ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Nihad Filipović


ACTUA HOME PAGE





 




ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA
TOLERANTNOG TOTALITARCA
(1-DIO)

Piše: Nihad Filipović


1. DIO

U političkoj historiji Bosne nema značajnije, a kontraverznije ličnosti, od prvog, demokratski izabranog predsjednika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine(SRBiH), rahmetli Alije Izetbegovića. Kontraverze su brojne, pa nam ponekada promiču pažnji čak i onda kada o njima mislimo, a kamo li kada se u razgovoru, na ulici u razmjeni kafanskih mišljenja itd., upustimo u nas tako popularno politiziranje, bez smisla i ozbiljnog sadržaja, tek onako da se ubije vrijeme. Tako se evo i meni, odmah u prvoj rečenici, ote pogrešna konstatacija: Alija Izetbegović naime, jeste demokratski izabran u Predsjedništvo SRBiH, na prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990. godine, ali nije tako izabran za predsjednika. Ovom momentu vratićemo se poslije, a ovdje i sada naglašavamo: nema značajnije, a kontraverznije ličnosti u političkoj historiji Bošnjaka, a slobodno se može kazati i Bosne i Hercegovine kao političkog entiteta.

Kontraverze su brojne, a tiču se i kreću u rasponu od njegovog islamskog, političkog i filozofskog mišljenja, preko njegovog političkog legata, onoga što kao politička tekovina osta iza njega nakon turbulentnih hiljadu devetstotina devedesetih i njegovog kasnijeg povlačenja iz aktivnog političkog angažmana, preko nekih maglovitih momenata iz njegovih mladomuslimanskih dana, njegovog robijanja u kazamatima jugoslavenske državne bezbijednosti, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i kasnije početkom hiljadu devet stotina osamdesetih, pa sve do brojnih i dubokih kontraverzi oko načina na koji je vodio Republiku Bosnu i Hercegovinu u kritičnim godinama rata 1992.-1995. A sve skupa u vezi je sa onim što držimo ključnim pitanjem kada je riječ o Aliji Izetbegoviću, narodnom lideru i političaru; to pitanje razumjevamo kao pitanje političkog identiteta Alije Izetbegovića.


Čovjek može imati, i u pravilu ima, više identifikacijskih okvira; to primjera radi ide od porodice, preko vjere, ideologije i političkog uvjerenja do domovinske i regionalne, pa čak i šire evropske, panarapske, panslavenske, afričke... itd., sve do najšire opće humanističke osjećajnosti i kosmopolitizma. U širem značenju identitetsko osjećanje je dakle slojevito, a to isto vrijedi i za identitet u političkom značenju; npr. komunisti, pa tako i komunisti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), bili su odani univerzalnoj (internacionalnoj) marksističkoj ideji, ali im to nimalo nije smetalo da najprije budu ruski, kineski,  jugoslavenski itd. patriote i komunisti. Kada se jednom međutim marksistička ideja našla na žrtvenom historijskom oltaru, vidjelo se u kojoj je mjeri istinita ona čuvena opaska Vladimira Iljiča Lenjina: „Zagrebite ispod kože ruskog komuniste i naći ćete ruskog nacionalistu“.

Tako je bilo i sa jugoslavenskim komunistima; sa demokratizacijom društva, jačanjem nacionalističkih politika i otvaranjem pitanja rekonstrukcije odnosa u SFRJ, dolazi do podjele među komunistima, gdje se tačno vidjelo ko je ko i gdje leži, i to svakog od njih ponaosob, njihova stvarna politička lojalnost. Naravno, to duhovno stanje je bilo prisutno i od ranije, ali se nije eksponiralo jer to nije dozvoljavalo vrijeme i političke prilike i odnosi u vremenu. Ali čim je došlo do pomjeranja odnosa u vremenu, dolazi do jasnog očitanja politička lojalnost, pa ako je riječ o Republici Bosni i Hercegovini, jedni optiraju domovinski i patriotski, za republiku, a drugi optiraju protiv njenog autentičnog sadržaja, protiv republičkog, a to znači sopstvenog suvereniteta, a za interese unesene sa strane, koji su takvi iščitavali njihovim izvornom lojalnošću. Dakle, kada se podjeljeni politički identitet i osjećajnost nađe na ispitu, onda se vidi, što narod kaže, u kome grmu leži zec, i koji je to i kakav nečiji politički identitet.

