BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
|
VUKAŠIN OBRADOVIĆ, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS):
DANAS JE U SRBIJI OPASNO BAVITI SE NOVINARSTVOM
Bedrudin GUŠIĆ
Mi smatramo da lučonoše ratnohuškačkog novinarstva, urednici i novinari, prije svega, RT Srbije, RT Vojvodine, Politike, Večernjih novosti, moraju da snose odgovornost za ratnu propagandu i širenje rasne i vjerske mržnje. Zbog toga smo i prije dvije godine podnijeli krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine i očekujemo da Tužilaštvo na osnovu prikupljenih dokaza pokrene sudske postupke protiv svih onih koji su sprovodili ratnohuškačku propagandu. UNS (Udruženje novinara Srbije, op. B.G.) se javno izjasnio protiv ove naše prijave, vjerujem i zbog toga što se radi o njihovim bivšim ali i sadašnjim članovima....* Neko je rekao da svaki rat počinje mržnjom a novinari su prednjačili u ratnohuškačkoj propagandi kada je u pitanju raspad Jugoslavije. Na žalost, za razliku od Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, u Hagu se nije našao nijedan novinar na optuženičkoj klupi iako je, na svim stranama, bilo onih koji su direktno suodgovorni za mnogobrojne zločine počinjene u ratnim sukobima. Zašto oni nisu završili u Hagu? Vjerujem i zbog toga što lustracija nije obavljena ni u jednoj od bivših jugoslavenskih republika, što je izostala čak i otvorena rasprava o odgovornosti novinara za širenje rasne i vjerske netrpeljivosti i međunacionalne mržnje....
Nakon što sam nakratko skoknuo do mjesta gdje je nekad bila Banja Luka i razgovarao sa direktorom tamošnjeg Merhameta, potom do Zagreba radi razgovora sa odvjetnikom Antom Nobilom, evo me ponovo u Srbiji, u Beogradu. Opet s valjanim razlogom.
Gospodine Obradoviću! Koja je suštinska razlika između Nezavisnog udruženja novinara Srbije, čiji ste Vi predsjednik i Udruženja novinara Srbije, kojem je predsjednica Ljiljana Smajlović?
OBRADOVIĆ: Osnovna razlika između ova dva udruženja je u odnosu prema prošlosti i odgovornosti novinara za ratne sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Mi smatramo da lučonoše ratnohuškačkog novinarstva, urednici i novinari, prije svega, RT Srbije, RT Vojvodine, Politike, Večernjih novosti, moraju da snose odgovornost za ratnu propagandu i širenje rasne i vjerske mržnje. Zbog toga smo i prije dvije godine podnijeli krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine i očekujemo da Tužilaštvo na osnovu prikupljenih dokaza pokrene sudske postupke protiv svih onih koji su sprovodili ratnohuškačku propagandu. UNS (Udruženje novinara Srbije, op. B.G.) se javno izjasnio protiv ove naše prijave, vjerujem i zbog toga što se radi o njihovim bivšim ali i sadašnjim članovima.
Koje od ta dva udruženja ima brojnije članstvo i jesu li članovi vašeg udruženja i neki novinari iz državnih medija?
OBRADOVIĆ: NUNS ima oko 3.000 članova i to iz najrazličitijih medija, pa i državnih. Ne raspolažem tačnim podacima o broju članova UNS-a ali pretpostavljam da se ta brojka kreće u sličnim okvirima.
Kakav je, zapravo, danas položaj novinara u Vašoj zemlji?
OBRADOVIĆ: Troje novinara u Srbiji je danas pod stalnim policijskim obezbjeđenjem, pokušaj ubistva novinara nedjeljnika "Vreme" Dejana Anastasijevića još nije rasvijetljen, a za brutalan napad na snimatelja B92 huligan dobiva 10 mjeseci kućnog pritvora. Povrh svega, novinari su slabo plaćeni i pravno nezaštićeni.
Postoje li dvostruki aršini u radu pravosudnih organa u Srbiji kada, naprimjer, procesuiraju napadače na političare, s jedne strane, te napadače na novinare i snimatelje, s druge strane? Hoćete li navesti neke primjere?
