BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
NEISTINE I OBMANE O POVRATKU PROGNANIH
Piše: Zijad Bećirević
Bošnjački gradovi i danas bez Bošnjaka
Povrat više od milion bh prognanika i dalje je na sporednom kolosjeku. Dejtonski povratak ostaje samo varka, opsesija, san i nada za naivne. Predstojeća donatorska konferencija s potencijalom od milijardu km u funkciji je regionalnog programa, zasnovanog na strategiji etničkog čišćenja.
Posljednjih dana minule 2011. godine iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice obasipali su nas obiljem informacija kojima nas žele uvjeriti u uspješnost povratka po Aneksu 7. Dejtonskog ugovora i ohrabriti nas optimističkim nagovještajima za ovu godinu. Nije to prvi put da nas najodgovorniji funkcioneri najeminentnijih organa i organizacija uvjerljivo lažu. Malte ne, svaka treća od minulih 16 post- dejtonskih godina proglašavana je udarnom, a udarni bilansi bili više nego porazni i razočaravajući. Dejtonski program povratka bio je i ostao samo varka, opsesija, san i nada za naivne. Aktiva i pasiva postdejtonske BiH svedena je na najnižu razinu vrijednosti i kvaliteta od okončanja rata.
Stanje na terenu uvjerljivo pokazuje da je povratak izbjeglih a dijelom i raseljenih doživio totalni fijasko. Ali to i nije iznenađenje. Već prvih godina implementacije mira moglo se osjetiti i vidjeti da su najbrojniji prognanici - izbjegli Bošnjaci potpuno otpisani, ali se tada nije moglo očekivati da će povratak “otpisanih“ biti organizovano spriječavan od strane okupatorskih vlasti i značajnog dijela međunarodnih organa i institucija, a od domaćih centara moći ignorisan. Upravo zbog toga, zabrinjavajuće je slušati frizirane fiktivne podatke o uspješnom povratku sa usana aktuelnog ministra g. Halilovića, koji je u zadnje godinu dvije učinio više od drugih, ali mu to ne daje za pravo da povratak „otpisanih“ verifikuje kao uspješan, a vidi i zna da je okupirana bosanska zemlja i dalje etnički čista, naročito u Republici srpskoj gdje je sve veća koncentracija Srba, a učešće Bošnjaka i Hrvata opada, i danas je svedeno na svega nekoliko procenta.
Sumrak i zora prognanih
Ministar Halilović govori o sigurnijem povratku, a Republika srpska je sve nesigurnija za veliki broj onih koji bi se željeli vratiti i sve opasnija za mali broj onih koji su se uz velike žrtve i rizike vratili. Razorni napadi na sve što nosi bošnjačko obilježje nastavljeni su razaranjem svega što simbolizira moć, suverenitet i integritet BiH države. Povratnici su zastrašivani i ugrožavani sistemskim terorom. Za njih nije bilo ni jedne mirne noći ni mirnog dubokog sna u svih 16 postdejtonskih godina. Režim RS uporno podiže atmosferu nesigurnosti i straha, širi netrpeljivost u vladajućim strukturama i među narodima, dopinguje bosanske Hrvate snovima o vlastitom entitetu i u dosluhu s vlastima Hrvatske podstiče ih na separatizam i novu secesiju.
Ne samo da nema mira i slobode za povratnike i prognane, nema ih ni za konstitutivne narode i narodnosti BiH. Postali su stranačko oruđe, robovi nametnutih lidera koje sami biraju, i dnevne politike koja ih pretvara u saučesnike i izvršioce. Uz pomoć Srbije, Rusije i nekih moćnika EU gradi se strategija iz Drugog Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti o kompenzaciji izgubljenog Kosova vjekovnom bosanskom zemljom. O tome se sve više šuška i otvorenije govori u nekim krugovima EU. U jednoj od najdemokratskijih članica EU, Švedskoj, slučajno ili namjerno pojavljuju se mape na kojima je Rs samostalna država. Mada su posljednji izvještaji EU o stanju u BiH nešto jasniji i povoljniji za snage koje se zalažu za zajednički život ravnopravnih naroda, ipak se ne može izbjeći skepticizam, koji se bezbroj puta do sada pokazao opravdanim.
