BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
ETNONACIONALIZAM ZA POČETNIKE (3.dio)
Piše: Nihad Filipović
DOGOVORENI RAT
Što se više udaljavamo od od 1995, sve se učestalije u javnom prostoru koristi termin dogovoreni rat za sukob koji smo imali u BiH u godinama 1992-1995. Srpska državna televizija je 2011. godine, sačinila i emitirala dokumentarni film pod istim nazivom, gdje se po prvi put srpska javnost, preko državne televizijske stanice, obavještava o elementima moguće srpsko-hrvatske državne zavjere oko podjele BiH. Tako u javni prostor polako, ali sigurno i neumitno prodire spoznaja o srpsko-hrvatskoj nagodbi i dogovorima sa kojima se planski, smišljeno i ciljano ušlo u sukob u BiH. Na površini i za javnost to je predstavljanoj kao građanski rat i otpor hrvatskog elementa srpskoj agresiji i narastajućoj islamističkoj opasnosti, a sa srpske strane kao iznuđeno rješenje u odbrani prava srpskog naroda na samoopredjeljenje u situaciji kada BiH istupa iz Jugoslavije.
Uz dužno i iskreno žaljenje za svim nevinim žrtvama i suosjećanje sa njihovim familijama, rata između Srba i Hrvata u BiH faktički nije ni bilo; stvarno, bila je to planski i interesno producirana državna srpsko-hrvatska etnonacionalistička farsa od rata. Rat se uistinu vodio, i sa strane države Srbije i politički i vojno organiziranih bh. Srba i sa strane države Hrvatske i politički i vojno organiziranih bh. Hrvata, protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, a sve u cilju konačnog razgraničenja i rješenja tzv. hrvatskog odnosno srpskog etničkog pitanja.
Pri tome, državne srpsko-hrvatske čarke, preko njihovih etničkih političkih agenata u BiH tokom rata, imale su prije značajke mafijaške-profiterske borbe za prevlast na terenu, nego elemente sukoba dvije države, a pogotovo ne sukoba njihovih vojski. Kao i u nešto ranije otpočetom sukobu u Hrvatskoj, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njegova vladajuća Socijalistička partija Srbije, politički su (zlo)upotrebili Srbe u Republici Hrvatskoj odnosno Republici BiH, službeno nastojeći Republiku Srbiju prikazati samo zainteresiranom za sudbinu Srba u “građanskom ratu” u Hrvatskoj odnosno u BiH, a nipošto direktno uključenom u sukob. Isti model je kopiran sa strane Hrvatske u BiH, samo što je predsjednik Franjo Tuđman, zanesen misijom koju mu je povjest povjerila, pozerski sujetan i grandiozan, neoprezno ipak uletio u direktno vojno uplitanje, šaljući jedinice vojske Republike Hrvatske u BiH. Tako se Republika Hrvatska, od (10)žrtve srpske agresije, maskirane pobunom lokalnih Srba, transformirala u agresora u BiH.
Kako je rat trajao i eskalirao u vremenu, i kako je jačala međunarodna politička i medijska involviranost, tako je, sve više i više, razotkrivana srpsko-hrvatska agresija na BiH i Muslimane. Paralelno sa probijanjem istine u javnost o stvarnoj prirodi rata u BiH, tanjila se srpsko-hrvatska propagandna osnova maskiranja ciljeva otpočinjanja bestijalnog rata protiv civilnog bošnjačkog stanovništva. Pritješnjeni između dvije države koje su ih napali, dva radikalna etnonacionalizma i dva velikodržavna projekta, dva miliona Muslimana Bosne i Hercegovine i bh. domovinski orijentirani građani srpske i hrvatske narodnosti i ostalih bh. etničkih grupa, u taj su rat uvučeni na liniji borbe za goli biološki opstanak. Na tragu tradicionalnog ignorantskog i nipodaštavajućeg srpskog i hrvatskog viđenja muslimana kao fluidne i nacionalno nedefinirane mase, koja će optirati ili za srpsku ili za hrvatsku stranu već prema historijskim (ne)prilikama, Muslimani su u tom procesu dogovaranja i nacionalističkog kalkuliranja bili shvaćeni kao “sitan kusur”, pa iako su, slijedom zatečenog stanja u SFRJ, njihovi predstavnici bili uključeni u prijeratna politička dogovaranja kojima se tražilo rješenje za krizu odnosa u jugoslavenskoj državnoj zajednici, stvarno, glavni uzročnici krize, srpski i hrvatski etnonacionalizam, na njih uopće nisu računali kao relevantan faktor bilo kakvog rješenja, pa su potajice ostvarivani kontakti na najvišem državnom nivou, u nastojanju da se nagode “u četiri oka”.
