| |
Ing.S.ČAVKIĆ
EDITOR |
MONSTRUOZNI ZLOČIN BEZ KAZNE
Ferhat Korajac
Tužno sjećanje na Crni petak, 13.
februara 1993. godine, kao najzlokobniji dan u novijoj historiji
gradića na desnoj obali Une
•
Zločin koji ne
silazi s uma ni nakon 28 godina!
•
Biserne oči zanosne i lijepe Aleme (21),
iako ugašene, sjale su poput bistrog planinskog izvora
•
Krvnike, dok su pljačkali i rasturali po
kući, ni najmanje nije smetalo što ih promatraju mrtve oči Have iz
njenih prevrnutih invalidskih kolica
•
Te noći, nakon bačene bombe kroz prozor,
izgorjele su u svojoj kući svekrva i snaha, umirući u najtežim
mukama
•
Velom tajne i dalje obavijena Kostajnica,
ko su zlikovci i krvnici ovog krvavog pira?
•
Po mnogima, jedan od sličnih zločina je i
ubistvo četveročlane familije Šabana Alihodžića, koji su prvo
ugušeni u cisterni sa đubrivom, pa bačeni u rijeku Unu.
•
Još uvijek za trojicom ubijenih
Kostajničana se traga.
•
Da li će se zločincima ikada suditi i
hoće li dobiti zasluženu kaznu, odgovor ni blizu kraja?!
BOSANSKA KOSTAJNICA - Na današnji dan prije 28 godina
u Bosanskoj Kostajnici dogodio se nezapamćeni, monstruozni zločin.
Taj 13. februar, taj Crni petak, najzlokobniji je dan u novijoj
historiji kostajničkog kraja. Barem kad su u pitanju Bošnjaci.
Spuštala se još jedna duga, zimska noć. Bosanska Kostajnica bila je
zakovana u visokom snijegu i ledu. Smaragdna dolina gotovo
neprimjetno tonula je u mračnu i jezivu noć. Velika hladnoća samo je
potvrđivala zlobno značenje studeni, fijuka sjeverca i guste magle,
što se dizala iznad rijeke Une. U kući familije Kulenović,
stotinjak metara od (baš)čaršijskog centra, prvi put, otkako je
belaj krenuo u Bosni, na okupu su bili gotovo svi. Uz domaćina
Avdu (47), zvanog Buco, bila je njegova
supruga Mujesira (43), kći Alema (21),
sestra Hava (57), teški invalid u invalidskim kolicima
i Muharema (50), koja je stigla taj dan iz Banja Luke.
Ubrzo nakon toga pridružili su im se i prvi susjedi, bračni par
Nana (52) i Fadil Omelić (54). Samo je
njegov sin Belmir (24) sa suprugom, u konvoju tuge,
zajedno sa svim Novljanima protjeranim u jednom danu, već bio u
Njemačkoj. Avdina sestra Sevla i njen suprug
Fadil Korajac, s kućom su bili u Gornjem gradu, zvanom
Užice, otkazali su dolazak u zadnjem trenutku i tako izbjegli
sigurnu i tešku smrt.
Među prisutnima vladala je nelagoda. Razgovarali su tiho, gotovo
šaputali, osluškujući povremene pucanje i rafale u daljini. Bio je
to uobičajeni, provjereni scenarij srpsko-četničkih bezdušnih ljudi.
Strah i tjeskoba uvukli su se u duboko među Bošnjake i nekolicinu
Hrvata, koji su ostali na svojim ognjištima. No, niko od Kulenovića
i prisutnog bračnog para Ometlić, nije ni slutio da će
njihov život na taj Crni petak biti nasilno oduzet. U kući
izgrađenoj od mukotrpnog rada u inozemstvu, prvi susjedi Avdo
i Fadil "zalutali" su pričom u Njemačku, gdje su
proveli dobre godine života, stekli imanje i vratili se u domovinu,
kako bi ugodnije živjeli na preostalom ovomdunjalučkom životu. Bili
su u dilemi šta je tačnije: otići i ostaviti sve teško stečeno ili
čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je prolazilo
u pričama bez posebnog značenja. Ponoć se bližila ...
Sutra je Valentinovo - rekla je zanosna ljepotica Alema,
miljenica Kulenovića, ali i većine Kostajničana.
