ORBUS Belgium

TOP
> Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA













 



Crvena Kuba i crno-bijeli svijet

PEDESET GODINA SAMOĆE

Piše: Nihad Krupić


Nihad Krupić
Svaka, a pogotovo oslobodilačka revolucija je poput lijepe djevojke. Svi je vole i žele dok je mlada i netaknuta. A kada postane stara, puna bora, tužnog pogleda, sve manje je onih koji je sa vremena na vrijeme žele sjećanjem podmladiti. Zadnja crvena revolucija, ona kubanska, traje više od pedeset godina. U pokušaju zaustavljanja starenja te revolucije, još uvijek živi vođa Fidel Castro, je otišao najdalje. Revolucijom je donio slobodu svom narodu, oslobodio ga terora i gladi, opismenio ga, i onda im je „zaustavio“ vrijeme , izolovao ih od prvih susjeda, donio samoću i na kraju do kraja ponizio. Kubanski akademci danas rade kao sobari, kelneri, čistači bazena i zabavljači po luksuznim hotelima na predivnoj kubanskoj obali.


I dio

Odlazak zadnje crvene revolucije

Groznog izgleda lica, široko otvorenih očiju, ispod kojih su se podlivali tamni podočnjaci, umirao je Josif Visarionovič Džugašvili, "Staljin". Sijeda i još uvijek gusta kosa lijepila se za jastuk natopljen znojem koji se slivao sa blijedih obraza. Nekad gusti brkovi su se stisnuli uz nozdrve ostavljajući usne puste i bez zaštite , zauvijek ogoljavajući čovjeka iz čijih usta je tiho i bešumno izašlo na milione smrtnih osuda. Tijelo je bilo pokriveno debelim bijelim pokrivačem do ispod pazuha. Desnom rukom je trgao otkopčanu kragnu široke ruske noćne košulje, oslobađajući svaku prepreku svježem zraku, dok je lijevom grčevito stezao ruku kćerke Svetlane koja je sjedila uz očevo uzglavlje. Na desnoj strani kreveta su ukočeni, bez riječi u stavu mirno stajali Laventry Berija, zadnji Staljinov osobni izvršilac u ubijanju maršala, generala i drugih visokih oficira ruske vojske, Nikita Hruščov, kasnije prvi čovjek zemlje predsjednik Politbiroa KP Sovjetskog Saveza i Vječeslav Molotov, ministar vanjskih poslova u vladi Hruščova. Gledali su neprikosnovenog vođu od kojeg se godinama i njima ledila krv u žilama bez ikakve želje da mu pomognu u zadnjem smrtnom hropcu. Na njihovim licima nije bilo emocija. Kao da su jedva čekali da se napokon riješe dugih bjesnih noći u iščekivanju kada će stati pred cijevi pištolja do juče najboljeg prijatelja ili u redu za sibirski voz bez povratka. 

Na momente je želio uspraviti trup i nasloniti uz uzglavlje kreveta, međutim, tijelo je otkazivalo i vraćalo se nazad. Bjelina postelje na širokom krevetu je prizor činila još strašnijim. Staljin se trgao, okretao,gušio,udarao po prsima,čupao kose,psovao,vikao,lomio prste na rukama sve dok mu lice nije preplavilo tamnilo, napunilo oči krvlju i široko otvorilo usta. Odjednom se tijelo potpuno umiri. Disao je tiho, skoro beščujno dok mu oči ponovo zasjaše kao nekad. Trojica ljudi kraj kreveta se trgoše.

„Oče“: izusti Svetlana.

Staljin je pogleda. Usne razvuče u skoro zaboravljen osmjeh.

Djevuško moja“...podiže ruku i pomilova joj kosu. Svetlana je oduvijek je željela baš takvog oca. Ali, bilo je kasno. Svi u sobi su znali to. Josif ne izdrža dugo u momentu zadnje roditeljske nježnosti nego se okrenu prema trojici ljudi. Zaustavi pogled na Beriji.

„Još si živ“ reče Staljin.

