ORBUS Belgium

TOP
> Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA













 



GLUPOST JE NESALOMLJIVA

Nihad Filipović


Ne boj se onoga, kome nisi dobro učinio.”

Bože dragi, ja što nas plitke pameti ima. Nije li ono Krleža pisao: za sve je glupost kriva. Jel’de, komuništi su onomad govorili: za sve je kriva vlast one prethodne Jugoslavije, kao što su u onoj prethodnoj govorili: za sve je kriva Habsburška crno-žuta monarhija odnosno Turska. Evo danas, ne prođe puno, te se u nas, uvjek iznova, jave neki što istim tim aršinom i na istoj matrici mjere Josipa Broza Tita i ono "jučerašnje" povijesno vrijeme. Znate ono, sve što danas ne valja i što smo, brat bratu, zapravo "uprskali" MI, ovi danas, e za sve su to krivi oni od jučer.

Eto, jedan veli i za nacionalno povijesno tumaranje Muslimana(Bošnjaka), kriv je, ko bi drugi, Tito. I zato što šesta buktinja svojevremeno kod donošenja prvog ustava tzv. Demokratske Federativne Republike Jugoslavije nije "ušla" u grb i za to što su Muslimani bili i Srbi i Hrvati i neopredijeljeni i Jugoslaveni i Muslimani (u smislu nacionalne opredijeljenost) i sve samo ne Bošnjaci, e i za to je kriv Joško, kao da se sami mi nismo onomad, jedanaest godina od Titine smrti, žestoko posvađali oko toga jesmo li mi zapravo Muslimani ili smo Bošnjaci, a evo neki i dan-danas, k’o one Krležine “guske u magli" lutaju, tvrdeći da nismo ni jedno ni drugo, nego smo nešto treće tj. "Bosanci brate, kakvi Bošnjaci, kakvi bakrači."

A ja mislio, Bošnjak je tradicionalni naziv onoga što se danas zove Bosancem samo što su danas Bosanci u modernom političkom značenju i bosanski Srbi i Hrvati pa je onda Bošnjaštvo odrednica koja najpreciznije određuje jednu specifičnu bosansku narodnu grupu. Pa kažem: Servus rođak; Fino li se kod tebe dinsta u bosanskom loncu pleme i plemenska svijest, narod i narodna svijest, nacija i nacionalnost, država i državljanstvo…

Drugi opet kažu, za komunizma “muslimanski narod kopnio, nestajao i utapao se”. Kao “gušena” nam sloboda vjerskog ispovijedanja. A ja velim: Rođak, najprije ispred svoje kuće pometi pa onda komšiji viri preko plota. Najveća slabost onoga sistema je bilo nepoštivanje temeljnih ljudskih prava pa tako i slobode religijskog ispovijedanja ali je to važilo za sve. Međutim, neki su očito bili otporniji i religijski i nacionalno. Sjetimo se samo držanja katoličkog klera u to vrijeme i uporedimo to sa islamskom ulemom koja je, danas to znamo, bila krcata saradnicima, špijunima i doušnicima UDB-e …

A bogme i za agresiju na BiH kriv je Tile, kao da je on, kako to jednom primjeti profesor (1)Nijaz Duraković, organizirao razne "jogurt revolucije", na mitinzima huškao narod na rat, lično prevrtao, nosao i politički zloupotrebljavao kosti davno upokojenih u jednom prošlom ludom vremenu kakvo su nam nacionalne poete, povjesničari tisućljetne uljudbe, antibirokrati i popovska oligarhija ponovo pripremali. Uistinu tako to i biva, kada se znana povijesna fakta posmatraju izvan historijskog konteksta, "istrgnuto" iz jednog vremena i odnosa u vremenu i posmatrano, procjenjivano i prosuđivano naknadnom ili ovovremenom povijesnom pameću. A ovakav opet "znanstveni" pristup može biti samo manipulacija ili šarlatanstvo. Jer, aman rođače i zemljače, ne znam šta da su oni jučerašnji radili, nisu nam oni, pa tako ni Tito, "napravili" rat. DO NAS JE ZEMLJACI, a ne do Tita sve ovo što nam se izdešavalo.

