BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
U susret jubileju
SRETNA NOVA 20 GODINA POSLIJE
Autor: Nihad Krupić, pisac i publicist
Ova Nova godina je tačno dvadeseta od zadnje Nove Godine koju sam dočekao sa prijateljima u mjestu rođenja. Pet dana prije „najluđe noći“ katolički božić je u samom gradu prošao skriveno i mirno. Mala grupica uglavnom starijih ljudi se iskupila na polnoćki u staroj i desetljećima pustoj katoličkoj crkvi, kojih dvjesto metara udaljenoj od jedine gradske pravoslavne, i odmah po molitvi, u prvim minutama Božića, se brže bolje vratili kući.
U tim momentima mračne gradske ulice su počele osvjetljavati eksplozije topovskih i više bacačkih granata, kao i svjetlosni meci iz svih vrsta automatskog oružja, okrenute sa bosanske strane na hrvatske prekounske i prekosavske ciljeve. To je bila božićna čestitka pravoslavne braće sa bosanske strane onoj katoličkoj na hrvatskoj.
Prije toga skoro godinu dana moj rodni grad Bosanska Dubica se nalazio u „sendviču“ srpskih topova na našoj strani i ciljeva što su ih gađali preko Une i Save, na hrvatskoj; od Sunje, Jasenovca i Novske, do Okučana i Stare Gradiške.
Partizani zažmirite, četnici prolaze
Skoro čitavu 1991 godinu, dok je trajao krvavi rat u Hrvatskoj, grad je bio vidno išaran nacionalističkom srpskom ikonografijom, do tada potpuno nepoznatoj slavnoj potkozarskoj antifašističkoj tradiciji. Mjesecima prije osnivačke skupštine srpskog naroda u BiH, 24. oktobra 1991, ogromna srpska trobojnica sa velika 4C je obješena na srednjem jarbolu ispred opštine.
Gradskim korzom su prije odlaska i nakon povratka sa obližnjeg hrvatskog ratišta svakodnevno paradirali novi srpski borci. Oni slabijeg imovnog stanja i manje vješti u pljački kaurskih imanja, kako smo zvali hrvatsku stranu, su imali izblijedjele B- uniforme bivše JNA, a oni sposobniji i pripremljeniji ganjc nove A-uniforme, na glavi duge crne šubare, sjajne kokarde na njima, za pojasom duge noževe, zarasli u velike guste brade na kojima bi im pozavidio i sam Čiča Draža, kojeg će izgleda ovih mjeseci i zvanično rehabilitirati u Republici Srbiji i okolnim „srpskim zemljama“.
Bosanska Dubica fotografija iz 1985 god
U rijetkim šetnjama glavnom ulicom, skoro da sam povraćao od muke vidjevši do juče moje srpske komšinice, sugrađanke, kćerke i unuke časnog porodičnog partizanskog nasljeđa kako u radosnom vrisku grle i ljube ove nepoznate novokomponovane šubaraše. Pošto niko od ovih četnika nije bio iz našeg grada ili sela, govorilo se da su došli od Novog, Sane, Ključa, Mrkonjića...kao da brane naš grad od napada ustaša.
U besanim noćima i sumornim danima, za nesrpsko gradsko stanovništvo, struja je dolazila kada bi na banjalučkoj televiziji bila emitovana reportaža sa hrvatskog ratišta nadrinovinara imenom Vlado Sljepčević. Ovaj ogavni lažljivi ratni reporter, svojim promuklim glasom je riječi „branjenje otadžbine i genocid ustaša“ uključivao u skoro svaku rečenicu izvještaja sa prekosavskih ratišta.
Sljepčević, koga su njegovi drugovi u osnovnoj školi svakodnevno zadirkivali zbog pomalo ženskog izgleda je, po meni, najodgovornija medijska osoba na području banjalučkog okruga za mentalno uneređivanje srpskog naroda i fizičku pripremu za ubijanje, premlaćivanje, trpanje u koncentracione logore i na kraju etničko čišćenje stoljetnih komšija, muslimana i katolika. Ni danas mi nije jasno kako nikad nije podignuta optužnica protiv ovog krajiškog Goebbelsa?