Takav slijed događaja odgovarao je i srpskoj i hrvatskoj strani; srpskoj, jer je BiH bila u centru njenih nastojanja teritorijalnog proširenja na razvalinama Jugoslavije, a što se, smatrao je Milošević moglo uspješno provesti samo ako se razbije političko jedinstvo bosanskih Hrvata i Muslimana u odbrani BiH, a predsjedniku Tuđmanu i hrvatskoj strani je takav tok odgovarao, jer iako duhovno spremni suprotstaviti se srpskoj agresiji i braniti hrvatski obraz, stvarno miran tok razdruživanja, u situaciji višestruko nadmoćnije Jugoslavenske narodne armije (JNA), bila je za Hrvatsku poželjna opcija. Inicijativa za sastanak dvojice predsjednika kako bi se civilizirano, dogovorom, mirno i bez rata našlo rješenje pitanja pobune Srba u Hrvatskoj i riješilo post- jugoslavensko pozicioniranje dvije države je izgleda potekla sa hrvatske strane, i to od visprenog Stjepana Mesića, koji je sa Borisavom Jovićem ugovorio prvi takav susret, onaj u Karađorđevu, odmaralištu srpske političke elite, u Vojvodini, 25.03.1991. Prema, danas već opće poznatim izjavama i svjedočenjima Stjepana Mesića, Tuđman se sa tog sastanka vratio ozaren i sa porukom hrvatskom vođstvu: nema rata, nema Bosne, dobićemo banovinsku Hrvatsku, sve sam dogovorio sa Miloševićem. Sa druge strane, ono što je do sada poznato, ukazuje da je (11)ponuda diobe BiH došla sa strane srpskog predsjednika. Tuđman je stoga imao razloga biti zadovoljan: ne samo da u povjest ulazi kao prvi predsjednik slobodne Hrvatske nego i kao čovjek koji je teritorijalno proširio Hrvatsku...
Ubrzo nakon prvog održan je i drugi sastanak srpskog i hrvatskog predsjednika, u Tikvešu, kod Osjeka, Hrvatska, 15.04.1991. Sadržaj razgovora dvojice predsjednika na tim sastancima, skrivao se i maskirao službenim benignim floskulama. Ipak, danas se pouzdano zna da je tema njihovih razgovora u četiri oka bilo rješenje srpsko-hrvatskog pitanja na račun bosanskih Muslimana i podjele BiH. Kako to znamo? Pa tako što se u međuvremenu javilo mnoštvo svjedoka koji su posredno ili neposredno imali saznanja o tim sastancima, o nagodbi, odnosno o planovima podjele Bosne i Hercegovine.
Josip Boljkovac, bivši ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, jedan je od prvih koji se sa tim u vezi javio i to već 1991.g. U pismu upućenom predsjedniku Tuđmanu, a koji je 17. 04.1991.g. objavio zagrebački “Vjesnik”, on spominje dogovor o podjeli BiH, pa tu između ostalog kaže: ”Izgubili ste prave prijatelje u Vašem dogovoru sa Miloševićem o podjeli BiH...”
U šest procesa pred haškim tribunalom pojavilo se 13. svjedoka koji su svjedočili o tim sastancima, odnosno o svojim saznanjima postojanja dogovora o podjeli BiH. Riječ je o eminentnim ličnostima predratne jugoslavenske političke scene, npr. (12)Stjepan Mesić, Ante Marković, Josip Manolić, Stjepan Kljujić..., ali su svjedočili i stranci koji su imali neka saznanja o stvarnim namjerama dvojice predsjednika spram BiH, npr. Warren Zimmerman (Voren Cimerman), posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, Paddy Ashdown (Pedi Ašdaun), Visoki predstavnik za BiH, Herbert Okun, zamjenik Cyrus Vanca (Sairus Vens), specijalnog predstavnika UN za BiH). Ovdje izdvajamo svjedočenje gospodina Ašdauna, tada lidera Liberalno demokratske stranke Velike Britanije, koji je sud upoznao sa patetično skorojevićkom gestom predsjednika Tuđmana, na svečanom ručku prilikom njegovog boravka u Londonu, maja 1995. radi obilježavanja dana pobjede u II sv. ratu, kada mu ovaj je na jelovniku, nonšalantnim potezima pera, iscrtao buduću liniju srpsko-hrvatskog razgraničenja. Ašdaun je jelovnik uredno sačuvao i pokazao na sudu gdje je isti ostao pohranjen u arhivu.
Kontakti dvojice predsjednika nisu prestajali ni za vrijeme rata i ostvarivali su se preko posrednika ili direktno, prilikom susreta na brojnim međunarodno posredovanim konferencijama. Naprijed pomenuti Boljkovac, u jednom od svojih javnih (13)istupa, navodi da je Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana i ličnost od njegova povjerenja, tokom rata, tajno dolazio u Beograd radi kontaktiranja Miloševića. Sam Šarinić ne poriče sastanke, (navodno je bilo 11. sastanaka, u period 1993-1995), ali je izbjegavao direktno javno očitanje, pa je i u svjedočenju pred haškim Tribunalom, u postupku protiv Slobodana Miloševića, također eskivirao i izbjegao izričito se izjasniti oko pitanja podjele BiH i dogovora dvojice predsjednika u tom pravcu, providno se pozivajući da su oni razgovarali u četiri oka i da nema svjedoka o čemu su zapravo razgovarali. Motive takvog postupka Šarinić daje naslutiti u intervju koji je dao listu “Nacional”, br.428. iz 2004.
U uvodnom dijelu tog intervjua objavljenog pod naslovom, “Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva”, piše:
“Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional, Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika. Kao argument navodi “zaštitu nacionalnih interesa” i potsjeća na prošlogodišnji skandal u Francuskoj kada je bivši šef, vojno-obavještajne službe, osamdesetpetogodišnji general Aussress (Oser), objavio knjigu u kojoj je opisao francuske zločine tokom alžirskog rata. Odmah su ga napale sve stranke, a predsjednik Chirac (Širak) oduzeo (mu je, op.a.) sva odlikovanja. Šarinić je uvjeren da i oko tema koje se mogu svrstati u hrvatske nacionalne interese, ne treba biti podjela”.
