Povodom egzekucije nad Sadamom Huseinom

VJEŠANJE NA KRUBAN-BAJRAM

Ibrahim Halilović

---

“Ja sam onaj koji odlučuje,” poručio je George Buš kritičarima koji su svojevremno tražili smjenu njegovoga jastreba Rumsfelda.

“Ja sam onaj koji odlučuje,” poručio je George Buš kritičarima koji su svojevremno tražili smjenu njegovoga jastreba Rumsfelda, jednog od najvatrenijih pobornika okupacije Iraka. Bojim se da se ovo priznanje najvišeg samozvanog suca na svijetu ne odnosi samo na Rumijevu sudbinu – nego nego na sudbinu svih nas jer je ovaj namjerio staviti obruč na Kuglu i zagospodariti našim sudbinama -

Sadam Husein je obješen nešto oko šest sahata ujutro po lokalnom vremenu u bazi iračke armije na sjeveru Bagdada.

Iračka TV prikazala je 40 sekundi dug kadar u kojem se vidi kako Sadama dovode na mjesto pogubljenja. Slika pokazuje kako Sadam, koji je izgledao smiren, razgovara sa svojim dželatima tokom brzih priprema za vješanje, sve u srednjovjekovnom stilu. Snimak završava zaleđenom slikom na kojoj se vidi kako maskirani dželati stavljaju omču oko Sadamova vrata.

Iračka TV je potom prikazala mrtvo tijelo Sadama Huseina.

Početkom prošlog mjeseca specijalni sud osudio je Sadama Huseina na smrt vješanjem našavši da je kriv za ubojstvo 148 muslimana šiita, nakon neuspjelog atentata na njega u 1982.

Irački smaknuti diktator nije dočekao kraj suđenja na kojem je terećen za genocid nad 180 hiljada Kurda. Eksekutorima se plaho hitilo, te je vješanje obavljeno na jedan od dva najveća muslimanska praznika.

Zapadne TV stanice prikazuju veselje na bagdadskim ulicama, slično onome koje su režirali Amerikanci kada su vješali, pa potom obarali Sadamovu statuu na jednom od trgova glavnoga grada. Veseli se nekakva dječurlija po Bagdadu, vesele se i Kurdi, najveće Sadamove žrtve, a najviše se veseli Onaj Koji Odlučuje.

Kao pandan tome veselju, U Bagdadu je odjeknula bomba koja je na jednom bazaru ubila najmanje 30 ljudi, također u samo bajramsko jutro. Crna su pretkazanja još crnjih i još krvavijih dana u Iraku, makar Onaj Koji Odlučuje tvrdio da je vješanje prava stvar i da će odvesti Irak u demokraciju…

Reagiranja oko vješanja Sadama Husina u svijetu su podijeljena. Evropska unija organizacije za ljudska prava usprotivile su se smrtnoj kazni, dok Amerikanci uvijeni u nacionalne zastave slave vješanje, a tak svojim izjavama daje Onaj Koji Odlučuje.

Jedan irački izbjeglica i njegova žena, koji su vlasnici restorana u nekom američkom gradu, izjavljuju da je Sadam dobio ono što je zaslužio. Ovo dvoje su kao reprezenti Sadamovih žrtava.

Sadam Husein je zaslužio najstrožiju kaznu, ali ne smrt.

Glavna falinka ove politikantske igre je problem što svome diktatoru i tiraninu nisu presudili njegovi sunarodnici koji su propatili pod njegovom strahovladom koja je trajala 24 godine, nego su mu omču oko vrata namakli Amerikanci, njegovi nekadašnji saveznici, koji su prije tri godine okupirali Irak, izazvavši spiralu nasilja koja je po nekim procjenama odnijela 600.000 ljudskih života, izazvala građanski rat kojemu se ne vidi kraj, kao što se ne nazire ni završetak američke vojne kampanje u kojoj je životom platilo i 3.000 Amerikanaca. Živo blato, zamiješano sa krvlju dugo će gutati žrtve. Svjetski analitičari prognoziraju dalju eskalaciju nasilja nakon vješanja Sadama Huseina. Bomba u Bagdadu ga ja najavila, kamo li sreće da nije.

Nakon scena vješanja, koje su se pojavile na mom TV ekranu nakon što sam ga jutros uključio, ugasio sam prijemnik.

