BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
 |
aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), Ljubljana, Slovenija, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Milan Jazbec[1], član Međunarodnog instituta IFIMES, povodom 60. obljetnice NATO-a i 5. obljetnice članstva Republike Slovenije u tom savezu i pred primanjem u članstvo Albanije i Hrvatske, predstavlja i analizira slovenska iskustva prilikom uključivanja u NATO savez. Ujedno predstavlja i iskustva iz prvih godina članstva, koja mogu biti značajna za ostale države Zapadnog Balkana pri njihovom približavanju Sjevernoatlantskom savezništvu. Njegov članak s naslovom »Slovenija i Nato: Pregršt korisnih iskustava« objavljujemo u cijelosti.
SLOVENIJA I NATO: PREGRŠT KORISNIH ISKUSTAVA
Dr. Milan JAZBEC
- član Međunarodnog instituta IFIMES
SLOVENIJA I NATO: PREGRŠT KORISNIH ISKUSTAVA
Deklaracija iz maja 1989.godine zacrtala je sadržaj i okvir slovenske ambicije za uključivanjem u euroatlantski integracijski prostor i time je proces osamostaljivanja Slovenije strukturno povezala i uvrstila u integracijski. U prvim godinama samostalne države se kroz živahnu raspravu u političkoj, stručnoj i široj javnosti pokazalo se više mogućnosti za uređenje sigurnosnog pitanja nove države i to od neutralnosti do članstva u Sjevernoatlantskom savezništvu. Članstvo u NATO-u je formalno postao vanjskopolitički prioritet donošenjem dopuna Rezoluciji o polazištima strategije nacionalne sigurnosti, koju je Državni zbor (Parlament) Republike Slovenije donio na januarskom zasjedanju 1994.godine. U cjelokupnom procesu možemo ispostaviti dvije točke, NATO-ov susret na vrhu u Madridu u junu/lipnju 1997.godine i početak djelovanja akcijskog plana za članstvo kao ključnog oruđa za pripremu države kandidata jeseni 1999.godine.
DESETLJEĆE NA PUTU DO ČLANSTVA
Slovenija je ambiciju za članstvo u NATO-u ostvarila u jednom desetljeću - od januara 1994. do aprila 2004.godine. Slijedila je vrsta aktivnosti, događaja i procesa u koje su bili uključeni politička, stručna i najšira javnost, institucije vlasti i civilnog društva, brojni pojedinci i mediji kako iz Slovenije tako i iz država članica i struktura NATO-a te iz trećih država.
Marta 1994.godine se Slovenija kao prva država uključila u NATO-ov program „Partnerstvo za mir“ i uskoro zatim kao prva između kandidata oblikovala međuresornu radnu skupinu, koja je uključivala predstavnike brojnih vladinih institucija. Slijedila je suradnja u različitim NATO-ovim mehanizmima, koja je imala cilj pripremiti i strukturno osposobiti države kandidate za članstvo. Proces je obuhvatio vojne, obrambene ali i sigurnosne, političke i druge podsisteme, koji su povezani sa područjem djelovanja savezništva. Politički vidik je istupao, prije svega, u godinama 1996. i 1997. tj. u periodu neposredno pred madridskim vrhom na kojem je slovenska strana očekivala poziv za članstvo. Vanjskopolitičke odnosno diplomatske aktivnosti te proces reformi u odbrambenom, vojnom i sigurnosnom sektoru doprinijele su podršci utjecajnih članica savezništva, ipak je, prije svega, zbog političke kombinatorike poziv za članstvo izostao. To je na jednoj strani, prije svega, zbog političkih očekivanja prouzrokovalo veliko razočarenje među vodećim protagonistima na slovenskoj strani, ujedno je otvorilo – što je kasnije postalo očito – važan prostor za nastavak reformnog procesa i prije svega njegovu cjelovitost i stalnost te prije svega proširilo opseg i sadržaj sudjelovanja sa savezništvom. Krajem 1997.godine Slovenija je otvorila svoju misiju pri NATO-u.
Početkom 1998.godine vlada je predstavila nacionalnu strategiju za NATO, što je bilo značajno zbog održavanja ambicije i procesa kao takvog. Nekoliko mjeseci kasnije NATO je u Sloveniji prvi put na teritoriju partnerske države izveo veliku vojnu vježbu „Cooperative Adventure Exchange“, na kojoj je sudjelovalo preko 6.000 vojnika iz brojnih savezničkih i partnerskih država. To je zapravo bio prvi kontakt Slovenije sa NATO-om na tako širokoj osnovi.