Potajno je očekivala da će je ujutro nazvati momak iz Njemačke i još
jednom je zamoliti da što prije izađe iz kostajničkog pakla, kako bi
se mogli vjenčati
Iz dubokih, slatkih, misli Alemu je trglo oštro
kucanje na vrata i prodoran, zapovjednički glas: "Buco,
otvori". Glas je bio
sve jači i ustrajniji. Prikovani za fotelje i kauč, bez daha,
prisutni u kući su samo kolutali očima. Mujesira,
gledajući tupo i izbezumljeno s jednog na drugoga, nesvjesno je
ustala, krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće
ključ i polagahno, sa zebnjom, otvara vrata. Čim je provirila,
odjeknuo je pucanj. Pogođena je u glavu iz neposredne blizine. Pada
poput pokošenog klasja žita. Samo frenetični krikovi puni bola i
straha odjekivali su u mračnoj i smrzloj zimskoj noći. A onda je sve
je utonulo u mrtvu tišinu... Sve do svanuća prohladnog i maglovitog
jutra, koje je na smrt mirisalo. Crna vijest se proširila za tili
čas. Znali su odmah svi ko su ubijeni, ali ko su ubojice? Na ovo
pitanje nema odgovora ni nakon 28 godina. A zlikovci su zasigurno
poznavali žrtve!?
Naime, dječak koji je svako jutro donosio mlijeko Kulenovićima
naišao je na užasan prizor. Mujesira i Fadil
pokazivali su još znakove života. Prebačeni su u banjalučku
bolnicu. Fadil je sutradan preminuo od teških i
opasnih rana, a Mujesira je, uz pomoć Crvenog križa, prebačena na
liječenje u Njemačku. Ostala je živa, reklo bi se, bez života. Te
iste noći zvjerski su ubijene Branka Saftić (44) i
njezina svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena
bomba, a zatim je zapaljena, gdje su ove dvije jadne žene izgorjele
u najtežim mukama. Ante (49), suprug Brankin,
uspio je pobjeći kroz vrt, iako je bio ranjen, spašavajući sebi
život.
Zlikovci su zasigurno poznavali žrtve. Jer, jedino Kostajničani i
poznanici znali su da su Avdu zvali Buco.
Monstrumima nije smetalo, tražeći novac i druge dragocjenosti, što
su ih tada promatrale mrtve oči ubijene Have iz
prevrnutih invalidskih kolica. Na podu, potpuno gola, ležalo je
ljepotica Alema, ubijena na najsvirepiji i zvjerki
način. Njezine su biserne oči, iako ugašene, sjale poput bistrog
planinskog izvora prelijevanog jutarnjim zubatim suncem. U svom
posljednjem pismu svojoj prijateljici u Njemačkoj napisala je i to
da ju je dječko zaprosio, ali da se neće udati dok ne izađe iz
kostajničkog pakla. Lijepa i zanosna Alema, radila za
članove tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, ni slutila nije
da zaruka i vjenčanja za nju nikad neće biti.
Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih obitelji, koji nisu
uspjeli pobjeći od kostajničkih strahota, preživjeli su neviđena
zlostavljanja, mučenja i ubojstva. Najteži zločin počinjen je nad
četveročlanom obitelji Šabana Alihodžića, koja je prvo
ugušena u cisterni za gnojivo, a potom bačena u Unu. Adem
Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić,
Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić...
ubijeni su na prisilnoj radnoj obavezi, koju su propisale tadašnje
vlasti, a za trojicu nestalih: Abdulah Tatić, zvani
Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak
i Hatke Muzaferović suprug Šaban
Huseinović, još uvijek se traga. Salko Golić
ubijen je sjekirom na pragu, a bračni par Mina i
Ale Mujkanović, koji ih se mnogi još uvijek sjećaju po
vedrini i zabavi, poginuli su od bačene bombe kroz prozor njihove
kuće. Meho Ćurt (43) nije podnio svakodnevno
maltretiranje i mučenje komšija Srba, pa se odlučio na najgore. Kad
mu je na kućni prag stigla takozvana vojna policija, popio je otrov
za uništavanje korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu, gdje mu se
gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su mu kosti i
obavljena džennaza i ukop.
Najveći ljudski ološ - ratni zločinci, ubojice, silovatelji,
pljačkaši i ratni profiteri - i dalje su nekažnjeni. Dok krvnici ne
budu izvedeni pred lice pravde, mnogi ogorčeni i razočarani
Kostajničani neće se osjećati sigurni i spokojni u svom rodnom i
voljenom gradu. No, svi će, sigurno je to, zauvijek će pamtiti tu
noć u februaru i prokleti Crni petak, 13-ti, poput vječne tuge i
vječnog upozorenja...
This Page is Published
on FEBRUARY 14, 2021 in the Web Magazine "ORBUS.BE"
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u
TEXT ili HTML formatu na email:
info@orbus.be
Page Construction: 14.02.2021 - Last modified:14.02.2021.
|
|
