ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA












 



FUAD KOVAČ – književnik i novinar:

NIJE SVE BILO ONAKO KAKO SU NAS UČILI U ŠKOLI U DRUGOJ POLOVINI 20. VIJEKA

RAZGOVOR VODIO:
Bedrudin GUŠIĆ (233)


FUAD KOVAČ – književnik i novinar- Poeziju zapisuje od 1975. godine, a prije rata bio je učesnik skoro svih književnih manifestacija na području tadašnje Jugoslavije kao prepoznatljivo poetsko ime najmlađe generacije.
- Zastupljen je u biltenu Književne omladine BiH za 1982. godinu.
- Prozu, poeziju i književnu kritiku već godinama objavljuje u mnogobrojnim bh. književnim listovima i časopisima.
- Radi na više značajnih projekata iz oblasti historiografije, književnosti i publicistike. Priredio je i recenzirao veliki broj knjiga bh. autora.
- Član je Društva novinara BiH|Saveza novinara BiH]] i Društva pisaca BiH u statusu slobodnog umjetnika (profesionalni pisac).
- Od 1982. godine bavi se novinarstvom, a pisao je za mnogobrojne listove i časopise.
- Od januara 1994. do marta 2005. godine radio je u redakciji sedmičnog magazina "Ljiljan".
- Bio je urednik lista "Slovo", čiji je izdavač Društvo pisaca BiH, zatim gl. i odg. urednik dnevnog lista "BH Dnevnik" iz Sarajeva.
- Danas je urednik u časopisu za književnost i kulturu "Život" (najznačajniji i najstariji književni časopis u BiH) čiji je izdavač Društvo pisaca BiH.
- Osnivač je i predsjednik NVO "Futur art" iz Sarajeva koja se od aprila 2008. godine bavi realizacijom značajnih projekata iz oblasti kulture i obrazovanja. Živi u Sarajevu.





Fuad Kovač, bosanskohercegovački književnik i novinar, rođen je 1. februara 1965. godine u Zurovićima kod Gacka.





Bibliografija

  • "Prozor nad rijekom", zbirka pjesama (2001)

  • "Godine opstanka", ratni zapisi (2001)

  • "Bijeli konj", pripovijetke (2004)

  • "101 intervju", publicistika (2006)

  • "Očev zagrljaj", priče - grupa autora (autor i urednik),(2006)

  • "Istine i laži generala Đorđa Đukića", publicistika/historiografija - priredio zajedno sa Hamidom Deronjićem, (2007.)

  • "SREBRENICA 1993.-1995." - ratni dnevnik r. Hameda Salihovića- Sade (urednik), (2009.)

  • "ĐACI-JUNACI" - pjesme za mlade (zajedno sa Mirsadom Bećirbašićem), (2010.)

  • "IZDAJA I ZLOČIN" - novi dokumenti o ustaškom, četničkom i partizanskom pokretu, (zajedno sa prof. dr. Salkom Čamparom), (2010.)
  • Dvije prve nagrade Književne omladine BiH za najbolju pjesmu pisaca do 30 godina starosti (1983. i 1986.),
  • Nagrada "Zija Dizdarević" za najbolju bh. pripovijetku u 2000.


Prvo, čestitke i zahvalnost za još jedan vrijedan prilog našoj historiografiji - za novorođenu knjigu IZDAJA I ZLOČIN, kojoj ste, uz prof. dr. Salku Čamparu, koautor.


Hvala na čestitkama. O značaju knjige najbolje će reći javnost, oni koji je budi pročitali. Nisam od onih koji previše “hvali svoga konja”. Ponavljam, s njenim izlaskom ja i Čampara smo završili proces u toku kojeg smo mogli uticati na sam sadržaj i kvalitet djela. Dalje ona sama “živi” nam svojevrsnom “bojnom polju” javnosti.


Nažalost, još nisam došao u posjed knjige, ali ću se potruditi da to učinim čim prije. No, i pored toga što je nisam pročitao, ono što znam o nekim segmentima iste nije me ostavilo ravnodušnim. Kako je bilo doći do 10.000 imena, 4000 izjava, 200 fotografija i 300 različitih dokumenata?


