BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
SRPSKO-HRVATSKI PAKT PROTIV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE – ZLOČIN SA PREDUMIŠLJAJEM (4. dio)
Bosnia’s Road to Hell is full of premeditated intentions
Autor: Sven Rustempašić, dipl. ing.
Sarajevo, 7.1.2012. - Neko će reći: Ako je Vatikan podržao uništenje i podjelu Republike Bosne i Hercegovine, zašto je tu državu uopće priznao? A zašto je ne bi priznao? Licemjerje, cinizam, drskost, zločin… nemaju ograničenja; ne nasjedati na podvale, nego sagledati činjenice i donijeti ispravne zaključke. Treba odgovoriti na pitanje: Zašto priznanje?
VAS DUNJALUK, PAPIN CIGANLUK
1. Vatikan je priznao Republiku Bosnu i Hercegovinu da ispoštuje i zaštiti Internacionalno pravo jer time štiti vlastiti pravni sistem kojega je stvorio da vlada Zapadom sa pozicije vrhovnih Teokrata, zajedno sa Aristokratima, Plutokratima, Kriptokratima – četiri stupa vladajuće Oligarhije. Niti mnogi eksperti u domenu Internacionalnog prava, a kamoli ostali, ne znaju da to pravo uključuje slijedeće Bule (dekrete, testamente) kojima je Papa svojim proglasio cijelu Planetu, sve Ljude i sve njihove Duše:
a. Unam Sanctam (Jedino spasenje), 1302. godine – Papin trust; jedino spasenje je kroz Katoličku crkvu.
b. Romanus Pontifex (Rimski Pontif, Papa), 1455. godine – Prvi testament Vlasništva i Ostavštine: Papa posjeduje cijelu Planetu. Prva kruna u Papinoj tijari.
c. Æterni regis (Vječna kruna/vlast), 1481. godine – Drugi testament Vlasništva i Ostavštine: Papa posjeduje cijelo čovječanstvo, sve ljude kao svoje vječne robove. Druga kruna u Papinoj tijari.
d. Convocation (Skupština), 1537. godine - Treći testament Vlasništva i Ostavštine: Papa posjeduje sve ljudske duše. Treća kruna u Papinoj tijari.
Ovim Bulama je Papa „uvakufio“ da je čitav svijet, vascijeli dunjaluk, njegov ciganluk; a Zapad je svoje zakone tomu podredio. Rimu niti na pamet ne pada da šteti svoj sistem, svoje carstvo.
2. Vatikan nije mogao priznati samo svoje klijente, rimokatoličke republike Sloveniju i Hrvatsku, a ne i republike BiH i Makedoniju, jer bi mu to štetilo u pravnom i propagandnom domenu. Nije mogao odbaciti zaključke i preporuke Badinterove komisije Evropske zajednice (svoje tvorevine), koja, ispravno tumačeći Ustav SFRJ i ustave pojedinih republika, jednaka prava na samostalnost nakon već obavljenog raspada federacije, priznaje svakoj od republika. Zašto bi Vatikan grubo kršio ustavno i Internacionalno pravo - derogirao svoj sistem kojim vlada Zapadom, a uvelike i Svijetom?
3. Vatikan je priznao Republiku Bosnu i Hercegovinu i radi podrške svom klijentu, Republici Hrvatskoj, jer je to priznanje bilo najvažniji hrvatski strateški interes (notorna istina o kojoj Zagreb šuti ili laže). Badinterova komisija je konstatirala u novembru 1991., da se SFRJ raspala i stoga pravni odnos između republika više ne postoji; da su pojedine republike nadalje samostalne države i mogu proglasiti novo pravno stanje svoga državnog suvereniteta. To je i učinjeno, a Internacionalna zajednica je priznala RBiH, čime je odbačen svaki „claim“ (na engleskom, „pravno posezanje za nečim“) velikosrba na BiH ili njen dio. Tu pravnu temu razumiju vrhunski znalci Internacionalnog prava, ali je mogu donekle dokučiti i tzv. obični ljudi, pa je priznanje RBiH dalo volju njenim braniteljima. Republici Hrvatskoj i Hrvatima u BiH je to dalo pravni temelj, dokaz i garanciju da je svaka opcija saveza republika Srbije, Crne gore i BiH, definitivno sahranjena, što je njima i njihovim pokroviteljima bio najvažniji strateški interes.
Eto, to su neki od argumenata koji pokazuju i dokazuju da su Vatikan i Njemačka, a time Zapad, imali veliki interes da Republika Bosna i Hercegovina proglasi svoju samostalnost i bude svjetski priznata.
