BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ
Pisma iz nesvijesti
PODGRIJAVANJE SUKOBA
Piše: Nihad Filipović
Nedavno se desio incident u nekom od sarajevskih ugostiteljskih objekata gdje je naš briljantni nogometaš Edin Džeko bio izložen maltretiranjima nekog sarajevskog jalijaša. Bio je to zgodan povod da se još jednom progovori, ovaj put s pravom o
(1)“našem” primitivizmu, ali gle čuda, i o onome famoznom “bosanskom” fenomenu “progona” znamenitih ličnosti.
Nešto ranije, u martu 2009 g., Ivan Lovrenović je u dnevnom listu (2)“Oslobođenje”, objavio esej o Andriću “Paradoks o šutnji”, a još ranije, 2007 g., Željko Ivanković svoj uradak “Tetoviranje identiteta”; Neki su aplaudirali pa je Lovrenović i nagrađen, a neki su se oglasili kritički i već je to bilo dovoljno da se progovori o nekakvoj novoj kampanji “progona u Bošnjaka.“
Od Andrića, Selimovića, Berbera do Kusturice...itd..., uvjek iznova, ali postojano i sa svježim novim “igračima”, u Bosni prisustvujemo javnoj maškaradi “progona” znamenitih ličnosti, istaknutih intelektualaca, mahom umjetnika… Svaki je slučaj poseban, pa neke uistinu nije trebalo niti “tjerati”, sami su dizali sidro i bježali iz
(3)“sredine smrada i pokvarenosti poklonika arapskog varalice.”
Nije li degutantno, bar sada poslije progona koje je narod u BiH doživio u ratu 1992/1995, i nije li to deplasirana priča, čista intelektualna onanija, s oproštenjem ili bez oproštenja, ono što je osobna odluka, makar i takvih značajnih ličnosti, nazivati progonima i slično. I pri tome kao argument potezati opstrukcije kod uvođenja telefona, sve dok eto, jedna od ovih gornjih veličina, ne osvoji nagradu u Kanu.
Kulturološki back ground ovoga periodičnog lova na “vještice” u BiH može se svest na tezu: primitivan, jednako pokvaren narod. Biva, u sredini mraka i svakojakog primitivizma, ništa kreativno i istinski veliko, ništa što nadrasta prosjek iz kojega se izdiglo, ne može opstati, pa se, čim “glavu digne” podvrgava, orijentalnim, “ketmantskim” metodama torture provincijaliziranja, utjerivanja i svođenja na “našu” mjeru i “naše” viđenje.
Iako su toliki vrhunski intelektualci “navrat-nanos” bježali iz Beograda i Srbije tokom Miloševićevih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, prokletstvo “primitivizma” i progona, utisak je, ekskluzivno se vezuje za Bosnu i Hercegovinu i specifično Bošnjake.
Sve i kada bi bila tačna, a nije, ne vidim šta je to u prednjoj tezi što je specifično primjenljivo na Bosance i Bošnjake, a da ne bi vrijedilo i moglo biti primjenjeno i na druge. Strahote koje smo vidjeli i preživjeli u ovome posljednjem ratu koliko metastaza “našeg” primitivizma toliko su i zbir višegodišnjeg “oštrenja naroda” na rat. Visoko civilizirana njemačka nacija Getea i Betovena, otrovnim miksom stvarne ekonomske krize i zločinačke nacističke ideologije, iznjedrila je “kristal naht primitivizam” dvadesetog stoljeća: najprije distanciranje i demoniziranje odabranih manjinskih društvenih grupa, a onda pogrom. Slično kao kod nas u BiH. U pitanju su samo nijanse, što bi rekao Balašević: tamo “sofisticirani” gas, ovamo tribalna, hladna i primitivna kama.
Zašto onda, ako nema tog mehanizma, a nema, kojim se mentalitetske značajke “lijepe” i prenose samo u jednom narodu, zašto se onda ta priča o progonima i netrpeljivosti, svako malo, lijepi na Bosnu i na Bošnjake!?