KOVAČ:
Na ovom teškom projektu radimo već punih šest godina. Ponavljam, teškom projektu, jer ovakvo nešto slično ni blizu nismo baš radili. Sve je krenulo o prof. Čampare koji mi je prije šest godina pričao o pisanom materijalu kojeg ima a tiče se Drugog svjetskog rata. To je dobro došlo i zbog nekih mojih ranijih ideja da se ovako nešto treba raditi i da ima dosta nepoznanica kad je u pitanju ovaj period. To govorim posebno zbog toga što me godinama proganja želja da istražujem ovaj period na prostoru Hercegovine, konkretnije njenog istočnog dijela. Na kraju krajeva i ja sam Gačanin, tačnije Borčanin, sa izvora Neretve. Proganja me i sjećanje na 1980. godinu kad je u moj rodni kraj prvi put, nakon aprila 1942. godine, došao tadašnji narodni heroj Vlado Šegrt, inače u to vrijeme komandant napada na Borač. I mi, tadašnji učenici osnovne škole, i svi ostali stanovnici ovog prostranog mjesta smo ga prijateljski dočekali. Tada smo mu priredili hajku na divlje svinje. Proganja me i sjećanje na 1980. godinu kad sam sa sela došao u Gacko u srednju školu i kad mi je Aćim Aćimović, tadašnji profesor historije, kazao kako mi se „na čelu vidi da sam iz Borča”. I ja sam to nekoliko godina kasnije povezao sa knjigom „Nož” Vuka Draškovića čija je radnja u mom rodnom kraju, odnosno Osmanovićima, kako ga on naziva. I kad je jedno jutro na svakoj klupi u tadašnjem Srednjoškolskom centru „Šućrija Ćimić” u Gacku osvanuo urezan nož. I kad smo se (mi muslimani) tukli sa Srbima, i kad je te hiljadu osamdeset i neke godine u ovoj školi bilo više policajaca od učenika. I kad sam u Enciklopediji Jugoslavije po slovo „B” pročitao slijedeće: „Borač, planinski predio u gornjem toku rijeke Neretve, zloglasno ustaško leglo koje su partizani zauzeli u proljeće 1942. godine.” I kad sam u to vrijeme došao do pisma Petra Ilića Drapšina, poslijeratnog narodnog herija, kojeg iz Mjedenika (Borač) piše Dušanu Dukići Grahovcu. Drapšin je u pismu napisao sljedeće: „... Bilo je lijepo viđeti kako Borač gori... Turci se uzmuvali i ne znaju kuda će... Ponesi bogati gusle da malo zaguslamo... tvoj prijatelj Petar Ilić Drapšin...” I kad sam sve do knjige Vladimira Dedijera o genocidu nad muslimanima od rodbine krišom slušao da su tog aprila 1942. godine ali prije i poslije mnoge moje rođake i Borčane protjerali i pobili. I da nigdje nisu objavljeni spiskovi ubijenih od kojih su mahom žene, djeca i starci. I sve su to uradili četnici i partizani zajedno. Da, zajedno, jer je u to vrijeme tako i bilo. I što Josipu Brozu Titu nikada ne mogu halaliti kako je, dok je u to vrijeme boravio u Foči, Šegrtu napisao na papiru sljedeće: „Borač se mora pod hitno zauzeti!”

Zbog čega? Da li je zbog nekoliko pojedinaca trebalo pobiti skoro 400 stotine duša iz ovog kraja? Šta je to kriva moja rahmetli nena Uma koja je u nabujalu Neretvu morala baciti svoju kćerku i moju tetku. Itd. I zašto je sve i što se pisalo skoro do 1992. godine bilo prekriveno velom tajne, straha, reklo bi se. I ako je u to vrijeme i ovaj prostor Borča pripadao zloglasnoj NDH, nisu valjda zbog evidentnih nedjela krivi samo muslimani ovog kraja – pošteni, siromašni, nepismeni i slično. Ti koji su se morali braniti kao da nikad nisu ni postojali, a oni koji su „četnikovali” bili su poslijeratni narodni heroji i „spomeničari”. U moj Borač struja je došla nedavno, makadamski put isto tako. I to najviše zaslugom rahmetli Bećira Pača. Dakle, kraj je bio planski „osuđen” jer su politiku u Gacku do 1992. godine kreirali Srbi i neki „poslušni muslimani”. Sinovi i unuci tih istih četnika ponovo su kidisali 1992. godine na šačicu preostalih Borčana.