„Trebao sam ti, nisi me dao ubiti“:, odgovori Berija

„Svinjo židovska“:...Staljin tiho izusti.

Ruke mu klonuše pored tijela. Lice se pretvori u ružnu grimasu. Oči pođoše gubiti sjaj. Ostao je samo nijemi i ukočeni pogled. I on se polako gasio iza kćerkinih leđa na slici njene majke Nadežde Allilujevne, žene koju je Staljin prvo volio i onda doveo do sloma. Digla je ruku na sebe jer nije mogla zaustaviti svog čovjeka u krvavom piru ubijanja, čak i bliže familije i najboljih kućnih prijatelji.


Tako je otišao je zauvijek strašni čovjek u svojoj 74.godini života. Bilo je to petog marta 1953 godine u 9 sati i 50 minuta naveče. Monstrum Berija je istrčao napolje, znajući da su i njemu dani odbrojani. Molotov i Hruščov su se bez riječi zaputili u veliku kupaonu na kraju hodnika. Nisu žurili. Ovaj momenat su istina priželjkivali, ali im nije donio olakšanje. I dalje su bili tmurni. Hruščov se nagnu na velik porculanski umivaonik, otvori slavinu i pljusnu se hladnom vodom. Podignu lice prema ogledalo. Iza njega je stajao Molotov i gledao mu u zatiljak.


“ Kada ćemo svom narodu reći koliko je Staljin pobio ljudi“? upita Hruščov Molotova

„Nećemo mu reći“ , odgovori Molotov.

„Saznaće sami, i okrenuti se protiv nas. Šta ćemo onda?“ nastavi Hruščov“

„Historija će reći svoje. Možda je ovom narodu i trebao Staljin ovakav kakav jeste, Nikita“.

„Da je ovaj narod u svojoj historiji imao još dva Staljina ne bi ga više bilo, odgovori Nikita Hruščov“.





2008 godine, uklanjanje zauvijek Staljina  iz rodnog grada Gori, Gruzija


Osam mjeseci poslije toga je istina došla i do najudaljenijih ruskih stepa, tundri i ledenika. Masovni ubica Josif Visarionovič Džugašvili "Staljin" je u 29 godina strahovlade Sovjetskim Savezom, od 1924 do 1953 godine, naredio ubistva 3 od 5 maršala Sovjetske vojske, 13 od 15 generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 komandanta korpusa, 154 od 186 komandanata divizija, 25 od 28 načelnika generalštaba, svih 16 vrhovnih političkih komesara. Staljin je direktni krivac za smrt oko 20 miliona Rusa, uključujući 14,5 miliona koji su umrli od gladi, više od milion direktno streljanih pod optužbom za izdaju. Devet i po miliona je protjerano za Sibir od čega se pet miliona nikad nije vratilo. Neki čak tvrde da je broj deportovanih dostigao cifru od 28 miliona. Od Staljinove diktatorske ruke je stradalo dvostruko duplo više Rusa nego od Hitlerovih nacističkih trupa. Protiv Hitlera su Rusi umirali kao heroji, a od krvavih ruku svog vođe poput seoskih pasa lutalica. Od blizu deset hiljada najviših političkih predstavnika SSSR, članova Dume, koji su stanovali skupa sa familijama u specijalno napravljenim zgradama preko puta ovog ruskog parlamenta, ostalo je živa samo trećina.

Te martovske noći 1953 godine sa Staljinom je trebala da umre i zadnja crvena zvijezda na beretkama revolucionara širom svijeta. Ali nije. Zasjala je punim sjajem na drugoj strani svijeta, u Latinskoj Americi.


***
        Nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti, 26 jula 1953 godine Fidel Alejandro Castro Ruz skupa sa bratom Raulom, je poveo grupu od 135 pobunjenika i napao Moncadu, dobro utvrđenu bazu kubanske vojne hunte generala Fulgencia Batista, brutalnog diktatora koji je drugim dolaskom na vlast 1942 godine širom otvorio vrata kapitalu američke mafije i svoj narod stavio u poziciju sluge na sopstvenoj zemlji. Batista je od radničkog sina postao diktator, dok je jedan od tri sina veleposjedničke familije Castro, visoko obrazovani mladi čovjek imenom Fidel postao revolucionar vođen idejom boljševičke revolucije.

