ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
















ENES BAŠIĆ, banjalučki estradni umjetnik u egzilu:

MOJ SVIJET JE NEGDJE DALEKO

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (217)


Kod mene postoji stalna dilema o tome da li Enesa više volim slušati kada pjeva ili mi je draže sresti se s njim i razgovarati. Tog julskog dana 2010. sam poželio obadvoje istovremeno. Naravno, nije bilo moguće da moj prijatelj Enes istovremeno razgovara samnom i da mi pjeva. Ali, zato je kraj nas žuborio čarobni Vrbas koji je zamijenio Enesovu pjesmu, dao aromu samom razgovoru i punio nam srodne duše obojici.

Dragi Enese! Evo, nakon sedam godina pružila mi se prilika i potreba da još jednom razgovaramo za javnost, naročito banjalučku, ali sada na pravom mjestu. Dobrodošao!

BAŠIĆ: Hvala. Drago mi je uvijek te vidjeti, a pogotovo, što kažeš ti, na ovom mjestu. Još da se čuje  i ovaj šum Vrbasa...


Šteta da ovo nije video snimak pa da se zaista čuje ovaj šum Vrbasa, ali ja ću pokušati ovo riječima koliko je moguće bolje dočarati. Nego, koliko je meni poznato, ti imaš tri adrese. Na kojoj si najviše i gdje se najbolje osjećaš?

BAŠIĆ: Ne znam šta bih ti rekao. Neko bi bio sretan da ima tri adrese. U nekim momentima sam i sretan, ali se dešavaju čudne stvari. Naime, dok sam živio u Banja Luci, dok sam imao jednu adresu, odlazim na turneje i vraćam se kući i uvijek je povratak bio kući. Sada, kada dolazim u Banja Luku, vraćam se kući, kada idem u Austriju, vraćam se kući, kada idem u Pulu - vraćam se kući. Zapravo, ne znam ni gdje se vraćam niti kuda idem. Koferi su uvijek na ormaru tako da s jedne strane je to dobro, ali za mene više nije nego što jeste dobro. Imam ponekad osjećaj da ne znam ni gdje pripadam. Dođem u Banja Luku, naročito ljeti, i bude lijepo jer sretnem puno našeg svijeta. Dolazim i zimi ovdje jer imam starog oca i ne zateknem tada puno naših ljudi.

Znači, otac je još živ?

BAŠIĆ: Jeste, ima 89 godina i moj otac Esad je bio prvi pjevač na Radio Banja Luci. Još uvijek imam njegove snimke koje sam digitalno obradio. Kada sam gostovao u Americi, u Saint Louisu (2008.), ponio sam ih pa se i u Americi sluša "Zumro moja". Kažem, dođem u Banja Luku, tu sam kao stranac. Jer srcem osjećam da je to moj grad, ali se u njemu osjećam kao stranac, u Austriji sam pogotovo stranac a u Puli, gdje sam 95. napravio kuću kada su mi otac i mati bili izbjeglice, sam također stranac. Gdje onda pripadam? Kao što mi jednom reče moj prijatelj Aco Altarac, koji živi u Izraelu: "Evo sjedim sa meni nametnutim prijateljima..." U pravu je Aco. Jer, prijatelji su ti oni iz djetinjstva, iz škole, ulice... Bilo mi je također simpatično kada je Aco dodao: "Evo me plutam po galaksiji, kružim oko zemlje, ali nikako da se vratim u bazu..."

Sada ću citirati našeg vrlog sugrađanina, uvaženog biskupa Franju Komaricu, kada je u jednom intervjuu samnom poručio svima nama - rasutim Banjalučanima: "Nemojte dozvoliti da vam tuđina postane zavičajem, a zavičaj tuđinom". Zar nije lijepo rečeno?

BAŠIĆ: Super rečeno, zaista.

Eh, sada koliko se možemo tome ophrvati, utjecati na to, druga je stvar?

BAŠIĆ: To je vrlo teško. Naime, mnogi propagiraju povratak u Banja Luku. U redu, lijepo se vratiti, ali treba od nečeg živjeti. Kako sada ja mogu utjecati na svoga sina i kćerku da se vrate u Banja Luku? Ne može se živjeti od have i ovog lijepog Vrbasa. Povratak treba da bude održiv, što znači da povratnik treba da ima neku sigurnu egzistenciju ovdje. Bez toga nema ništa. Ostalo su samo prazne priče. Možda nije ni vrijeme niti mjesto da ovo kažem, ali reći ću. Naime, upravo smo svjedoci godišnje manifestacije "Vezeni most" u našem gradu. Bio sam na par sastanaka u Opštini kada smo razgovarali sa gradonačelnikom ili njegovim prvim saradnicima. Naši poslovni ljudi apeluju da se ulaže ovdje. Sve je to lijepo čuti, ali ja imam i ovakvo lično iskustvo. Naime, imam kuću koju sam sagradio 1975. godine. Za nju posjedujem urednu dokumentaciju, što se kaže 1/1. I htio sam da saniram tu kuću jer hoću da se vratim u Banja Luku pošto sam u penziji, a i supruga će uskoro. Dakle, priče su da se treba vratiti a ja osjećam u svom srcu da treba. Dakle, odem u Opštinu vezano za papirologiju oko sanacije kuće, jer neću ništa na crno da radim. Ali, tamo se uvjerim da u novom Regulacionom planu za "Jug-V" moje kuće jednostavno - nema. Išao sam i kod nekih važnih ljudi u Opštinu koje odavno poznajem, ali badava. Naime, brišu se neke kuće po tom planu i ono što nije etnički očišćeno 1992-1995, čini se sada na jedan drugačiji - perfidan način. Hiljade kuća je na Paprikovcu, Rudarskoj ulici i drugim lokalitetima bliže banjalučke okolice podignuto nelegalno pa se kasnije legaliziraju, a moja kuća, koja je onomad legalno sagrađena, ona se briše. Da li zbog mog imena i prezimena? Naime, pitao sam ih da li se tu planira podići neki kapitalni objekat - put, škola, fabrika? Ne, nisu rekli da se podiže išta od toga. Nas troje smo podijelili dunum zemlje na tri jednaka dijela. Pa kome treba tih mojih 300 kvadrata?

Itekako je općepoznato šta tebi znači muzika i šta nama - Banjalučanima značiš Ti - čovjek od muzike i od duše. Ipak, jesi li se umorio od decenijskog bavljenja muzikom i jesi li malo urijedio?

BAŠIĆ: Da ti iskren budem, nisam se umorio. Urijedio sam što se tiče nastupa, ali nije toliko do mene, nego jednostavno, ti da bi pjevao, moraš imati nekog da te sluša. A ja svoje publike, nažalost, ne mogu na jednom mjestu imati. Razbacani smo po čitavom svijetu. Ja živim u Beču, ponekad pjevam, ali to nije moj svijet. Moj svijet je negdje daleko. Ne postoje ni tehničke ni fizičke mogućnosti da skupim svu svoju publiku na jednom mjestu. Eto, to je razlog što sam urijedio.

Prije koju godinu je legendarni Oliver Dragojević izjavio da čovjek, kada prevali 60-tu, nekako sve manje aktivno učestvuje u životu, na neki način. Više, nekako, posmatra život koji se dešava oko njega. Kakva je situacija s Tobom po tom pitanju?

BAŠIĆ: Slušajući ovo, rekao bih da to nije slučaj samo kod pjevača, nego je inače kod ljudi otprilike tako. Čovjek kada navrši 60, zreliji je, drugačije gleda na život - život ga je, jednostavno, naučio nekim stvarima. Recimo, mi koji smo preživjeli ovo što smo preživjeli, možemo reći da smo sada otvorili oči vezano za neke stvari koje smo prije gledali drugačije. Ali, što se tiče pjesme, ne slažem se sa Oliverom. Naime, ima jedna izreka, baš kod Dalmatinaca, a nju koriste za mene i kažu da sam "k'o staro vino", odnosno što stariji to bolji. Živim jedan uredan život - ne pušim, rekreiram se i imam snage, hvala Bogu. Eh, koliko će to potrajati, vidjet ćemo. Želja mi je da iduće godine obilježim 40 godina tog mog nekog estradnog rada. Imam nekih pjesama u projektu. Ali, to je teško realizirati....

Zašto?

BAŠIĆ: Pa moraš imati studio, sponzora. Prije, dok sam snimao, recimo za "Jugoton", bila ti je dovoljna samo kvaliteta a ostalo je njihova briga. Danas moraš sve sam, dakle obezbjediti sredstva, orkestar, studio. Ali, ja ću to nekako uraditi baš u vlastitoj režiji. Imam pjesme koje sam pripremio, danas, hvala Bogu, imamo internet i ja ću se potruditi da to sve dođe do srca i ušiju moje publike. Javili su se i neki potencijalni sponzori i taj projekat će biti ipak nekako odrađen. Želja mi je da u toj godini obiđem i naše klubove po Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj.., možda dođem i u Ameriku na obilježavanje jubilarnih, 10-tih susreta Banjalučana u Saint Louisu. Želim ovom prilikom da vas u Americi pohvalim: naime, valjda su ta daljina i nostalgija zadržali nešto kod vas što se meni strašno sviđa. Naime, ono što sam primjetio kod naših ljudi po Švedskoj, Danskoj...jeste da se ne druže na onakav način kao što smo se nekad družili. Ljudi se zatvaraju zbog nekih sitnosopstveničkih razloga, šta li.., ali kod vas toga nema. Naši ljudi se u Americi druže, posjećuju, ako žive bliže jedni drugima, čak i jednom sedmično, naprimjer. Podsjetilo me to na ona dobra stara vremena i to mi je stvarno drago da je tako.

Ovo će biti prenešeno našim Banjalučanima u Americi i to neka im bude stimulans da tako i nastave.

BAŠIĆ: Eh, baš mi je drago.

Odmotavaš li film svoje bogate muzičke karijere i žališ li i za čim u istoj (karijeri)?

BAŠIĆ: Pa, ja sam započeo pjevati zato što sam to volio. To sam naslijedio od oca, jer on je pjevao. Banja Luka je bio grad pjesme. Nisi morao puno ni da se trudiš da postaneš pjevač u ovom gradu. Grad je pjesma. Bilo je druženja, serenadi, Vrbasa...Dakle, za tim dijelom svog života ne žalim. Imao sam puno turneja, snimanja za tadašnje diskografske kao "Jugoton", PGP, RTV Sarajevo..., ne žalim ni za tim dijelom života. Ali, žalim što mi je sve to prekinuto i to onda kada mi je u životu bilo najljepše. Došao je rat, a njime sam izgubio i publiku ali, na određen način sam izgubio i volju da pjevam. Kada nemaš kome pjevati, šta će ti pjesma. Pjevam ja i poslije rata, evo i danas, ali iza toga nije to bilo onako iz srca i duše kao što je bilo do rata.

Razgovaramo tri dana prije završne večeri tradicionalne godišnje manifestacije koja se u našem gradu održava pod nazivom "Vezeni most", na kojoj ćeš upravo Ti, uz Josipa Pejakovića, bez kurtoazije rečeno, biti zvijezda večeri. Šta za Tebe znače ovi susreti i da li bi se oni mogli i drugačije osmisliti?

BAŠIĆ: Čast mi je što od prvog susreta, a evo sada je već peta godina kako uzaštopno nastupam na toj završnoj večeri. Sve svoje obaveze koje imam prilagodim tome terminu. Prvo, drago mi je doći u Banja Luku, a druga stvar - još više volim vidjeti toliki broj ljudi. Ja tada pjevam iz duše, a ne iz nekih materijalnih pobuda. Posebno mi je drago što, iz godine u godinu, sve više mladih dolazi na ovu manifestaciju.

Dobro, ali da li bi se ovi susreti mogli sadržajno, odnosno programski drugačije osmisliti?

BAŠIĆ: Sigurno je da bi se moglo drugačije organizirati. Trebalo bi dovesti umjetnike, mlade ljude, sportaše..., da to bude zaista osmišljeno, a ne kao do sada - samo roštilj, muzika, piće, odnosno da to ima neki vašarski karakter. Dakle, ovi ljudi što to vode, ne bih želio da se shvati kao kritika, možda su ljudi i preopterećeni,  trebali bi to zaista drugačije osmisliti jer Banja Luka je oduvijek bila velegrad, grad kreativnih ljudi u svim oblastima. Treba uključiti, zapravo, što više mladih ljudi.

Opće je poznato da je Banjaluka najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije jer je 80 hiljada nas napustilo svoj grad, ne od dobra, naravno... da sada ne idemo u detalje...A poznato je također da se Banjalučani tradicionalno, najmanje jednom godišnje, okupljaju po zemljama nedođijama. Ovi susreti ovdje dođu nekako kao biber po pilavu. Kakva nam je svima budućnost ako samo ostane na okupljanjima, druženjima..što je svakako lijepo, ali prijeti li nam, zapravo, biološki nestanak? Meni se ovo pitanje, jednostavno, nameće kao nužno i zato ga i Tebi postavljam.

BAŠIĆ: Ti si čovjek iz ovog grada, voliš ovaj grad, voliš ove ljude i sasvim je razumljivo da takvo pitanje i postavljaš. Ja isto tako osjećam. Samo kad se načne ta tema, ja se naježim, kao evo - i sada...Nažalost, kada vidimo šta se radi i kako se radi, izgleda da se ide u tom pravcu. I prije sedam godina, kada smo imali intervju, slično si pitanje postavio i ja sam ti odgovorio de me žalosti da nas je sve manje, a mezarja su sve punija. Sada je to još izražajnije. Malo prije smo pričali o održivom povratku i ponovit ću da to podrazumjeva sigurnosne, političke, ekonomske i sve druge aspekte, čega nažalost ovdje nema. Mladi ljudi se ne vraćaju, a mi - stariji, koji još osjećamo neku ljubav za ovaj grad pa dolazimo ovdje, nestaće i nas a politička klima puše u jedra onih koji nas ne žele ovdje i neminovno je da će se desiti naš biološki nestanak u nekoj budućnosti.

Vratimo se opet Tvojoj muzici. Naime, pjevao si i pjevaš različite žanrove. Kojem si od njih najbliži - srcem i dušom?

BAŠIĆ: I po tome je Banja Luka specifična u odnosu na sve gradove u Bosni. U našem gradu su svi žanrovi bili zastupljeni. Najmanje je bilo turbo-folk muzike koja je kasnije došla. Do zemljotresa je Banja Luka bila jedan divan, prekrasan grad - grad u pravom smislu te riječi. Ja volim tu Banja Luku. Međutim, poslije zemljotresa došli su neki drugi ljudi koji su odavno željeli da žive u gradu, ali grad ima svoja pravila. Nažalost, oni su nametnuli svoja pravila i grad više nije bio grad kakav je bio do tada. Da se vratim tvome pitanju: u Banja Luci je bio mali revijski orkestar, u Domu kulture su bile igranke. Da ne nabrajam ko je sve svirao i pjevao, da ne bi koga ispustio. Ali, pravi Banjalučani znaju koji su to bili naši muzičari. Dakle, svirala se i pjevala u našem gradu i sevdalinka, i zabavna muzika, i starogradske i meksikanske... tako da sam ja zavolio sve vrste muzike.

Kojoj si ipak naginjao?

BAŠIĆ: Naginjao sam dobroj muzici. Ja sam imao sastav "Banjalučki trubaduri", postojali su i "Mućaćosi"...išlo se na turneje širom bivše Jugoslavije i održavali se koncerti.

Hoćeš li se sjetiti nekih imena iz tog vremena?

BAŠIĆ: Rahmetli Bure (Hamdija Alispahić, op. B.G.), Ismet Tabaković - Cici, Relja, rahmetli Bahro, Ljupče Dodevski, u mom sastavu rahmetli Salih Nićo Kapidžić, Midhat Karić. Volio sam ipak više zabavnjak, jer tu su bili rahmetli Haško Čelebić, Braco Skopljak, Zvonko Rolih, Franjo Petrušić, Nandi Kulijer..., ma puno je tih imena...

Sjećaš li se pokojnog Boška Orobovića?

BAŠIĆ: Kako da ne. Bio je svima nama uzor. Čovjek je završio Muzičku akademiju, pjevao na Opatijskom festivalu, bio je vrsni i muzičar i pjevač. Banja Luka je, jednostavno, bila grad pjesme i pjevača.

Nego, da se nadovežem na ono Tvoje nostalgično prisjećanje da je Banja Luka bila grad taman za zivjeti do 1969., odnosno do potresa. Desila se otad, kako se inače terminološki odavno provlači kroz novine, tzv. demografska eksplozija. Naime, jedan tadašnji banjalučki moćnik, zašto ga i ne spomenuti - Mišo Popović, je bio taj koji je nakon potresa doveo najviše onih koji ni po čemu ne pripadaju ovom gradu niti gradu uopće. Kako to komentiraš?

BAŠIĆ: Mene što se tiče, bolje bi mu bilo da je on otišao među svoje, nego što je svoje doveo ovamo.

Mislim da će Tvoj odgovor na slijedeće pitanje biti zanimljiv Prijedorčanima, kojih je ne mali broj u USA i Kanadi.  Zapravo, na jednom Tvom CD-ju, kojeg naravno imam, ima i pjesma "Prijedore moj". Otkud Tvoja bliskost sa tim gradom?

BAŠIĆ: Prijedor je u ono doba bio jedan fini gradić. Zapravo, svi gradići koji su na rijeci su lijepi. A, Prijedor je na dvije rijeke - Sani i Bereku. Dakle, u takvim gradovima, pa i u Prijedoru, su fini, pitomi i dragi ljudi. No, nevezano sada za to, u Puli sam, gdje su mi roditelji živjeli u izgnanstvu, sreo jednog Prijedorčanina - Emira Kulenovića, magistra prava i ženu mu Jasminku. S njim sam u Puli, zapravo, obnovio prijateljstvo. On je pravnik po struci, ali i čovjek koji strahovito voli muziku. Svira lijepo gitaru, komponuje, piše dobre tekstove... I pri jednoj našoj sjedeljci on je meni napisao pjesmu o mome gradu - "Spavaj Banja Luko", koja je također objavljena. Onda mi kaže: "Ti si Banjalučanin, ali da li bi htio otpjevati jednu pjesmu o Prijedoru"? Odgovorio sam: "Ja volim Banja Luku - svoj grad, volim Bosnu, volim i Prijedor..." Kada sam čuo pjesmu i pročitao tekst, prihvatio sam. Melodija je fina, ali i tekst me je privukao. Ima u njemu neka poruka, naime. Pjesma je fina, sjetna i naišla je na dobar prijem kod publike, ne samo u Americi, nego i u Švedskoj, naprimjer. U Norčepingu postoji radio za naše ljude čiji je urednik Ozren Tinjić. Jednom mi kaže: "Ti i onaj Tvoj Prijedor"! "Zašto?" - upitam ga. "Pa nema rođendana niti bilo koje fešte bez te pjesme". Meni je drago da je to tako.

Ponosan si na to?

BAŠIĆ: Naravno! Evo, na jednoj patriotskoj stranici na kojoj je postavljena pjesma "Prijedore moj", kliknulo je do sada preko 100 hiljada ljudi.

Obzirom kroz šta smo sve prošli, pjesma nas je koliko-toliko održala, naročito ona prava i ona Tvoja i - njojzi hvala. Hvala i Tebi što si nam punio duše onda i što nam puniš duše i akumulatore godinama nakon "onda", evo do danas. Hvala za ovaj razgovor.

BAŠIĆ : Hvala i Tebi od srca.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (217)



04.09.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 04.09.2010. - Last modified: 23.10.2014.