BALKAN AREA
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
 |
Dr. SLAVEN BAČIĆ, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Republike Srbije:
HRVATI SU NA VRHU LJESTVICE NETRPELJIVOSTI U OČIMA VEĆINSKOG STANOVNIŠTVA, TIK IZA ALBANACA
Otvoreni je teror bio u Srijemu, osobito u jesen 1991. i u ljeto 1995., što je i predmetom postupka protiv jednoga optuženika u Hagu. Međutim, incidenata, prijetnji i protjerivanja bilo je u praktično svim mjestima gdje žive Hrvati, dakle i u Subotici, Somboru, Novome Sadu, Zemunu, Beogradu, no osobito je to bilo izraženo u selima. Procjenjuje se da je protivno svojoj volji 1990-ih godina s ovih područja, prije svega Srijema, iselilo oko 35.000 Hrvata....No, od dolaska na vlast desničarske vlade Vojislava Koštunice oživljena je denacionalizacija Hrvata kroz punu potporu srpskih vlasti te znanstvenih, kulturnih i informativnih institucija formiranju posebne bunjevačke etničke skupine, koji proces je bio zaustavljen za vrijeme vlade ubijenoga Zorana Đinđića.... Međutim, politika hrvatske vlade prema ne samo vojvođanskim Hrvatima, već i Hrvatima iz susjednih zemalja poražavajuća je, osobito ako uspoređujemo skrb Republike Mađarske ili Republike Srbije za svoju manjinu u susjednim zemljama. O tome govori ne samo simbolična materijalna pomoć – zadnjih godina Republika Hrvatska izdvaja godišnje „čak“ oko 50.000 eura za udruge u Srbiji, što je po udruzi oko 1000 eura, dakle na razini malo jače godišnje plaće za dva vozača u diplomaciji....Hrvati u Beogradu i središnjoj Srbiji uopće nisu politički organizirani, postoji tek tri hrvatske kulturne udruge u Zemunu i Novome Beogradu, dok oko 45 kulturnih udruga djeluje u Vojvodini. Mislim da već i samo ova činjenica dovoljno govori za sebe, a rezultat je ona prije svega i danas velikoga straha Hrvata u mjestima gdje ima malo Hrvata....
Kakav je put prethodio Hrvatima u Srbiji do konačnog formiranja HNV, 2002. godine?
Dr. BAČIĆ: Nakon raspada bivše Jugoslavije, Hrvati na području današnje Republike Srbije za vrijeme autoritarnoga režima Slobodana Miloševića bili su skupina koja je ne samo bila izložena otvorenoj ili prikrivenoj diskriminaciji, nego i progonima po etničkoj osnovi, za što su najeklatantniji primjeri protjerivanja u Srijemu, zbog čega se, među ostalim, sudi i jednome optuženiku pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, nego su vlasti čak i osporavale uopće postojanje Hrvata kao etničke zajednice. Istodobno, Milošević je vratio na povijesnu scenu Karađorđevićevske manipulacije bunjevačkim imenom tako što je od dijela Bunjevaca u Subotici i Somboru započeo stvaranje posebne etničke skupine, suprotstavljajući ih Bunjevcima koji se smatraju Hrvatima.
Nakon sloma zločinačkog Miloševićeva režima ujesen 2000. godine, vlasti su otvorile novo poglavlje politike prema manjinama, pa su u veljači 2002. donijele Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, te je 15. prosinca iste godine na izborima putem elektora izabran prvi HNV.
Koliko je Hrvata živjelo u Srbiji do 1991. godine, a koliko ih živi danas?
Dr. BAČIĆ: Brojke su neumoljive i korespondiraju etničkome zaokruživanju novonastalih država na području bivše Jugoslavije: 1971. na ovome području deklariralo se Hrvatima gotovo 185.000 osoba, 1991. nešto više od 105.000, a 2002. tek malo više od 70.000 osoba. Na predstojećem popisu stanovništva očekuje se daljnje smanjenje broja deklariranih Hrvata. Međutim, objektivne su procjene da u Srbiji etničkih Hrvata ima najmanje 100.000, jer se oni izjašnjavaju pod drugim subetničkim ili nadnacionalnim imenima, ili se uopće nacionalno ne izjašnjavaju. Razlozi za to su što su Hrvati na vrhu ljestvice netrpeljivosti u očima većinskoga stanovništva, tik iza Albanaca.
Gdje je najveća koncentracija hrvatskog življa u Srbiji?
Dr. BAČIĆ: Od brojke s posljednjeg popisa stanovništva, većina Hrvata živi u Vojvodini – njih 56.000, u Beogradu oko 10.000 osoba, a u središnjoj Srbiji preostalih 4.000 Hrvata. Središte je Hrvata Subotica, gdje deklariranih ima 16.000 Hrvata i isto toliko deklariranih Bunjevaca, također i 8500 Jugoslavena, koji su zapravo u najvećemu broju podrijetlom Hrvati. Osim toga, Hrvati u većem broju žive u Somboru i okolici (to su Bunjevci), zatim u desetak šokačkih sela uz Dunav, od Berega (Bačkog Brega) na granici s Mađarskom, pa do staroga grada Bača, te u Srijemu.