Moje je uvjerenje zemljaci kako se ovdje radi o jednom od onih “tamno vilajetskih” stereotipova nakačenih Bosni i njenim ljudima, a posebno Bošnjacima. Ta je priča nacionalistički stereotip, izraz nacionalističkog narcizma koji, pokadšto inače pravilno uočene i u narodu sporadične ili manje ili više prisutne karakterne ili mentalitetske značajke, ciljano generalizira i proširuje na cijele narode, pa tako imamo škrte Škote, arogantne i “hladne” Engleze, bešćutne Nijemce, a bliže nama lijene Crnogorce, marljive i kulturne, a opet za Srbe genocidne Hrvate, hrabre, doduše Edipovim kompleksom obilježene, ali junačke, a opet za Hrvate i Bošnjake paganske, mitomanske i primitivne Srbe, te merhametli i dobroćudne, a opet za Srbe i Hrvate, prevrtljive Bošnjake, “zgrtalačkog” ili “rektalnog” karaktera kako je to svojevremeno, u vremenima “oštrenja” naroda za rat, “naučno” elaborirao (4)dr. Jovan Rašković.
Zabadanje nosa i kopanje po privatnom životu u nas nije fenomen rezerviran za znamenite javne ličnosti nego je to manje ili više raširena “folklorna”osobina kako se to nekada govorilo naših naroda i narodnosti, a dodali bih smo i šire; Jer, općenito ljudi vole “virkati” u privatnost, ma koliko se inače gnušali kad neko drugi pokušava to isto činiti njima. Usput, popularnost tzv. žute štampe upravo se temelji na toj ljudskoj slabosti…
Neko će reći i to je stereotip, ali je ovdje neophodno uočiti razliku između grupnih emotivno “obojenih”, manje ili više “bezazlenih” kulturoloških stereotipova na jednoj strani i opasnih predrasuda, kojima se de facto “podgrijava sukob”, tipa genocidni Hrvati, gramzivi rektalno/zgrtalački i izdajnički Bošnjaci te barbarski i nasilju skloni Srbi, na drugoj strani. Od stereotipova do predrasuda često je samo korak, ali je on još kraći od predrasuda do mržnje i od mržnje do sukoba.
Ideološki back ground “anateme progona” bačene na Bosnu i Bošnjake treba tražiti u dehumaniziranju Bošnjaka kao jedne od onih pet konstanti srpske etno-politike u i spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka (te su konstante prema prof. M. Demiroviću, kako ih on bilježi u svojoj knjizi (5)“Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”: teritorijalni ekspanzionizam, jezički hegemonizam, etnocentrični svesrbizam, dehumaniziranje Bošnjaka i genocidnost srpskog etno nacionalizma). Know-how formula “progona u Bošnjaka” je dakle tekovina srpske etno-politike, ali budući se nacionalizmi uzajamno “hrane”, podupiru i prema potrebi ispomažu, tako smo evo i ovoga ljeta 2009 godine, svjedočili ponovno potezanje istog tog “argumenta”, u “slučaju” Lovrenović i ostali, ne bi li se razotkrila ko-kano kampanja progona hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva.
Negacije premijera Dodika, od zločina genocida, preko pokolja na Markalama i u Tuzli do “pljuvanja” po istaknutim ličnostima i institucijama i svemu “vezivnom” u Bosni i Hercegovini, osim kao izraz pojačane nervoze zbog krivične istrage pokrenute protiv njega, moramo razumijevati i kao novi izraz već ustaljene nacionalističke prakse dehumaniziranja Bošnjaka.
Laži njegovog kalibra, njegove krajnje radikalne anti-bosanske i protu-bošnjačke tirade, u ratu su moguće i očekivane, ali je pucanje u BiH završeno, pa “aktiviranje” Dodika, moramo razumijevati i primati sa krajnjim oprezom.
Stoga se samo neobaviještenom može činiti čudnim otkuda taj fenomen, “primitivizma“, “čeprkanja po tuđim životima” i “progona” svega vrijednog, kreativnog, svih onih što se izdvajaju iz mase i snagom talenta i uma nadrastaju sami sebe, pa postaju ne više samo svoji, nego javne ličnosti i osobe od najšireg značaja i interesa, otkuda taj fenomen dakle da se posebno vezuje za Bosnu i njene ljude, a specifično za Bošnjake.
