ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA












 



Razgovor s povodom

OMER KARABEG - dugogodišnji novinar Radija Slobodna Evropa i urednik emisije "Most" te nedavni dobitnik nagrade "Dr. Erhard Busek":

MRZIM POLITIKU, POSEBNO ONU U NAŠEM, BALKANSKOM IZDANJU

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (229)


U pravu su oni koji tvrde da su krajem osamdesetih i početkom devedestih godina mediji pripremili rat...*Nažalost, nijedan od ratnih huškača nije završio u Hagu, mada je nekima od njih tamo bilo mjesto. Mnogi od njih su i nakon rata ostali u novinarskoj profesiji, a najveća je ironija što je jedan od najvećih ratnih huškača danas profesor žurnalistike...*Uvijek polazim od one stare istine da je bolje hiljadu dana razgovarati nego jedan dan ratovati...*Izgleda da me hoće mostovi...* Poslušni dobivaju, ne samo oglase, nego i direktnu finasijsku pomoć od vlade, kao što je to slučaj u Republici Srpskoj...
Omer Karabeg, dugogodišnji novinar Radija Slobodna Evropa i urednik emisije “Most”, je dobitnik nagrade "Dr Erhard Busek" za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi za 2010., objavila je u ponedjeljak Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (South East Europe Media Organisation - SEEMO).
"Međunarodni žiri od 11 članova odlučio je da dobitnik nagrade bude novinar i urednik Omer Karabeg u znak priznanja za njegov izvanredan doprinos boljoj komunikaciji, razmjeni mišljenja i saradnji u jugoistočnoj Evropi, posebno u regionu zapadnog Balkana. Svoju odluku žiri je zasnovao na moralnim vrijednostima i ličnoj posvećenosti koji odlikuju rad Omera Karabega," stoji u obrazloženju odluke SEEMO-a.
SEEMO okuplja urednike, direktore i vodeće novinare iz Jugoistočne i Srednje Evrope i pridruženi je član Međunarodnog novinarskog instituta.

Karabeg je rođen 14. septembra 1940. u Mostaru, Bosna i Hercegovina, a živi u Pragu, u Češkoj Republici.
Karabeg je pokretač i urednik "Mosta" koji se svake nedjelje poslijepodne emituje u regionalnom programu Radija Slobodna Evropa.

Pokrenut 1994. godine za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, “Most” je doprinijeo uspostavljanju dijaloga između značajnih javnih ličnosti regiona i pokrenuo je vrlo osjetljiva pitanja. Najzanimljiviji dijalozi iz “Mosta” objavljeni su u dvije knjige.
Karabeg je dobitnik mnogih nagrada za svoj novinarski rad, uključujući nagradu “Jug Grizelj” za unapređivanje prijateljstva i prevazilaženje barijera među ljudima u regionu (2001), nagradu Udruženja novinara Srbije - kao šef tima za izvještavanje o svrgavanju komuništičkog režima u Rumuniji (1991), i nagrade za najbolji TV Dnevnik na Festivalu jugoslavenske Radio televizije (1979 i 1989).

Miloševićev režim ga je 1992. godine stavio na spisak “novinara izdajnika”, koji je javno saopšten u TV Dnevniku.

Sponzor nagrade koju dodjeljuje SEEMO u visini od 3.000 EU je Dr. Erhard Busek, predsjednik Instituta za Dunavski region i Srednju Evropu, koordinator Inicijative za saradnju u Jugoistočnoj Evropi (SECI), bivši specijalni koordinator Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu i predsjednik Evropskog foruma Alpbach.

Dosadašnji dobitnici ove nagrade su hrvatski televizijski novinar Denis Latin (2002), Kemal Kurspahić, bivši glavni urednik sarajevskog “Oslobođenja (2003), Brankica Petković, direktorka Centra za medijsku politiku pri Mirovnom institutu u Ljubljani (2005), Danko Plevnik, kolumnista hrvatskog dnevnog lista “Slobodna Dalmacija” (2006), Milena Dimitrova, komentatorka bugarskog dnevnika “Trud“ (2007), Brankica Stanković, urednica TV B-92 iz Beograda (2008) i slovenački novinar Boris Bergant (2009).