Vođen ovakvim uvjerenjem, Šarinić jednako postupa i u svojoj knjizi (14)Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem”, gdje baca nešto više svjetla na te susrete, ali opet samo posredno navještava da se o podjeli BiH razgovaralo. Šarinić opetovano ponavlja kako je predsjedniku Tuđmanu prioritet bila Hrvatska, a “o svemu ostalom se može razgovarati”, te da on nije vjerovao u cjelovitost BiH, jer ju je kao povjesničar smatrao “povijesnim apsurdom”, ali je kao real političar, uvažavao stvarnosti i svoje postupke i politiku tome prilagođavao, pa je, kaže Šarinić, “prvi službeno priznao (BiH, op.a.) i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo...”
Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju o Tuđmanu, Šarinić u citiranom razgovoru za Nacional, navodi i slijedeće:
“Sudjelovao sam na Globalnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se 18. listopada 1991 održavala u Peace Pallaceu u Haagu (Palata mira, Hag). Tada je Lord Carrington (Karington) predložio da svih šest republika steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet, što su odmah prihvatila petorica predsjednika, dakle i Momir Bulatović iz Crne Gore. Jedini koji je to rezolutno odbio bio je Milošević jer je znao da u tom slučaju mora odustati od stvaranja Velike Srbije. Taj događaj govori tko je krivac za strahote koje su uslijedile idućih godina“.
Sa druge strane, prema Šariniću, Miloševiću je u svim razgovorima uvjek prioritet bila Bosna (ono Tuđmanovo “sve ostalo”, primjećuje Šarinić) i rješenje srpskog pitanja u BiH; “dajte, sve će se riješiti, ali idemo prvo videti šta ćemo u Bosni”, citira Šarinić Miloševića u naprijed pomenuto intervju... Ono što objektivan posmatrač može zaključiti iz prednjih opreznih istupa i izjava Hrvoja Šarinića, zavijenih u ideološki celofan nacionalnih interesa, kojima on daje primat u odnosu na istinu, jeste da je podjela BiH, ipak bila tema razgovora dvojice Predsjednika.
Kod Svena Rustempašića, u njegovom informativnom serijalu tekstova na temu srpsko-hrvatske nagodbe o razgraničenju, objavljenim i na stranicama ovoga internet magazine, pod nazivom “Srpsko-hrvatski pakt protiv Republike Bosne i Hercegovine”, takođe nalazimo podatak da su se predsjednici Tuđman i Milošević susreli 47. puta, (u drugim izvorima nalazimo tvrdnje o 48. susreta), dogovarajući i razrađujući plan drobljenja bivše zajedničke države i komadanja Republike Bosne i Hercegovine. Prema Rustempašiću njihov prvi kontakt je zapravo ostvaren još 1987, kada je iz Beograda za Zagreb, po nalogu Službe državne bezbijednosti (SDB), putovao poznati revolucionar i od 1954. godine, nakon razlaza sa Titom, komunistički disident, (15)Milovan Đilas, sa zadatkom da kontaktira hrvatske opozicionare i sazna koja su njihova razmišljanja, nastojanja, pravac političkog djelovanja...
“U Zagrebu je 1987., na tajnom sastanku sa jednim od glavnih srpskih stratega, Milovanom Đilasom, upravo Tuđman dogovorio srpsko-hrvatsko uništenje Republike Bosne i Hercegovine, što 1991, postaje osnova sporazuma Tuđman-Milošević”, piše Rustempašić... Rustempašić srpsko-hrvatsku nagodbu smješta i u međunarodni kontekst, ukazujući na neke elemente međunarodnog okvira u kojemu se događa, kojim je uvjetovana i bez kojega, koliko razumijevamo Rustempašića, ne bi bila moguća.
Akribični Rustempašić precizno detektira sve ključne moment srpsko-hrvatske nagodbe, ali je povremeno sklon maštovitim, opsjenarskim, maglovito-mistifikacijskim zaključcima bliskim fantazmogoričnim teorijama zavjere, gdje se činjenice prevrću i prilagođavaju sopstvenom uvjerenju.
U stvaranju, održavanju pa i rasturanju Jugoslavije, strani faktor je nesumljivo bio prisutan sve vrijeme, pa se ponekada, moguće javlja i odlučujućim i više nego što u tome sudjeluju i odlučuju narodi Jugoslavije. Jednako vrijedi i za etnonacionalističke nagodbe kojima se bavimo u ovome radu. Iza Republike Hrvatske i hrvatskog nacionalizma nesumljivo su stajala i stoji, u najmanjem, Vatikan i Savezna Republika Njemačka, a iza Republike Srbije i srpskog nacionalizma je bila i jeste, ako niko drugi pravoslavna “majčica Rusija.