Pa kakav je dakle bio politički identitet rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića? Koji je to okvir u kojem treba tražiti sadržaj njegove političke lojalnosti ? Koja je to ideološka i socijalna supstanca sa kojom se identificira, u kojoj se nalazi i koja je u korijenu njegove političke lojalnosti?

No prije nego što progovorim koju više o političkom identitetu Alije Izetbegovića, najprije želim kazati kako sam sintagmu “tolerantni totalitarac” iz naslova ovoga rada, pozajmio je iz jednog od naslova serije tekstova dr Jasne Šamić, objavljenih 2000. godine u sarajevskom magazinu “Dani”. U tom serijalu doktorica Šamić se kritički osvrće na Izetbegovićevu “Islamsku deklaraciju”, njegovu knjigu “Islam između Istoka i Zapada” i njegove politološke, teološke i filosofske meditacije iz zatvorskih dana, sabrane u knjigu “Moj bijeg u slobodu”. Meni se ta sintagma učinila zgodnim sažetkom gdje se u svega dvije riječi ponajbolje, i po našoj procjeni najbliže istini, daje kroki, dakle skica ili konture elemenata u kojima treba ocrtavati i sagledavati historijski portret Alije Izetbegovića; ideološki  naime Izetbegović se kao mislilac situira u okvire duhovne totalitarne misli, ali je u provedbenom dijelu, kao političar, pragmatičan i tolerantan. Prema boljim poznavaocima islama od moje malenkosti koju islam zanima samo efemerno, kao duhovni fenomen humaniteta, u islamu valja razlikovati vjeru kao metafiziku i duhovno stanje od svjetovnog kao ovozemaljskog, pragmatskog stanja. Dr Šamić u svojoj analizi Izetbegovićeve knjige “Islam između Istoka i Zapada” u tom smislu citira dr Smaila Balića gdje se ovaj vrhunski poznavalac islamske misli poziva na hadis: ”Ti bolje od mene razumiješ svjetovne probleme”.

Ovaj prisup islamu, u skladu je sa načelom sekularnosti bez kojega nema modernosti, bez kojega je mutno, nejasno i nerazumljivo svako zagovaranje slobode i demokratije. Izetbegović se svojim načinom razumjevanja islama pozicionira s onu stranu ovog načina mišljenja: on islam razumijeva kao jedno, kao nedjeljivo stanje duhovnog i svjetovnog i kao takvog ga vidi najboljim rješenjem za društva u kojim su muslimani većina. Prema našem razumjevanju vjerovanja kao osobnog odnosa sa Stvoriteljem, ovo bi značilo direktno uvođenje Boga u politiku. Doduše, Izetbegović nalazi da između religije i islama nema jednakosti jer je islam, više od religije. Islam doista jeste sveobuhvatan i bavi se ne samo čovjekovim duhom nego i njegovim načinom života; međutim, Izetbegovićeva misao prema kojoj islam nije isto što i religija nego je nešto više od religije, kontradiktorna je njegovom zagovaranju islama kao najboljeg sociološkog rješenja u organizaciji društava sa muslimanskom većinom.

