BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
SRPSKO-HRVATSKI PAKT PROTIV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE – ZLOČIN SA PREDUMIŠLJAJEM (3. dio)
Bosnia’s Road to Hell is full of premeditated intentions
Autor: Sven Rustempašić, dipl. ing. predomišljanje
Sarajevo, 31.12.2011. Režiseri dokumentarnih filmova često invaziju jedne države na drugu, prikažu geografskom kartom po kojoj se sa napadačevih teritorija munjevito pružaju obojene strijele i duboko zarivaju u napadnutu zemlju. Za Republiku Bosnu i Hercegovinu je sve bilo teže od tog filmskog stereotipa; Jugoslavenska narodna armija (JNA) je Republiku još 1945. zaposjela i u njoj narednih decenija stvorila mega-konglomerat stotina vojnih kasarni, skladišta ratnog materijala, podzemnih bunkera, aerodroma, poligona, fabrika oružja i municije… jednu od najvećih koncentracija vojnih trupa, objekata i fabrika u Evropi, pa se znalo, „Bosna je bure baruta!“.
Iako su republike BiH i Srbija bile u različitim vojnim oblastima, JNA ih od polovine 1980-tih obuhvata u jednu; iako su vojska i Teritorijalna odbrana (TO) bili u nadležnosti republičkih, a ne saveznih vlasti, JNA otima vojnu opremu zakonitog vlasnika, TO SR BiH. A da je zlo veće, na to pristaje rukovodstvo SR BiH! Uz to, JNA 1991. već mnogobrojnim jedinicama u BiH pripaja jedinice povučene iz Slovenije i Hrvatske. I zato ta vojska nije trebala na RBiH niti vršiti invaziju – kako mnogi poimaju vojnu agresiju - nego je kao okupator 100% BiH, samo zapucala iz svojih kasarni, bunkera i ukopanih vojnih položaja oko bh. gradova, te krenula u pokolj civila zajedno sa onim Srbima u BiH što ih je mobilizirala i naoružala. Povrh toga, SRJ vrši i invaziju na RBiH, jer u napad dodatno šalje i mnogo regularne vojske i dobrovoljaca sa teritorija Srbije i Crne gore na teritoriju RBiH.
BLITZ-KRIEG IPAK PADA
Opsežna, delikatna i važna tema vojne odbrane RBiH, nije predmet ove prezentacije, ali u svrhu dokazivanja da srpsko-crnogorski agresor ne samo teoretski nego i praktično nije bio u stanju sam poraziti RBiH, treba o slamanju njegovog blitz-kriega („munjevitog rata/napada“) u periodu mart-august 1992., naglasiti da tek formirana Armija RBiH, uz MUP RBiH, u prvim mjesecima obrane jača, brani se, a negdje prelazi i u kontranapade sa sve više uspjeha. Motiviranim braniteljima se svakim danom povećava snaga i organizacija, što za istočnog agresora postaje ogroman problem, o kojemu u ljeto 1992., svjetsku javnost alarmira njegov prijatelj Jonathan Eyal, direktor 'Royal United Services Institute for Defence and Security Studies' (RUSI) iz Londona, svojom strateškom studijom koja zaključuje da Jugoslavenska armija srednjoročno gubi rat u Bosni jer je izgubila koridore neophodne da nad njome vojno ovlada. I bez takve strateške analize, branioci RBiH to već osjećaju. A među četnike se uvlači nervoza, na ivici panike. Suočena sa prijetećim porazom, SRJ poziva Republiku Hrvatsku i njene surogate u BiH, da se izravno pridruže napadu – što oni i čine.