Kolika je izopačenost i prevrtljivost ovog nečovjeka najbolje se može vidjeti iz njegovog izvještaja sa bosanskog ratišta iz doline Lašve kada je pronašao nekoliko vojnika HVO da govore o „okrutnosti mudžahedina“ u okolini Travnika. Pogledajte ovaj video i poslušajte glas Vlade Sljepčevića kojeg Krajišnici nikad neće zaboraviti : http://www.youtube.com/watch?v=WXPcWzoAkoI
Sretna Nova, zaboravite Staru
Novogodišnju 1992 godinu smo supruga i ja dočekali u kući najboljeg prijatelja iz djetinjstva, na kojih pedeset metara od Une. Takoreći na granice dva svijeta, onog bosanskog pred požar, i hrvatskog već spaljenog. Samo što je sat otkucao prve sekunde Nove 1992 godine kanonada svijetlećih rafala iz svih oružja, zaparale su nebo iznad Bosanske Dubice. Ko je imao municije pucao je do zore. Oni su imali i previše a Bošnjaci koji su nešto imali su se bojali da im sutra ne zakuca vojna policija i komšije ne kažu kako su se godinama pripremali da ponovo kolju njihovu nejač. Pucnjava je pred zoru prestala. Ukazao se hladan, ali suh i sunčan dan. Komšije svih nacionalnosti su čestitali jedni drugima Novu Godinu. Neobično i strasno su nas grlili naše komšije Srbi. Izgledalo je da su jako sretni i veseli. Ali, grdno smo se prevarili. Naivno smo mislili da im je dosta patnje, smrti, crnine i odlaska njihove djece na hrvatska ratišta. Te misli su prekinute sedam dana poslije, na pravoslavni Božić kada je pucnjava bila poput orkana, a ulice grada ujutro poslije molitve iz crkve pune ljudi čiji pogledi nimalo nizu bili dobronamjerni.
Tako smo ušli u godinu kada je nestao moj grad, kao i mnogi širom Bosne i Hercegovine. Što imenom, rušenjem mostova , džamija, katoličkih crkava i zatrpavanjem mezara i na kraju etničkim čišćenjem nezapamćenim u historiji. Kolika je razmjera te tragedije i nije čudo da je Holiwood naveliko otvorio vrata filmovima o patnjama Bošnjaka i zvjerstvima koje su učinili srpske vojne i civilne vlasti u periodu 1992-1995 godine u BiH.
29. novembra 1992 godine, tačno na Dan Avnoja sam u devetom konvoju po redu sa familijom prognan. Iz grada je te godine izbačen prefiks Bosanska i stavljen nikad prije upotrebljavan „Kozarska“. I danas se podsmjehujem na ovu blesomaniju, znajući da se niko od Srba sa Kozare ne bi doselio poslije onog partizanskog rata da je gradu bilo ime Kozarska. Oni su upravo silazili u grad jer im je dosta bilo seoskih proplanaka, kaljavih opanaka, zemljanih podova, primitivnih furuna i dugih oštrih zima. Oni su željeli zauvijek sve to ostaviti i nastaniti se u bosanskoj čaršiji. A kasnije njihova djeca, unučad, u martu 1992 godine kažu ovo nije bosanska granica, ovo nije bosanski grad. Kažu - sve je srpsko sada , i grad , i šuma, i putevi, i zgrade i sve.. i sve.. i grad je kozarski, čak je i kolo sestara srpsko.
Tako su srpske žene nazvali novoosnovanu humanitarnu organizacije, sa namjerom da pomažu ratnike na borbenim linijama poput moderne verzije Kosovke Djevojke. Do pred devedesete skoro neznan i nezaposlen pop Slobodan je postao i te kako zaposlen, jer bez svete vodice nije mogao nigdje mrdnuti. Pravoslavne slave su postale svakodnevnica. Sve je počelo da se mošti od postrojenih srpskih boraca na travi stadiona FK Borac, do livada, proplanaka i betona. Kasnije su novi gradski historičari poput profesora ruskog jezika Sime Brdara i vječitog kafanskog grebaroša profesora marksizma Radenka Đakovića „naučno ustvrdili“ da su Srbi osnovali ovaj grad, bili uvijek njegova avangarda, gospoda, a muslimani i katolici smetnja i uglavnom sluge svim sistemima koje su, kao biva, Srbe uvijek protjerivali. I eto, kao posljedica „istraživanja“ ova dva „naučna radnika“, vjerovatno po njihovim standardima već i akademika, na današnjoj web prezentaciji nigdje ne piše da je Kozarska ikada bila Bosanska Dubica i da su u samom gradu sve do 1992 godine, kada su masovno protjerani, Bošnjaci muslimani uvijek sačinjavali više od 70 % stanovništva . Za njih historija grada počinje od 1992 godine do danas, a ona je opisano skoro u desetercu poput megdana Kraljevića Marka i Muse Kesedžije.