Jer ako je religija način na koji se osobno vjerovanje posreduje u društvu preko organiziranog klera, onda je ona ipso facto politika (uzgred rečeno, otud ide Izetbegovićev animozitet prema kleru odnosno hodžinskom staležu koji žive od vjere, a ne za vjeru), ali svejedno, ako je sa druge strane, islam, kako ga Izetbegović vidi, “ime za jedan princip, jedinstvo duha i materije čiji je najviši oblik ljudski život”, onda se zbilja nije najjasnije u čemu je to ta fundamentalna razlika između religije i islama u Izetbegovićevoj interpretaciji. Za naše razumjevanje,  politički islam (a Alija Izetbegović jeste njegov advokat), i religija, jedno je te isto tj. i jedno i drugo je politika. Sve u svemu, da ne otvaramo sada i to pitanje budući nas Alija Izetbegović ovdje najprije zanima kao političar, a ne mislilac, iskustvo koje humanitet ima sa ovakvim, u biti teološkim fundamentalističkim modelom duhovnosti, kazuje nam u kojoj je mjeri ovakav pristup nije zdrav sa stajališta modernosti, slobode, ljudskih prava i demokratije kao prevlađujućeg civilizacijskog trenda humaniteta.

Iako je ideologija, dakle ona duhovna konstrukcija koju ljudi slijede u politici i koja opredjeljuje rad svakog političkog operativca, važna za razumjevanje nečije političke pozicije, Izetbegović nas tom smislu, u ovome radu, ne zanima, sem onoliko koliko je nužno da bi ga se razumjelo kao političkog aktivistu. Sa njegovim političkim i političko-filozofskim uvjerenjima, koje je on razvio u pomenutim djelima, sa njima, sa njegovim misaonim stavovima i publiciranim duhovnim eksperimentima što ih je on izložio u tim djelima, a kojima se zagovara islamska federacija od tropske Afrike do srednjoazijskih stepa i od Magreba do Indonezije te islam kao srednji put i najbolje političko rješenje u izboru između bezbožničkog svjetskog komunističkog političkog istoka i materijalizmom opsjednutog kapitalističkog zapada, sa tim se njegovim stavovima dakle, možemo slagati ili ne. I tu, u teoretskom dijelu njegovog opusa, neki se dive Izetbegoviću kao verziranom i relevantnom misliocu, a za neke je njegova političko-filozofska misao utopijski grandiozna i jasno, kao i svaka utopija, izvan vremena.

Ostavljajući dakle po strani njegovo islamsko i filozofsko mišljenje, nas u ovome radu zanimaju politički aspekti i dosezi njegovih ideja, onog koncepta mišljenja i ideologije koji je provodio u životu, kao lider naroda i dugo vremena ključna politička ličnost na braniku Republike Bosne i Hercegovine, 1990-tih godina napadnute po etničkim linijama, sa ciljem njenog uništenja i uništenja njenog većinskog muslimanskog-bošnjačkog naroda, a ideologija i filozofsko teorijska uvjerenja Izetbegovića, u toj nas priči, kazali smo, zanimaju samo onoliko, koliko je nužno, da bi se neki njegovi ključni postupci i politički potezi razumjeli.  Kontraverze u ovom dijelu rama za neki imaginarni historijski portret Alije Izetbegovića koji ostavljamo budućim generacijama, toliko su duboke, a otpori svakom pokušaju da se kritički progovori o njima tako jaki, da svaki onaj koji se upusti u takav posao, mora već u startu računati na najogavnije difamacije, niske udarce i napade najpokvarenijeg političkog uma.

Sa druge strane, baš zbog tih prisutnih kontraverzi koje snažno opterećuju ukupnu duhovnost i društveni život u Bosni nakon završenog rata 1995. godine, latentno je prisutna potreba kritičkog sagledavanja politike i političkog legata rahmetli predsjednika, pa se svaki pokušaj u tom pravcu, naročito u novije vrijeme, sa jačim prisustvom i uticajem internet i tzv. društvenih mreža u dijelu bh. javnosti doživljava adorirajuće i nekritički. To nam govori o jakom emotivnom naboju koji prati svaki pomen i osvrt na lik i djelo Alije Izetbegovića. Pitanje je naravno, otkuda to i zašto? Zašto ljudi reagiraju na takav način? Zašto nije moguće i o tim pitanjima razgovarati trezveno, argumentirano, nego se svako, makar i ovlaš doticanje pomenutih kontraverzi, doživljava, sa jedne strane, sakralno, gotovo pa kao blasfemija, te je stoga i reagiranje na pokretanje tih pitanja, naglašeno emotivno, a sa druge strane, prisutna je kao neka vrsta ekstatičkog pražnjenja političke energije, pa se zna nekritički povlađivati svakoj kritici rahmetli predsjednika Izetbegovića.