Nagrada je uručena 15. oktobra u Beču.


Najprije srdačne čestitke na nagradi "Dr. Erhard Busek". Kakve utiske nosite iz Beča od prošloga petka?

OMER KARABEG - dugogodišnji novinar Radija Slobodna Evropa i urednik emisije "Most" te nedavni dobitnik nagrade "Dr. Erhard BusekKARABEG: Hvala na čestitci. Radovalo me je što je na svečanosti uručenja nagrade bilo i nekoliko mojih prijatelja koji žive u Beču ili koji su se sticajem okolnosti tih dana zatekli u Beču, pa sam s njima mogao da podijelim radost zbog nagrade. Inače, kao što znate, Beč nije daleko od Praga, gdje ja živim, vozom se stigne za nešto više od četiri sata tako da moja supruga i ja često idemo u Beč. Beč je zaista svjetska kulturna metropola. Svaki put kad odemo tamo ponuda je takva da čovjek ne zna gdje bi prije. Ovoga puta u Beču smo zatekli dvije velike izložbe - Michelangelovih crteža i skica za njegove grandiozne skulpture i freske i Picassovih slika iz njegovog poznog perioda. Ali, koliko god puta da odem u Beč, ne propustim da odem u Kunsthistorishes Museum i provedem bar jedan sat u sali gdje su izložene slike Pietra Brueghela starijeg, mog najdražeg slikara. Sva njegova najveća djela su u toj sali. Da bi čovjek vidio najveća djela drugih velikih slikara mora da posjeti nekoliko muzeja u svijetu, a sve najbolje Brueghelove slike su, eto, sticajem okolnosti u Beču.


U obrazloženju nagrade stoji da Vam se ista dodjeljuje za "doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi za 2010..." Koliko su, s druge strane, neki poslenici javne riječi, dakle naše kolege, doprinjeli i doprinose nerazumijevanju i destrukciji na istom prostoru, naprimjer, a naročito na prostorima ex-Jugoslavije?

KARABEG: To je druga priča. Bojim se da su novinari dali ogroman doprinos širenju mržnje na prostoru bivše Jugoslavije. U pravu su oni koji tvrde da su krajem osamdesetih i početkom devedestih godina mediji pripremili rat. To čime su se tada bavili glavni mediji, a neki od njih se time bave i danas, zove se “patriotsko novinarstvo”. Glavni zadatak tog novinarstva nije objektivno izvještavanje, nije važno da li se nešto dogodilo ili nije, važno je da se plasira priča koja služi ratnim ciljevima. Tako su nastale neke od najmonstruoznijih izmišljotina s ciljem da se raspale nacionalističke strasti i da se ljudi motivišu da ubijaju svoje susjede koji su predstavljeni kao najgora bića na planeti. U tome je prednjačila Miloševićeva televizija na kojoj su plasirane priče o tome kako Bošnjaci u opkoljenom Sarajevu srpsku djecu bacaju gladnim lavovima u zoološkom vrtu, o zaklanim srpskim bebama u Vukovaru ili o hrvatskim vojnicima koji nose ogrlice načinjene od kostiju srpske djece. Treba pročitati knjigu “Zločin u pola osam” kolege Kemala Kurspahića pa da se vidi kakvu su sramnu ulogu imali neki televizijski novinari u pripremi rata i tokom rata. Nažalost, nijedan od ratnih huškača nije završio u Hagu, mada je nekima od njih tamo bilo mjesto. Mnogi od njih su i nakon rata ostali u novinarskoj profesiji, a najveća je ironija što je jedan od najvećih ratnih huškača danas profesor žurnalistike.