Nihad Krupić                                 
Na trgu kubanske revolucije Fidel Castro prvi put govori u slobodnoj Havani, ispred više od milion ljudi 9. januara 1959 godine

Autor 2010 god. na praznom trgu


Fidel je oslobađajući svoj narod od tiranije i kasnije kao neprikosnoveni vladar uveo staljinistički metod kontrole svih društvenih zbivanja. Nakon prvog pobjedničkog govora u oslobođenoj Havani 9 januara 1959, na Trgu Revolucije, pred više od milion ljudi Fidel je taj divni otok pretvorio u nešto što ni on sam na kraju vjerovatno nije želio. Sve poslije ovog na Kubi i jeste i nije ličilo na Rusiju i ostalo bi skoro od ostatka svijeta zaboravljeno da mirni starac Santjago loveći ribu i razmišljajući o životu ne uđe u priču velikog Ernesta Hemingweya. Roman „Starac i More“ je napunio svjetske biblioteke i donio autoru 1952 godine Pulitzerovu, a dvije godine kasnije i Nobelovu nagradu za književnost. Hemigweyu je Kuba bila inspiracija, a Fidelu prvo opsesija i radost a kasnije i poligon za učenje svakog građanina ove zemlje da im je dovoljno imati samo jednog prijatelja SSSR, da su Lada i Moskvič najbolja vozila i da mogu živjeti bez ijednog susjeda.

Ernest Hemnigway je u španjolskom građanskom ratu 1936 godine kao reporter američkih novina osobno vidio sa koliko strasti i ljubavi se narod borio za slobodu i prestanak vojne diktature i na kraju kako su svi slobodarski snovi španjolskog običnog čovjeka ugušeni topovima Frankove kontrarevolucionarne vojske. Kubansku revoluciju je doživio kao nastavak i konačnu pobjedu španjolske revolucije, Unatoč dočeku revolucionara u Havani, nekoliko mjeseci intenzivnog druženja sa vođom revolucije, znao je da će uskoro morati napustiti tu zemlju jer ipak pripada narodu čija država nikad neće mirno gledati postojanje jedne komunističke države u svojoj bližoj okolini.






1959 godine je Hemingway zauvijek napustio Kubu i došao kući u Idaho. Tada je rekao reporteru New York Times da je oduševljen rušenjem diktature generala Batiste, kubanskom revolucijom i oslobađanjem Havane u čijoj okolini je u prekidima živio 20 godina. Kastro mu to nikad nije zaboravio. I danas je Ernest Hamigway rijetki Amerikanac o kojem se slobodno i sa oduševljenjem može govoriti u Kubi.





***
        Staljinove sistem vladanja Fidelu vjerovatno nije bio drag, ali je primjenio njegove metode u kontroli svih društvenih zbivanja. Da je poživio još koju deceniju Staljin bi se i te kako divio Fidelu na umijeću zabijanja prsta u oko Americi više od 50 godina unatoč najdužoj ekonomskoj blokadi jedne države od strane SAD. Na samo 140 milja morske razdaljine od najveće supersile jedan komunistički predsjednik je nadživio devet američkih i izbjegao 638 atentata američke centralne obavještajne služba CIA. U priči o Staljinu i Kastru, Hemingway je samo puka slučajnost. Dijelio je sa njima isto vrijeme življenja, prostor, ali i neke navike. Sva trojica su voljeli žestoka pića, kubanske cigare i lijepe žene. Fidel je jedinstven i po
nečemu drugom. 1944 godine, kao osamnaestogodišnji srednjoškolac proglašen je najboljim kubanskim školskim atletom. Od tada nije prestao vježbati na svim poljima, naročito iza zatvorenih vrata. Odnedavno su počele i curiti informacije iz njegovog privatnog života i jedna od njih kaže da je spavao sa više od 35 hiljada žena, po čemu nadmašuje i čuvenog Kazanovu. I po tome će sigurno ući u historiju čovječanstva. Rusi i drugi narodi u državama bivšeg Sovjetskog saveza bi bili sretni da im se nikad nije dogodio Staljin. Sve što podsjeća na njega sklanjaju od očiju generacija koje dolazi. Davno su ga izmjestili iz Lenjinovog mauzoleja, pa od raspada SSSR skinuli sa svih trgova i stavili u najmračniji dio svoje historije, dok na drugoj strani Staljina i te kako ima danas na Kubi. Smrknuto gleda sa mnogih knjiga izloženih na  starom havanskom trgu ispred Nacionalnog muzeja i starog ali ekskluzivnog hotela gdje je od 12 do 17 maja 2002 god. odsjeo tada već penzionisani Jimi Carter, jedini američki predsjednik koji je nakon pobjede revolucije posjetio ovu zemlju.