OBRADOVIĆ: Očigledno je da postoje dvostruki aršini. Primjera radi, napadač na Velimira Ilića, predsjednik Nove Srbije, osuđen je na dvije godine zatvora. Sa druge strane, dvojica huligana koji su pretukli kolumnistu nedjeljnika "Vreme" dobili su po tri mjeseca zatvora. Milan Savatović osuđen je na 10 mjeseci kućnog zatvora iako je slomio nogu snimatelju TV B92 Bošku Brankoviću tokom protesta zbog hapšenja Radovana Karadžića. Sudije ovakvim presudama šalju jasnu poruku: tucite novinare slobodno, proći ćete sa minimalnim kaznama.
Kako komentirate nedavne sinhronizirane posjete albanskih i srbijanskih novinara Beogradu, odnosno Prištini? Idu li novinari ispred političara, barem kada je ova tema u pitanju?
OBRADOVIĆ: NUNS i Asocijacija profesionalnih novinara Kosova organizovali su razmjenu novinara između beogradskih i prištinskih medija. Želimo da omogućimo građanima bolju informisanost ali i da iniciramo međusobnu saradnju i u drugim oblastima, prije svega u kulturi. Jer, bez obzira kako će se okončati pregovori Beograda i Prištine, mi moramo da živimo jedni sa drugima. Nadam se da će to i političari konačno shvatiti.
Koliko, po Vašem mišljenju, srbijanski mediji općenito kreiraju javno mnijenje u Srbiji, a koliko u dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska?
OBRADOVIĆ: Postoje pitanja oko kojih postoji nekakvo jednoglasje u srpskim medijima. Osim Kosova to je svakako i Bosna i Hercegovina, odnosno Republika Srpska. O ovim pitanjima u srpskim medijima teško možete naći mišljenja koja odudaraju od zvaničnog državnog stava. U tom smislu mediji u velikoj mjeri kreiraju stav javnog mnjenja prema zbivanjima u BiH. Njihov uticaj je ogroman i plod je direktne kontrole medija od strane vlasti.
Da li vaše Udruženje surađuje sa esnafskim udruženjima iz BiH i ostalim u zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ?
OBRADOVIĆ: Ta saradnja je do sada uglavnom bila sporadična. Ja se nadam da ćemo uspostaviti čvršće veze nakon sastanka svih udruženja sa prostora bivše SFRJ koji će se održati 18. juna u Beogradu. To će biti prilika da se čvršće povežemo i možda na neki način institucionalizujemo saradnju jer očigledno da imamo mnogo zajedničkih tema.
Veliki broj novinara i medijskih kuća sa prostora bivše Jugoslavije su grubo izdali temeljne postulate profesije kasnih 80-tih i ranih 90-tih. Kako tumačite činjenicu da se do sada nije sudilo nijednom posleniku javne riječi u Hagu?
OBRADOVIĆ: Neko je rekao da svaki rat počinje mržnjom a novinari su prednjačili u ratnohuškačkoj propagandi kada je u pitanju raspad Jugoslavije. Na žalost, za razliku od Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu, u Hagu se nije našao nijedan novinar na optuženičkoj klupi iako je, na svim stranama, bilo onih koji su direktno suodgovorni za mnogobrojne zločine počinjene u ratnim sukobima. Zašto oni nisu završili u Hagu? Vjerujem i zbog toga što lustracija nije obavljena ni u jednoj od bivših jugoslavenskih republika, što je izostala čak i otvorena rasprava o odgovornosti novinara za širenje rasne i vjerske netrpeljivosti i međunacionalne mržnje.
Na mala ili velika vrata, svejedno, vratila nam se Milijana (Baletić). Kako Vi lično i Udruženje kojem ste na čelu komentirate povratak te zločeste novinarke u TV Novi Sad i ko stoji iza njenog come backa? Jeste li se oglasili tim povodom?