Godinu dana kasnije Slovenija se uključila u novi program savezništva – Akcijski plan za članstvo (APČ), koji je postao centralno oruđe za pripreme kandidata za članstvo. APČ je programski dokument, koji državu kandidata vodi kroz opsežan i zahtjevan proces reformi na pet područja: političko-ekonomski, obrambeni, resursi, sigurnost i pravni poslovi. Njegov naglasak je na stalnosti i opsežnosti reformskih nastojanja, koje treba iskazivati kroz stalni, iscrpan i zahtjevan dijalog sa savezništvom. Iskustva su pokazala, da je bila spremnost sedmorice, koji su postali dio savezništva poslije pet sukcesivnih ciklusa djelovanja u APČ dosta bolja od prethodne tri članice. U tom smislu je Slovenija sasvim sigurno dobro iskoristila vrijeme poslije madridskog vrha.
Podrška javnosti za članstvo je bila u navedenom desetljeću različita. Javno mnijenje je više ili manje podržavalo tu ambiciju, podrška je ponekad pala ispod 40%. Od sredine 2001. do marta 2003. godine kada je bio sproveden referendum za članstvo odvijala se živahna i široka na trenutke i vrlo polemična javna rasprava na tu temu. Rasprava se dotaknula brojnih pitanja (npr. potreba za članstvom, troškovi, alternative), prije svega uspostavila se opsežna, podrobna i neposredna komunikacija između javnosti i predstavnika odbrambeno-vojnih struktura, što je bila novost i značajno dostignuće u slovenskom javnom diskursu o ključnim političkim pitanjima. Navedeno je bila slovenska specifičnost u usporedbi sa ostalim kandidatima, referendumski rezultat (66% podrške uz 60% sudjelovanje na referendum) bila je važna politička smjernica za članstvo, koje je na osnovu poziva sa vrha u Pragu novembra 2002. formalizirano 23.marta 2004 (godinu dana poslije referenduma).
KORISNA I RAZNOLIKA ISKUSTVA
Slovensko dosadašnje sudjelovanje s NATO-om predstavlja koristan i raznolik nabor iskustava kako za dalje djelovanje u strukturama savezništva tako i za buduće članice, posebno države Zapadnog Balkana. U vremenskom smislu slovenska iskustva možemo gledati sa tri vidika: desetljeće učlanjivanja, prva godina članstva i peta obljetnica članstva.
Prvo, članstvo je bilo shvaćeno i predstavljeno kao državni projekt, i ne kao ambicija samo odbrambenog i ministarstva vanjskih poslova i Slovenske vojske, iako su široj javnosti njihove aktivnosti bile najprimjetnije. To je do određene mjere normalno, ali cijelo vrijeme je potrebno posvetiti dodatnu pažnju djelovanju savezništva na ostalim područjima (npr. znanost, zaštita okoliša, obrazovni programi i stipendijska politika itd.). Istupajući naglasci su bili na slijedećim područjima: odbrambeno-vojnom, sigurnosnom, organizacijskom, psihološkom, sociološkom i medijskom. U odnosu do savezništva bili su najvažniji slijedeći pristupi: realizam u planiranju i izvođenju (ne obećavati iznad mogućnosti i biti sposoban to ostvariti), sposobnost iskazivanja stalnog napretka u obrambenih reformama i otvorenost za sudjelovanje (neposredno utječe na stupanj solidarnosti unutar savezništva). Savezništvo je očekivalo i poticalo odgovorno sudjelovanje izvršne vlasti s parlamentom (naposljetku nacionalni parlamenti, pored izvođenja nadzora ratificiraju pristupni ugovor) i svestrano, otvoreno i stalnom komunikacijom s javnošću (u brojnim mjestima širom Slovenije je bilo u vrijeme od jeseni 2001. do proljeća 2004.godine organiziranih više od stotinu javnih rasprava na različitim nivoima i v različitim medijima, uz učešće pristalica i protivnika članstva).
Drugo, iskustva iz prve godine članstva su do određene mjere potvrdila prethodne i ujedno upozorila na neke nove vidike. Članstvo je prije svega početak, a ne kraj procesa (kod nekih novih članica je bilo primjetno upravo suprotno). Dio toga se izvana vidi kao činovnička ili politička rutina, veći dio znači zahtjevan unutarnji organizacijski napor, koji je ovisan od besprijekornog djelovanja institucija i od njihove sposobnosti donošenja odgovarajućih političkih odluka. Od novih članica se očekuje dosta, iako od njih u tom smislu nema posebnih zahtjeva i ako sama članica nije aktivna u opsežnoj strukturi organizacije, može pristati na rubu procesa i događanja. Možemo zapisati, da je članstvo prije svega zahtjevan konceptualna i sadržajna promjena na koju nisi nikada dovoljno pripremljen. Središnji vidik u toj zahtjevnoj dinamici odnosi se na skorašnju prilagodbu strukture i djelovanja posebno ministarstva vanjskih i obrambenih poslova na tjedni ritam djelovanja Sjevernoatlantskog vijeća kao središnjeg političkog organa savezništva. Pri brojnim organizacijskim radnjama treba biti vrlo pažljiv, da opseg i količina informacija ne zamagli stalne potrebe za oblikovanjem politike i sadržaja djelovanja u savezništvu (što se inače može lako dogoditi). Sistem odbrambenog planiranja (posebno resursi i nabavka opreme) i kadrovi primjetno dobivaju na značaju. Članstvo otvara nove mogućnosti promocije kadrova u savezničke strukture (npr. prva predsjednica NATO-ovog medicinskog odbora je u jesen 2005.godine postala Slovenka Edita Štok). Vrlo važno je nastaviti komunikaciju sa najširom javnošću.
