeno je desetine tisuća pripadnika pokreta na veoma svirep način, zna se o zatvaranju sljedbenika u podzemnim tamnicama s teškim okovima oko vrata, o ženama koje su otimane i odvođene, kuće pljačkane i razarane. Poznato odnekud, zar ne? Zapravo, nije li prošlost beskrajno ponavljanje istog: atak na porodicu slabijeg? Sramno je to mužjačko „veliko junaštvo“.
Žena i atomska bomba
Ima realnih razloga za opravdanost hipoteze da su oružje prve počele praviti žene. Inferiornije fizički, koristile su um da se mogu braniti sa distance, ili, da same ulove divljač i prehrane porodicu. Na muškarce su prenijele obavezu da se aktivno solidarišu u tim zadacima. Evolucijom se preko potomstva neprekidno razvijala i usavršavala ta sposobnost.
Generator povijesti, od luka i strijele do nuklearnih balističkih projektila, bio je ženski um. Materica je matrica i prototip nuklearnog reaktora. U tom kontekstu, možda čudno zvuči relacija: žena - atomska bomba. No, na makro-planu, oko čega se danas spore Iran i Zapad? U fokusu je, formalno, zaštita nacionalnih i regionalnih interesa. U suštini, sav spor vodi se oko ognjišta koje čuva žena. Tako gledan problem, burka ili demokracija, otkriva da je sukob civilizacija muški licemjerno izmišljen, on prikriva nemoć isfrustriranih inferioraca i zato nastoje, pokrivajući ženu burkom, pokriti vlastiti bezgranični strah pred kojim neće moći obuzdati potrebu da od žene preotmu nukleus života, te nagon ka smrti preusmjere u transvestistvo i želju da sam muškarac rađa!?
Nije slučajno što najdemokratičnija evropska zemlja Švedska briše transvestistvo i sadomazohizam sa spiska bolesti. Sada postaje mnogo jednostavnije sagledati aksiološku dubinu sukoba unutarnje i vanjske povijesti, koje je Hegel objašnjavao na planu dovršetka povijesti apsolutnog duha putem društvenih promjena, i historije evolucijskog prirodnog samoozbiljenja čovjeka. Gledajući tako, pridajući značaj militantnoj socijalnoj revoluciji, Hegel nije u manjoj mjeri od Galilea počinitelj zločina nad poviješću. Staljin i Truman su samo dovršitelji germansko-slavenske zavjere protiv čovječnosti.
U svoju perfidnu smrtonosnu igru preodjenuli su krađu budućih opasnih nuklearnih igračaka, da speru savjest i zavaraju svjetsku javnost, i majku Planetu: „ukrao je on, ne ja“, ili, „on je prvi počeo“. Tako, povijest postaje kristalno jasno transparentna kao infantilna zavjera visoko sofisticiranih idiota. Njihovoj piromanskoj strasti uništenja ni milioni ni milijarde života ne predstavljaju ništa. Nije samo jasno, kako Hillary Clinton, kao žena, to ne razumije i prijeti Iranu nuklearnom odmazdom ako napadne Izrael. Ona je ta koja nesretnog Obamu koristi za realizaciju svojih nakana i on već pravi zaokret od svog prvobitnog pacifizma ka prijetećem tonu: „Nije isključena vojna akcija prema Iranu“. Mama vučica, predvodnica čopora najmoćnijih nuklearnih sila, usmjerava najposlušnijeg sina da zaprijeti uništenjem Irana kao respektabilnog protivnika (ranije je to spram Amerike bio Japan) u podjeli naftnog regiona.
A Iran neprimjetno tone u zamku: što mu se više prijeti, iranski duhovni vođa Ali Sayyid Khamnei preko svog glasnogovornika predsjednika Mahmouda Ahmadinejada sve više i sam prijeti:
„Iranske oružane snage odsjeći će ruke svakom napadaču, prije nego što uspije da povuče obarač...“.
Ili, prijetnja koju je drugi drugi čovjek Al-Qaide, Ayman al-Zawahiri, pomoćnik Osame bin Ladena, uputio američkom predsjedniku Baracku Obami u video-snimci objavljenoj na internetu povodom osme godišnjice napada u SAD-u, da će mu mudžahedini slomiti leđa:
„Nadam se da će vam mudžahedini islamske nacije slomiti leđa, oslobodivši tako svijet i historiju vaših zločina, vaše tiranije i vaših laži. Obama, Amerika je vodila nekoliko ratova u prošlosti i doživjela poraz u Vijetnamu i u Zaljevu svinja. Ali, ovog puta upleli ste se u ratu protiv islamske nacije koja se budi i znat ćete što je nacija džihada i mučenika.“
Jasno je da je uklanjanje dvije najsposobnije žene u azijskoj regiji, Indire Gandhi i Benazir Bhutto, još jedan dokaz da se muški šovinizam nametnuo kao odlučujući faktor u odlučivanju.