Dok sam stajao ispred jednog štanda i gledao u stare, izblijedjele knjige, poredane na montažnim stalcima i stolovima, imao sam osjećaj da se Kuba teško odvaja od sivog šinjela i beretke. Taj trg knjiga me podsjeti na nekoliko kontejnera pored jedne ljubljanske škole, koje sam ugledao tokom mog prognaničkog života 1993 godine, punih portreta maršala Josipa Broza Tita. Stariji podvornici naviknuti da dobro čuvaju i glancaju ove ikone su neke slike lijepo poredali uz zid škole i ostavili da se stari partijaši i jugonostalgičari besplatno namire i ukrase svoje samačke sobe. I zaista, komunizam je ubijena utopija.

U samom teoriji donekle primjenljiva ali u praksi ipak uništena od samih nosioca te ideje, lidera oslobodilačkih narodnih revolucija. Komunizam je kasnije od svih njih pretvoren u čisto jednoumlje. Koliko god mi imali pozitivno mišljenje o Maršalu Titu neprikosnovenom jugoslavenskom lideru, on je na Zapadu okvalifikovan kao diktator društva u kojem ipak nije do kraja zaživjela jednakost i sloboda građana koji su živjeli u njemu. Gdje je jedna partija, jedan vođa, jedna ideja to se završi na kraju u moru krvi. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci ove istine u zadnjih 20 godina.



Trg knjiga, Havana 2010


Za razliku od uličnih prodavača, djevojaka u tradicionalnim nošnjama spremnim za fotografisanje, uličnih crtača portreta, lijepo obučenih staraca sa ogromnim cigarama koji su jednostavno gurali turiste da kupe nešto od njih ili se “uslikaju” dobivajući obavezno za tu uslugu jedan konvertibilni pezos, prodavači knjiga su mirno sjedili, bez želje da nametnu prodaju, čak i onima koji su uzimali u ruke knjige i prelistavali ih.


Skoro da sam dobio želju da i sam uzmem jednu, ali me je muka hvatala od Staljinovog pogleda, tako da sam više gledao knjige na čijoj naslovnoj strani je bila slika mladog revolucionara Che Gevare, koji je duboko udisao dim velike kubanske cigare, beretke zavaljene unazad, ispod kojeg su slobodno padali kovrdžavi uvojci. 1975 godine na omladinskoj radnoj akciji u Nišu sam platio plavom novčanicom od 5 hiljada tadašnjih jugoslavenskih dinara da mi jedan stariji akcijaš prisloni šablon sa vanjskim crtama lica Che Gevare na leđa moje akcijaške tamnozelene bluze i crnim sprejom ostavi čuveni lik ovog omladinskog simbola svijeta. Taj isti lik ogromne veličine se i danas nalazi na na fasadi višespratnice, tačno preko puta Trga revolucije u Havani, okrenut počasnoj bini sa koje na Dan revolucije su se držali neprekidni govori pred milion ljudi, koji su znali na suncu bez hrane i vode stajati čitav dan slušajući satima uvodne govore, dok na red ne bi došao Kastro.