U živom mi je sjećanju jedna kratka sekvenca iz, da li je to bio TV dnevnik Sarajevske televizije ili YUTEL-ov dnevnik, nije bitno, ali je to bilo vrijeme okupacije TV releja po Bosni i Hercegovini. I sada, nekim čudom kamera, kad’ joj vrijeme nije, uhvatila srpske bradate patriote, pa više nikakve dileme nije bilo, svojim smo očima vidjeli u TV dnevniku da su na djelu četnici. Uhvatila ih kamera kako, biva, “oslobađaju” TV relej na Vlašiću, pa kada su ga oslobodili od njegovog vlasnika, tj. od države Bosne i Hercegovine i sarajevske TV kuće, našli Titovu sliku, iznijeli je van i prislonili uz pseću kućicu, pa se sve sprdaju i smiju… Da dodam kako je za mog “logorovanja” u četničkom logoru Manjača, glavna psovka onih psihopata što su se iživljavali nad nama obavljajući svetu patriotsku dužnost trijebljenja i privođenja pameti “poturica”, raznih Bula, Zoki i Špaga, bila: ”Jebo vas Tito”; Pazi rođače i zemljače, ne Alija, nego Tito, a to nam kazuje što-šta, zar ne? Evo, toliko o Titovoj odgovornosti za rat što nas strefi.

Jedno je jasno: Teško narodu(ima) koji nije(nisu) u stanju da podnesu sopstvenu povjest. Pitanje je zaista zašto u nas svaka vlast i intelektualci potrčkala te vlasti smatraju da su bogom dati i da sve od njih potiče? To se u nas svodi na onu narodnu: "E moj babo, ne znaš ti kako je djecu podizati". Zašto se u nas uvjek mora rušiti i popljuvati ono jučer? Kako i zašto je to da se u nas nezna baštiniti i nadograđivati pa i na temelju kritike, ali ono dobro primati i dalje razvijati? Naravno, Titov komuništički režim je "instaliran" nad našim bošnjačkim narodom (i ostalim ex Yu narodima), a da iste niko ništa nije ni pitao. Kada je to uostalom narod na tim prostorima bilo što pitan? Zar neko misli da je ova sadašnja vlast u Bosni i Hercegovini uistinu "naša"? Ili će biti i sadašnji režim u Bosni i Hercegovini narodu nametnut manipulacijom i ratom? Ako neko ima intelektualnog poštenja i spremnosti da kaže kako je ova sadašnja vlast i država, po bilo kojim parametrima kojima se mjeri država i njen uspjeh, neuporediva sa onom bivšom “trulom” Titinom državom i vlašću, to ne znači biti YU nostalgičar nego jednostavno znači biti iskren. Iskreno, usprkos svih manjkavostima, uprkos, rekao bih, promašenosti ideološkog projekta, bio je ono bolji život, a pretvorio se u paranoju poslije Tita. Tito je bio žilav i otporan pacijent, pa držao bolest pod kontrolom, a kada ga je nestalo, onda su miševi i “mangupi u našim redovima” došli na svoje. Bolesti više nije bilo lijeka.

Jedan kaže: "Kada je Tito bio tako veličanstven šta je to ostalo od njegova grandioznog djela"?

Na ovo je moguć samo jedan odgovor:

"Isto što i od drevnog Egipta, starog Rima. Dakle, ruševine, razvaline i ruine koje svjedoče istinu nekog ranijeg početka. Na kraju, na sve, ne znam kako veliko ili malo, ali ama baš na sve, na kraju, ipak pada prašina.. .”