Iz kojih dijelova Srbije je najviše Hrvata bilo iseljeno ili protjerano od 1991. pa nadalje?
Dr. BAČIĆ: Otvoreni je teror bio u Srijemu, osobito u jesen 1991. i u ljeto 1995., što je i predmetom postupka protiv jednoga optuženika u Hagu. Međutim, incidenata, prijetnji i protjerivanja bilo je u praktično svim mjestima gdje žive Hrvati, dakle i u Subotici, Somboru, Novome Sadu, Zemunu, Beogradu, no osobito je to bilo izraženo u selima. Procjenjuje se da je protivno svojoj volji 1990-ih godina s ovih područja, prije svega Srijema, iselilo oko 35.000 Hrvata.
Kakav je današnji trend vezano za migracije Hrvata Vojvodine, odnosno cijele Srbije?
Dr. BAČIĆ: Danas značajnih prisilnih etničkih migracija uglavnom nema, iako ima dosta pojedinačnih pritisaka i prijetnji na Hrvate po nacionalnoj osnovi. Zbog negativne politike hrvatske vlade prema potencijalnim studentima, godišnji broj brucoša iz Vojvodine u Hrvatskoj smanjio se s oko 30-40 na manje od deset u zadnjih 5-6 godina. Međutim, ekonomska migracija je izražena ka Hrvatskoj, osobito u pograničnim šokačkim selima, dok mladi studenti najčešće upisuju studij u Novome Sadu eventualno u Beogradu, te dio njih i ostaje u tim gradovima nakon završene naobrazbe.
Hoćete li usporediti položaj Hrvata u Srbiji za vrijeme i poslije Miloševića?
Dr. BAČIĆ: S jedne strane, to su gotovo neusporedive stvari, kako sam rekao na početku: za vrijeme Miloševića nepriznavanje, otvorena diskriminacija, progoni, nikakva manjinska prava, a poslije njega formalno priznavanje manjinskih prava, tako da je fokus našega djelovanja sada usmjeren na provođenje proklamiranih prava, jer se nerijetko dešava da se vrši opstrukcija manjinskih prava Hrvata. No, od dolaska na vlast desničarske vlade Vojislava Koštunice oživljena je denacionalizacija Hrvata kroz punu potporu srpskih vlasti te znanstvenih, kulturnih i informativnih institucija formiranju posebne bunjevačke etničke skupine, koji proces je bio zaustavljen za vrijeme vlade ubijenoga Zorana Đinđića.
Kako stoje stvari sa upotrebom hrvatskog jezika u obrazovnim ustanovama Vojvodine, odnosno Srbije?
Dr. BAČIĆ: Nastava na hrvatskom jeziku odvija se u nekoliko osnovnih škola u Subotici i okolici (Mala Bosna, Đurđin, Tavankut), te u subotičkoj gimnaziji. Ovom nastavom obuhvaćeno je nešto preko 400 učenika. Još toliko učenika sluša predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, osim u Subotici i okolici (pored navedenih još i Žednik), još i u nekoliko šokačkih mjesta (Sonta, Monoštor /Bački Monoštor/, Vajska) te u Srijemskoj Mitrovici.
Na koji način su Hrvati u Srbiji politički organizirani i participiraju li u vlasti pojedinih općina/opština, AP, odnosno države?
Dr. BAČIĆ: Od obnove višestranačkoga sustava 1990. godine, vojvođanski Hrvati imali su pet hrvatskih političkih stranaka. Prva i najznačajnija ostao je od 1990. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) sa sjedištem u Subotici, koji je imao ili ima svoje zastupnike u Narodnoj skupštini Republike Srbije i Skupštini AP Vojvodine, te vijećnike u gradskim/općinskim skupštinama Subotice, Sombora, Bača i Srijemske Mitrovice. Zastupnik DSHV-a u Narodnoj skupštini Republike Srbije je Petar Kuntić, a zastupnik DSHV-a u Skupštini AP Vojvodine je Dujo Runje. Skupine bivših članova DSHV-a svojedobno su formirale još tri partije, koje su također imale sjedište u Subotici: Hrvatski narodni savez (HNS) koncem 1998.,zatim Hrvatsko-bunjevačku-šokačku stranku (HBŠS) sredinom 2004. i Demokratsku zajednicu Hrvata (DZH) sredinom 2007. godine. HNS se 2004. ponovno ujedinio s DSHV-om, HBŠS je brisan iz registra političkih stranaka jer se nije preregistrirao u postupku preregistracije stranaka 2009.-10., dok je DZH upisan u novi registar političkih stranaka, ali nikada nije imao vijećnike ili zastupnike, tako da je politički irelevantan i predstavlja samo marionetu jedne druge - veće stranke. Početkom 2008. u Srijemskoj Mitrovici osnovana je Hrvatska srijemska inicijativa, koja se 2009. ujedinila s DSHV-om.