Dakle, nisam samo zbog ovih nepravdi krenuo u ovoj projekt. Jer, sličnih je bilo i u drugim dijelovima BiH, što naučno obrađuje ova knjiga. Ali smo morali odnekud krenuti, istraživati, čitati i samo čitati. I tako doći do neke “kritične mase” koja se uobličila u ovu knjigu.

Ovaj naučni rad je drugačiji od mnogih drugih koji su obrađivali ovaj period naše historije, prije svega zbog toga što događaje posmatramo s pristojne vremenske i političke distance koristeći arhivsku građu koja je nastala kao osnovni instrument za naše tvrdnje.

Ovakva metodologija, kako je u recenziji napisao profesor Mesud Hero, ima najviše šansi da bude lišena subjektivizma, što je najveći problem svakog historičara koji se bavi novijom historijom.


U najavi knjige koju sam imao prilike pročitati između ostalog stoji da "imamo potpuno novi pogled na ustaški, četnički i partizanski pokret i pojedince u tim pokretima koji se razlikuju od naših uobičajenih stavova i predodžbi formiranih pod pritiskom pobjednika..." U čemu je ta suštinska razlika između onoga što je nekad formiralo naše drugačije stavove i predodžbe o tim pokretima i potpuno novih pogleda koje nudi knjiga?

KOVAČ: Većina najvažnijih događaja u vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru naše zajedničke države dogodili su se upravo u Bosni i Hercegovini, glavne vojne operacije vodile su se na njenom teritoriju, u njoj su se donijele glavne političke odluke o ustroju "avnojske" Jugoslavije a ustaški, četnički i partizanski pokreti su se najoštrije konfrontirali upravo na tom prostoru, u epicentru naše naučne pozornosti je Bosna i Hercegovina i to, upravo, oni dijelovi koji su bili najviše izloženi tim konfrontacijama.

Nije sve bilo kako su nas učili u školi u drugoj polovini 20. vijeka. Isto kao što nam djecu danas uče da 1992., 1993., 1994. i 1995. godina nisu ni postojale i da je tih godina bila neka „greška”. Tako su nam i prije servirali dosta nekih „istina” i „poluistina”. I usudio sam se, zajedno sa uvaženim profesorom Čamparom, da ovom knjigom kažem kako je u istočnu Hercegovinu, najveće zlo donijela NDH i da su tu u jednoj ravni sa četnicima. Da su ustaše „sa fesovima” zaista činili zločine, onda se izvukli i „na cjedilu ostavili” ovdašnje muslimane. Itd. To su samo neke naznake iz ove knjige koje upućuju na mnoga razmišljanja i radnje o svemu i svačemu. O događajima i prilikama širom BiH.  Onako iskreno i tačno, pa sviđalo se to nekome ili ne.


Gdje ste sve dolazili do vrijednih dokumenata? Da li samo u BiH, ili se moralo po neke čak i u Beograd?

KOVAČ: Ponavljam, jedan dio dokumentacije je bio „u komadu” i on je stvorio ideju za knjigu, ali on čini samo nekih desetak posto knjige. Od ukupno njenih 620 strana. Ostalo smo nalazili na razne načine kako smo znali i umjeli. I sve to ubacivali u knjigu vodeći se naučnom metodologijom. Dakle, skoro 90 posto dokumenata, izjava i fotografija iz knjige se prvi put objavljuje. I još nešto, puno je onih koji se spominju u knjizi a i danas su živi. To dovoljno govori kakvo već u startu vlada interesovanje za ovu knjigu.


Kako ste podijelili međusobne uloge Vi i prof. dr.  Čampara, u fazi priprema, te rada na samoj knjizi?

KOVAČ:Ako znaš šta hoćeš onda nema problema oko organizacije posla. Imali smo mi još onih koji su nam pomagali, posebno moram istaći recenzenta Mesuda Heru, inače historičara. Sve u svemu, ovaj smo projekt nekako priveli kraju, a koliko je bio težak, koliko nas je ”koštao” života, novca i vremena to mi samo znamo.