OBRADOVIĆ: Naravno da smo reagovali ali gospođa Baletić, gledajući strogo formalno pravno, jeste u pravu. Vodio se šest godina sudski postupak, ona je vraćena na posao i sada bi, naravno, da radi, kako je sama rekla, portrete ličnosti koje su, svojim djelima, upisale, i sebe i nas, u historiju. I sada opet s pravom pita nas koji se tu nešto bunimo: šta vi hoćete a sebe proglašava žrtvom progona. Upravo u tome je suština cijelog problema ne samo u srpskom novinarstvu, već rekao bih u srpskom društvu. Naime, tu dolazimo do suštinskog pitanja: kako je moglo da se desi da gospođa Baletić, i ne samo ona, dođe u poziciju da uprkos tome što je u jednom periodu bila perjanica ratnohuškačkog novinarstva, danas sa punim pravom postavlja pitanje zašto ne može da se pojavljuje na televiziji i da se bavi novinarskim poslom kao i svako drugi u ovoj državi? E, pa, desilo se tako što u srpskom novinarstvu, srpskom pravosuđu, uostalom u srpskom društvu u cjelini nikada nije povedena istinska rasprava o odgovornosti onih koji su sijali mržnju, vjersku netrpeljivost, podsticali na zločine prema pripadnicima drugih naroda. Da je došlo do te famozne lustracije danas bi gospođa Baletić, ali i mnogi drugi, mogla da bude vaspitačica, PR menadžer ili bi prodavala kozmetičke preparate, ali novinarstvom ne bi mogla da se bavi jer se duboko ogriješila ne samo o novinarske standarde i etički kodeks, već je svojim izvještavanjem sa ratom zahvaćenih područja direktno podsticala najbrutalnije ratne zločine.
Jedan ste od dobitnika Povelje za hrabrost, krajem prošle godine. To je nesumnjivo veliko priznanje. Časno je biti hrabar, no da li je i opasno, konkretno u Srbiji - danas?
OBRADOVIĆ: Mislim da sam vam već odgovorio na ovo pitanje ali da ponovim: ako u jednoj državi novinari žive pod stalnim policijskim obezbjeđenjem, ako novinare prebijaju metalnim šipkama i stavljaju im bombe na prozore, onda je jasno da je danas u Srbiji opasno baviti se novinarstvom.
Postoje li danas, po Vašem mišljenju, tzv. režimski mediji u Vašoj zemlji?
OBRADOVIĆ: Mislim da bi ispravnije bilo pitanje: ima li u Srbiji medija koji nisu režimski na ovaj ili onaj način? Možda se nekome čini ova ocjena pretjeranom ali navešću vam jedan primjer. Prilikom posjete predsjednika Hrvatske Subotici, gospodin Josipović se na stepenicama jedne crkve okliznuo i pao. Taj bezazleni snimak niko u Srbiji nije smjeo da objavi jer je odnekud stigla takva preporuka. U isto vrijeme, u Hrvatskoj je taj detalj Josipovićeve posjete prikazivan kao simpatična zanimljivost. Ako se mogu iskontrolisati mediji na ovakvim bezazlenim primjerima, postavlja se pitanje šta se dešava sa ozbiljnijim temama.
Kako Vi, kao novinar i građanin Srbije komentirate nedavnu nagodbu Svetlane Ražnatović i Osnovnog suda u Beogradu?
OBRADOVIĆ: Da li je neko mogao da očekuje drugačiju presudu ako je ministar policije glavni gost na slavi Arkanove udovice, a Dragan Marković Palma, predsjednik Stranke srpskog jedinstva, članice vladajuće koalicije, Svetlanu Ražnatović proglašava jednim od brendova Srbije?
Vaše Udruženje traje evo već preko 17 godina. Šta biste izdvojili kao uspješno realizirane projekte, a šta, eventualno, kao neuspjehe ili nedovršene poslove?
OBRADOVIĆ: Ponosim se time što je u NUNS-u bolji i časniji dio srpskog novinarstva. Tako je bilo kad je NUNS formiran, 1994. godine, u vrijeme Žestoke represije Miloševićevog režima, tako je i danas. To smatram našim uspjehom jer danas među članstvom imamo novinare poput Brankice Stanković ili Dejana Anastasijevića. Naš relativan neuspjeh je to što nismo uspjeli da se izborimo za lustraciju u novinarstvu poslije 2.000 godine ali, jednostavno, u srpskom društvu nije postojala povoljna klima za tako nešto.
Na samom kraju, postoje li u pravom smislu riječi nezavisne medijske kuće u Srbiji i koje su to?
OBRADOVIĆ: Mislim da je podjela na "nezavisne" i "zavisne" medije, na izvjestan način, prevaziđena. Danas u Srbiji postoje mediji koji se profesionalno i odgovorno bave ovim poslom i oni drugi koji su instrumentalizirani i pod kontrolom vlasti, tajkuna ili nekih drugih centara moći. Ne bih da licitiram ali građani Srbije jasno mogu da prepoznaju i jedne i druge.
Želim Vam puno sreće i uspjeha u daljnjem radu te hvala za ovaj razgovor.
OBRADOVIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (264)
23.05.2011.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 23.05.2011. - Last modified: 18.12.2012.