Postoji li razlika između današnjeg položaja Hrvata u Vojvodini i Hrvata u ostalim dijelovima Republike Srbije i u čemu se ona, eventualno, ogleda?
Dr. BAČIĆ: Ta je razlika u tolikoj mjeri očita, da kada govorimo o Hrvatima u Srbiji, praktički govorimo o vojvođanskim Hrvatima. Hrvati u Beogradu i središnjoj Srbiji uopće nisu politički organizirani, postoji tek tri hrvatske kulturne udruge u Zemunu i Novome Beogradu, dok oko 45 kulturnih udruga djeluje u Vojvodini. Mislim da već i samo ova činjenica dovoljno govori za sebe, a rezultat je ona prije svega i danas velikoga straha Hrvata u mjestima gdje ima malo Hrvata.
Da li se iseljeni ili protjerani Hrvati vraćaju u Vojvodinu, odnosno Srbiju i u kojem, eventualno, procentu?
Dr. BAČIĆ: Takvi su slučajevi iznimka, a znakovito je da toga nema u Srijemu.
Dešavaju li se zajedničke aktivnosti ili akcije HNV sa istim ili sličnim organizacijama ostalih manjina u Vojvodini, odnosno Srbiji?
Dr. BAČIĆ: HNV djeluje skupa s ostalim nacionalno-manjinskim vijećima prema svim razinama vlasti, a što je formalno izraženo i u tijelu koje se naziva Koordinacijom manjinskih nacionalnih vijeća. Prije svega uspoređujemo se i surađujemo s najznačajnijim vojvođanskim manjinama - mađarskim, slovačkim, rusinskim i rumunskim vijećem.
Da li ste zadovoljni sa odnosom Vlade i drugih državnih institucija Republike Hrvatske prema vama - Hrvatima u Srbiji? Imate li njihovu praktičnu podršku?
Dr. BAČIĆ: Iako postoje pozitivni pomaci na ovome planu, bojim se da su oni vezani najčešće za pojedine političare, kakav je, primjerice, predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić koji doista posvećuje pozornost prema Hrvatima iz susjednih zemalja. Također i suradnja s pojedinim diplomatskim predstavnicima zna biti dobra. Međutim, politika hrvatske vlade prema ne samo vojvođanskim Hrvatima, već i Hrvatima iz susjednih zemalja poražavajuća je, osobito ako uspoređujemo skrb Republike Mađarske ili Republike Srbije za svoju manjinu u susjednim zemljama. O tome govori ne samo simbolična materijalna pomoć – zadnjih godina Republika Hrvatska izdvaja godišnje „čak“ oko 50.000 eura za udruge u Srbiji, što je po udruzi oko 1000 eura, dakle na razini malo jače godišnje plaće za dva vozača u diplomaciji. Mnogo je gore to što nismo uključeni u bilo kakve bilateralne razgovore dvaju država u mnogim pitanjima koja se tiču izravno i nas. A već sam i spomenuo destimulacijsku politiku vlade za upis studenata na hrvatska sveučilišta (npr. maturanti iz Vojvodine moraju plaćati polaganje državne mature u Republici Hrvatskoj, dok učenici iz Hrvatske to ne plaćaju). Posebno je katastrofalna već 10 godina duga politika svakakvoga onemogućavanja dobivanja dvojnoga državljanstva Hrvatima iz Vojvodine koju samostalno provodi hrvatski MUP, koji umjesto da provodi saborsku politiku utvrđenu Zakonom o hrvatskome državljanstvu, praktično vodi svoju politiku, a da za to nitko ne odgovora, niti to koga interesira u Hrvatskoj. Tim prije što su Hrvati u susjednim zemljama tema potpuno nezanimljiva za medije u Hrvatskoj.
Da li i ko radi na istraživanju zločina počinjenim nad Hrvatima Vojvodine i Srbije nakon 1991. godine?
Dr. BAČIĆ: Praćenje ovih zločina prepušteno je pojedincima, za što je najbolji primjer svećenik Marko Kljajić, koji je publicirao knjige s konkretnim podacima. U HNV-u planiramo osnovati poseban odbor koji bi se ovime bavio, jer se nama i dan-danas gotovo tjedno javljaju Hrvati iz raznih dijelova Vojvodine i Srbije zbog diskriminacije po nacionalnoj osnovi.
Vojislav Šešelj ostaje do daljnjeg u Hagu, odnosno nije mu odobreno puštanje na slobodu što je bio zatražio. Šta ta odluka ICTY-ja znači za Hrvate u Srbiji?
Dr. BAČIĆ: Iako je jasno je da je to bio tek politički marketing toga haškoga optuženika, koji je imao malo izgleda za uspjeh, nelagoda pa i strah ovdašnjih Hrvata ipak je bila prisutna. Njegovo prijevremeno puštanje na slobodu značilo bi ne samo podsmjeh žrtvama, već i oživljavanje strahova iz 1990-ih godina kod preostalih Hrvata.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (259)
09.05.2011.
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 09.05.2011. - Last modified: 18.12.2012.