Konačno, kao što jednom prilikom primjeti rahmetli predsjednik (2)Izetbegović, a mislim da je tu u pravu, Tita različito vide različite generacije. Oni rođeni negdje pedesete pa naovamo, vide ga na jedan način, a oni nešto stariji, što se sjećaju II svjetskog rata, godina neposredno iza tog rata i Informbirovske čistke, vide ga na sasma drugi način. Sjećam se, moj je otac, koji je za Informbiroa, bez suđenja, jednostavno po dojavi pokupljen i, iako rusofil, ipak “prav zdrav”, odveden na Goli Otok, da bi uistinu tek po izlasku postao tvrdi antititoista, moj je otac kažem, bivao hapšen i slat u sarajevski Centralni zatvor kada bi Tito navraćao u naš glavni grad. Riskirajući da me neki čitatelj nazovu lošim sinom, ja evo javno kažem: u meni nema mržnje na Tita. Nema čak ni gorčine. Jer, u ono vrijeme i u onoj situaciji, šta bih bilo i gdje bih Jugoslavija završila da je Tito ostavio staljinistima ili kako su komuništi govorili, “antinarodnim elementima” prostora da “vršljaju“?

Staljinizam je Tito upoznao “iznutra”, u vrijeme boravka u Moskvi dvadesetih godina prošlog stoljeća, pa kada se nije uspio umiliti velikom hazjajinu glumeći “većeg katolika i od pape“, tj. instalirajući nad Jugoslavijom prvih posljeratnih godina titoizam kao varijantu staljinizma, onda je, znajući kako pod Staljinom završavaju i šta čeka poslušne, odlučio, vođen instinktom samoodržanja, biti neposlušan i tako pokušati spasiti glavu, pa je odbio Staljina u njegovom nastojanju da ga uvuče u balkansku federaciju sa Bugarskom, nametne mu poslušnog Dimitrova i tako stavi pod svoju apsolutnu kontrolu.

Jasno, sve je to bio ideološki maskirano brigom za narod, mada se ne može isključiti ni taj moment. Bilo kako bilo, Tito je uspio sa svojim “nacionalističkim” manevrom spasiti i sopstvenu glavu i Jugoslaviji obezbijediti slijedećih tridesetak godina samostalnog, a to znači svog i uvjetno rečeno slobodnog, a to opet znači dostojanstvenog “puta u komunizam.” Sve ono poslije, doista nije do Tita.

Mislim da je istina o njemu negdje u sredini između gornja dva polarizirana gledanja i da ipak, gledano i prosuđivano u ukupnosti onoga što je njegova vlast bila, značila i ostvarila sa stajališta državnog i narodnog interesa, preteže ono pozitivno. Iako je, iz ove današnje vizure i pozicije gledano, Tito najveći politički promašaj napravio gušeći tzv. hrvatsko proljeće i srpski liberalizam hiljadu devetstotina sedamdesetih, ipak, najveća zloupotreba “titoizma“, upravo zločin, napravljen je na samom kraju II sv. rata, kada još kao “državno ustrojena” vlast zapravo nije bio etabliran i kada je jureći razbijene pripadnike ustaške vlasti i petokolonaše, koji su se, zajedno sa Njemačkim Wermacht-om, povlačili u pravcu Austrije i Njemačke, u Sloveniji, na samoj granici prema Austriji, pobio, procjenjuje se oko 30.000, što ratnih zarobljenika, što civila, članova njihovih porodica koji su zajedno sa njima, bježali ispred pobjedničkih partizanskih jedinica. To je ono što hrvatska povijest bilježi kao “Blajburški križni put”. Titova komuništička vlast poslije toga, ma koliko bivala okrutnom, posebno u godinama do razlaza sa (3)Aleksandrom Rankovićem, ipak nije smišljeno, planski, masovno ubijala.