Ipak, nije strani faktor krivac za ratove u Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Te ratove nisu ničim izazvali Njemačka, Britanija, SAD, a ni Rusija. Najmanje pola godina prije priznanja Slovenije i Hrvatske sa strane Evropske unije, već su se bile složile sve unutarnje silnice i odlučujući, najprije srpskohrvatski faktori u odluci o istupanju iz Jugoslavije odnosno o kreiranju “ moderne savezne države ili ništa”, kako je to Milošević rekao tadašnjem predsjedniku Evropske komisije, Jacques Delorsu (Žak Delors), kada je ovaj u maja 1991, ponudio 5,5 milijardi dolara pomoći Jugoslaviji i hitno pridruživanje članstvu EU mimo uobičajene procedure, pod uslovom da se kriza riješi mirno, bez oružanih sukoba. Istom, prilikom Tuđman je izjavio da ni po cijenu ponuđenih milijardi nije spreman žrtvovati historijsku priliku za Hrvatsku, gdje su Hrvati ponovo, nakon “tisuću godina” u prilici da dobiju nezavisnu Hrvatsku državu... Sa druge strane, Bošnjaci, bosanski patrioti i Republika Bosna i Hercegovina su se devedesetih godina dvadesetog stoljeća, našli zatečeni i faktički bez stvarne potpore sa strane, da bi ipak postupno, požrtvovanjem naroda, stjeranog između etnonacionalističkog srpskog čekića i hrvatskog nakovnja, snagom argumenata istine, uspjeli izboriti podršku prije svega Sjedinjenih Američkih Država, a onda i Evropske unije i cijelog slobodoljubivog svijeta.
U principu, Rustempašić je u pravu: u politici nema ljubavi. Ima samo interes. Vatikan i Njemačka nisu iz ljubavi podržavali separaciju Hrvatske od Jugoslavije, niti je Rusija iz ljubavi podržavala Srbiju. Jednako tako nisu ni SAD pružili podršku Bošnjacima i Republici BiH iz ljubavi. Ne čine to ni danas, a neće ni sutra. Interes velikih sila u pružanju podrške manjim i malim, može biti predmet političkog dijaloga i neslaganja, ali jedno je tu uputno znati: u tom traganju uvjek je korisno krenuti od drevne latinske izreke: divide et imperia (podjeli pa vladaj, ili u prenesenom smislu, ostvaruju neki svoj interes). Koji je pak bio stvarni interes SAD da 1995, kada je rat bio na prekretnici, zahtjevaju prekid ofanzive Armije BiH i nakon toga u Dejtonu nametnu i održavaju ustavno stanje kakvo je i danas u BiH, i dalje ostaje upitno. Ipak, nezanemarujući međunarodni kontekst i realpolitički okvir, naše je mišljenje: srpsko-hrvatska nagodba, prije i iznad svega je “domaća kuhinja”.
Međunarodni okvir i odnos evropskih i svjetskih determinirajućih sila je svakako činitelj kojega protagonisti nagodbe itekako uzimaju u obzir i bez kojega sve to skupa, na kraju krajeva, ne bi bilo ni moguće, na način kojemu historijski svjedočimo, ali pokretačke silnice nisu uvezene sa strane. One su (16)domaće. Da su one domaće, posredno se da zaključiti već i po tome što vrlo odgovorni ljudi na pozicijama moći političkog ili vojnog odlučivanja i u Srbiji i u Hrvatskoj, i tada, a i danas, kao penzioneri, unisono, kao da su se dogovarali oko toga, zagovaraju tezu o međunarodnoj intrizi i ključnoj ulozi stranog faktora u izazivanju ratova u Jugoslaviji. Prema našem mišljenju, tu se ponajprije radi o “Pilatovskom pranju ruku” tj. o pokušajima umanjenja sopstvene odgovornosti za tragičan razvoj događaja.
Prednja digresija u našem kratkom informativnom pregledu srpsko-hrvatske etno-nacionalističke nagodbe na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, bila je potrebna iz dva razloga. Prvo, Bošnjaci se moraju oslobađati nezdrave i neozbiljne povremene sklonosti pozicioniranja sebe i svojih političkih (ne)prilika u teorije kojekakvih svjetskih, vatikanskih, plutokratskih, kriptokratskih i ko zna kakvih sve ne zavjera; novac je moć, a mulj predrasuda, ksenofobije, stereotipske duhovnosti i slični nanosi prizemne svijesti, prodiru i u politiku, ali moderan svijet definitivno ne funkcionira na načelu globalne urote. Drugo, prednja digresija je bila potrebna, budući je kod Bošnjaka, odnosno, preciznije govoreći kod dijela bošnjačke inteligencije i manje više svih probosanskih politički organiziranih subjekata, prisutan nekritički, idolopoklonički odnos spram naših prijatelja, SAD, EU, pa i Turske. Prijateljska podrška je dobrodošla, ali u politici sve ima svoju cijenu, pa i prijateljstva. Države su najprije prijatelji same sebi. SAD jesu svjetski svjetionik slobode i ukupnog progresa čovječanstva, ali i to je država. Nema nikakvog osnova da Bošnjaci vjeruju kako su im SAD veći prijatelji, nego su to Srbiji ili Hrvatskoj, odnosno Srbima i Hrvatima. Privid da jesu, rezultat je sučeljavanja interesa velikih sila u regionu (SAD/Rusija) i pravične borbe Bošnjaka, na temelju čega su SAD formulirale svoju politiku u regionu.
Vraćajući se predmetu izlaganja u ovome dijelu, nastavljamo sa pokušajem bacanja nešto više svjetla na srpsko-hrvatski dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine. Osim neposrednih susreta dvojice Predsjednika, odnosno kontaktiranja preko posrednika, ostvareni su i brojni susreti na nižem nivou. U obje države bile su formirane i specijalne komisije, sa zadatkom da do u detalje razviju ideju, sačine mape podjele i rješavaju brojna ostala pitanja koja se otvaraju provođenjem dogovora. I ovo je već danas nepobitna historijska činjenica potvrđena i sa strane nekih od ključnih ličnosti tih komisija, npr. intervju profesora Dušana Bilandžića listu “Nacional” od 25.10.1996, i javni istupi nakon toga, gdje navodi, najprije oprezno u intervjuu “Nacionalu”, a onda otvoreno i bez zadrške, da je izričiti zadatak tih ekspertnih timova bio razgraničenje Srba i Hrvata, sa polaznom varijacijom hrvatskog tima, prema Bilandžiću, poštivanje AVNOJ-evskih granica ili podjela na osnovama Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939, o formiranju Banovine Hrvatske, dakle na račun BiH i Bošnjaka.