Kada je država postala punopravna članica UN, 22.5.1992., stekla je pravo na svaku zaštitu svog integriteta i suvereniteta, kao i sigurnosti svojih građana i imovine, koju joj Internacionalna zajednica treba pružiti. Ali od svega toga se u korist RBiH nije primjenilo ništa osim ekonomskih sankcija protiv SRJ – koje su ustvari najviše služile Zapadu za kontrolu Miloševićevog režima – te nekoliko Rezolucija Savjeta sigurnosti UN i presuda Internacionalnog suda pravde (Svjetskog suda) koje Internacionalna zajednica nikada nije izvršila. Jedina rezolucija Savjeta sigurnosti UN koju je Zapad primjenjivao, bila je zločinački usmjerena protiv Republike Bosne i Hercegovine – Rezolucija 713 o embargu na oružje, municiju, gorivo i ostale materijale potrebne za obranu države! Očigledno, embargo je Zapad nametnuo da pomogne 'Srpsko-hrvatski pakt'.
Za pokušaj ukidanja embarga se može najkraće navesti slijedeće: RBiH je tužila SRJ za agresiju, ratne zločine i genocid, na Svjetskom sudu; njen advokat prof. dr. Francis Boyle dobiva prvu presudu u korist RBiH u martu/aprilu 1993. i odmah traži da Internacionalna zajednica odmah naredi i pomogne prekid agresije i ukine embargo! Ali, ona se na to oglušila, iako su Sjedinjene države još u ljeto 1992. objelodanile inicijativu na kojoj je Bill Clinton dobio izbore u domenu vanjske politike, nazvanu 'lift and strike', koja podrazumijeva podizanje embarga i zračni udar UN/NATO snaga na velikosrpske agresorske postrojbe. Boyle je dobio odgovor da za skidanje embarga mora prvo tužiti jednu od stalnih članica Savjeta sigurnosti UN. Nakon pobjede na drugom ročištu pred Svjetskim sudom, u septembru 1993., Boyle je zaprijetio da će tužiti Ujedinjeno kraljevstvo, stalnog člana Savjeta sigurnost UN, na što su Britanci ucijenili legalne vlasti RBiH da će u tom slučaju odmah obustaviti svaku dostavu hrane i lijekova (koje terorizirano stanovništvo na jedvite jade prima konvojima UNHCR-a, organizacije pod komandom britanskih oficira u kostimima humanitaraca). Prekid UNHCR-ove dostave i ono malo hrane i lijekova - od kojih su srpsko-hrvatski saveznici ionako najveći dio pljačkali - u hladnoj bi bosanskoj jeseni za svega desetak dana prouzrokovao jezive gubitke ljudskih života i trajna oštećenja zdravlja odanih građana RBiH, već uvelike terorom srozanih na rub životne energije i egzistencije. Toj ucjeni Zapada, RBiH se nije mogla oduprijeti, kao niti odmazdi koju su Britanci zatim obavili ultimatumom da Predsjedništvo RBiH ukine akreditaciju svome advokatu Francisu Boyleu.
Boyle je 1995. napisao, citat: „Ako pročitate historiju donošenja Rezolucije 713 u Savjetu sigurnosti UN, vidite da sugestija o nametanju embarga na oružje nije beogradska, nego Sjedinjenih država, Britanije, Francuske i Rusije, sa ciljem da Miloševiću olakša kontrolu i dominaciju na Balkanu.“ – kraj citata.
U drugom segmentu, Boyle piše, citat: „Prije svega, embargo na oružje nije nametnut Bosni. Rezolucija 713 o embargu na oružje, nametnuta je bivšoj Jugoslaviji. Ne postoji rezolucija Savjeta sigurnosti koja kaže da je nezavisna Bosna, pod embargom na oružje. Tu situaciju su stvorili Britanci, Francuzi i Amerikanci, odlukom da spriječe bosansku Vladu – Vladu koja ne predstavlja samo Muslimane, nego i Srbe, Hrvate, Židove i ostale – da se odbrani od genocidnog napada Srba predvođenih Miloševićem, Karadžićem i Mladićem. Bila je to svjesna odluka. Bili su to Britanska mornarica, Francuska mornarica i Američka mornarica u Jadranskom moru i njihovo zrakoplovstvo koji jasno daju na znanje da nikakvo oružje ne može ići u Bosnu. Nije njih bilo briga niti za koju rezoluciju – rezolucija sa time nije imala veze.“ - kraj citata.