Ernesto Che Guevara je i dalje najomiljeniji lik u Kubanaca, istinski srcem prihvaćen kao njihov. Čovjek koji nikad nije ostario i oružnio, sa kojim se i dalje veže zanos i ideja kubanske revolucije. U narodnim masama Kube revolucija je i dalje uzvišena, ali Kastro nije. I on to zna. Iz tog razloga je revoluciju za čiju pobjedu je ipak najzaslužniji održao do sadašnjih dana između ostalih Che Guevearinim likovima na svim važnijim trgovima kubanskih gradova i sela. Narod i to zna, ali naravno šuti. A slobodni osjećaji naroda će se pokazati onog momenta kada objave da je Kastro umro. I poslije ovog će Chuegevare biti na svakom koraku u Havani i drugim gradovima. Mrtav heroj je uvijek najbolji heroj. Njegov spomenik niko neće rušiti. Možda i iz tog razloga nisam nigdje vidio Fidelov spomenik. Valjda su svih ovih godina Fidel i Kuba potpuno spojeni i nerazdvojni tako da nema potrebe to i dokazivati Fidelovim bistama. A i Fidel se u pedeset godina svoje vladavine nagledao nabacivanja velikih sajli oko bakarnih i granitnih glava Lenjina, Staljina, Sadama Huseina, Čaušeskua, Enver Hodže, Honeckera i mase koja u transu stoji i čeka da se napokon obali sa trona nekadašnji im vođa kako bi mogli “hrabro” stati cipelom na glavu i najslikovitije pokazati svijetu pod kakvim režimom su živjeli sve godine vladavine takvih. 

***
Ernesto Che Guevera je rođen u argentinskom gradu Rosario 14 juna 1928. Kao student medicine je već postao poznat po svojim socijalističkim idejama. U svom prvom obilasku latinskih zemalja, od Argentine, Čilea, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venecuele, Paname, i drugih gdje je vladao teror bogatih nad siromašnim, vojne hunte na vlasti, nakratko je posjetio Majami u Americi, vratio se u Buenos Aires juna 1953, diplomirao i stekao zvanje ljekara, nakon čega se zauvijek oprostio od Argentine i Argentina od njega.

Dvije godine je lutao zemljama Latinske Amerike. U Gvatemali je upoznao i oženio 1955 godine svoju prvu ženu Hildu Gadea. 1956 Che sreće u Meksiku Fidela Castra i 2 decembra iste godine, , motornom jahtom “Granma”, punoj oružja i gerilaca prvi put dolazi na Kubu. I ostaje tamo sve do pobjede revolucije, nakon čega je imenovan za ministra industrije. To su bile i godine kada su došli i prvi nesporazumi sa Kastrom.

Che Guevara je ideološki bio ubijeđeni marksista, nosilac ideje velike slobode čovjeka u potpunoj vladavini demokratije. Kastro je više težio boljševičkim metodama nacionalizacije zemlje, ateizacije kompletnog društva, jačanje vojne i policijske službe, potpune kontrole života svakog građanina Kube, jer po njemu je Komunistička Partija Kube bila ideološka majka svakog pojedinca. Kastro je više volio tvrdog Brežnjeva nego preko noći smijenjenog liberalnijeg Hruščova, a Che se nakon posjete Sovjetskom Savezu decembra 1960 uvjerio da je ruski sistem daleko od izvorne ideje komunizma.

Che Guevera je postao rado viđen u svim metropolama svijeta, kod lidera i kapitalističkih i komunističkih zemalja. Različiti pogledi na budućnost Kube su kulminirali Kastrovim vezanjem za Sovjetski Savez i postavljanjem sovjetskih raketa dugog dometa, američkom blokadom ruskih brodova koji su vozili vojnu opremu prema Kubi, a zbog kojih je umalo izbio Treći Svjetski Rat. Nakon niza uspjeha u reformama privrede dok je bio na dužnosti ministra, 1 aprila 1965 godine Che je privatnim pismom podnio ostavku na sve funkcije.