Nijedan zločin se ne može opravdati, ali se politički motiviran zločin, prema mom skromnom uvjerenju, uvjek mora sagledavati i prosuđivati “u vremenu”. Ne da bih se pravdao, jer zločin je zločin, nego da bih se “uronjeno u vrijeme” razumjele prilike u kojima je takvo što bilo moguće i onda otuda izvlačile pouke za budućnost. Jasno, razumjevati, ne znači opravdavati. Svaki je zločin izvan prava. Po tome i jeste zločin. Ali je kao i svaka ljudska radnja situiran u datom vremenu i okolnostima. Ovako posmatrano, Blajburški je masakr direktan produkt ideološkog sraza komuništičkog projekta i vizije buduće jugoslavenske državne zajednice i ekstremnog nacionalizma, koji je sukob paralelno tekao sa četverogodišnjim ratom protiv njemačke okupacione sile i njenih stranih i domaćih kolaboracionista. Da je ishod rata bio obrnut, pa da su pobijedili nacisti i njihovi saveznici, nema sumnje da bih oponentske “komuništičke bande“, kako je partizane i anti naciste oslovljavala nacistička propaganda, snašla ista sudbina, tj. en masse bi bili pobijeni.

Hoću reći, ostavljajući po strani Titov pretpostavljeni osobni interes, taj je zločin vjerujem, najprije motiviran koliko državnim, toliko ideološkim “interesom”. Desio se na kraju ili netom po završetku rata (ovisno koji datum uzimate za datum kraja rata, onaj saveznički, 09.05.1945 g. ili 15.05.1945 g., koji je usvojila ex-Yu historiografija), dakle koncem ili netom po okončanju obostrano okrutno i bespoštedno vođenog rata, pa ga u tom kontekstu treba psihološki sagledavati. I konačno, “povijest pišu pobjednici“, pa ako velike državnike II svijetskog rata, državnike velikih sila, historijski procjenjujemo u ukupnosti “njihovog” djela, a iza svakog “leži” zločin, isti bih kriterij, trebalo primijeniti i Josipa Broza i njegovu vlast.

Sve u sve, bio je to lider i “zvjerka” svoga vremena. Zvjerka, jer bilo je pri njemu i “volje za moć” i beskrupulozne upornosti njegova autsajderskog porijekla i jednake spremnosti da se postane neko i izdigne iznad prosjeka, ako treba gazeći i leševe. Hiljadu devetstotina dvadesetih, za boravka u Moskvi, pisao je on dojave na svoje “drugove” komuniste pa je neke to i glave došlo, a žena mu Pelegija zaglavi negdje u Sibiru. Istu tu beskrupulozna volju za moć i samoživi nagon opstanka, u sjenci ideološke motiviranosti, vidjeli smo, demonstrirao je Tito i na kraju II sv. rata u slučaju Blajburg. Jednako tako kasnije, kao što smo naprijed vidjeli, u vrijeme Informbiroa nemilosrdno se je obračunao sa “mangupima u sopstvenim redovima.” Čim je osjetio Staljinov dah za vratom, na vrijeme okreće ćurak, jer je još od onih denuncijantskih Moskovskih dojava, odlično znao s’ kim ima posla. Pragmatičan kakav je već bio, počinje “namigivati” Sjedinjenim Američkim Državama, a ove, u vremenu ondašnjeg hladnog rata sa sovjetskim istokom, u tome nalaze neki svoj i danas teško dokučivi interes, počinju obilato pomagati novu Jugoslavensku politiku, isporukom na stotine borbenih aviona, tonama žitarica i milijardama dolara… Tako je Tito kapitalističkim novcima, uspješno popločio jugoslavenski put u komunizam.

Iako zarobljen jednom ideologijom i nesposoban da dokuči šta se zapravo krije iza diktature proleterijata i posebno u poznijim godinama života, kada je “kadrovski oslijepio” i ostao bez istinskog dodira za stvarnost i vrijeme oko sebe, njegova je Jugoslavija ipak bila respektabilna zemlja i ne može se nijekati da su on i taj sistem i ideologija značajno podigli i izmijenili opći standard življenja na bivšim jugoslavenskim prostorima.