Dio odgovora na prednje pitanje čini se krije se u spoznaji kako je Alija Izetbegović, njegova politička duhovnost i način na koji ju je artikulirao, bio transparentna metafora većinskog stanja političkog duha muslimanskog bošnjačkog naroda. Sa ove distance posmatrano, dok ovo pišemo krajem godine 2015., čini se pouzdano tačnim kazati kako je rahm. Izetbegović razumio taj narod bolje od drugih pretendenata na poziciju njegovog lidera. On je, osjećao narod kojemu je pripadao, a većinski, narod je u njemu prepoznao ono što je želio vidjeti odnosno kakvim je video sebe. Narod je volio, a i danas, posthumno, u muslimanskom bošnjačkom narodu, iako su vremenom, grubo kazujući, formirane dvije konfrontirane linije mišljenja o njemu i njegovoj politici, prevlađuje ljubav prema rahmetli predsjedniku. Većina čini se i dalje smatra da se nije moglo više, da je predsjednik Izetbegović postigao maksimum u datim okolnostima i da, govoreći direktno, ne bi njega, danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.

Ljubav međutim, a i njen opozit mržnja, slikovito kazano, nemaju očiju, a upravo je to polje pristupa fenomenu Alija Izetbegović. Takav pristup u politici općenito, a u političkoj analitici napose, nije dobar jer smo tu na polju emocija, a politika i politički operativci su uvjek u polju interesa. Zadatak političke analitike, u našem slučaju posthumnog pristupa, jeste utvrditi interes oko kojega se savijala neka politika, oko kojega se vodila politička borba i koji najpreciznije objašnjava neku politiku odnosno političare koji su je zagovarali i u praksi nastojali provoditi. Ključni element interesa u politici jeste element političkog identiteta ili drukčije kazano element lojalnosti. Lojalnost je zapravo pretpostavka svake političke aktivnosti: morate biti odani nekoj ideji, nekom entitetu, nekoj zajednici, grupi... itd., oko kojih se činilaca onda formira interes za koji se politički zalažete.

Utvrditi interes u regularnim političkim prilikama ne bi trebalo predstavljati osobit problem. Koliko god se to spinovalo i koliko god se oko interesa u politici dizala politička propagandna magla, u regularnim prilikama barem je, manje-više jasno, gdje leži lojalnost subjekata u političkoj utakmici. To međutim u našim bosanskim prilikama i neprilikama, opterećenim teškom i neiživljenom regionalnom i nacionalnom historijom, gdje se na političkom polju konfrontiraju grandiozne nacionalne ideje i projekti, i nije uvjek lako riješiv problem. Upravo takav krupan problem prema našem mišljenju jeste pitanje političkog identiteta rahmetli predsjednika Izetbegovića.
 



Tracey Emin (Trejsi Emin), “Moj krevet”;
savremena umjetnost kao metafora bh. savremenog stanja

 

