ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA












 



Zašto se ne smijemo sjećati Jugoslavije?


Povod za tribinu „Rođeni u YU“ je predstava Dine Mustafića koja je nedavno premijerno izvedena na velikoj sceni Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Crtica iz predstave koju su svi mediji prenijeli jeste trenutak kada je intonirana himna „Hej Slaveni“ na koju je najprije ustao jedan gledalac a onda je skoro sva publika stojeći odslušala himnu bivše SFRJ. Jedna od glumica koja igra u predstavi je Mirjana Karanović.

"Rođeni u YU": Ante Tomić, Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj

Jugoslavija se raspala kao politička činjenica, ali ona u kulturnom smislu još uvijek živi. To pokazuje, jednako kao i brojne lične historije, da je ubijanje jugoslavenskog identiteta zapravo bio jalov posao.

Pitanje identiteta jedno je od ključnih na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. U izgradnji novih, zbog kojih su se ubijali „drugačiji“ od sebe, za 20 godina gurnut je u ćošak zapravo onaj identitet koji svi rođeni do 1990. godine nose u sebi –jugoslavenstvo. Koliko se snažno radilo na izgradnji novih identiteta, sa istom jačinom ubijao se zapravo taj osnovni, rođenjem i jednim dijelom života dobiveni identitet Jugoslavena. Trebalo je proći dvije decenije da se napravi predstava a zatim i javno otvoreno razgovara na temu jugoslavenstva u nama. O tome i mnogim drugim pitanjima  razgovarali su režiser Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj na tribini „Rođeni u YU“ koja je održana u srijedu, 27. oktobra u Centru za kulturnu dentaminaciju u Beogradu. Moderator je bio novinar i kritičar Teofil Pančić.

Jugoslavija je, prema Želimiru Žilniku, koncept vezan na emocije porobljenih južnih Slavena i lirskog perioda.“To je kosmopolitski koncept stvoren kasno, poslije Prvog svjetskog rata, a funkcionisao je samo kada je tu vrstu svog kosmopolitizma uspijevao da održi. Čim bi prevladao tribalizam koncept bi se zadrmao.“, pojasnio je Žilnik. On današnju stigmatizaciju Titove Jugoslavije vidi kao nešto slično stigmatizaciji Kraljevine u vrijeme od 1945. do 1990. godine.

„Ovde je došlo do nečega što se može nazvati očeubistvom. Mi tog pokojnog nismo mogli sahraniti jer su se ubice naselile u kuću tog mrtvaca i počeli su da rade na najsurovijoj tehnici zaboravljanja. Šta su bile devedesete - hvatanje mladića od 18 godina da idu da ratuju protiv te ideje zajedničkog života. Kad pogledate sredstva javnog informisanja, to su bili grotli iz kojih je kuljala mržnja“, rekao je režiser koji je u vrijeme Titove Jugoslavije zbog svojih kritičkih osvrta na režim morao napustiti zemlju. Međutim, iz današnje perspektive, kaže da se ne stidi da javno govori da je bio dio jugoslavenskog miljea.

Dio nekadašnjih rituala - Dan Mladosti u Jugoslaviji

„Jedna stvar je ostala tabuizirana i ni u jednoj od novouspostavljenih država se zapravo niti pominje niti analizira, a to je činjenica da pored ovih emotivnih stvari u raspadu Jugoslavije važan motiv i važna energija nova klasna podjela koja je proizvela nove pljačkaške vladajuće klase koje se u svim republikama sastoje od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara. Njoj je mnogo stalo da i dalje drži tabuizirano ono što je u Jugoslaviji kao ideji i konceptu bio potencijal u jednom procesu i realizovanju. To je bio koncept da su naši ekonomski subjekti imali pravo da u odnosu na svoju kreativnost i vrednoću razvijaju proizvodnju, tako da je tokom perioda samoupravljanja kao jednog važnog dijela socijalističkog koncepta došlo do enormnog rasta Jugoslavije.