Akademik, rahmetli Arif Tanović, jedan od recenzenata (bila mu je to, nažalost, posljednja recenzija) je za knjigu u svojoj recenziji, između ostalog, rekao da je to "nesvakidašnje hrabro, novo i korisno historiografsko štivo..." Šta mislite, zašto je po akademiku Tanoviću trebalo i hrabrosti za ovakvu knjigu?

KOVAČ: Eto, rahmetli akademik Arif Tanović, inače naš Gačanin, nas je poodavno bodrio da istrajemo na ovom teškom projektu. To nam je dokazivao i onda kad je bio ozbiljno bolestan. Trebalo je, ponavljam, dosta hrabrosti za ovu knjigu jer ona nikoga „ne miluje”, naravno, mislim na one koji su „okrvavili ruke”. br>

I naslov knjige je sam po sebi znakovit te provocira i ovakvo pitanje: čija izdaja je prethodila zločinu?

KOVAČ: Zločinu je prethodila izdaja onih koji se zovu ustaše i četnici. Dakle, oni su i izdajnici i zločinci. To nije sporno, samo što sve to potkrepljuje dosta ekskluzivnih dokumenata, izjava i fotografija. Pa i onih koji će „boljeti”, jer istina „boli”.


U kojem tiražu je štampano prvo (jer sam ubijeđen da će se desiti još poneko) izdanje knjige IZDAJA I ZLOČIN?

KOVAČ: Prvi tiraž je 2.000 primjeraka. Nama je u svemu ovom mnogo važnije da do knjige dođu oni koji je cijene, da u našim naučnim krugovima pokrenemo sva ova pitanja, da se konačno približimo nekim istinama, da se oslobodimo laži.


Da li je načinjen program promocija te distribucija knjige po bh. muhadžirluku?

KOVAČ: Nemamo nikakav program, ako nas neko pozove - doći ćemo. Prve informacije govore da nam prethode burne aktivnosti koje je već pokrenula ova knjiga. Inače, iako je bilo dosta prilika za to, nikada nisam kao pisac bio izvan Bosne. I ne žalim zbog toga. Ko se sve danas ne zove piscem, pa je sve zbog toga prezasićeno. I ne mora to biti u mom slučaju, ali zbog toga tamo negdje i nema dobrih autora kojih ovamo u Bosni ima. Mislim na to da ih se slabo zove, odnosno traži.


A, sada, malo o Vama. Kojem žanru Vi naročito pripadate: književnom ili novinarskom?

KOVAČ: Novinarstvom sam se počeo baviti prije 30 i više godina i u njemu prošao sve faze, napisao oko 10.000 tekstova različitih žanrova. Pisao isključivo za sve značajnije bh. printane medije. I onda se prije pet godina zasitio svega. U zadnje vrijeme pripremam se da učim buduće novinare, da im prenesem nešto od svoga skromnog novinarskog znanja.
Inače, po vokaciji sam pjesnik, ali i prozni pisac. Do sada autor desetak knjiga poezije, proze i publicistike. Za poeziju i prozu nagrađivan. Član Društva pisaca BiH u statusu slobodnog umjetnika, urednik časopisa za književnost i kulturu “Život” čiji je izdavač Društvo pisaca BiH. Itd. Inače, ne volim puno pričati o sebi, oni koji čitaju i pišu znaju sve. Djela naša govore mnogo bolje o nama. Mi smo nekako previše zaljubljeni u sebe, mislimo da smo najbolji, najljepši, najpametniji... A to nije baš tako.


Kako sa ove vremenske distance gledate na heftičnik "Ljiljan", za kojeg ste pisali i zašto ta novina nije još potrajala?

KOVAČ: U “Ljiljanu” samo radio punih 11 godina i za to vrijeme dobro „ispekao zanat”. Neću vam ništa novo reći kad kažem da je „Ljiljan” bio medij koji je podizao moral, kojem se vjerovalo. A to što je neko tu i tamo radio neke druge stvari nema veza sa onim dobrim i poštenim „ljiljanovcima”. Ljubomorno čuvam sve tekstove, pa i one iz „Ljiljana”, rado ih prelistavam. I da vam iskreno kažem, ni sa ove vremenske distance, ne bih ništa posebno mijenjao u njima. Bilo je to neko drugo vrijeme, bili smo nekako bolji ljudi, nismo imali ništa a bili smo zadovoljni. Naravno, izgubili su samo oni koji su ostali bez svojih najmilijih, a sve drugo se može nadoknaditi.