Ko se sjeća Čobe još
Iako u mom rodnom gradu nisu činjeni zločini ogromnih razmjera poput onih u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kozarcu i drugim okolnim gradovima, zbog mog bivšeg sugrađanina Slobodana Bijelića, dugogodišnjeg banjalučkog studenta prava, od milja zvanog Čobo ili Čobica , omalenog i zdepastog izgleda, Bosanska Dubica ipak ulazi u historiju nastajanja genocidne tvorevine zvana “Republika Srpska”. Ovaj iskompleksirani čovječuljak, dubokog glasa, široke vilice i visokog čela, je zahvaljujući izuzetnom poltronskom daru, ekspresno, skoro za nekoliko mjeseci od formiranja SDS stranke, ušao u njeno predsjedništvo, Nakon neumornog ulizivanja ratnom zločincu Karadžiću, svoj zvjezdani trenutak Čobica je dočekao kada mu je 9. januara 1992 godine Radovan povjerio da pred armijom kasnije brutalnih ratnih zločinaca a predratne srpske intelektualne elite; Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Nikole Koljevića, Alekse Buhe, Milorada Ekmečića, Velibora Ostojića i drugih, pročita dokument o proglašenju “Republike Srpske“. Gledao sam uživo TV - prenos ovog događaja. Ni danas mi nije jasno kakav je to narod kome je ovaj tip mogao pročitati najviši državotvorni dokument. Tog moralnog i fizičkog patuljka sam vidio nekoliko puta na ulici poslije ovog događaja.
Važno je šetao u društvu novih gradskih civilnih i vojnih funkcionera, sve odreda SDS kadrova, ili SS kadrova, bez ikakve razlike između ove dvije nacističke grupe. Ako mu je neko od prijašnjeg društva iz djetinjstva nesrpske pripadnosti pružao ruku i pozdravljao, otpozdravljao ga je sa takvim gađenjem da je tome odmah bilo jasno da više nikad ne prilazi Čobi, najčuvenijem Dubičancu tog vremena. Kada se Čoba izgubio zamjenio ga je Pantelija Ćurguz, današnji predsjednik organizacije koje se zove Udruženja Boraca srpskog otadžbinskog rata RS, ili tako nekako. Za Slobodana Bijelića Čobicu sam 1996. godine čuo kada je ispred SDS izabran u prvom sazivu nove dejtonske BiH skupštine. Iste te godine postao je još važniji jer je kao potpredsjednik SDS, pregovarao direktno sa Richardom Hollbrookom o sklanjanju Radovana Karadžića sa političke scene, i kada je to učinjeno bio je i čak predsjedavajući ove stranke. Kao takav je 1997 postao kandidat za Predsjednika BiH - parlamentarne Skupštine.
Nakon što mu je mandat prestao 1998. godine i pošto je uvidio da je prikupio ratnog plijena za tri života Čoba je krenuo prema bih-srpskoj granici na Rači sa punom torbom para. Tamo je uhvaćen, a pare su otete. Kažu da je usput dobro pretučen i onda pušten. Prije ove granične epizode ipak je ovaj ratni i poratni dubički parlamentarac prenio dovoljno para i sebi obezbjedio raskošan egzil u Beogradu, hemoroidu koji krvari na samom kraju evropskog debelog crijeva koji se zove Srbija, kako je slikovito rekao glumac Voja Brajović u jednom od poslijeratnih srpskih filmova. Živio je Čoba tako sretno sa familijom u nekom od luksuznih stanova u elitnim beogradskim naseljima uz nove komšije njegovog profila, ratne i poslijeratne srpske pljačkaše od Banije, Korduna, Dalmacije, Bosne i Hercegovine do Vukovara i Slavonije. Tako je iz Potkozarja dogurao do nove beogradska elite, na račun one stare srpske gospodske, izbjeglim pred ovakvim, koja umire poput dinosaurusa plaćajući mjesečne kirije dojučerašnjoj sirotinji, a danas bogatim Kinezima, Hindusima, Irancima.. od Amerike, Australije, Kanade do Novog Zelanda. Na kraju, po nekim glasovima, i Čobica se je pridružio srpskim imigrantima u Kanadi, negdje u provinciji Ontario.
San koji traje 20 godina
Prije nego što je došla ponoć 1991 na 1992. godinu, u crnim slutnjama sam počeo postavljao pitanje : „ Da li ima smisla bilo kome ikad čestitati Novu Godinu ako nemamo nade da će nova zaista biti sretna? Sve ove godine sam u duši osjećao da nakon što su u protjerani sa svojih ognjišta, pošteni ljudi su počeli jedni druge sanjati iz daljine... okeanske i prekookeanske. Mislili su da će vrijeme stati. Da se neće ostariti nikada , da će se vratiti svojim kućama i početi gdje se stali. Još uvijek mladi, očuvani, bez mržnje, puni optimizma , elana u ljubavi sa sobom i čitavim svijetom.