Dakle u bosanskoj javnosti su dvije linije mišljenja s tim u vezi. Prva linija mišljenja najkraće kazano je proizetbegovićevska, a druga je kritična i protivizetbegovićevska. Na jednoj strani su oni što, više po osjećanju i unutarnjoj potrebi adoriranja, nego po snazi artikulirane argumentacije i političke efektivnosti, brane Izetbegovića, njegovo djelo i njegov politički legat. Takvi u Izetbegoviću vide ili ovaploćenje sopstvenog ega, ili transparentnu manifestaciju sopstvenog političkog identiteta ili i jedno i drugo. Žestoko i naglašeno emotivno braneći Izetbegovića, oni brane sebe, jednog od nas, grupu, narod, zajednicu kojoj pripadaju. U pravu ili ne, takvi to rade, valjda u uvjerenju da se tako brani narod i Bosna. Na drugoj strani su oni što potpomognuti paljbom, dijelom argumenata, a dijelom indicija, spekulacija koje ostaju na razini manje ili više razumnih pretpostavki i zaključaka, nastoje secirati Izetbegovića, njegova politička uvjerenja, njegov životni put i njegovu političku karijeru.

Ova podjela na za i protiv Izetbegovića i njegove politike, najprije se javlja kao, u politici očekivano i podrazumjevajuće, ideološko odnosno političko neslaganje; npr., potpuno je očekivano i podrazumjevajuće da se u ono vrijeme tzv. demokratskog otvaranja, kasnih hiljadu devetstotina osamdesetih i početkom devedesetih godina, Socijaldemokratska partija BiH (SDP) i njeni simpatizeri nađu s one strane narodnjačke ideološke platforme koju je zagovarao Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije (SDA). Međutim, kako se paralelno sa uvođenjem višestranačja u BiH, u Jugoslaviji zaoštravala kriza, tako su ta uže politička i ideološka neslaganja, poprimala značaj razilaženja na sudbinskom pitanju, onome oko čega je i zbog čega je nešto kasnije poveden rat u Bosni, a to je pitanje sudbine republike i njenog većinskog muslimanskog bošnjačkog naroda, na kojega je 1992. godine, izvršena beskrupulozna agresija genocidnih proporcija i namjera. T

o neslaganja su poznato je, eskalirala na onom čuvenom Saboru u hotelu Holiday Inn, u Sarajevu, 1993. g., u sred rata i genocidnog pogroma nad bosanskim muslimanima-Bošnjacima, nakon čega više nije moglo biti sumnje: na djelu su dva koncepta, dvije potpuno sučeljene linije političkog mišljenja i akcije. Bio je međutim rat, pa je to u vrtlogu ratnih zbivanja pometeno iz fokusa javne pažnje, ali se to uvjek iznova vraćalo, a posebno nakon okončanja rata, da bi u novije vrijeme, pojavom knjige Mustafe ČengićaAlija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira“(Kult-B, Sarajevo, 2015.) ponovo izbilo u fokus javne pažnje.

U toj bosanskoj političkoj priči što traje, teško da među Bosancima ima neutralnih. Dubina kontraverzi koja pokreće za i protiv Izetbegovića diskusije, i krvavo historijsko, osobito bliže historijsko iskustvo, gdje je još živih na desetine i stotine hiljada ljudi što pamte kako se se kroz njihove živote i živote njihovih najmilijih, lomile te kontraverze i ta ključna politička pitanja naroda i njegove zemlje, taj dakle uski procjep između politike i života u kojemu se našao zaglavljen narod i njegova država, teško da ostavlja prostora neutralnim, makar što se tiče onih koji su unutra, u Bosni, koji imaju i svojim životima i sudbinom svjedoče iskustvo dubokih kontraverzi bosanskog i bošnjačkog političkog identiteta.