Danas je Bajram i ne želim gledati cjelodnevno ponavljanje vješanja.

Ali, slike me ne napuštaju. Bajram je, ne bih trebao uzimati pero u ruku osim poslati još po koju bajramsku čestitku. Ne mogu, ipak, da ne napišem nekoliko riječi o ovom događaju koji me je, onako kako je prikazan na TV, uzbihuzurio u bajramsko jutro kada sam trebao biti smiren i blažen, u krugu obitelji, učeći i prisjećajući se svojih najdražih koji su preselili na Ahiret, ili koje su zločinci raspršili po svijetu.

Stavio sam CD, da bih, prije nego i sam proučim Ja sin na našem jeziku, slušao Naim-efendiju iz Cazina kako uči ezane, salavate i Jasin. Nošen tim melanholičnim, svečanim glasom Naim-efendije za tihi čas sam odletio na krilima mašte u Bosnu, u moj Varcar Vakuf, u moju rodnu Riku, u sretne i lijepa vremena kada me je rahmetli did vodio za ruku u džamiju na bajramski namaz dok se sam sebi nisam mogao nadiviti; nove hlače, teniske, ćulah, sve miriši, sreći i radosti nikad kraja. U kući, svi su na okupu, i otac i majka, i braća i sestre, ozareni svečanom ljepotom. Naša Rika je ogrnuta toplinom Praznika. Bajram je stigao i u našu kuću, na avliju, na sokak, u džamiju u koju u nekoj posebnoj svečanoj tišini, žure moji Ričani šapućući usput molitve koje odnosi žubor obližnje Rike.

Poslije džamije, ljudi se razmile prvo po mezarevima, uče El Fatihu za umrle, pa onda svraćaju po kućama jedni drugima čestitajući govoreći Bajram Mubarek Olsun, sve grleći se. Potom, Bajram okupi svu čeljad za sofrom, a popodne Hifzin sin Ahmet raznosi kurbane od jedne do druge ričke kuće…

Ali, ovoga jutra, daleko od Rike i Varcara, u samoći, sve je drugačije. Djeca zovu iz daleka, čujem se sa ahbabom Bedrom, valjda jedinim od ono malo prijatelja što ih je preostalo.

Ali, stalno mi titra slika Sadama pred pripremljenom ličinom.

Obatalila mi je Bajram ta slika, kao što bi obatalila i drugi dan, jer sam pobornik one da niko nejma pravo oduzeti nekome život osim Stvoritelja. Tako i Bedro, kojeg smatram uzoritim muslimanom veli u našem razgovoru.

Razmišljam, da li je to vješanje moralo biti tako hitro i da li je moralo baš na Bajram. Poruka upućena jutros iz Bagdada je jasna i nedvosmislena, ko hoće čitati.

Kao da gledam Džordža Buša (Goerge W. Busha) kako likuje, mada vidim sliku Amerikanca koji se zamotao u nacionalnu zastavu u The Washington Postu. Raduje se smrti tiraninu.

Ko je veći tiranin, onaj ko je omastio ličnu, ili onaj čija je produžena ruka tu omču namakla.

Bio je to kratak, politički proces diktatoru kojeg su izvele okupacione snage, umjesto da je to bio pravičan sud koji bi ustanovio stravičan rekord Sadamovih zlodjela za potrebe pravde i povijesti. Amerikanci, koji su nakon pobjede nad nacizmom insistirali za osnivanje međunarodnog suda koji bi sudio nacistima za počinjen zločin kako bi se u nepristrasno rasvijetlio njihov monstruozni zločin, te pomoglo da svijetu nikada ne ponovi Hitlera i pogrom ljudi, usprotivili su se formiranju suda UN koji bi nepristrasno obavio posao i udovoljio pravdi.

Ispalo je bilo po onoj narodnoj - kadija te tuži, kadija ti sudi.

Dok je Buša obradovalo vješanje, iako je to bila samo praktična potvrda bajate vijesti koja je davno napisana, dotle direktor američke grupa za ljudska prava Human Right Watch Ričard Diker (Richard Dicker) je rekao: "Sadam Husein je bio odgovoran za strašna , veoma rasprostranjena kršenja ljudskih prava, ali ti akti, koliko god brutalni, ne mogu opravdati njegovo smaknuće, budući da je ono gruba i nehumana kazna.”