U njemu se na početku obraća Kastru riječima:

Danas sve ima manje dramatičan ton, jer smo sazreli, ali se događaji ponavljaju. Osjećam da sam ispunio moju dužnost koja me je vezala za kubansku revoluciju i teritoriju i zato kaže doviđenja tebi, mojim drugovima, ljudima ove zemlje koji su sada moji...“

i završava

Uvijek sam se poistovjećivao sa potrebom i veličinom naše revolucije i tako će i dalje biti. Bilo gdje da se nalazim, osjećam odgovornost mog bitisanja kao kubanskog revolucionara i tako se ponašam. Nije mi žao što ne ostavljam ništa materijalno mojoj ženi i djeci i sretan sam što je tako. Ne tražim ništa za njih, dok im država obezbjeđuje dovoljno za život, pruža školovanje, medicinsko osiguranje i sve ostalo što daje i drugim ljudima...“




Nekoliko mjeseci od ostavke na sve dužnosti u Kubi, Che Guevara je napustio otok ,otišao u Kongo, borio se na strani lidera gerile Laurent-Desire Kabila, u želji da se oslobodi ova zemlja od tadašnjeg diktatora Patrice Lumumba. Poslije Afrike je boravio najviše u Čehoslovačkom glavnom gradu Pragu, kojeg je napustio novembra 1966 uputio se za Boliviju gdje je skupa sa 50 ljudi osnovao Nacionalnu Oslobodilačku Armiju Bolivije sa ciljem da obori bolivijsku vladajuću huntu koja je uz pomoć američke CIA i izdaje lokalnih seljaka uspjela da uhvati ovog revolucionara i strijelja ga.

Bolivija je tako postala i zadnja revolucionarna destinacija, po američkom časopisu Time, jednog od sto najvećih i najuticajnih ljudi u historiji čovječanstva.


Gledajući lijepo lice Che Guevare na mnogim razglednicama od hotelskih do uličnih štandova nisam mogao potisnuti iz glave onaj drugi lik, polugolog mrtvog čovjeka, razbarušene kose i brade, široko otvorenih očiju koji je ležao na stolu ispred nasmiješenih agenta CIA i policajaca bolivijske vlade neposredno poslije streljanja 9 oktobra 1967. U kuloarima Kube gdje nema u blizini državnih doušnika odavno se priča da u izdaji i smaknuću Che Guevare ima i Fidelovog udjela. Ali, na pravi dogovor se još treba čekati.


Che je sahranjen skupa sa ostalim pobunjenicima u masovnoj grobnici u Centralnoj Boliviji i tek 1997, 30 godina od smaknuća njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u centralnu kubansku provinciju Villa Clara, u grad Santa Klaru. Uz najviše državne počasti Che je zauvijek spojen za zemljom za koju se vezao srcem i dušom. Ernestu Che Guevari zasluženo pripada mjesto jednog od najvećih idealista i romantika što je ikada živio na ovoj planeti. Ako ga i doživljavaju ljudi koji znaju prave životne vrijednosti. Legenda o Che Guevari je legenda o svim narodnim vođama koji ga nikad nisu izdali i zloupotrebili.






Che Guevara Memorialni Centar, Santa Clara, Cuba
Zadnje počivalište romantičnog revolucionara


Uskoro II dio,

Reportaža o prirodnim ljepotama Kube, ljubaznosti naroda Kube koji iako pripada jednom od najpismenijem i najobrazovanijem narodu u svijetu živi u velikom siromaštvu, praktično bez privatnog vlasništva, u državnoj kontroli primanja novca izvana, otvaranju pošte, prisluškivanja telefona, stroge kontrole kretanja, limitiranih izdavanja pasoša, ne dopuštanju kupnje ali dozvoli stranih investitora da ulažu u turističke kapacitete, bračnoj slobodi ali i besplatnom odličnom zdravstvenom osiguranju, obrazovanju...


(Nastavlja se)


13.12.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 13.12.2010. - Last modified: 23.10.2014.