Nažalost, sve ove igre koje imaju krajnje granice, tiču se naroda (jevrejskog) koji je već platio najskuplji ceh. No, i u Izraelu se potiskuje s javne političke scene žena, Tzipi Livni. Rogobatni Netenyahu u svom grubijanskom stilu demonstrira narav orijentalnog tiranina, koji i ne bi bio toliko nadmen da iza sebe nema beskarakternu i beskrupuloznu Hillary. Ako je riječ o odmjeravanju ženske moći, nema sumnje da su se s ovom „damom“ poigrale demoničke sile locirane u supstituiranom karmičkom sistemu, neka greška nesumnjivo postoji.
No, ako se vratimo na raniju bombastičnu hipotezu o ženskom umu kao pandanu nuklearnom reaktoru, nije nelogično uvidjeti da žena parira ženi. Jer snagu Irana čini žena. Nije teško zapaziti koliko su feminizirani likovi velikih mužjaka upravo u upornom dokazivanju suprotnog. Pravi mužjaci se ne dokazuju toliko da to uistinu jesu, kao što čini Berluskoni. Isto je na političkom planu s Ahmadinejadom i Netanyahuom. Lako je bilderski napinjati sjenu svojih hibridnih mišica preko leševa Gaze. Udio u posljednjem krvavom piru ravnopravno je s Ahmadinejadom i Olmertom dijelila Tzipi Livni. A tu se već neizostavno mora pomenuti i „ona prokleta baba Golda“... kako su Goldu Meir nazivali izraelski oponenti u Knesetu. Ona je ta kojoj zahvaljujući su potcijenjena sva stručna znanja i ukupan vojnički talenat jugoslavenskog generala Dada Elazara kog je „baba“ uništila, a prethodno, vođeni njenom doktrinarnom glupošću, stradale su hiljade izraelskih vojnika. Sinajski rat se mogao ili izbjeći, ili voditi sasvim drugačije.
Put budućnosti ili bespovratna stranputica
Trenutno, politiku Bliskog istoka vode taoci. Ahmadinejad govori da je Amerika talac Izraela. To nije daleko od istine. A Izrael je talac evropskih baba, posebno onih koje potresaju Vatikan pedofilskim skandalima. Afganistan je poligon za Rusiju i NATO. Njemačka, Francuska, Britanija i Kina, imaju svoje interesne sfere. Libanon je iranski trojanski konj, uvijek spreman da bude žrtvovan. Irak je tragična „greška“ Bushovih. Pakistan je najneuralgičnija tačka Talibanije, prava poslastica za moguće atomske video-igrače.
A Bliski istok, i cijeli svijet, mogli bi na tako jednostavan, mnogo jeftiniji način (nego što predstavlja nuklearno razoružanje, jer, i ono samo ne košta mnogo manje od naoružavanja, ali ipak pruža nadu i jedini je put za spas Planete) doći do mira. Dovoljno je da taliban, umjesto da mu žena pere noge, pokloni se ponizno pred njom i s iskrenim poštovanjem učini isto njoj. Da prizna svog Baha'i brata i prizna mu punu duhovnu i političku ravnopravnost, da prizna brata u Izraelu, a Izraelac da prizna svog brata u Gazi i da pusti njegovu djecu iz kazamata na slobodu. Prostora, dovoljnog svima, ima još mnogo. Nije kasno da zemlje i vode, koje odvajkada dijele ti arijevski narodi, postanu podnebljem budućnosti.
U protivnom, globalna katastrofa je neizbježna. Takvo finale bi potvrdilo da je, urbi et orbi, Roberto Salinas Price nesvjesno, možda s najboljom namjerom, ipak lagao. Umjesto u Gabeli, Homerova slijepa publika mogla bi se naći u Tel Avivu. Snimanje i projekcija posljednje epizode o Trojanskom ratu bi se, prema željama redatelja i scenskih majstora, baš u toj metropoli grijeha morali dovršiti.
S takvim raspletom, svi akteri padaju na ispitu, ne uviđajući da je povijesni subjekt predstave sveprisutna Maya, iluzija, ili, tek neka bapska opscena magija.
mr.sci. Marjan Hajnal
Izrael, Bat-Yam
29.09.2009.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 29.09.2009. - Last modified: 24.05.2010.