Valja se sjetiti da su Sadamovi egzekutori, onda kada im je trebalo, smatrali Sadama svojim saveznikom. Naoružali su ga modernim oružjem, dali otrove i formule kako ih spraviti - kada je Sadam ratovao protiv američkog neprijatelja Irana. Nije im smetalo tada što je Sadam tim istim otrovima ugušio 180.000 Kurda, premda su imali detaljan izvještaj o tome, iz prve, američke ruke…

Prije tri godine, ti isti Amerikanci, na čelu sa Bušem i Rumsfeldom, koji se nekada srdačno rukovao sa Sadamom prodajući mu oružje – optužili su ga da posjeduje baš to oružje koje su mu oni tutnuli u ruke i za koje su uzeli pare iz tih istih ruku. Optužili su ga da pravi atomsku bombu – te su poveli okupacijski rat protiv Iraka, pod izgovorom da tragaju za oružjem za masovna umorstva, te da se hoće obračunati sa Al Kaidom, te svrgnuti svoga saveznika, prijašnjeg i tadašnjeg tiranina i zločinca. Po američkom kroju, njihov saveznik je preko noći postao najveći svjetski zločinac.

Oružje za masovna razaranja Amerikanci nisu našli, ali su uspostavili Al Kaidinu mrežu - koje do tada nije bilo u Iraku. Izazvali su spiralu nasilja, krvoprolića i razaranja kojemu se ne nazire kraj, usprkos UN, miroljubivoj svjetskoj, pa i američkoj demokratskoj javnosti.

U pozadini svega je imperijalističko osvajanje kako bi se Amerikanci dokopali bogatih naftnih nalazišta.

Niko ne može reći da Sadam nije ubojica, ali svako ko je humanista, smatra da mu nije trebalo oduzeti život, a pogotovo na Kurban-Bajram.

Međutim, najveći tiranin nije omastio ličinu.

Mi Bošnjaci nemamo ni jedan razlog da mislimo kako Sadam nije bio zločinac.

Dodatnu težinu svim njegovim zlodjelima daje podatak da je u vrijeme četničkog divljanja nad Bosnom i masovnog ubijanja muslimana surađivao sa Miloševićem – isporučujući mu naftu koja je pokretala Miloševićevu mašineriju smrti i razaranja. (Nije slučajno da su se Sadam i Milošević odlično razumjeli, potpomagali jedan drugoga u zločinu u kojem su najveće žrtve bili muslimani! Stoga, Kur'an u ruci Sadama djeluje groteskno, kao podsmijeh, što bi rekao moj ahbab Bedro.

Ali, kako god nije obješen Krstić, Galić, Krajišnik i Plavšićeva, kako god ne bi bio obješen Milošević da je dočekao kraj suđenja, kako god nije obješena tolika zločinačka bratija i kako god neće biti obješen Karadžić i Mladić - ako ih ikada privedu pravdi, tako nije trebalo vješati ni njihova sudruga Sadama, pogotovo ne na Bajram. Ista je to čaršija, pa ako jedni zaslužuju milost, onda je zasluživao i onaj što su mu jutros namakli ličinu oko vrata.

Ali, mi, obični smrtnici, nismo suci, a nisu suci ni oni koji su u Bagdadu poslali Sadama na vješala, a ne vjerujem da su pravi suci ni oni koji nisu poslali Krajišnika i društvo na vješala.
“Ja sam onaj koji odlučuje,” poručio je George Buš kritičarima koji su svojevremno tražili smjenu njegovoga jastreba Rumsfelda.
Bojim se da se ovo priznanje najvišeg i najmoćnijeg samozvanog suca na svijetu ne odnosi samo na Rumijevu sudbinu, nego na sudbinu svih nas.
Zbog toga ovaj svijet i ne zaslužuje ništa drugo nego da propadne, da ga strefi onako kako je proklela jedna Srebreničanka nakon vijesti da su četnici pregazili UN-ovu “zaštićenu” zonu.
Svijet je pun gada i ne zaslužuje ništa drugo nego da propadne.

To potvrđuje i vijest dana na današnji Bajram.


30.12.2006.

---

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction:30.12.2006. - Last modified: 16.01.2009.