Interesantno je da Bilandžić, kao svjedok odbrane na suđenju Tihomiru Blaškiću, 1998, poriče dogovor dvojice predsjednika, ali tvrdnje iz intervjua datom Nacionalu 1966, ponavlja i to u izričitoj formi, u naprijed pomenutom dokumentarnom filmu srbijanske državne televizije, “Dogovoreni rat” iz 2011. godine. Smilja Avramov, članica srpskog ekspertnog tima, u tome dokumentarnom filmu, izjavljuje isto, tj. kako se hrvatski tim držao AVNOJ-a, “kao da svet počinje od AVNOJ-a..., a u jednom trenutku Bilandžić je rekao da bi i razgraničenje prema linijama Banovine Hrvatske bilo za njih prihvatljivo”; tako da se ovdje osnovano može isključiti sumnja u autentičnost Bilandžićevih tvrdnji.
Srpski ekipu eksperata su dvojica savjetnika predsjednika Miloševića, koautori čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), iz 1986, Kosta Mihailović i Vladan Kutlešić, te dvoje profesora Beogradskog univerziteta, pomenuta Smilja Avramov i Ratko Marković. Hrvatski tim su sačinjavali također dvojica savjetnika predsjednika Tuđmana, gore pomenuti Dušan Bilandžić i Josip Šentija, plus dva profesora Zagrebačkog sveučilišta, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol. Održana su tri sastanka ovih ekspertnih timova i to 10.04. 1991, u Tikvešu, 13.04.1991, na Dedinju u Beogradu i 20.04.1991, u Zagrebu. Već nakon prvog sastanka, shvatajući da je riječ o nagodbi na račun BiH i bosanskih muslimana, Josip Šentija podnosi ostavku. Nakon trećeg sastanka, obustavljen je rad komisija na inicijativu hrvatske strane. Oba predsjednika su jasno imali povratne informacije o radu komisija. Već nakon drugog sastanka postalo im je jasno da preko komisija, ne mogu riješiti ključna pitanja razgraničenja, pa se između drugog i trećeg sastanka komisija, 15.04.1991, dvojica predsjednika sastaju u Tikvešu.
Tada neposredno, u četiri oka, dogovaraju ono što nisu smjeli prepustiti stručnjacima: koridor za Srbe u Posavini, transfer stanovništva i mogućnost stvaranja male tampon “zemljice Bosne” za muslimane. Prema izjavi Bilandžića u pomenutom dokumentarcu „Dogovoreni rat“, kada je on na trećem sastanku upitao, „pa kako to misle“, (srpski članovi komisije, op.a.), „spojiti Banjalučku regiju, gdje je većina Srba, sa istokom“ BiH, gdje prevlađuju Muslimani i dalje sa Srbijom, Kosta Mihajlović mu je odgovorio da to nije problem, jer su se dva predsjednika već dogovorila oko Posavskog koridora. Iz ovoga se posredno da zaključiti da su na sastanku u Tikvešu, dva dana prije posljednjeg sastanka ekspertnih timova, dvojica predsjednika uistinu dogovorila Posavski koridor, nakon čega će kasnije, kada se svi potrebni pripremni elementi slože, uslijediti operetski sukob u Posavini i hrvatsko povlačenje iz koridora.
Uostalom, sam pokojni Tuđman, ovdje je svoj najteži tužitelj. Florence Hartmann (Florens Hartman), u knjizi „Milošević-dijagonala luđaka“, vezano uz dogovor dvojice Predsjednika o diobi BiH, pozivajući se na Novi list, Rijeka, od 16. augusta 1997, prenosi jednu izjavu predsjednika Tuđmana iz decembra 1991, gdje kaže: „U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio "zemljice Bosne" gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“.
Dalje, predsjednik Tuđman je zahtjevao snimanje svih njegovih sastanaka. Stenogrami Predsjedničkog ureda, koje je Hrvatska, na zahtjev Haškog Tribunala morala uputiti sudu, danas su i vjerovatno najjači dokaz protiv prvog predsjednika nezavisne Hrvatske, koji bi ga, sasvim sigurno, da ga smrt nije spasila, stajali doživotnog zatvora zbog izvršene agresije na BiH, suverenu državu, članicu Ujedinjenih nacija. Ti su stenogrami dostupni javnosti, jer su u izdanju sarajevskog magazina „Dani“ i splitskog lista „Feral Tribune“ objavljeni 2005. godine, u dvije knjige pod nazivom „Stenogrami o podjeli Bosne“, tako da nema apsolutno nikave sumnje o direktnoj umiješanosti Republike Hrvatske u izazivanju i vođenju rata u BiH.
Još je jedan moment ovdje važno napomenuti da bi se dobila potpunija slika o dogovoru dvojice predsjednika.