Sve ove priče da je Jugoslavija ostavljena u ogromnim dugovima kada su ove nove države nastajale, smiješne su, kad pomislimo da su zapravo ne samo svaka pojedinačna nova država zaduženija nego Jugoslavija, nego su nove elite prodale društvena bogatstva. S jedne strane nepominjanje toga, a sa druge strane stigmatizacija antifašizma, a rehabilitacija fašističkih kvislinga, ima za cilj da kompromituje jedinu stvar sa kojom bi svi mi s ponosom mogli da govorimo da smo bili deo ove zemlje. Sramota je koliko god da se ćutalo kada se Vukovar rušio što  se ćuti nad činjenicom da je nemoguće danas ući u EU sa rehabilitacijom fašističkog kvislinštva. To je nemoguće“.




Sudionici okruglog stola: Teofil Pančić, Želimir Žilnik, Mirjana Karanović, Ante Tomic, Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj



Nova klasa ratnih profitera

Povod za tribinu je predstava Dine Mustafića „Rođeni u YU“ koja je nedavno premijerno izvedena na velikoj sceni Jugoslavenskog dramskog pozorišta.  Crtica iz predstave koju su svi mediji prenijeli jeste trenutak kada je intonirana himna „Hej Slaveni“ na koju je najprije ustao jedan gledalac a onda je skoro sva publika stojeći odslušala himnu bivše SFRJ. Jedna od glumica koja igra u predstavi je Mirjana Karanović.

„Bila sam užasno odbojna prema ideji predstave, a onda sam iz ljutnje dok sam pojašnjavala da ne želim da pričam o Jugoslaviji, počela da plačem. Zvala sam reditelja da to ne bih radila, ali sam shvatila da ja moram da uradim predstavu da bi u svojoj glavi završila sa tom pričom i shvatila sam koliko ja i ne samo ja nego svi mi koji smo živjeli u toj zemlji zapravo jako malo o njoj govorimo i ono što se govori ima nekakvo sentimentalno sjećanje na lijepo vrijeme. Sa druge strane stoji ta strašno negativna konotacija značenja Jugoslavije, tamnica naroda. U tom kontekstu biti jugonostalgičar je nešto loše, strašno sramotno. U pojam Jugoslavije se uguralo sve i svašta, od politike do nekakvih proizvoda pop kulture. Za većinu naroda van Srbije biti Jugoslaven znači biti srboljubac, jer je Slobodan Milošević u svom pohodu na vlast sveo pojam Jugoslavije na to da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi pa mu je cijela ideja poslužila da ubjedi ljude u ispravnost njihovog pridruživanja vojskama u odbranu njegovih ciljeva“, rekla je Karanović.


Muharem Bazdulj se osvrnuo upravo na dio priče o sentimentalnom osjećaju kada se pomene Jugoslavija, napominjući da ona nije produkt komuništičkog vremena kako se često želi predstaviti.

„Svi koji smo rođeni u Jugoslaviji prilazimo toj činjenici na način na koji se u holivudskim filmovima na prvom sastanku anonimnih alkoholičara ljudi predstave i kažu ja sam taj i taj i ja sam alkoholičar. To je  politička priča i ne može se posmatrati odvojeno. Situacija u BiH je vrlo jednostavna. Raspad Jugoslavije sa sobom je donio 130.000 mrtvih, najveći broj zločina desio se u toj zemlji, a ljudi imaju najveću nostalgiju na toj ravni prema vremenu kada su imali besplatne fakultete, zdravstvo .... Međutim, ne shvataju ili ne žele da shvate povezanost između te dvije stvari. Postoji taj momenat dugog oproštaja. Termin Jugoslavija je spominje prvi put sredinom 19. vijeka pa je trebalo 60 godina da to postane politička činjenica. Možda će trebati još 60 godina ako je to stvarno umrlo da se taj mrtvac ohladi“ kaže Bazdulj.