Kontraverze oko Izetbegovića, njegove politike i političkog legata, ne završavaju se na početnom i ključnom pitanju njegovog političkog identiteta, nego, kako se sa tim pitanjem krene, upravo zbog dubine kontraverzi i načina na koji je Izetbegović politički lavirao, a lavirati znači, ne samo postupati oprezno, nego namjerno dvosmisleno, vrludati, otezati, odlagati, zavlačiti, izmicati, nalaziti i potezati različite izgovore, da bi se izbjeglo nužno, da bi se odvratila pažnja ili da bi se tok usmjerio u željenom pravcu; kako se dakle krene sa prednjim ključnim pitanjem političkog identiteta Alije Izetbegovića tj. sa pitanjem njegove lojalnosti ovoj ili onoj ideji oko koje je on, kao oko duhovnog stožera, formirao svoje političke nazore, shvaćanja i uvjerenja, odmah se, zbog načina na koji je on vodio politiku, otvaraju neka pobočna pitanja, npr.: da li je bio mudar ili tek lukav, da li je znao šta radi ili je tek bahuljao bosanskim političkim bespućima, da li je bio politički neobrazovan ili tek politički retrogradan, da li je razumijevao moderni politički realitet ili je bio zarobljenik političkih ideja izvan vremena i naročito prostora u kojemu ih je krenuo provoditi, da li je volio vlast ili se tu našao tek po inerciji historijskog toka, kako to da on, školovani pravnik, nije razumio, a ako jeste, onda nije demonstrirao razumjevanje prava i delikatan odnos prava i politike... i tako dalje i tome slično?

I na ovim pobočnim pitanjima prisutno je oštro polariziranje za i protiv Izetbegovića. Koristeći se internetom i tzv. društvenim mrežama, brojni građani se javljaju, gdje jedni slave i veličaju sofisticizam, mudrost, odmjerenost, znanje, vrline itd., Alije Izetbegovića, što zna ići i u neodmjerenu krajnost (tako internet magazine bošnjaci.net povodom smrti Izetbegovića donosi specijalni osvrt redakcije koji počinje rečenicom: “Alija Izetbegović nedvosmisleno, jedan od najvećih mislilaca i državnika modernog doba...”

Ovo je na tragu mišljenja profesora Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, dr Enesa Karića, koji Izetbegovićevo islamsko mišljenje upoređuje sa tekstovima koji su napisali neki istaknuti muslimani dvadesetog stoljeća na arapskom, njemačkom i engleskom jeziku, te nalazi Izetbegovića u samom vrhu takvog promišljanja, a sa druge strane akademik, dr Muhamed Filipović na pitanje o nacionalnom osjećanju Alije Izetbegovića će jednom prilikom odgovoriti: "On je po nacionalnosti bio ništa. Ili, bolje reći, njegova predstava o naciji se svodila na pripadnost vjeri". Neki pak nalaze kako je dobro mislio, namjere su mu bile čestite, kažu takvi, ali nije mogao, oštriji kažu nije znao i nije htio; tankog političkog obrazovanja, teista i tradicionalista sa dubokim poznavanjem i razumijevanjem islamske doktrine i verziranošću u tradiciju evropskog mišljenja, ali nerazumijevanjem evropske i regionalne političke stvarnosti i odbojnošću spram moderniteta, sve što je i znao u političlkoj sferi Alija Izetbegović je prilagođavao svom teizmu, a oni najoštriji kažu čak srpstvu, jer tu nalaze korijen političkog identiteta Alije Izetbegovića.

To je dakle taj raspon mišljenja o Izetbegoviću kao političaru-misliocu i državniku odnosno političkom operativcu. U tom rasponu mišljenja o njemu su svi u Bosni, i oni koji ga adoriraju i oni koji ga kritiziraju (onih neutralnih, kao što smo već kazali, u Bosni, vezano uz ovo pitanje, teško da uopće ima). Izetbegovića dakle manje-više svi vide kao islamskog mislioca, neki kažu dubokog, jakog i originalnog, ali kao državnika i političkog operativca, neki ga nalaze dobroćudnim i naivnim, u oštrijoj varijanti nesposobnim, a neki opet nimalo dobroćudnim i naivnim, a ni nesposobnim nego naprotiv čovjekom koji je znao šta radi i radio je to uporno. Kako god bilo, baviti se politikom u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, biti na čelu naroda i države, zanositi se islamističkim vizijama i formulama uređenja multietničke, multikonfesionalne i tim slijedom multikulturalne Bosne, a nemati razvijenu nacionalnu i domovinsku svijest i paradoksalno za njega kao školovanog pravnika, ne razumjevati ili pak svjesno potiskivati značaj, mjesto i ulogu pravnog elementa u političkoj operativi, duhovni je koktel koji direktno vodi u sunovrat.