Proces dogovaranja srpskog i hrvatskog ekstremnog nacionalizma, ovdje personificiran srpskim i hrvatskim predsjednikom, imao je sve značajke mafijaško-gangovske kolaboracije, gdje se postiže dogovor, u osnovi se i poštuje, ali na terenu se nastoji ishoditi što povoljnija situacija, do novog dogovora, cjenkanja i prilagođavanja situaciji na terenu..., i tako dalje, do konačnog raspleta. Tako prema nekim relevantnim svjedočenjima Tuđman nije bio zadovoljan ponašanjem Miloševića u vezi razvoja situacije sa srpskom pobunom u Hrvatskoj, a Milošević je “bjesnio” zbog hrvatske vojne akcije “Bljesak”.
Međutim, jednako tako je činjenica, da je Tuđman pred (17)svjedocima izjavljivao kako vjeruje Miloševiću, kao što je i činjenica da Milošević nije makao malim prstom, e da bi priskočio u pomoć Kninskim Srbima za vrijeme hrvatske ofanzive 1995. Ipak, tek će buduća istraživanja dati konačan odgovor na pitanje istinskih motiva koji su opredjelili Miloševića i njegov štab velikosrpskih planera da ponude saradnju Tuđmanu u podjeli Bosne. Posebno se čeka odgovor (ako ikada tako nešto bude otkriveno), na pitanje u kojoj je mjeri, blefiranju skloni Milošević, iskreno inicirao dogovor, a u kojoj je moguće to bio samo manevar, radi čišćenja terena od remetilačkih Bošnjaka, do zauzimanja “čistih” pozicija za konačan srpsko-hrvatski obračun i pomjeranje sa banovinskih granica i rijeka Bosne i Neretve, na snivane granice radikalnog srpskog etnonacionalizma, Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Vezano uz prednju konstataciju, za historijsku nauku ostaje da odgovori i na pitanje, u kojoj je mjeri Milošević iskreno i ozbiljno pristupio sredinom 1991, pregovorima sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem, o nekoj novoj Jugoslaviji, u kojoj bi bio zadovoljen kako interes bosanskih Muslimana tako i srpski interes. To je vrijeme kada su sve opcije otvorene: država Jugoslavija faktički ne postoji, jer su već istupile Slovenija i Hrvatska; i jasno, to je vrijeme nakon Karađorđeva i Tikveša i dogovora koji je Milošević i srpski etnonacionalizam postigao sa Tuđmanom i hrvatskim etnonacionalistima. Kao što je poznato ti su pregovori prekinuti, ne sa strane Miloševića, nego sa strane predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića. Međutim, kakav god konačan odgovor na to pitanje bio, ako ga ikada bude, ostaje historijska činjenica paktiranja srpskog i hrvatskog etnonacionalizma protiv Bošnjaka i Republike Bosne i Hercegovine.
Što se hrvatskog predsjednika Tuđmana tiče tu su uglavnom sve “nepoznate” iz te hrvatsko-srpske etnonacionalističke jednadžbe već otkrivene; na osnovu onoga što je već poznato javnosti, može se osnovano zaključiti kako je on iskreno vjerovao da su tzv. banovinske granice istinski historijski interes Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, jer, vjerovao je Tuđman, samo se tako Hrvatska definitivno rješava tereta od dva miliona Bošnjaka i isto toliko Srba u svojim granicama i konačno rješava ključno regionalno pitanje, uzrok političke nestabilnosti u region od 1918, a to je “pravično” srpsko-hrvatsko etničko razgraničenje.
Slijedom prednjeg, danas se može argumentirano tvrditi kako je historijska činjenica da su predsjednici Milošević i Tuđman, a to onda znači vladajuće politike dviju država, Srbije i Hrvatske, dogovorom proizvele sukob u BiH tj. izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Agresija na BiH je provedena preko njihovih etničkih političkih agenata u BiH, a zatim ubacivanjem paravojnih formacija, i u hrvatskom slučaju, čak neposrednom vojnom intervencijom vojske Republike Hrvatske na teritoriji BiH, za šta također postoji obilje dokaza. Rat u BiH zapravo je i mogao biti produciran jedino na taj način, Naime, etnički balans u BiH je bio po sebi garancija izbalansiranih odnosa između konstitutivnih naroda, a sa druge strane, Ustavom Republike BiH i pratećom legislativom, bila su zajamčena prava građana, naroda i narodnosti. Samo gaženjem ustava, okretanjem leđa ustavnopravnoj legislativi, uz potporu sa strane i mogao se proizvesti sukob u BiH, a tako se i desilo.
Mapa HZHB, stanje 18.11.1991. Mapa SAO u BiH, stanje 21.11.1991
U BiH, na terenu podjele, dvojica Predsjednika su našli u etničkim sunarodnicima organiziranim u Srpskoj demokratskoj Stranci (SDS) i Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i njihovom političkom vođstvu, idealne instrumente za provedbu Plana diobe. Bez njihove podrške, Plan je bio neprovodljiv. U ovoj činjenici sažima se sva dubina izdaje koje su te dvije političke stranke napravile prema sopstvenoj državi BiH, a za račun uvezenih velikosrpskih odnosno velikohrvatskih državnih planova. SDSBiH u oktobru 1991, povlači svoje poslanike iz Skupštine BiH i 24.10.1991 formiraju separatnu Skupštinu srpskog naroda u BiH, da bi već slijedećeg mjeseca, 21.11.1991, ta Skupština samoproglasila autonomiju u tzv. Srpskim autonomnim oblastima u BiH (SAOBiH).