Treće, povodom obljetnice članstva možemo potvrditi značaj i zahtjevnost nekih poznatih iskustava te dodati nove. U savezništvu postoji stalna praksa učenja od prethodne članice, i dobivanje specifičnih iskustava od svake nove. Svako širenje naime se odvija u drugačijem sigurnosnom okolišu i članice u savezništvo donose svoju posebnu historijsku, kulturnu i političku tradiciju. Sinergija navedenog je korisna za sve. Upravo je primjetno očekivanje prenošenja dobivenih iskustava na kandidate i na zainteresirane države. Dugogodišnje članstvo znači nadgradnju svih prethodnih iskustava, i njihovo stalno produbljivanje, širenje i bogaćenje; to je stalan i nikada zaključen proces. Iz njega se u velikoj mjeri crpi filozofija proširenja i transformacije savezništva. U njenom središtu nalaze se sistem odbrambenog planiranja i sposobnost osiguranja i sposobnosti. Zbog toga se od svake članice očekuje ozbiljan i odgovoran pristup ka ispunjavanju kriterija i poslanstva savezništva. Svako naredna godina članstva to potvrđuje u većoj mjeri.
ZAKLJUČAK I KONSTATACIJE
Kod konstatiranja i uopćavanja slovenskih iskustava u savezništvu te njihovom prijenosu zainteresiranim državama je od centralnog značaja svijest, da je ambicija za članstvom bila na jedan način dio strukturnog uključivanja u međunarodnu zajednicu i euroatlantski integracijski prostor, dok je na drugoj strani to način uspostavljanja nacionalnog odbrambenog-vojnog i sigurnosnog sistema, koji bi odgovarao promijenjenom sigurnosnom okolišu poslije hladnog rata. Cjelokupan proces je bio izveden otvoreno i posebno u završnoj fazi vrlo zauzeto uz kritično praćenje javnosti te nadprosječno veliko i opće oduševljenje, koje je graničilo na euforiju, u čemu je Slovenija sasvim sigurno bila izuzetak. Među pristalicama članstvo nikada nije predstavljalo točku, koju bi treba postignuti jednom zauvijek i po svaku cijenu bez obzira na troškove i koristi.
Djelovanje u savezništvu izvana godinama postaje relativno nezanimljiva rutina, unutar ostaje prije svega zahtjevan politički i organizacijski proces. Zbog toga je potrebna stalna i otvorena komunikacija sa javnošću. Svaka članica prije ili kasnije dođe na red za organizaciju određenog događaja unutar savezništva, upravo različiti izazovi djelovanja NATO-a povezani prije svega sa sudjelovanjem u mirovnim operacijama i misijama (npr. Afganistan) potiče kritičan odnos javnosti. U oba – i u ostalim – slučaja potrebno je javnost upoznati sa planiranim aktivnostima i osigurati njihovo razumijevanje i podršku. Istovremeno je važna privrženost država članica nastavku procesa proširenja i tu je podrška javnosti značajna i sve se mora predstavljati kao dio stalne vladine komunikacije sa javnošću.
Za Sloveniju je to posebno važno zbog njene podrške nastojanjima država Zapadnog Balkana za uključivanja u euroatlantske integracije. Njihovo članstvo u različitim NATO-ovim programima i u savezništvu kao takvom je ključnog značaja za stabilnost i sigurnost cijele regije i njen razvoj. Članstvo Albanije i Hrvatske je zbog toga izuzetno važno u procesu proširenja poslije završetka hladnog rata, koje ujedno zove za njegovim nastavkom – novim proširenjem.
Ljubljana, 31. mart/ožujak 2009
Međunarodni institut za bliskoistočne i
balkanske studije (IFIMES) - Ljubljana
Direktori:
Bakhtyar Aljaf
mr.sc. Zijad Bećirović
Dr. Milan Jazbec, voditelj Sektora za planiranje politika i istraživanja na Ministarstvu vanjskih poslove Republike Slovenije i docent za područje sociologije diplomacije na Fakultetu za društvene znanosti Univerziteta u Ljubljani. Državni sekretar za obrambenu politiku i međunarodne poslove na ministarstvu obrane od decembra 2000. do novembra 2004.godine. Autor u članku izražava svoja osobna stajališta do obrađivane teme.
31.03.2009.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.bePage Construction: 31.03.2009. - Last modified: 24.05.2010.