Šta drugo zaključiti nego da taj embargo nije pravno niti postojao nego je bio svojevoljna izmišljotina Zapada, nametnuta mornaricom, vazduhoplovstvom i kopnenim trupama NATO Saveza, isključivo protiv Republike Bosne i Hercegovine - da Zapadu i Rusiji, kao i njihovom „proxy“ klijentu, 'Srpsko-hrvatskom paktu', posluži na više podmuklih, jezivo kriminalnih načina, tj. prevashodno da: 1. Agresorskim državama i surogatima olakša masovno ubijanje i teroriziranje građana i branitelja RBiH; 2. Posluži kao mehanizam ucjene nad RBiH tako što je ono malo oružja i municije što je Armija RBiH dobivala izvana, propuštano jedino pod uvjetom da predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, potpiše svaki (po državu porazni) dokument koji mu se podastre na cinično nazvanim „mirovnim konferencijama“ po bjelosvjetskim diplomatskim kuplerajima (London, Ženeva, Beč, New York, Washington, Dejton); 3. Omogući isključivo Aliji Izetbegoviću da usmjerava to propušteno - prijeko potrebno, bolno deficitarno - oružje, municiju i novac, te tako postane neprikosnoveni gospodar koji oko sebe uspostavlja grupu oportunista, demagoga i ratnih/poratnih profitera, da dokrajče ostatke države i opljačkaju ostatke privatne/državne imovine koje agresori nisu dokrajčili i opljačkali. Bolno je očigledno da za ovo treće, krivicu ne snosi inozemni faktor (Napomena: I inače je neke od instrumenata i inicijativa Internacionalne zajednice korisnih za obranu RBiH, sabotirao njen predsjednik Predsjedništva, Alija Izetbegović - naročito odbacivanjem pravnog metoda zaštite države i građana u svjetskim institucijama, a prihvaćanjem agresorima povoljnog metoda dogovora. Faktor njegove kolaboracije sa 'Srpsko-hrvatskim paktom' nije ovaj puta u fokusu, ali ga ne treba izgubiti iz vida).
Agresorske države, SRJ i RH, nisu samo ratovale protiv RBiH, nego i protiv Internacionalnog pravnog poretka. Usprkos tomu, Republika Hrvatska niti jednim aktom Internacionalne zajednice nije čak niti upozorena da ne vrši agresiju, a kamo li da je u tome spriječena do marta 1994., kada je u diplomatskom i pravnom domenu ustvari za taj zločin nagrađena Washingtonskim ugovorom od 18.3.1994. (ne potpuno, ali nemjerljivo više nego što je to ikada trebalo da se desi). Republika Hrvatska je od samog početka bila jasno označena, proglašena i javno podržana kao klijent Vatikana i Njemačke, ali te njene mentorske države nisu čak niti upozorile vlast u Zagrebu da ne smije kršiti Internacionalno pravo, a kamoli da su barem zaprijetile prekidom diplomatskih odnosa. Ustvari je hrvatski zločin protiv susjedne države, RBiH, potpuno bestidno podržan i nagrađen od strane Vatikana i Njemačke, tj. Zapada! Pravnici u službi Vatikana i Njemačke su svjesni činjenice da su ugovori u Washingtonu i Dejtonu totalno ilegalni, da je njihovo nametanje težak prekršaj Internacionalnog prava, ali u potpunosti podržavaju i nameću te ugovore, a time i genocidni, okupatorski dejtonski sistem kojega su oni uspostavili u Bosni i Hercegovini. Ne mogu se pravdati bestidnom konstatacijom „vaši lideri su to potpisali“, jer znaju da je sve što je potpisano pod prisilom, po Bečkoj konvenciji potpuno ništavno (null and void). Da li je silovana žena kriva što je „pristala“ da je siluju?!
Mnogo je primjera bestidnih laži, podvala i zločina Internacionalne zajednice protiv Republike Bosne i Hercegovine. Npr., Savjet Evropske zajednice (Council of European Community) iz 1991., a sada Evropske unije (European Union) – čiji su glavni tvorci Vatikan i Njemačka - je nametanjem i priznavanjem uspostave Federacije BiH i Republike srpske, na štetu Republike Bosne i Hercegovine brutalno kriminalno prekršio garanciju iz svoje Deklaracije o 'Pravilima priznavanja novih država u Istočnoj Evropi i u Sovjetskom savezu' od 16.12.1991. (Declaration on the 'Guidelines on the Recognition of New States in Eastern Europe and in the Soviet Union' - 16 December 1991), koja kaže da „Zajednica i njene države-članice neće priznati entitete nastale agresijom“ (citat: „Community and its Member States will not recognize entities which are the result of aggression“). Ali, okanimo se naivnosti; svi ti zločini i ugovori koji su te zločine nagradili, od samog začetka zločinačkog poduhvata su njihovi krajnji ciljevi. Sve su to zločini sa predumišljajem.
Kraj četvrtog dijela.
20.01.2012.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 20.01.2012. - Last modified: 22.01.2012.