Kako je uopšte moguće tok povratka prognanih smatrati uspješnim, a od prvog dana mira do danas u povratku ništa ne štima, niti ima bilo šta vrijedno isticanja i pohvale. Nakon drugog svjetskog rata Njemačka se za 15 godina sredstvima vanjske pomoći ne samo oporavila već došla u svjetski vrh, a BiH još nije uspjela skinuti negve s nogu i vrata, zaposliti i nahraniti svoj izgladnjeli narod.
Prosto je za ne povjerovati da u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice i institucijama međunarodne zajednice, prije svega u EU, neće da prihvate kao činjenicu i realnost, da se skoro 50% onih koje u svojim podacima fiktivno iskazuju kao trajne povratnike (i na tim podacima zasnivaju ocjenu o uspješnosti povratka), nisu vratili niti će se vratiti, već samo povremeno posjećuju svoje predratno prebivalište i obilaze bližnje.
Dok u Ministarstvu za izbjeglice uporno tvrde da je svim povratnicima obezbjeđena potpuna sloboda kretanja, po Rs se svakodnevno prave racije, napadaju povratnici, oštećuju vjerski i poslovni objekti, a lideri Rs prijete zatvaranjem entitetskih granica i izdvajanjem. Republika srpska, iz koje je najveći broj prognanih, nije sigurno mjesto za život ni onima koji su se usudili vratiti ni onima koji to žele, što im svakodnevno daju do znanja predsjednik Rs M. Dodik i njegovi poslušnici.
Podsjetimo se, da je prema podacima Visokog povjereništva UN za izbjeglice (UNHCR) tokom agresije na BiH više od polovine BiH stanovništva moralo napustiti svoje domove: 1,3 miliona Bosanaca je prebjeglo u inostranstvo, a 866.000 osoba je raseljeno po čitavoj zemlji. U BiH je 1991. godine živjelo 4,377.0433 stanovnika, od čega 1,902.956 Bošnjaka (43,48%), Srba 1,366.104 (31,21%), Hrvata 760.852 (17,38%), Jugoslavena i ostalih 347.121 (7,93%).
U datim saopštenjima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice navodi se da je svoje domove zbog rata napustilo 2, 2 miliona lica (ali ne sa svojom voljom, već da spasi život, Op Z.B.), od čega je u više od 100 zemalja svijeta raseljeno 1, 2 miliona. Uz to, sve manje se pominje i zanemaruje činjenica da je odmah po okončanju rata, pa sve do 2001. godine, iz BiH izašlo oko 265.000 ekonomskih emigranata, jer nisu imali od čega živjeti. Znatan broj je i onih koji su pobjegli pred pravdom ili organizovano sklonjeni u svijet i danas su produžena ruka agresorskih snaga, što se vrlo uvjerljivo očitovalo tokom prošlogodišnje posjete M. Dodika Sjedinjenim državama.
Broj stanovnika u BiH se trenutno procjenjuje sa 3,3 miliona, a u Ministarstvu za izbjeglice tvrde da se od 1996. do danas vratilo 1,o17.433, od čega 387.654 izbjeglica i 573.884 raseljenih. Pretpostavlja se da na području FBiH živi 2,298.000, a u Rs 1,066.000 stanovnika. Sa statusom raseljenih u BiH živi još 39.000 porodica sa oko 117.000 osoba.
U svim procjenama brojnog stanja brojno stanje bošnjačke populacije pokušava se predstaviti u enormno visokim broju kako bi se mogla plasirati teza o uspješnosti povratka i dominaciji Bošnjaka nad državom, mada je notorna činjenica da se Bošnjaci nisu vratili i da svi drugi upravljaju državom više nego oni. Na takvoj fiktivnoj statistici gradi se stav da su uslovi povrataka prognanih osigurani i da je povratak uspješan. Nas više od milion prognanih i dalje radimo i živimo vani, a oni nas vide u zemlji, ali samo kao statistički broj, koji im je potreban kao upotrebiva laž, osnova za podjelu kolača i povlačenje doniranih sredstava.