Vaš "Most, kojeg uređujete i vodite već 16 godina, je postao kultna emisija na RSE. Prodefilovalo je preko 1000  učesnika, iz raznih oblasti. Da li je bilo incidentnih situacija među sagovornicima i je li ijedna emisija bila na rubu prekida ili čak prekinuta?

KARABEG: Nećete mi vjerovati, ali nijednom mi se nije desilo da sam morao da prekinem dijalog zato što su se sagovornici vrijeđali. U Most sam dovodio ljude žestoko suprostavljenih stavova, ponekad sam suprotstavljao i nacionaliste s jedne i druge strane koji su se međusobno optuživali, ali se nikada nisu vrijeđali. Pokazalo se da se dijalog može voditi i o pitanjima o kojima su stavovi dijametralno suprotni, o kojima nema ni minimum saglasnosti. Ja nisam imao iluziju da će u takvim dijalozima sagovornici uvažiti argumente onog drugog, na kraju je svako ostajao pri svome stavu, ali za mene je bilo važno da ljudi razgovaraju, da saslušaju argumente druge strane, pa makar ih potpuno odbacili. Odsustvo komunikacije pogoduje razvijanju mržnje, dok razgovor i dijalog omekšavaju napetost. Uvijek polazim od one stare istine da je bolje hiljadu dana razgovarati nego jedan dan ratovati.


S kojim profilima (misli se na zanimanja) sagovornika ste najlakše dogovarali "Most", a koji su bili i(li) jesu najtvrđi kada je u pitanju traženi dijalog, uglavnom sa neistomišljenikom?

KARABEG: Kad sam marta 1994. godine počeo da radim Most najprije sam krenuo sa ljudima za koje sam znao da su antiratno orijentisani i da se ne boje da razgovaraju sa onom drugom stranom jer u ratno vrijeme to bilo rizično. Mogao se lako dobiti epitet nacionalnog izdajnika. U početku, sam, dakle, išao na sigurno, a kasnije su u Mostu učestvovali čak i komandanti zaraćenih strana. Inače, najteže mi je bilo, a tako je i sada, nagovoriti političare, koji su na vlasti, da učestvuju u dijalogu. Što je funkcija viša to je spremnost na dijalog manja. Nije da oni neće da govore za Radio Slobodna Evropa, oni rado nude intervjue, ali neće dijalog jer nisu spremni da svoj stav izlože kritici druge strane. Nedavno sam tokom predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini pozvao u Most dva kandidata za Predsjedništvo, jednog iz Federacije, drugog iz Republike Srpske. U početku su obojica pristala, a onda mi je iz jednog kabineta javljeno da bi gospodin ipak više volio da da intervju, što ja, naravno, nisam prihvatio.


U proteklih 16 godina ste sagradili ili, bolje rečeno, obnovili puno mostova. Imate li podatke da su neki od njih opstali u nekakvoj formi duže od emisije, odnosno da traju i dan-danas, bez posrednika?

