


aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
|
Pisma iz nesvijesti
PODGRIJAVANJE SUKOBA
Piše: Nihad Filipović
Nedavno
se desio incident u nekom od sarajevskih ugostiteljskih objekata
gdje je naš briljantni nogometaš Edin Džeko bio izložen
maltretiranjima nekog sarajevskog jalijaša. Bio je to zgodan povod
da se još jednom progovori, ovaj put s pravom o
(1)“našem” primitivizmu, ali gle čuda, i o onome famoznom
“bosanskom” fenomenu “progona” znamenitih ličnosti.
Nešto ranije, u martu 2009 g., Ivan Lovrenović je u dnevnom listu
(2)“Oslobođenje”, objavio esej o Andriću “Paradoks o šutnji”, a
još ranije, 2007 g., Željko Ivanković svoj uradak “Tetoviranje
identiteta”; Neki su aplaudirali pa je Lovrenović i nagrađen, a neki
su se oglasili kritički i već je to bilo dovoljno da se progovori o
nekakvoj novoj kampanji “progona u Bošnjaka.“
Od Andrića, Selimovića, Berbera do Kusturice...itd..., uvjek iznova,
ali postojano i sa svježim novim “igračima”, u Bosni prisustvujemo
javnoj maškaradi “progona” znamenitih ličnosti, istaknutih
intelektualaca, mahom umjetnika… Svaki je slučaj poseban, pa neke
uistinu nije trebalo niti “tjerati”, sami su dizali sidro i bježali
iz
(3)“sredine smrada i pokvarenosti poklonika arapskog
varalice.”
Nije li degutantno, bar sada poslije progona koje je narod u BiH
doživio u ratu 1992/1995, i nije li to deplasirana priča, čista
intelektualna onanija, s oproštenjem ili bez oproštenja, ono što je
osobna odluka, makar i takvih značajnih ličnosti, nazivati progonima
i slično. I pri tome kao argument potezati opstrukcije kod uvođenja
telefona, sve dok eto, jedna od ovih gornjih veličina, ne osvoji
nagradu u Kanu.
Kulturološki back ground ovoga periodičnog lova na “vještice” u BiH
može se svest na tezu: primitivan, jednako pokvaren narod. Biva, u
sredini mraka i svakojakog primitivizma, ništa kreativno i istinski
veliko, ništa što nadrasta prosjek iz kojega se izdiglo, ne može
opstati, pa se, čim “glavu digne” podvrgava, orijentalnim,
“ketmantskim” metodama torture provincijaliziranja, utjerivanja i
svođenja na “našu” mjeru i “naše” viđenje.
Iako su toliki vrhunski intelektualci “navrat-nanos” bježali iz
Beograda i Srbije tokom Miloševićevih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini i na Kosovu, prokletstvo “primitivizma” i
progona, utisak je, ekskluzivno se vezuje za Bosnu i Hercegovinu i
specifično Bošnjake.
Sve i kada bi bila tačna, a nije, ne vidim šta je to u prednjoj tezi
što je specifično primjenljivo na Bosance i Bošnjake, a da ne bi
vrijedilo i moglo biti primjenjeno i na druge. Strahote koje smo
vidjeli i preživjeli u ovome posljednjem ratu koliko metastaza
“našeg” primitivizma toliko su i zbir višegodišnjeg “oštrenja
naroda” na rat. Visoko civilizirana njemačka nacija Getea i
Betovena, otrovnim miksom stvarne ekonomske krize i zločinačke
nacističke ideologije, iznjedrila je “kristal naht primitivizam”
dvadesetog stoljeća: najprije distanciranje i demoniziranje
odabranih manjinskih društvenih grupa, a onda pogrom. Slično kao kod
nas u BiH. U pitanju su samo nijanse, što bi rekao Balašević: tamo
“sofisticirani” gas, ovamo tribalna, hladna i primitivna kama.
Zašto onda, ako nema tog mehanizma, a nema, kojim se mentalitetske
značajke “lijepe” i prenose samo u jednom narodu, zašto se onda ta
priča o progonima i netrpeljivosti, svako malo, lijepi na Bosnu i na
Bošnjake!?