Stvarna istina je da su prvi povratci zvani „većinski“ zabilježeni u proljeće 1996. godine, kada se na područje federacije vratilo oko 100.000 i na područje Rs oko 60.000 raseljenih lica. Te 1996. godine manjinskih povrataka je bilo svega 10.000, a naredne oko 30.000, a razlozi su bili isti kao danas: ograničena sloboda, nedostatak ekonomske perspektive, sporno dvojno državljanstvo i nedostatak adekvatnog smještaja. Zakon o izbjeglicama i raseljenim licima je donesen tek 1999.g i imenovana Komisija za izbjegle i raseljene, a u aprilu 2000-te osnovano Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, iako je povratak prognanih bio strateški dio mirovnog sporazuma. Osnovni principi povratka : dobrovoljnost, sigurnost, postupnost, dostojanstvenost samo su djelimično zadovoljeni, a nakon prvih 8 neuspješnih povratničkih godina sa dostojanstvenog povratka se prešlo na održivi povratak, čime je povratak gurnut sa glavnog na sporedni kolosjek, na kom je do danas ostao.
Prema ranijim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, do kraja oktobra 2001. u BiH se vratilo 383.916, od čega 351.556 u područje Federacije, a 32.360 u Rs. Broj povrataka po godinama kretao se: 88.039 -1996, 120.280-1997, 110.000-1998, 31.650-1999, 18.607-2000, 15.340-2001. Dakle, veći broj povrataka je bio samo 1996-1998, a od 1999. broj povrataka naglo opada. Tako je u 2004. g. zabilježeno svega 1.295 povrataka. Naravno, ni ovaj broj povrataka nije stvaran, već sa skoro 50% fiktivan, jer obuhvata prognanike koji su samo posjetili BiH, a nisu u njoj ostali, već se vratili u zemlju prihvata, gdje su stekli životnu sigurnost.
Obmane i laži o uspješnom povratku prognanih postaju već dosadna priča, u kojoj se uporno ponavlja da se prognani i izbjegli vraćaju na svoje, a mnoge poznate statistike kažu da u svijetu još živi između 1,350.000 do 1,500.000 bosanskih (pretežno Bošnjačkih) prognanika, da se u Foču, Rogaticu i Višegrad skoro nitko nije vratio, u Zvornik i Bratunac svega nekoliko hiljada, u Bosansku Dubicu , Gradišku i Bosanski Novi svega po nekoliko hiljada, u Banja Luku tek oko 6% prognanih. A ništa bolje povratničko stanje nije u Modriči, Doboju, Tesliću, Kotor Varošu, Mrkonjić Gradu ili drugim gradovima Republike Srpske. Deset godina po zaključenju mira u opštinama Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Foča, Rogatica, Višegrad, Banja Luka, Prijedor, Prnjavor, Bos. Gradiška, Bos. Dubica, Bos. Novi, Modriča, Doboj, Teslić, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Bošnjaci koji su bili većinsko stanovništvo, 2006-te godine čine svega 10 do 30% populacije.
O neuspjehu plana povratka govore podaci o broju bh izbjeglica (pretežno Bošnjaka) koje danas žive u nekim zemljama svijeta: Austrija 120.000, Njemačka 215.000, Švedska 70.000, SAD 260.000, Kanada 60.000, Hrvatska 60.000, V. Britanija i Irska 20.000, Švicarska 50.000, Norveška 18.500, Holandija 30.000, Belgija i Luksemburg 8.000, Danska 28.000, Italija 48.000, Slovenija 41.000, Australija 25.000, Srbija 21.000, itd. Većina ovih bh izbjeglica ima trajno pravo boravka. I ovaj nepotpuni spisak potvrđuje da još uvijek u svijetu boravi preko milion bosanskih građana, izbjeglih iz BiH tokom posljednje agresije.
Namjenska sredstva za povrat raseljenih i prognanih morala su biti primarni dio opštinskih, kantonalnih i entitetskih budžeta i glavna stavka saveznog budžeta svih ranijih godinama u procesu implementacije mira u Bosni i Hercegovini. Nažalost, to se nije dogodilo. Sve što su raseljeni i prognani dobili za proteklih 16 godina su sažaljenje humanih i mrve sa stola bogatih. Jedan od glavnih razloga je u tome, što je Dejtonski mirovni sporazum samo verbalno u Anexu 7 proklamovao povratak, a u suštini je omogućio agresoru da nastavi i skoro potpuno okonča proces etničkog čišćenja. Svih proteklih 16 godina se govorilo o povratku, neke godine proglašavane za udarne, a sve do danas nisu obezbjeđene ni osnovne pretpostavke za uspješan povratak; nije stvorena sigurnost, nisu obezbjeđena dovoljna sredstva za obnovu, niti ponuđena minimalna garancija za ekonomsku i socijalnu sigurnost povratnika. Povratak se nije dogodio, jer mu nije ni dat strateški značaj.