KARABEG: Ne znam kakav je bio efekat dijaloga koji su vođeni u Mostu. Moj cilj je bio da uspostavim komunikaciju, a da li je ta komunikacija nastavljena - teško je reći. Vjerovatno nije, jer ja sam telefonom povezivao ljude koji su stotinama kilometara bili udaljeni jedan od drugog. U najvećem broju slučajeva oni se nisu poznavali, a ne vjerujem da su se i kasnije negdje sreli. Dijalog u Mostu nije bio “face to face”, u njemu se nisu suprotstavljale ličnosti nego argumenti. Sagovornici se nisu vidjeli nego slušali, možda je to doprinijelo ozbiljnosti dijaloga. Pade mi sada na pamet da je u dva slučaja Most ipak imao nekakav konkretan efekat. Jednom su se u ministri obrazovanja Federacije i Republike Srpske u Mostu dogovorili da održe sastanak na kome bi razgovarali o usklađivanju tekstova u udžbenicima dva entiteta (bilo je to vrijeme kada kada su odnosi između Republike Srpske i Federacije bili mnogo bolji, tako nešto danas je nezamislivo), a početkom ove godine su se gradonačelnici Beograda i Sarajeva u Mostu dogovorili o uzajamnim posjetama. I da ne zaboravim nešto što smatram velikim uspjehom Mosta. To je bilo avgusta 2002. godine kada je u Prištini promovisana verzija na albanskom knjige “Dijalog na Buretu baruta” u kojoj su objavljeni albansko-srpski dijalozi. Tada su se na okruglom stolu u Prištini okupio veliki broj sagovornika Mosta, Albanca i Srba, da raspravljaju o odnosima između dva naroda. Takvi okrugli stolovi održavali su se i ranije, ali uvijek u inostranstvu, u Beču, Vašingtonu, Londonu ili Berlinu, a to je bio prvi put da se takav dijalog organizuje, tako da kažem, na domaćem terenu.


Jedan dio dijaloga iz Vaših brojnih "Mostova" je publiciran u dvije knjige. Da li je na pomolu i treća?

KARABEG: Da, u prvoj knjizi koja nosi naslov “ Most dijaloga-razgovori ratu usprkos” objavljeno je prvih što ratnih Mostova, a druga “Dijalog na buretu baruta” objavljena je i na srpskom i na albanskom u Beogradu i u Prištini. Nagovaraju me sada da pripremim i treću koja bi sadržavala izbor najboljih dijaloga, ali nisam siguran da li ću naći vremena za to. To je veliki posao.


U pripremi ovog razgovora poželjeli ste da ne pričamo o politici. U redu, uslišit ću Vašu želju. Ali, politika se, vrlo često, posredno ili neposredno, ali nemilosrdno bavi i nama, zar ne?

KARABEG: Nažalost, to je tako. Politika je presudno uticala i na moj život i na živote meni bliskih ljudi. Politika je razvalila zemlju u koj se pristojno živjelo, rasturila porodice, raselila ljude po svijetu i da ne nabrajam sva zla koja nam je nanijela. Mrzim politiku, posebno onu u našem, balkanskom izdanju.


Pogledajte ove paralele: rođeni ste u gradu koji je dobio ime po znakovitom mostu, danas živite u jednom drugom gradu sa puno mostova, a više od deceniju i pol pravite mostove među ljudima. Hoće Vas nešto mostovi ili je u pitanju puka koincidencija?

KARABEG: Izgleda da me hoće mostovi. Evo jedne nevjerovatne koincidencije. Prošle godine se je Radio Slobodna Evropa preselio u novu zgradu. Naša balkanska redakcija smještena je u jednom ćošku velike prostorije na drugom spratu u kojoj su i gruzijska, rumunska, jermenska i još neke redakcije. Jednog dana, to je bilo pet šest-mjeseci nakon useljenja, dođem na posao, sjednem za svoj što i vidim na zidu iznad stola visi uramljena velika fotografija mostarskog mosta. Pogledam na ostale zidove i tamo vise fotografije gradova, pejsaži, portreti. Pitam kolege otkud sad sve ove fotografije, a oni mi kažu da su ih po cijeloj zgradi postavili dizajneri enterijera. Pitam ko im je rekao da sam rođen u Mostaru, a kolege mi kažu da nisu ni vidjeli kad su fotografije stavljane na zidove. Pukim slučajem fotografija mostarskog mosta našla se iznad mog stola. To je fotografija novijeg datuma, na njoj je onaj ponovo sagrađeni most na mjestu srušenog starog. Most je ponovo sagrađen, ali dvije obale nisu povezane.  Mostar je i dalje duboko podijeljen grad.