Jer u Bosni, zemljici piramida i konstitutivnih naroda, to ti je tako zemljače: usudiš li se misliti svojom glavom, oponirati nekim kulturološkim svetim kravama, dotaći se nekih kulturoloških kumira, nekih valjda nedodirljivih veličina, i makar pri tom bio ne znam kako i koliko argumentativan, u nedostatku validnog kontra argumenta, poteže se spasonosno imaginarno orijentalno-levantinsko “uže progona oko vrata oponenta“, nakon čega svaki daljni razgovor biva deplasiran.
(1) Jasno, to što se dogodilo sa Džekom, za svaku je osudu. Džeko je u poslu kojim se bavi, naš istinski dragulj, ali i tu treba biti realan. Takvi huliganski ispadi se dešavaju svugdje u svijetu; Npr., u Engleskoj poznati engleski reprezentativac S. Gerard je tu skoro, prošao kroz nešto slično, a svako malo desi se takvo što, pa Gerard niti je prvi niti posljednji...
Kad smo već kod Gerara i Engleske, kako se u Engleskoj, kopa po privatnim životima javnih ličnosti, ne samo estradnih zvijezda i zvijezdica, nego umjetnika i političara, a njih posebno, to dole kod nas je priča za djecu. Ali se kod nas u BiH i Sarajevu, svemu, od najobičnijeg huliganizma i primitivizma do osobnih odluka, s razlogom ili bez razloga, isfrustriranih, ovim ili onim nezadovoljnih, povrijeđenih itd...javnih ličnosti, pridaje više, sudbinsko značenje. I sve se prelama i promatra nacionalno, narodnjački i nacionalistički.
(2) Ovaj je esej prvi put objavljen u časopisu “Novi izraz”, br.39., januar/mart 2008 g., a nagrada PEN centra BiH, “Midhat Begić” za isti, autoru je uručena u februaru 2009 g.
(3) Ivo Andrić u pismu svom prijatelju Niki Miroseviću: “Hvala na poslatim knjigama. Naročito me veseli tvoja lijepa zbirka pesama u kojoj ima jedna posvećena meni... Mene takođe ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.” Kopija ovoga pisma se nalazi u arhivi biblioteke u Friburgu
(4) D. Jovan Rašković, rođ. 05.07.1929 g. u Kninu, Hrvatska, umro 28.07.1992 g. u Beogradu; Pshijatar, osnivač Srpske Demokratske stranke u Hrvatskoj. Vrlo rano je uočio patološku prirodu Slobodana Miloševića i distancirao se od njega i njegove politike, što mu ide u prilog i na čast. Međutim, smatram da je i Rašković, mada se zalagao za miroljubive metode borbe za prava Srba u Hrvatskoj, dao svoj obol u “psihološkoj masaži i oštrenju” naroda za rat. U eseju, za koji ostaje više nego upitno u kojoj je mjeri nauka, a u kojoj “naučni celofan“, pod nazivom “O edipalnom, kastrativnom i rektalnom karakteru”, Frojdist Rašković Srbima pripisuje Edipalni kompleks- odani su (majci/domovini) i submisivni, ali povremeno planu, pobune se protiv autoriteta (oca/vlasti,/države) i onda idu na sve ili ništa. Hrvati su pak obilježeni kastracionim karakterom, zatvoreni i u permanentnom strahu da će im se nešto desiti, da će nešto izgubi (majku/domovinu), da će biti prevareni… Bošnjake Rašković stigmatizira rektalno-zgrtalačkim karakterom… Rašković smatra kako "kastrat zaokupljen strahovima od agresivnog Edipa” ispoljava mržnju prema Edipu, tako da poništavanje agresivnog Edipa ne smatra nečim što nije u redu, “nečim što dovodi do osjećanja krivice".
(5) “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”; Izdavač Ekonomski i Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, 1999 g.
28.09.2009.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 28.09.2009. - Last modified: 24.05.2010.