Jednako postupa i HDZBiH, i to šest dana prije, 18.11.1991, kada uz izgovor da je BiH napustila neutralnu poziciju dozvoljavajući da se sa njene teritorije napada Republika Hrvatska, na koji je način “napadnuta i ugrožena opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda”, samoproglašavaju tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna (HZHB). Egzaltirani predsjednik Mate Boban piše predsjedniku Republike Hrvatske:
”Poštovani gospodine predsjedniče, ova odluka je povijesni izraz političke volje i povijesnih težnji hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji u Vama osobno vidi oživotvorenje te svoje političke volje i istinskih težnji”.
Perfidnost i zločinačka nakana srpsko-hrvatskog dogovora razgraničenja i sudbina namijenjena Bošnjacima, vidljiva je već iz mapa tih samoproglašenih tvorevina. Radi potpunije slike onoga što su dva etnonacionalizma bili namjenili bosanskim muslimanima odnosno Bošnjacima, uz ovaj tekst prilažemo i etničku mapu Bosne i Hercegovine, stanje 1991. godina. Već pri prvom pogledu na tu mapu, koju ovdje donosimo sa ucrtanim unutarnjim entitetskim linijama, onako kako su koncipirane u Dejtonu 1995), dakle, već pri prvom pogledu na tu mapu, iole razumnom posmatraču je jasno kako se ta „tigrova koža” (termin rahmetli predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića), ne može cijepati bilo kakvim separatnim dogovorima dvojice na račun trećeg, te da je takva ideja provodljiva jedino nasiljem.
Međutim, aroganciji i ignorancija nosilaca srpske i hrvatske nacionalne politike razgraničenja, a posebno glavnih političkih operativaca te svijesti i politike, predsjednika Tuđmana i Miloševića, taj humani aspekt nije predstavljao prepreku da se krene sa projektom realiziranja dogovora na terenu. Procjena je bila da je nastupilo historijsko vrijeme za definitivno rješenje srpsko-hrvatskog nacionalnog pitanja, da šire geopolitičke okolnosti i tendencije čine sasma realnim mogućnost takvog raspleta jugoslavenske krize te da bh. muslimani nisu u stanju to spriječiti i zaustaviti takav tok.
(10) Sukob u Hrvatskoj je imao specifičan tok. Počeo je kao pobuna Srba u Hrvatskoj, koje je na taj put gurnuo Beograd, odnosno politika Slobodana Miloševića, da bi se transformirao u dozirani sukob sa elementima konspiracije, a sve u sklopu šire strategije i navodnih viših nacionalnih interesa. Istina o stvarnoj prirodi tog nikada objavljenog rata, će se tek otkrivati i to je pred istraživačima i historijskom naukom. Politika Slobodana Miloševića imala je više paralelnih tokova. Cilj je uvjek bio isti, njegov ostanak na vlasti i srpska dominacija u novoj Jugoslaviji, a kada je postalo jasno da Jugoslavija nestaje, onda proširena Srbija i on na vlasti i u povjesti kao najveći Srbin; taktika se međutim prilagođavala situaciji. Iz svega poznatog, nema sumnje kako je BiH imala ključno mjesto u njegovim planovima. Mišljenja smo kako je, u najmanjem nakon neposrednog dogovora sa Franjom Tuđmanom oko podjele BiH, legitimno sukob u Hrvatskoj posmatrati kao taktičku operaciju u funkciji podizanja tenzija u BiH i pripremi terena za konačno rješenje u Bosni i Hercegovini.
11) Florence Hartmann u knjizi “Milošević- dijagonala luđaka”(izdanje Adamič, Rijeka i Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002), citira Stjepana Mesića iz razgovora koji je sa njim obavila u pripremi knjige; pri jednom susretu sa Borisavom Jovićem, na Mesićevu konstataciju kako ne razumje srpsko vođstvo koje ide na sukob u Hrvatskoj, a jasno je da sukobom ništa ne mogu riješiti jer su Hrvati brojčano nadmoćniji, Jović mu je odgovorio: ”Srbi u Hrvatskoj nas ne zanimaju. Radite od njih šta hoćete. To su vaši građani. Hrvatska teritorija takođe nas ne interesuje, jer nema nikakve logike da se širimo na račun hrvatske zone. Ono što mi hoćemo , to je 66% Bosne i Hercegovine”.
(12) Interesantno je svjedočenje Stjepana Mesića, jednog od najbližih Tuđmanovih saradnika, a poslije njegov žestoki oponent. Mesić smatra da je Tuđman nasjeo na Miloševićev trik i pristao na podjelu BiH, (za koju inače do tada, prema Mesiću, nije bio), na koji je način delegitimirao poziciju Hrvatske kao žrtve velikosrpske agresije. Ovo je unekoliko u opreci sa izjavama nekih drugih svjedoka, npr,. Dušana Bilandžića koji tvrdi da mu je Tuđman još 1963.g. govorio afirmativno i sa odobravanjem o Sporazumu Cvetković-Maček iz 1939.g., a da je isto ponovio u razgovoru sa njim i 1968.g. Mesića smatramo “evropskim licem” u hrvatskoj politici. Ipak, njegovo svjedočenje prema našem mišljenju, treba posmatrati kao pokušaj traženja časne odstupnice za sopstveni angažman u mutnim vodama Tuđmanove politike spram BiH. Konačno Mesić je bio taj koji je po Tuđmanovom nalogu putovao u Hercegovinu radi smjene tadašnjeg legitimnog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH, Stjepana Kljujića i oktroiranje Mate Bobana, Tuđmanovog čovjeka na zadatku razvaljivanja BiH. Prema našem mišljenju isto vrijedi i za svjedočenje Dušana Bilandžića koji je, da li na valu nacionalne euforijom tih godina, da li zbog toga što mu je godilo sujeti, tek i on je, po Tuđmanovom nalogu, dozvolio sebi angažman na poslu “crtanja” linija srpsko-hrvatskog razgraničenja na račun BiH, da bi poslije ipak odstupio, pravilno uočavajući zločinačku prirodu cijelog pothvata.