U Republici srpskoj su tek sada, kada su ultimativno iznudili suglasnost za brisanje člana 48. u Prijedlogu Zakona o popisu stanovništva (kojim se odustaje od principa da popis stanovništva iz 1991. godine bude „ključ” za formiranje svih nivoa vlasti u BiH), obezbjedili u entitetskom budžetu Republike srpske 3,650.000 KM za podršku povratku, što je za 900.000 KM više od prvobitno planiranog iznosa. Već sada se može pretpostaviti koji će povratnici dobiti participaciju iz ovih izvora; sigurno je da to neće biti Bošnjački povratnici, osim u broju koji odgovara strateškim interesima vlasti Rs.
Dolaskom g. Safeta Halilovića na čelo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, mada u težim uslovima sa manje novca, sanacija objekata i povratak postaju usmjereniji i angažovaniji, sa više rezultata na planu održivog povratka. Već 2008.godine obezbjeđeno je 108 miliona KM, za povratak 18.000 porodica i pokrenuta rješenja za još 40.000 porodica sa 135.000 članova.
U toku 2011. g za povratak je utrošeno 37 miliona KM, sa kojima je sanirano 1.209 kuća i stanova za 3.500 povratnika. Ohrabruje saznanje da je od 2008. godine, nakon ozbiljnog zastoja u povratku, povratak dobio nešto na intenzitetu, pa se svake godine svojoj kući vraća prosječno 20.000 prognanih.
U izjavama ministarstva za izbjeglice navodi se da je povratak završen u 107 opština, u kojima je obnovljeno 325.000 kuća i stanova, što je oko 70% ukupno oštećenih. Od toga je 8 miliona KM uloženo za romske porodice. Upitno je koliko je objekta obnovljeno mukom i ogromnim odricanjem prognanih, a koliko donatorskim sredstvima?
Sigurno je da se u većini slučajeva radi o ovom prvom, ili pak o objektima koji su forsirano građeni posebnim sredstvima u gradskim i prigradskim naseljima okupiranih gradova Rs, kako bi se zauvjek onemogućilo vraćanje prethodnih vlasnika na ta područja. Pri tome se tvrdi da je za sanaciju ostalo još 125.000 objekata, što je 30% od ukupno oštećenih objekata. Koje su to opštine u kojima je povratak završen, kad se zna da nema ni jednog grada a malte ne ni jednog sela u koji se vratilo više od 30% prognanih i raseljenih. U svakom tom gradu i naselju je sve veći broj praznih ili napuštenih kuća bošnjačkih prognanika, koje su tokom rata oštećene i razorene, a danas su izložene zubu vremena, sa malim izgledom da ikad budu obnovljene; i kao takve su idealan plijen za Rs i njene ratne profitere.
Ako se nešto može nazvati istinom o stvarnom povratku, onda je to istina da se na područja BiH u Rs, sa kojih su protjerani Bošnjaci a dijelom i Hrvati, naselilo oko 200.000 Srba prognanih iz Hrvatske za vrijeme hrvatske vojne operacije “Oluja“. Istina je i to da se do sada ni jedna donatorska konferencija, s izuzetkom one prve, nije održala radi povratka Bošnjaka, već su prikupljena sredstva i izravna pomoć Srbije i Rusije u nesrazmjernom iznosu data srpskom stanovništvu Rs. To potvrđuju izgrađena kompletna gradska i prigradska naselja u svim gradovima Rs, koji su do rata bili naseljeni pretežno s Bošnjacima. Istina je da se i predstojeća internacionalna donatorska konferencija ne organizuje radi omogućavanja povratka prognanih Bošnjaka, već radi trajnog rješavanja izbjeglica u Srbiji na osnovu sporazuma sa Hrvatskom, ali isto tako za rješavanje smještaja dijela srpskog stanovništva koji je spreman napustiti svoje domove na Kosovu i naseliti se negdje na područje Rs.
Do početka rata u BiH je bilo 1,074.550 stambenih jedinica, od kojih 41,63% u vlasništvu Bošnjaka, 34,54% u vlasništvu Srba, 16,79% u vlasništvu Hrvata i 7% u vlasništvu ostalih. Ministar za izbjeglice tvrdi da je od 450.000 uništenih kuća do sada obnovljeno 320.000 objekata, što je impozantan broj, ako je vjerodostojan. Možda u ovome ima istine, ako se u ovaj broj uključuju objekti koje su prognani obnovili vlastitim sredstvima, da izbjegnu njihovu prodaju bescjenje i zaštite ih od propadanja. Stvarna istina je da nitko od prognanih nije adekvatno obeštećen, zanemarljivo mali broj je pokrio štetu na oštećenim građevinskim i poslovnim objektima sredstvima strane pomoći, a šteta u pokretnoj imovini nije nikom nadoknađena niti se o tom vidu obeštećenja razgovara.