Moje je uvjerenje zemljaci kako se ovdje radi o jednom od onih
“tamno vilajetskih” stereotipova nakačenih Bosni i njenim ljudima, a
posebno Bošnjacima. Ta je priča nacionalistički stereotip, izraz
nacionalističkog narcizma koji, pokadšto inače pravilno uočene i u
narodu sporadične ili manje ili više prisutne karakterne ili
mentalitetske značajke, ciljano generalizira i proširuje na
cijele narode, pa tako imamo škrte Škote, arogantne i “hladne”
Engleze, bešćutne Nijemce, a bliže nama lijene Crnogorce, marljive i
kulturne, a opet za Srbe genocidne Hrvate, hrabre, doduše Edipovim
kompleksom obilježene, ali junačke, a opet za Hrvate i Bošnjake
paganske, mitomanske i primitivne Srbe, te merhametli i dobroćudne,
a opet za Srbe i Hrvate, prevrtljive Bošnjake, “zgrtalačkog” ili
“rektalnog” karaktera kako je to svojevremeno, u vremenima
“oštrenja” naroda za rat, “naučno” elaborirao (4)dr. Jovan
Rašković.
Zabadanje nosa i kopanje po privatnom životu u nas nije fenomen
rezerviran za znamenite javne ličnosti nego je to manje ili više
raširena “folklorna”osobina kako se to nekada govorilo naših naroda
i narodnosti, a dodali bih smo i šire; Jer, općenito ljudi vole
“virkati” u privatnost, ma koliko se inače gnušali kad neko drugi
pokušava to isto činiti njima. Usput, popularnost tzv. žute štampe
upravo se temelji na toj ljudskoj slabosti…
Neko će reći i to je stereotip, ali je ovdje neophodno uočiti
razliku između grupnih emotivno “obojenih”, manje ili više
“bezazlenih” kulturoloških stereotipova na jednoj strani i opasnih
predrasuda, kojima se de facto “podgrijava sukob”, tipa genocidni
Hrvati, gramzivi rektalno/zgrtalački i izdajnički Bošnjaci te
barbarski i nasilju skloni Srbi, na drugoj strani. Od stereotipova
do predrasuda često je samo korak, ali je on još kraći od predrasuda
do mržnje i od mržnje do sukoba.
Ideološki back ground “anateme progona” bačene na Bosnu i Bošnjake
treba tražiti u dehumaniziranju Bošnjaka kao jedne od onih pet
konstanti srpske etno-politike u i spram Bosne i Hercegovine i
Bošnjaka (te su konstante prema prof. M. Demiroviću, kako ih
on bilježi u svojoj knjizi (5)“Bosna i Bošnjaci u srpskoj
politici”: teritorijalni ekspanzionizam, jezički hegemonizam,
etnocentrični svesrbizam, dehumaniziranje Bošnjaka i genocidnost
srpskog etno nacionalizma). Know-how formula “progona u Bošnjaka” je
dakle tekovina srpske etno-politike, ali budući se nacionalizmi
uzajamno “hrane”, podupiru i prema potrebi ispomažu, tako smo evo i
ovoga ljeta 2009 godine, svjedočili ponovno potezanje istog tog
“argumenta”, u “slučaju” Lovrenović i ostali, ne bi li se razotkrila
ko-kano kampanja progona hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva.
Negacije premijera Dodika, od zločina genocida, preko pokolja na
Markalama i u Tuzli do “pljuvanja” po istaknutim ličnostima i
institucijama i svemu “vezivnom” u Bosni i Hercegovini, osim kao
izraz pojačane nervoze zbog krivične istrage pokrenute protiv njega,
moramo razumijevati i kao novi izraz već ustaljene nacionalističke
prakse dehumaniziranja Bošnjaka.
Laži njegovog kalibra, njegove krajnje radikalne anti-bosanske i
protu-bošnjačke tirade, u ratu su moguće i očekivane, ali je pucanje
u BiH završeno, pa “aktiviranje” Dodika, moramo razumijevati i
primati sa krajnjim oprezom.
Stoga se samo neobaviještenom može činiti čudnim otkuda taj fenomen,
“primitivizma“, “čeprkanja po tuđim životima” i “progona” svega
vrijednog, kreativnog, svih onih što se izdvajaju iz mase i snagom
talenta i uma nadrastaju sami sebe, pa postaju ne više samo svoji,
nego javne ličnosti i osobe od najšireg značaja i interesa, otkuda
taj fenomen dakle da se posebno vezuje za Bosnu i njene ljude, a
specifično za Bošnjake.