Želimir Žilnik i Mirjana Karanović


Momenat dugog oproštaja

Njegovo mišljenje dijeli i pisac Ante Tomić koji je ukratko pojasnio da je to bilo divno vrijeme, ali da ga nema i da se treba baviti novim, drugim važnijim pitanjima.

„Imam zazor ka toj temi, ali on nije političke prirode. Imam 40 godina, tačno pola svog života sam proveo u Jugoslaviji, pola života sam bez nje, a ja nekako čitavo vrijeme pokušavam biti aktualan. Ja se osjećam kao emigrant, to nije više mjesto u kojem ja živim i nekako se bojim da ne postanem kao i svaki emigrant, naporan sa svojim pričama o Jugoslaviji kako emigranti znaju biti naporni. Mimo toga, mi danas živimo u novim izazovima, svijet je postao strašan i mislim da imamo važnijih stvari. Kad govorimo o ovome strašnom svijetu u kojem je nestalo solidarnosti u kojem su radnici psi, opet korisno mi je to iskustvo Jugoslavije, kad nas je socijalizam naučio solidarnosti, zajedništvu i zapravo kad vratim sve unazad mislim se kako je zapravo tih 50 godina te zemlje bilo zapravo jedno herojsko vrijeme. Danas se baš srozavamo, gubimo i solidarnost i ljudske vrijednosti i tu priču o nečemu što je zajedničko“.


Pitanje Jugoslavije u svima nama jeste zapravo pitanje prava na sjećanje, koju su svim svojim stanovnicima nove političke elite u državama odrekle. Prema Miljenku Jergoviću, činjenica da je ukinuto pravo sjećanja je zapravo strašna.

Da li smo u stanju da se sjećamo?

„Mi smo doživjeli jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala od dolaska Slobodana Miloševića na vlast pa do pada Srebrenice, koja se na različite načine odvijala u različitim dijelovima Jugoslavije a njezin cilj je bio da svoja stvarna sjećanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše SFRJ zamjenimo nekim novim, fantomski, kolektivnim, nacionalnim osjećajima. Ta psihoterapija je uspjela. Jako teško ćete od ljudi uspjeti dobiti njihova stvarna sjećanja. Neprestano dobivate kolektivističke stereotipe, niko se zapravo ničega ne sjeća, i svi kad govore o sjećanjima, govore o sjećanjima samo uglavljenim u te kolektivne fantomske kodove, pri tom pozitivne ili negativne svejedno, ali zapravo mi se više nismo u stanju sjećati. To je jako loše“.

U dva sata razgovora razmijenjena su lična sjećanja, prevrnuta je historija, i publika i učesnici tribine podsjećali su se na korijene ideje južnoslavenstva, bez patetike i burnih emocija. Zaključak, ukoliko ga u ovako velikoj temi može biti nakon dva sata razgovora, bio bi da su zapravo svi pokušaji da se nametne novi identitet jalovi jer ljudi srcem osjećaju koliko im je to vještački nametnuto. Mirjana Karanović je na kraju zamolila da je puste da joj bude žao što te zemlje nema i da je zbog toga ne optužuju, dok je Jergović samo doda da se Jugoslavija raspala kao politički subjekt, ali da na svim ostalim osnovama ona zapravo postoji.

„Jugoslavija je nestala kao državno politička činjenica, kao što biva ukinuta služba društvenog knjigovodstva u većem dijelu zemlje i sad umjesto ličnih karata jedno vrijeme se moraju nositi pasoši, a bogami niti te potrebe nema jer se skoro svuda može sa ličnom kartom. Dakle, to je političko stanje stvari. Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih historijskih i prethistorijskih iskustava , to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcioniše. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala, nego se ne može raspasti ni uz pomoć najgoreg nacionalizma. Šta je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo. Tu se ništa bitno nije promijenilo osim što je nivo prosvijećenosti otišao drastično u vražju mater gotovo linearno“, zaključio je Jergović. 

 Autorica. Žarka Radoja

Odg. ur.: Z. Arbutina



31.10.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 31.10.2010. - Last modified: 23.10.2014.