Velikosrpski blitz-krieg branitelji RBiH i civilno stanovništvo u prvih šest mjeseci primaju žestoko na krvava pleća - i zaustavljaju! JNA je sa početne kontrole 100% BiH, odbačena sa 30-40% teritorija, a njen je brzi napad i pored ogromnih početnih prednosti srozan na poziciono ratovanje u kojem ona uglavnom bjesomučno granatira urbane sredine i ubija zarobljene civile u konc. logorima. Britanski strateški analitičari unatoč svom pro-srpskom opredjeljenju ipak u sudaru sa jezivim slikama četničkih zločina koje prodiru na Zapad, rezignirano konstatiraju: „Srpska ratna mašina nije ratna mašina, nego genocidna mašina“ („Serbian war machine is not a war machine, but a genocide machine“). Kada se još uzme u obzir i činjenica da se RBiH dvije godine (mart 1992. - mart 1994.) uspješno branila ne samo od jedne, nego od dvije države-agresora, SRJ i RH, kao i činjenica da je svoju ustavnu kapitulaciju potpisala tek nakon dvije godine žestokog i uspješnog otpora, i to tek pod ultimatumom Zapada – izrečenim tako što su Sjedinjene države u Sarajevo izaslale Senatora Joseph Bidena, agenta Rimokatoličke crkve (Jesuit Temporal Coadjutor), da nakon sloma HV-HVO, Republici Bosni i Hercegovini izdiktira ustavnu kapitulaciju koju će napisati jezuitski pravnici i nametnuti kao Washingtonski ugovor, da bude potpisan između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – onda je jasno da od same „krnje Jugoslavije“ i njenih surogata u BiH, uistinu RBiH nije mogla biti poražena. Ustvari, RBiH nije pretrpjela vojni poraz čak niti od objedinjenih agresora, SRJ i RH, ali je pritisnuta ultimatumom Zapada, izrečenim tokom posjeta Senatora Bidena Sarajevu, marta 1994., kao i vlastitim pesimističnim, ali i objektivnim, zaključkom da se RBiH ne može odbraniti odn. pobijediti kada protiv nje ratuju i kada je drže u totalnoj opsadi dvije agresorske države i njihovi surogati u BiH uz beskrupuloznu podršku koju državama-agresorima na svaki način pruža Zapad, a time i njegova vojska u i oko BiH, UNPROFOR i NATO Savez, konačno morala 18.3.1994. svojim potpisom na Washingtonski ugovor pokleknuti, počiniti svoju ustavnu kapitulaciju.
Ovakvih solidnih argumenata i pravno vrijednih dokaza ima još mnogo, ali i ovi jezgrovito izneseni teoretski postulati i praktični podaci i dokazi, pokazuju i dokazuju da bi agresija koju bi izvršila samo SRJ uz svoje četničke surogate u BiH, bila poražena – te da je samo objedinjeni zločinački poduhvat SRJ i Republike Hrvatske protiv Republike Bosne i Hercegovine, i teoretski i praktično zadovoljio i potreban uslov i dovoljan uslov da Republika Bosna i Hercegovina bude prinuđena na potpisivanje svoje ustavne kapitulacije putem Washingtonskog ugovora, prethodnice za završni 'Dejtonski mirovni ugovor' kojim je Republika Bosna i Hercegovina suspendirana ka (samo)ukidanju, podijeljena, a agresori nagrađeni za zločin – tako što je, kako u Washingtonu tako i u Dejtonu, legalnoj vlasti RBiH tokom pregovora nametnut nezakonit postupak suspenzije Ustava RBiH, što Aneks 4 (Dejtonski ustav) čini nelegalnim i stoga neprihvatljivim, a potpis Predsjednika Predsjedništva RBiH iznuđenim, ilegalnim. Za potpisivanje primirja, mira, razmjene zarobljenika i slično, Predsjednik je imao mandat, a za ustav nije. Član 155. Ustava RBiH kaže: „Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili da prizna okupaciju Republike BiH ili pojedinog njenog dijela“. A 'Bečka konvencija o internacionalnim ugovorima' iz 1969., pridružena Povelji UN kao jedna od temeljnih konvencija, kaže: „Ništavan je svaki ugovor zasnovan na prevari (Član 49), prinudi (Član 51), prijetnji ili upotrebi sile (Član 52)“. Svi su faktori – prevara, prinuda, prijetnja, upotreba sile - prethodili potpisivanju ugovora u Washingtonu, marta 1994., i Dejtonu, novembra 1995. Potpisi na te ugovore su stoga nezakoniti i nevažeći čak da su bili i dobrovoljni, kako po 'Bečkoj konvenciji' tako i po Povelji UN, koja ne dozvoljava drugim državama čak niti pregovore o ustavnom uređenju članice UN, a kamo da je na to prisile agresijom, ratnim zločinima i genocidom.
Kraj trećeg dijela.
20.01.2012.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 20.01.2012. - Last modified: 22.01.2012.