Prema podacima Zavoda za statistiku, broj stanovnika u BiH se sa 4,377 hiljada u 1991. godini, smanjio na 3,900 hiljada u 2011.godini. Pretpostavlja se da danas na području FBiH živi 2,350 hiljada, u Rs 1,450 hiljada i u Brčko Distriktu 100 hiljada. Na području federacije Bošnjaci čine 76% stanovništva, Hrvati 20%, Srbi 2% i 2% ostali. U RS Srbi čine 89%, Bošnjaci 9%, Hrvati 1% i 1% ostali. Naravno, mnoge činjenice govore da je stanje drugačije, jer se još uvijek ne zna tačan broj bh državljana u inostranstvu. Postoje uvjerljive tvrdnje da u BiH danas živi svega 3,300 hiljada stanovnika, a etnički su skoro potpuno podjeljeni. Na 51% bh područja koje pripada federaciji živi 62%, a na 49% područja pod okupacijom Rs živi 38% bh stanovništva. U Rs su 95% Srbi a samo 5% su Bošnjaci, Hrvati i ostali, a u Federaciji BiH nastanjeno je 92% Bošnjaka i 95% Hrvata.
Donatori su već nekoliko godina skoro potpuno digli ruke od BiH. Jedna od značajnijih donatorskih konferencija bila je Briselska, koja je donijela 1,230.000 KM. Posljednja, nešto značajnija sredstva dobivena su 2009. godine od Evropske komisije u BiH, SAD, Kanade, Njemačke, Norveške, Austrije, Češke, Belgije, Italije, Japana... Prema očekivanju g. Safeta Halilovića, u 2012-toj godini Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice obezbjediće za programe povratka 305 miliona KM, od čega iz sredstva OPEKA 12,5 miliona KM, kreditom Saudijske Arabije 18,0 miliona KM , kreditima Vijeća Evrope oko 70 miliona i 200 miliona KM donatorskih sredstva, koja će se prikupiti na predstojećoj donatorskoj konferenciji.
Predstojeća donatorska konferencija održaće se u aprilu ove godine i prvi put će imati regionalni pristup u rješavanju raseljeničko - izbjegličkih pitanja. Na njoj će se predstaviti regionalni program za 4 zemlje regiona: Srbiju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru. Na konferenciji se planira prikupiti jedna milijarda KM, koja će se rasporediti na zemlje regiona. Od tog iznosa BiH će dobiti oko 200 miliona KM. Glavni donatori su Evropska komisija i SAD, koji će obezbjediti dvije trećine planiranog iznosa. Gro prikupljenih sredstava utrošiće se za povratak izbjeglica iz zemalja regiona- Hrvatske i Srbije, što još jednom potvrđuje da povrat bh izbjeglica nije prioritet, već programi od interesa za Srbiju i Hrvatsku.
Postaje sve očiglednija težnja da se vrata povratka oficijelno zatvore 2014. godine, iako se zna da i danas u svijetu živi preko milion prognanih, od kojih bi se najmanje 50% rado vratilo svojoj kući, kada bi se ispunili barem minimalni uslovi. Ne smijemo zaboraviti da je od 91 do 95. svoje domove u BiH moralo napustilo 2,5 miliona osoba, od kojih najveći broj samo sa prognaničkim zavežljajem.
Svi oni su napustili svoje kuće, firme u kojima su radili i koje su gradili, škole koje su im djeca pohađala, bolnice, infrastrukturu gradova i sela i sve drugo. Oduzeto im je sve što su oni i njihove prethodne generacije imale i stvorile: novac, dragocjenosti, pokretnu i nepokretnu imovinu, dioničarski kapital, lična i građanska prava, a vraćeno je samo nekima nešto u ne adekvatnoj vrijednosti. Neka niko ne misli da će se samo tako moći objaviti kraj povratka, a prognane i oštećene ostaviti i dalje obespravljene. Njih netko mora obeštetiti, prije ili kasnije.