Da Alija Izetbegović nije imao nacionalnu svijest najbolje svjedoči njegov svojevremeno opiranje bošnjačkoj narodnoj nominaciji Muslimana; da nije ima domovinske svijesti, svjedoči njegova spremnost na podjelu zemlje i upornost u provođenju takve politike, a da nije razumio značaj prava u duhovnoj slici moderniteta, svjedoči njegovo razumjevanje politike kao dogovora, bez oslonca na tradiciju prava. U njegovom razumjevanju politika je starija od prava i onako kako politički element stvara pravo, prema Izetbegovićevom razumjevanju, može ga u svakom času i mijenjati. To ne bi trebalo biti sporno, ali ono što Izetbegović pri tome neće da vidi jeste tradicija prava odnosno historijski pravni pristup. Za Izetbegovića politički dijalog počinje sa gole ledine, uvjek iz početka, a to je put historijskog relativizma, gdje je sve moguće i ništa nije nemoguće.

Ono koliko je Izetbegović u političkoj sfere svog duhovnog interesa znao, kažu njegovi najžešći kritičari, osjenčeno je bilo njegovom islamskom, znači religioznom vizijom odnosa u društvu (ma koliko, vidjeli smo naprijed, Izetbegović nastojao da svoj politički islam distancira od religije). Plus, na ovakve opservacije se pridodaju moralne prosudbe, pa jedni kažu bio je pošten i dobar čovjek, a drugi kažu da je bio moralno iskvaren čovjek koji nije poštovao sopstvenu suprugu, varao je, a u jednom razdoblju svog života je živio u šerijatskom braku sa dvije žene (u nekim anglosaksonskim izvorima nalazimo da je imao čak tri žene Halidu, Melihu i treću Amiru, sa kojom se navodno vjenčao 1993. g.; magazin “Slobodna Bosna” je 1995. godine čestitao Izetbegoviću četvrtu suprugu, ne navodeći međutim njeno ime); dakle, prema takvim, ako se Izetbegović tako nečasno prema sopstvenoj supruzi i neodgovorno prema sopstvenoj porodici ponašao u privatnom životu, kako je onda od njega takvog bilo moguće očekivati da poštuje narod i zemlju na čijem se čelu kao politički lider našao.

Sve u svemu, imajući naprijed izrečeno u vidu,  te kontraverze i njihov raspon od ljubavi i adoriranja do žestoke kritike i čak mržnje, na osnovu osobnog uvida i praćenja stanja političkih duhova u Bosni, slobodni smo ovdje izvući prvu procjenu i zaključak od kojega  polazimo u analizi Izetbegovićeve politike i njegove političke ostavštine; u Bosni se naravno sve što je u vezi sa društvom i odnosima u društvu, ima posmatrati kroz etnički, religijski i time kulturološki faktor tri, pa ipak, ne mislimo da ćemo pogriješiti ako tu procjenu i zaključak ovako formuliramo:

Bosna i Hercegovina danas jeste ona i onakva kakav je bio, ne samo Alija Izetbegović, nego i kakav je bio narod, koji je iza njega stajao i podržavao ga u njegovom političkom radu.
 



4203 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (1.DIO)
4206
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (2.DIO)
4210
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (3 DIO)
4214
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (4-DIO)
4217
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (5-DIO)
4222 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (6-DIO)

4228 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (7-DIO)
4236 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (8-DIO)
4240 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (9-DIO)
4245 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10-DIO)
4251 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (11-DIO)
4255 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (12-DIO)
4261 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (13-DIO)
4264 ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (14-DIO)
4270
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (15-DIO)
4275
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (16-DIO)
4277
ALIJA IZETBEGOVIĆ - ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (17-DIO)



This Page is Published on January 27, 2016 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 27.01.2016. - Last modified:19.07.2016.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE