ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA












 


Razgovor sa specijalnim povodom - opet po banjalučki

Gospodin ZLATKO DIVIĆ DIV, banjalučki novinar i publicist u egzilu:
BOSNA ME JE, IZGLEDA, UPRAVO OVAKVOG TREBALA I SAD ME IMA

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (221)


Ima li ljepšeg povoda za razgovor sa piscem nego kada mu se rodi nova knjiga? Ima ljepšeg povoda posjetiti prijatelja nego kad mu se rodi dijete, znači otići mu na babine i podijeliti s njim radost zbog novorođenčeta? Ma, nema, naravno. Evo, mome prijatelju, kolegi i sugrađaninu se rodila nova knjiga i zbog toga po drugi put, u relativno kratkom vremenu, razgovaram s njim za javnost. A kada se tome doda da se radi o pravom divu od čovjeka, onda ovaj razgovor, po mojoj skromnoj preporuci, ima i posebnu specifičnu težinu. 


 Dragi prijatelju, kolega i sugrađanine Dive! Evo nas opet, u relativno kratkom vremenu, pri razgovoru za javnost. I ovoga puta s jakim povodom. Čestitam na još jednoj knjizi. Kakav joj je naslov i je li ona tematski, na neki način, nastavak prethodne ili...?

DIVIĆ: Hvala ti, prijatelju. Da, ovo je druga knjiga "Crne kronike" i ona je, ustvari, logičan nastavak one prve, koju si pročitao, i koja je, ako se sjećaš, imala podnaslov "Bosna na pragu rata", a završava se 06.04.1992. godine. Ova druga počinje 07.04. te iste godine i podnaslov joj je "Bosna u ratu". Rat je, nažalost, tad već stvarno u svoj svojoj surovosti i počeo.


U pripremi ovog razgovora rekao si mi da je ova Tvoja knjiga "poklon braći islamske vjeroispovijesti za dolazeći Ramazanski bajram..." Dozvoli mi da dodam: neka bude poklon svim ljudima dobre volje i onima koji ljube istinu. Slažeš li se?

DIVIĆ: Svakako da se mogu s tim složiti, no za mene, koji nikada nije gledao tko je koje nacionalnosti ili vjere, već prije svega kakav je tko čovjek, ovo je ipak ponajviše bajramski dar mojoj braći islamske vjeroispovijesti. Imam ja, vjeruj mi na riječ, dosta toga i za ostalu bosansku raju.


Također si mi svoju novorođenu knjigu predstavio kao bolju i snažniju od prethodne. U čemu je, osim sadržajno, bitna razlika između njih, odnosno zašto smatraš ovu boljom od prethodne?

DIVIĆ: Ma, neuporedivo je bolja. Nju sam, zapravo, za razliku od one prve, koja je u neku ruku bila tek vrsta opomene okupatorima i koju nazivam "divljakušom", mnogo studioznije i pažljivije radio. Osim toga, Bedro, ova nam govori o periodu kada su oni, navodno ugroženi, potpuno odbacili maske i pokazali svoje pravo lice, a samim time i tko je zapravo bio ugrožen u okupiranoj i poniženoj Banjaluci.


Da li su iza knjige - novorođenčeta stali neki autoriteti i koji?

DIVIĆ: Jesu, prijatelji, i to je ono najvažnije u svemu. Div nije više sam protiv sviju, kako je to još gotovo do jučer bilo, već iza njega stoje oni najbolji, oni kojima baš nitko, ali stvarno nitko, ne može da ospori autoritet. Uz mene je jedan Tvrtko Jakovina, profesor povijesti sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pravo čudo od čovjeka. Ima samo 36 godina, a već sada više titula nego onaj toplomjer recki. I možeš li ti sebi sad uopće i zamisliti kako je to izgledalo, kad smo se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu sreli nas dvojica. On, kome i ne treba ogledalo, pošto se može ogledati na TV-u, sigurno jedan od najpoželjnijih neženja u cijelom regionu, i moja malenkost. Čestiti i neporočni Tvrtko i Div, koga on još uvijek gleda kao nekakva rijetka insekta. Možeš li zamisliti koji sam ja civilizacijski šok njemu predstavljao? Ja, ovako lajav, a on onako uglađen. Nepomirljivo različiti u svemu, osim u borbi za povijesnu istinu.
A uz nas, fascinantni profesor sociologije, sa istog tog fakulteta. Ozren Žunec. Fenomen od čovjeka, intelektualna i duhovna gromada, koja je za života napisala pravu hrpu neprocjenjivo dobrih knjiga. Svjetski igrač, a raja. I upravo je on to vezivno tkivo što nas spaja, pošto na pravi način osjeća pogano suptilnu bosansku dušu. Upravo on je odmah prihvatio moj način pisanja i moje komentare, ispravno zaključujući, da ono što su okupatori govorili, pisali i činili, ja bilježim upravo radi historičara. Ono što lajem, lajem u ime svoje ponižene braće, u svoje ime, i u ime naše Bosne i grada koji su nam divljaci oteli. Upravo je on, profesor Žunec, shvatio da sam ja još uvijek "u ratu". Dakako, tu je i moj mlađahni urednik, Bojan Smode, koji je također završio Filozofski fakultet.


 I nakon prve knjige bio si rado čitan autor, posebno kod nas - rasutih Banjalučana diljem svijeta. Sigurno imaš i neka neposredna iskustva kada je u pitanju odnos banjalučkih muhadžira/prognanika prema Tebi. Hoćeš li to ilustrirati nekim primjerima?

DIVIĆ: E, to ti je opet priča za sebe, i nešto što je Franku i mene posebno iznenadilo, iskren da ti budem, i šokiralo. Mislim da je dovoljno da ti kažem i to da me za rođendan nazvalo, poslalo poruku ili čestitku barem 700 ljudi. Od pojave te "Divljakuše", gotovo cijelo ljeto, od juna pa sve do kraja augusta, i kuća i avlija su prepune onih ljudi koji bi željeli da me vide i da se druže malo s nama. Znaš li šta je u tome najinteresantnije? Čovjek bi očekivao da je većina onih koji dolaze iz grupe naših bivših sugrađana, ali nije tako. Ima tu i ljudi koji nikada nisu bili u Banjaluci, ali su poželili da dođu ovamo, i kao prošle godine, upravo sa nama proslave Bajram. Zamisli ti, kako izgleda kad ti se pred dvorištem zaustave kola švedske registracije, i iz njih izađe Nećko iz Mostara, sa desetak šteka sarajevske "Drine" i isto toliko litara sarajevskog piva, a prati prati ga njegova draga sa tepsijom prave domaće baklave u rukama. Ostavili djecu i unuke u Mostaru i Švedskoj, i došli sa nama da proslave taj veliki blagdan.
Ili, uzmimo kada moja Cuna ostavi djecu, majku unuke i brata koji nam je oboma veoma drag, i dođe k nama, da upravo ovdje proslavi svoj pedeseti rođendan. I svi ti oni, onako usput, ponešto donesu da mi poklone. Od, naprimjer, komadića one sedre, koju su krišom kupili nakon razaranja Ferhadije, ili nekakvih svojih ručnih radova svih vrsta, pa sve do knjiga i inovacija. Moj Zoran je, recimo, rođen u Zagrebu, žena mu Višnja u Čakovcu, ali kako su mu roditelji iz Dervente, on se, ne samo da osjeća Bosancem, već u neku ruku i živi za našu Bosnu. Ovo ljeto mi je stigao iz Italije, gdje živi i radi, i donio na ploči od rostfraja aparatom za varenje ispisane one moje stihove: "Mjesto srca, u grudima osta Bosna, i tu traje..."


Međutim, u ovakvom svijetu, posebno kada se radi o dokumentiranju brojnih zločina koji su počinili srpski fašisti, konkretno u našem gradu i zavičaju, javno bavljenje istinom je postalo opasan posao. Da li Tebi prijete i na koji način?

DIVIĆ: Naravno da su to radili, pogotovo kada su shvatili da ja ne pišem nekakve pizdarije, poput pojedinih skribomana, koji ustvari i nemaju šta reći, već, eto, pišu nekakve knjige, samo kako bi iskoristili nesreću, tugu i nostalgiju naših protjeranih zemljaka i klepili im krvavo zarađenu lovu.

Oni su, budi siguran, odmah shvatili da ja uistinu imam kapitalan materijal i da se on sada nalazi na sigurnom, u Haagu. Materijal predstavlja krunsko svjedočanstvo o tome kako su oni, kunući se u krst časni i slobodu zlatnu, rušili do tada najevropskiju zemlju na Balkanu - Bosnu. Saznali su oni, prijatelju dragi, i to da je meni izuzetno draga haaška tužiteljica Joanna Corner dala riječ, da će, čim se povuče s s dužnosti koju obavlja, objaviti moj dnevnik u Ujedinjenom kraljevstvu. I šta im je, razmisli i sam, nakon svega toga ostalo da rade? Šta bi dobili s tim što bi me likvidirali? Nebi li, na taj način i formalno prisilili one, koji možda i nisu imali namjeru, da uzmu moje knjige u ruke i potraže u njima odgovore na pitanje - pa čega se to oni toliko boje, ili, šta je to u tom nesretnom dnevniku, šta ih toliko plaši?
Kasnije su, kao što si vjerojatno i pretpostavljao, pokušali da iskoriste moje ne baš sjajno materijalno stanje, kako bi me kupili. Sad su, uvidjevši da ću rađe biti gladan nego se prodati, i od toga odustali. I sad smo na tome. Znaš ono, ne talasaj i ćuti, u nadi da o nekome od njih (a čovjek, zar ne, ima prava na nadu), taj nesretni Div nije nešto saznao i zabilježio. Tražili su od mene da u knjizi napišem kada je Ferhadija srušena, ali, zamisli ti lopovluka, da ne napišem tko ju je srušio. Kažu, radi suživota. Kakav suživot, na prikrivanju istine?! Jebem ja takav suživot.


Znači, ima još materijala za objavljivanje i, hvala Bogu, odlučnosti i htijenja?

DIVIĆ: Svakako. Original tog nesretnog dnevnika je, kao što ti već rekoh, u sefovima Haaga, no postoje još i dvije njegove kopije, zabunkerisane na dva različita mjesta. Jedna je dobro skrivena u jednom Savezu u Sarajevu, a druga je, kao što pretpostavljaš, ovdje kod mene i mojih saradnika. U vezi odlučnosti, reći ću ti samo ovo - još davno su genijalni Latini rekli: "Pracipuum munus annalium reor, ne virtutes sileantur, utque gravis dictis factisque ex posteritete et infamia metus est", ili ti u prijevodu: "Glavni zadatak historije je da se vrline ne prećute, a zle riječi i zla djela strepe od sramote pred potomcima". Toga ti se ja, Bedro, od početka držim, i ništa me u tome neće i ne može pokolebati. Ovo što radim je vjerojatno i ono zašto sam se trebao roditi. Ovo je jednostavno nekakva moja misija i razlog mog postojanja. Bosna me je izgleda upravo takvog trebala - i sad me ima.


Kada će se nova knjiga pojaviti, uvjetno rečeno, na tržištu. Hoće li biti organiziran neki prodajni kanal za Ameriku i Kanadu, naprimjer?

DIVIĆ: Hoće, svakako. Jesensi&Turk je i suviše ozbiljna izdavačka kuća i ona će, vjeruj mi, bez problema sve to pokriti.


Dva dana prije ovog razgovora hrabri novinar magazina "60 minuta" FTVBiH, mlađahni Damir Kaletović, se po drugi put odazvao pozivu banjalučkog suda po tuzbi onoga koji mu je prijetio metkom u čelo - Vitomira Popovića. Dakle, klasična zamjena teza. Tvoj komentar?

DIVIĆ: Zar nam to nešto ne pokazuje? Već su, vidiš i sam, stasali neki mladi ljudi, koji imaju dovoljno građanske hrabrosti da se suprotstave umišljenim barabama, koje očito sve više gube glavu i sve teže prikrivaju svoj primitivizam. Ja čvrsto vjerujem u tu mladost i siguran sam da su Bakir, Damir i još nekolicina njih Damoklov mač koji visi nad tom nesretnom i kancerogenom fašističkom tvorevinom onog lakrdijaša iz Laktaša.


Ja sam sa ovacijama popratio kadar kada su se Kaletović i nekoliko njegovih kolega - novinara pojavili u banjalučkom sudu u majicama sa natpisom: "Smrt fašizmu - sloboda novinarstvu". Zar to nije više nego jasna i glasna poruka naših kolega - poslenika javne riječi, i to usred Banja Luke, o kakvom se režimu tamo radi?

DIVIĆ: Jeste, svakako, i ja sam im duboko zahvalan zbog toga što svojom odlučnošću i hrabrošću ubrzavaju ono, što je jednom moralo da se desi, kako bi se potvrdila ona stara, da Bosna nije, niti će ikada, šaptom pasti. Ona ima svoju mladost i ja sam od početka vjerovao u nju.


Ako imaš neku poruku za naše sugrađane i sve dobronamjernike diljem svijeta - bujrum. Inače, hvala za ovaj razgovor.

DIVIĆ: Želim, prije svega, svima obilje zdravlja i sreće. Neka se druže i pomažu jedni drugima, nikada pri tome ne gledajući i protežirajući ono "svoje", jer smo svi mi od istog Boga. I na kraju svojoj braći islamske vjere: Bajram Šerif Mubarek Olsun!

I trgni se, narode moj. Zar da vječno Drina bude ti sudbina?




04.09.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 04.09.2010. - Last modified: 23.10.2014.