(13) Intervju dat novinama “Vesti”, listu srpske dijaspore u Njemačkoj, a koji je prenio i hrvatski “Nacional”. Boljkovac je negirao taj intervju, ali je u TV emisiji Osječke televizije, marta 2011, pod nazivom “Karte na stol”, izričito izjavio da je podjela BiH bila jedan od razloga zašto ga je predsjednik Tuđman smjenio sa funkcije ministra unutarnjih poslova.
(14) Hrvoje Šarinić, “Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem”,Europapress holding, Zagreb, 1999.g.
(15) Milovan Đilas, 04.06.1911-20.04.1995, crnogorski komunista nacionalno opredjeljen kao Srbin, revolucionar, jedan od najbližih saradnika J.B.Tita, evoluirao je u svojim političkim stajalištima, od tvrdog staljiniste, preko žestokog antistaljiniste, što je bila i Titova linija, da bi onda, početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, “skrenuo”, nakon čega ga isključuju iz KPJ, a on postupno gravitira ka građanskom liberalizmu, dok konačno nije potpuno napustio komunističku ideju. Đilas se još 1968.g. prvi put sastao u Londonu sa predstavnicima emigrantske grupe “Oslobođenje”, koja se inače zalagala za očuvanje Jugoslavije i nakon rušenja komunizma, a 1987.godine, sastaje sa članovima te grupe ponovo, opet u Londonu. Sastanak je organizirao njegov sin Aleksa koji je još od 1974.godine živio u Londonu.
O ovome potonjem sastanku piše poznati srpski emigrantski opozicionar Desimir Tešić knjizi “Ko je Milovan Đilas-Disidenstvo 1953-1954”, Otkrovenje, Beograd 2003.g. Nije jasno koja je bila svrha ovih sastanaka, posebno ovoga 1987.godine, za kojega Tošić tvrdi da nije znala ni SDB, izuzev što je ilustrativno u svjetlu Rustempašićevog nalaza o Đilasovom putovanju u Zagreb iste te 1987, i to po nalogu SDB, i “kao jedan od glavnih srpskih stratega” (diobe BiH, op.a.), kako piše Rustempašić, a radi ispipavanja raspoloženja hrvatskih disidenata. Kako god bilo, nedvojbeno je da je Đilas, takoreći od samog početka kritizirao Miloševića, što je zabilježila i jugoslavenska štampa tih godina.
(16) Taj i takav tok i interakcija domaćeg i međunarodnog elementa, može se pratiti od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918, gdje su sile pobjednice u I svjetskom ratu, Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija podržavali kreiranje zajedničke države Južnih Slavena kao brane eventualnom ponovnom jačanju i širenju njemačkog imperijalizma na jugoistok, sa jedne strane, a sa druge strane kao brana ili sanitarni koridor spram širenja boljševizma iz Rusije. Sporazuma Cvetković-Maček hrvatski nacionalizam je uspio ishoditi pod auspicijom Italije i Njemačke. NDH je jedino bila moguća u uvjetima napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. Nedić za svoj plana “Sve Srbija”, vidjeli smo, traži podršku Adolfa Hitlera; posljednja, ali ne i zadnja tačka ovog i ovakvog toka je bio Mirovni sporazum iz Dejtona i etnonacionalistički kompromis pod pokroviteljstvom, a moglo bi se kazati i diktatom SDA.
(17) Warren Zimmerman je u magazinu „Foreign policy““, br. 2, mart/april 1995 , objavio „Zapis o slomu Jugoslavije“ pod naslovom „Posljednji ambasador“. Tu, između ostalog, kaže. „Ni Milošević ni Tuđman nisu se nimalo trudili od mene sakriti svoje namjere prema Bosni. Kao mjesto na kojemu su Srbi, Hrvati i Muslimani vjekovima manje više zajednički živjeli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu etničkih hegemonista. .. Tuđman je izlio bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Muslimana: „Oni su opasni fundamentalisti“, optuživao je, „i Bosnu koriste kao poligon za širenje svoje ideologije u čitavoj Evropi, pa čak i u Sjedinjenim Državama. Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala stvarno kao država. Ona treba da bude podjeljena između Srbije i Hrvatske."
Ovaj ispad me je ostavio bez daha... S izvjesnom žestinom sam upitao: Gospodine Predsjedniče, kako možete da očekujete od Zapada da vam pomogne da povratite dijelove Hrvatske koje su zauzeli Srbi, kada sami iznosite neprikrivene i neosnovane pretenzije prema susjednoj republici?' Odgovora nije bilo. Dodao sam: i kako možete očekivati od Miloševića da će poštovati dogovor sa Vama o podjeli Bosne, kada on pokušava da anektira dijelove Hrvatske?' Na moje zaprepašćenje, Tuđman je odgovorio: 'Zato što mogu vjerovati Miloševiću.'
22.01.2012.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 22.01.2012. - Last modified: 23.01.2012.