Svi smo mi ljudi i imamo pravo na grešku. Znam samo da sam radeći za „Ljiljan” imao najpoštenije namjere, da sam stekao puno prijatelja, dosta toga naučio i postao bogatiji. Najmanje je bilo do mene i nekoliko sjajnih novinara i ljudi što se „Ljiljan” ugasio. Duga je to priča, pomalo i tužna jer se svo ovo vrijeme bez „Ljiljana” osjeća medijska praznina. Mnogi i mene već godinama sa sjetom pitaju za sudbinu “Ljiljana”. Znam jedino to da smo svi oko „Ljiljana” bili kao braća i sestre i da takav rad i korektan odnos danas ne postoji ni u jednoj bh. medijskoj kući. Svi se mi danas koliko-toliko viđamo i nastavljamo ta davna prijateljstva. I šta ima ljepše od toga.


Kako biste generalno ocijenili stanje u bh. medijima danas? Ima li ih zaista nezavisnih?

KOVAČ:
Kad sam rekao da sam prije pet godina „novinarstvo okačio o klin”, mislio sam i na to da je danas novinarska profesija nešto što nema veze sa novinarstvom. Naravno, čast izuzecima. Ko sve danas nije novinar?! U bh. novinarstvu vam je danas kao u onim pričama Branka Ćopića koje su „preživjele” zemljotres. Novinarstvo je danas slika i prilika društva u kojem živimo.


Na jednom portalu pratim feljton o liku i djelu Ive Andrića, iz pera prof. dr. Nadana Filipovića. Kakvo je Vaše mišljenje o tom nobelovcu, posebno s aspekta njegovog odnosa prema Bosni i bosanskim Muslimanima?

KOVAČ:
Generalno rečeno, mi u Bosni ništa ne znamo (ili nećemo) materijalizirati. Mi ne podnosimo vrijednosti. Kad to kažem, npr. mislim da nobelovca Vladimira Preloga, našeg Sarajliju. Koga to briga za to kad su danas mnogo važnije neke efemerne stvari.
Kad je u pitanju Andrić, zaista je sporan njegov odnos prema muslimanima. Trebalo je to staviti ustranu, ali istovremeno ne dati Andrića iz bosanskih skuta. Bez obzira šta ko mislio – to su naši zemljaci i veliki ljudi. Ja iskreno tako mislim.


Još ste mlad insan, ali dovoljno star da bi Vam spominjali, barem sada, neke uzore. Ipak, jeste li ih imali u ranoj mladosti, mislim na one iz svijeta književnosti, pa i žurnalistike?

KOVAČ:
Svi smo mi u mladosti imali neke uzore, pa i ja. Npr. sve od Jesenjina sam pročitao, sve moguće prijevode. I sve o njemu znam. I do danas mi je to ostalo. Tu su i Pablo Neruda, Turgenjev, Zija Dizdarević, Meša… Samo što mi se ova priča dotiče proljeća 1992. godine kad mi je u Gacku ostala biblioteka o nekih 5.000 knjiga. I u književnosti nekako imam svoj stil, posebno u poeziji. Kad je proza u pitanju, volim kratku priču. Danas je problem kod nas koji pišemo je taj što „se mora živjeti” pa se čovjek rahat ne može prepustiti pisanju. Mi, priznati slobodni umjetnici – književnici, nemamo nikakva primanja. I kako onda u svemu tome funkcionirati? Nikako. Ali to je tema za neku drugu priliku.

Hvala velika za ovaj razgovor.

KOVAČ:
Pozdravljam čitaoce ovog uvaženog lista širom svijeta. Hvala i Vama što se na ovaj način interesirate za prilike u BiH.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (233)

Foto: Prof. dr. Salko Čampara i književnik Fuad Kovač sa akademikom Abdulahom Sidranom.



12.11.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 12.11.2010. - Last modified: 23.10.2014.