Jer u Bosni, zemljici piramida i konstitutivnih naroda, to ti je
tako zemljače: usudiš li se misliti svojom glavom, oponirati nekim
kulturološkim svetim kravama, dotaći se nekih kulturoloških kumira,
nekih valjda nedodirljivih veličina, i makar pri tom bio ne znam
kako i koliko argumentativan, u nedostatku validnog kontra
argumenta, poteže se spasonosno imaginarno orijentalno-levantinsko
“uže progona oko vrata oponenta“, nakon čega svaki daljni razgovor
biva deplasiran.
(1) Jasno, to što se dogodilo sa Džekom, za svaku je osudu.
Džeko je u poslu kojim se bavi, naš istinski dragulj, ali i tu treba
biti realan. Takvi huliganski ispadi se dešavaju svugdje u svijetu;
Npr., u Engleskoj poznati engleski reprezentativac S. Gerard je tu
skoro, prošao kroz nešto slično, a svako malo desi se takvo što, pa
Gerard niti je prvi niti posljednji...
Kad smo već kod Gerara i Engleske, kako se u Engleskoj, kopa po
privatnim životima javnih ličnosti, ne samo estradnih zvijezda i
zvijezdica, nego umjetnika i političara, a njih posebno, to dole kod
nas je priča za djecu. Ali se kod nas u BiH i Sarajevu, svemu, od
najobičnijeg huliganizma i primitivizma do osobnih odluka, s
razlogom ili bez razloga, isfrustriranih, ovim ili onim
nezadovoljnih, povrijeđenih itd...javnih ličnosti, pridaje više,
sudbinsko značenje. I sve se prelama i promatra nacionalno,
narodnjački i nacionalistički.
(2) Ovaj je esej prvi put objavljen u časopisu “Novi izraz”,
br.39., januar/mart 2008 g., a nagrada PEN centra BiH, “Midhat
Begić” za isti, autoru je uručena u februaru 2009 g.
(3) Ivo Andrić u pismu svom prijatelju Niki Miroseviću:
“Hvala na poslatim knjigama. Naročito me veseli tvoja lijepa zbirka
pesama u kojoj ima jedna posvećena meni... Mene takođe ova sredina
smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice
guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.” Kopija ovoga pisma se
nalazi u arhivi biblioteke u Friburgu
(4) D. Jovan Rašković, rođ. 05.07.1929 g. u Kninu, Hrvatska,
umro 28.07.1992 g. u Beogradu; Pshijatar, osnivač Srpske Demokratske
stranke u Hrvatskoj. Vrlo rano je uočio patološku prirodu Slobodana
Miloševića i distancirao se od njega i njegove politike, što mu ide
u prilog i na čast. Međutim, smatram da je i Rašković, mada se
zalagao za miroljubive metode borbe za prava Srba u Hrvatskoj, dao
svoj obol u “psihološkoj masaži i oštrenju” naroda za rat. U eseju,
za koji ostaje više nego upitno u kojoj je mjeri nauka, a u kojoj
“naučni celofan“, pod nazivom “O edipalnom, kastrativnom i rektalnom
karakteru”, Frojdist Rašković Srbima pripisuje Edipalni kompleks-
odani su (majci/domovini) i submisivni, ali povremeno planu, pobune
se protiv autoriteta (oca/vlasti,/države) i onda idu na sve ili
ništa. Hrvati su pak obilježeni kastracionim karakterom, zatvoreni i
u permanentnom strahu da će im se nešto desiti, da će nešto izgubi
(majku/domovinu), da će biti prevareni… Bošnjake Rašković
stigmatizira rektalno-zgrtalačkim karakterom… Rašković smatra kako "kastrat
zaokupljen strahovima od agresivnog Edipa” ispoljava mržnju prema
Edipu, tako da poništavanje agresivnog Edipa ne smatra nečim što
nije u redu, “nečim što dovodi do osjećanja krivice".
(5) “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”; Izdavač Ekonomski
i Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, 1999 g.
28.09.2009.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u
TEXT ili HTML formatu na email:
info@orbus.be
Page Construction: 28.09.2009.
- Last modified:
24.05.2010.
|