Unatoč svemu, a vidjeli smo, bilo je teških propusta i zloupotreba vlasti, pa i zločina, posebno u sferi ljudskih prava i sloboda (a tu se ex YU varijanta komunizma, odnosno, tačnije bih bilo reći socijalizma, samo u nijansama razlikuje u odnosu na tada prevlađujući sovjetski kulturološki komuništički model socijalizma i tzv.“diktature proleterijata”, za koje sa dosta jakih argumenata i posebno sa ove povijesne distance, možemo kazati kako je to bilo “promašeno vrijeme“, ipak, nemoguće je nijekati, bila je to stabilna i mirna zemlja i vlast koja je narodu donijela opći boljitak i progres, te se, bar što se nas u Bosni tiče, gotovo može, bez bojazni da će se puno pogriješiti, reći, kako takvo što, pa makar i samo kod nas u Bosni, nije zapamćeno “od Kulina bana pa do Titinih dana“. Zapravo, sa ove povijesne distance posmatrano, meni, pripadniku jedne od onih posljeratnih, nakon Informbirovskih generacija, ono se vrijeme čini bajkovitim, a bajke su imaginacija; Kao pjena od sapunice rasprši se svaka bajka u dodiru sa stvarnim životom. Ipak, dok je trajalo, na svoj način, bilo je lijepo.

Što se pak Bošnjaka i bošnjaštva tiče, nas je povijesni put i naša je povijesna sudbina bila takva da smo u jednom historijskom trenutku faktički ostali bez inteligencije; Dibidus raspamećeni, ekonomski razvlašćeni, kulturološki kolonizirani samo izvornom snagom duha narodnog i, pazi sada ovo, HVALA TITU I ONOJ KOMUNISTIČKOJ IDEJI, mi se uspjesmo održati i u onom "turobnom” Titinom socijalizmu iškolovati našu djecu, steći i obnoviti našu inteligenciju i dobiti je jačom neko smo je vjerovatno ikada imali, što nas je na koncu dovelo do toga da smo ponovo OSVOJILI svoje povijesno narodno ime. Neka je i samo toliko, kažem aferim Tito. Lahka ti zemljica bila i počivaj u miru.

 



(1) Nijaz Duraković, rođ. 1949 g. u Stocu, profesor sociologije, posljednji prijeratni predsjednik SKBiH-SDP.

(2) Rahmetli predsjednik Izetbegović, makar sam teško propatio pod režimom Josipa Broza Tita, imao je vrlo izbalansiran pristup u procjeni njegove ličnosti i njegove vlasti. U tome je on do u dlaku sličan recimo jednom Mandeli ili najpoznatijem Kosovskom albanskom “komuništičkom”političkom robijašu Ademu Demaćiju, koji, iako višedecenijski robijaši, po konačnom izlasku na slobodu, uspijevaju odstraniti mržnju na “svoje” tamničare, potiskuju revanšistički nagon i poprimaju zdrav, odmjeren i izbalansiran politički diskurs u aktivnom političkom radu. Ako igdje onda ovdje, u ovakvoj njihovoj “političkoj filosofiji” treba tražiti i sagledavati veličinu ovih znamenitih političkih ličnosti.

(3) Aleksandar Ranković-Leka, 1909-1983, srpski komunista, narodni heroj i visoki državni i partijski funkcioner FNRJ. Utemeljitelj i višegodišnji lider državne službe zvane OZNA- Odjeljenje za zaštitu naroda. Na IV Brionskom plenumu CKKPJ smijenjen sa funkcije potpredsjednika FNRJ, a malo potom i isključen iz KPJ zbog navodnog prisluškivanja Josipa Broza Tita i drugih najviših državnih i partijskih funkcionera.




02.12.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 02.12.2010. - Last modified: 23.10.2014.