U prvo jutro 2012. godine , kao i prethodnih, na Facebooku sam krenuo otvarati slike moje rodbine, prijatelja, sugrađana...spoznati kako je njima sinoć bilo. Iz Evrope, Amerike, Kanade i Australije su me gledali znani i neznani, veseli i oni koji se prave da to jesu, ozbiljni i oni koji žele to biti. Gledali su me iza bogatih trpeza drugovi iz djetinjstva, povećih stomaka, sijede kose, visokih čela da ne kažem ćelavih glava, novih bora, ostarjelih lica...pored lijepo uređenih dama, predivne djece od koje neku nisam vidio dvadesetak godina, kada smo zadnji put proslavljali Novu Godinu u našem rodnom gradu. I što god sam više otvarao fotoalbum počeo sam se pitati: “Treba li napokon početi čestitati Novu godinu , zapravo, iskreno i u punoj nadi?“.
Autor u svom gradu 2007 godine ispred simbola grada
U dilemi dođoh do albuma mojih komšija sa Krivdića Brda, starog dubičkog naselja poviše puta prema Prijedoru. Na glavnom brdskom trgu prošaranom snijegom stoji oveća grupa ljudi. Iza njih se vide nišani jednog od najstarijih dubičkih mezarluka. Na samoj cesti poredani stolovi, a pri kraju, na bankini stoje dva kazana. Ispod njih jaka vatra bez plamena. Gori suha bukovina ili grabić, iz Ejubovog gaja. Unutra vruća čorba. Onda sljedeće slike... čorba se dijeli. Ljudi pušu u pune tanjire prve ovogodišnje domaće čorbe ispred svojih kuća, pored svoje djece, slobodni, u svom gradu , u svojoj domovini. Pomislih kako su ipak i oni obilježili tu noć i onako, još pijani, trijezni ili mahmurni, na trgu mog djetinjstva jedni druge zagrlili i poželili Sretnu Novu Godinu. Znajući dobro kako su brđani uvijek puni humora sigurno su jedni drugima uz čestitke za Novu, opsovali Staru. Istini na volju osim stare majke, žene, nane, nene, sestre, komšinice... sve što je staro, a pogotovo ako je usto i ružno kao prošla godina, i nije grijeh opsovati.
I zbog tih ljudi i njihove djece kojima će dok god žive ostati u sjećanju ta prva čorba u Novoj 2012 Godini, kao i zagrljaji njihovih roditelja uz želje da Nova bude bolja nego Stara, zaključih da ipak treba čestitati i zaželjeti sve najbolje u Novoj Godini svakom koga znaš, a i koga ne znaš. Ovo je ipak godina jubileja našeg izgubljenog sna, kojeg ćemo valjda jednog dana pronaći i možda pretvoriti u javu. Znam da onaj ko je na pravdi Boga protjeran sa svoga ne može nikada biti griješnik, a ako je još i ostao uspravan ima pravo da mu se san ostvari. Oni i dalje izmišljaju sreću samo za sebe, i čini mi se još nemaju spoznaju da ta sreća ne može vrijediti samo za njih. U Bosni je oduvijek bilo; Ili su svi svi srećni ili svi nesrećni. Treće nema.
A vrijeme je da napokon počnemo živjeti u nadi i sreći, a istinu koja je iza nas ostavimo na suho mjesto i da nam glavni likovi u našim pričama nikad ne budu ljudi bez časti, dostojanstva. Oni koji žele Sretnu Novu Godinu samo svom narodu kao da je Bosna sva od riječnih ada i otoka na kojem žive različita plemena, koja se mogu pogledom dotaknuti ali ne i dodirnuti jer ih duboke vode pune opasnosti i prijetnji odvajaju jedne od drugih. Naša budućnost ne može biti u postojanja neke surogat majke zvana RS, genocidnog temelja pored one prave i izvorne naše Bosne i Hercegovine. Ko ne misli tako, vrata su mu otvorena i istočno i zapadno. Neka znaju da samo bez prtljaga mogu krenuti na put zaborava i odrođena od onog što nam je svima Bog podario u našoj domovini na našim ognjištima.
Bosanska Dubica, RBiH
Vankuver, Kanada
05.01.2012.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 05.01.2012. - Last modified: 18.12.2012.