Mnogima, pogotovo u našim krajevima, su puna usta nezavisnog novinarstva, novina, novinara...a neke tamošnje medijske kuće koriste taj pridjev čak i u dijelu svoga imena. Od čega, po Vašem mišljenju, medijska kuća i njeni novinari treba da su nezavisni?

KARABEG: Novinar treba da samo poštuje pravila svoje profesije, pa će biti nezavisan. Na žalost, danas većini novinara na prostoru bivše Jugoslavije ne dozvoljavaju da se bave svojom profesijom. Istina, nema više cenzure, ali kontrola medija se vrši na mnogo perfidniji način. Otkako su presušile inostrane donacije, sve je manje nezavisnih medija. Mediji su sada na tržištu, zavise od oglasa i reklama, a marketinške agencije, koje daju te oglase, su u rukama ljudi koji su bliski vlasti. Onaj ko kritikuje vlast neće dobiti oglase, pa ne može preživjeti. Poslušni dobivaju, ne samo oglase, nego i direktnu finasijsku pomoć od vlade, kao što je to slučaj u Republici Srpskoj.


Razgovaramo između Vaša dva Mosta (a, kako bi bilo drugačije, u Vašem slučaju?!). Da li su Vam neki do sada odbili učešće u emisiji i hoćete li reći njihova imena?

KARABEG: Do sada je učešće u Mostu odbio samo jedan čovjek - Kosta Čavoški, profesor Pravnog fakulteta iz Beograda. Nakon NATO bombardovanja Srbije pozvao sam ga da učestvuje u jednom dijalogu. On je prije toga dva puta učestvovao u polemikama o sudbini Srba u Hrvatskoj braneći njihovo pravo na pobunu. Ovog puta me glatko odbio. Rekao je da neće više da učestvuju u programu Radija Slobodna Evropa zato što smo podržali bombardovanje Srbije. Ja sam mu rekao da mi samo izvještavamo, nije naše na nešto podržavamo ili odobravamo. On mi je na to rekao: “Nikada niste rekli da je to bila agresija na Srbiju”. Ja sam mu odgovorio: “A zašto bismo to rekli, mi smo upotrebljavali termin koji koriste svi svjetski mediji - intervencija NATO pakta”. On je, međutim, ostao pri svome. Bio je još jedan slučaj indirektnog odbijanja. Ni dan danas ne mogu da prežalim što mi je propao taj Most. Nakon pada Miloševića, kada je Vojislav Koštunica izabran za predsjednika one skraćene Jugoslavije, došao sam na ideju da pokušam da napravim dijalog između njega i hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. To je trebalo da bude prvi kontakt dva predsjednika. Mesić je odmah pristao. Ja sam onda nazvao šeficu Koštuničinog kabineta. koja je inače bila novinarka, i zamolio je da prenese moju molbu Koštunici. Rekao sam da je Mesić vrlo rado pristao. Vidio sam da se je ona zagrijala za tu ideju, a pošto je imali veliki uticaj na njega, ponadao sam da će mi se ostvariti namjera da prvi kontakt između dva predsjednika bude u Mostu. Međutim, nakon nekoliko dana ona me je nazvala i rekla mi da nije uspjela da ga nagovori. Navodno, rekao joj je da ne može javno da razgovara telefonom sa čovjekom sa kojim do tada nije imao nikakvog kontakta. Mislim da je to bio samo izgovor, nije htio da se upušta i dijalog sa čovjekom brze pameti i britkog jezika kakav je Mesić.

Na samom kraju, želim Vam još puno Mostova, da mnogi od njih potraju, da Vaši konstruktivni i profesionalni napori u povezivanju ljudi budu još koji put zvanično prepoznati, te svako dobro u daljnjem životu i radu. Hvala Vam za ovaj razgovor.


KARABEG: Hvala i Vama na pozivu. Zadovoljstvo mi je bilo sa Vama razgovarati.


RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (229)



27.10.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 27.10.2010. - Last modified: 23.10.2014.