Neki od Židova su morali čekati sporu i zakašnjelu pravdu preko 60 godina, i nisu je dočekali oni, ali jesu njihovi potomci. Bilo bi više nego tragikomično da bosanski prognanici dijele istu sudbinu, u novom civilizacijskom vremenu. Prognani nisu u prilici, kao obespravljeni radnici mnogih bh firmi i institucija, da sa svojim opravdanim zahtjevima izlaze pred državne ustanove i na trgove bh gradova, ali će ako budu morali i oni izići na ulice najvećih gradova svijeta i tražiti pravedno obeštećenje za tjelesnu, materijalnu i duhovnu štetu koja je nanesena njima i članovima njihovih porodica.
Konačno je postignut dogovor o popisu stanovništva, ali sa ozbiljnim zamjerkama, jer je dogovorom „šestorke“ ukinut Čl. 48. Zakona o popisu. Popis će, kako izgleda, dati jasniju sliku o demografskim promjena koje su nastale u ratu i tokom implementacije mira, ali će ostaviti dalekosežne posljedice, jer se s pravom strahuje da će popisom biti potpuno legalizovano etničko čišćenje. Član 48. Zakona o popisu predviđao je da se pri formiranju vlasti u BiH primjenjuju rezultati popisa iz 1991, što je svima obezbjeđivalo učešće u vlasti po „nacionalnom ključu“ srazmjerno broju stanovnika. Ukidanjem člana 48. Srbi u Rs stiču punu prevlast, jer već sada čine 95% stanovništva Rs.
Nakon izvršenog popisa stanovništva 2013-te sva područja Rs postaće 100% srpska. Time će se legalizovati osvajački pohod Srba na zapad. Kao što su ranije bošnjački gradovi Srbije- Šabac, Užice, Loznica... postali 100% srpski, tako će bošnjački gradovi u BiH : Foča, Zvornik, Višegrad, Srebrenica, Prijedor.. doživjeti istu sudbinu.
Pravo prognanih je da se vrate svojoj kući onda kada im prilike to budu dozvolile. To im pravo nitko ne može uskratiti. Rok povratka im nitko ne može ni odrediti ni ograničiti. Pa ipak, bilo bi razumno očekivati da se za povratak čini mnogo više nego do sada, da povratak bude moguć i stimuliran, da ne bude nikakvih zapreka i uslovljavanja. Potrebno je prognane i raseljene obeštetiti. Ako se to ne može okončati međudržavnim pregovorima ili putem sudova, onda to mora postati obaveza države BiH na kraći i duži rok.
Ukoliko se u ovoj godini na tom planu ne učini više, prognani bi se morali više okrenuti sebi i sami uzeti sudbinu u svoje ruke, te tražiti legitimnim sredstvima svoja prava, preko pravnih i drugih institucija zemalja u kojima borave. Imovina povratnika, do njihova uslovna povratka, ne može biti uzurpirana, oduzimana oporezovana, niti itko ima pravo tražiti od oštećenih prognanika da plaćaju poreze i doprinose za imovinu koju ne uživaju. Predmet oporezivanja, po selektivnim nižim stopama, može biti samo imovina koja je u funkciji direktnog ili indirektnog korištenja.
Povrat više od milion bh prognanika i dalje je na sporednom kolosjeku. Dejtonski povratak ostaje samo varka, opsesija, san i nada za naivne. Prognani Bosanci, pretežno Bošnjaci i dalje čekaju da na njih dođe red, sa kojim će im se ponuditi nešto za utjehu, a ništa za obeštećenje. Predstojeća donatorska konferencija, s potencijalom od milijardu KM, u funkciji je regionalnog programa, zasnovanog na strategiji etničkog čišćenja, u kojem će samo dio bh prognanika možda dobiti zakašnjelu utjehu.
Pravo i dužnost svakog prognanog Bosanca, svakog Bošnjaka, je da se vrati u svoj zavičaj, u zemlju svojih očeva, djedova, pradjedova, u svoj životni dom. Ako se ne vratimo nismo sačuvali ono što su nam naši preci ostavili u duhovnom i materijalnom svijetu, ni ono što smo sami za svoju i buduće generacije stvorili. Ako se vratimo možda nađemo novi početak u koji možemo osnovano vjerovati i onaj izgubljeni dio sebe za koji vrijedi živjeti.
27.01.2012.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 27.01.2012. - Last modified: 27.01.2012.
