ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 



PEČATOM SVOJE KRVI SMO UTISNULI DRŽAVNOST BOSNE I HERCEGOVINE

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist


Bošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću ali nisu tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala. Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo šta da uštineš šikne krv i uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto najzamršenije što se ikada moglo desiti jednom narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim...

Svijetla budućnost je kategorija koja nikad nije bila stvorena uljepšavanjem prošlosti ili padanju na mitsko veličanje historije nego se izričito zasniva na istini. Najbolji primjer je brzi oporavak i progres Njemačke i Japana nakon što su tokom Drugog Svjetskog Rata uzrokovali najveću tragediju modernog čovječanstva i unatoč nevjerovatnom poslijeratnom poniženju izgradili ekonomski stabilne i jake države. Sile alijanse su nakon što su ih vojnim putem pobijedile nastavile decenijama sa uništavanjem nacionalnog ponosa, ali opet su i Japan i Njemačka samo dvadeset godina poslije izgubljenog rata ekonomski prešle Francusku i Englesku i uz bok se našli sa Amerikom. Dakle, njima je istina da su bili agresori, zločinci i genocidni monstrumi utisnuta teškim bombardovanjem i uništavanjem Drezdena, Berlina i drugih njemačkih gradova nekoliko dana po potpisivanju kapitulacije i atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki. Kasnije se dogodilo da jedna bivša fašistička a druga imperijalistička nacija su u stanju suočiti se punim mentalnim kapacitetom sa istinom. Ovim kratkim uvodom želim reći da čak i najveća tragedija ili kazna jednog društva i pojedinca ne može biti prepreka brzoj renesansi svih društvenih tokova u novoizgrađenoj državi i ekonomskog blagostanja građana koji žive u njoj.


Kako smo gubili zaostavštinu svojih predaka?

Osobenost bošnjačkog nacionalnog bića se počela gubiti kada je prva generacija netom svršenih malih maturanata iz bosanskih gradića ’80 i '90 godina 19. stoljeća poslana austrougarskim stipendijama u Zagreb. Nakon tri godine školovanja dobili diplome državnih činovnika, zauzela gruntovne urede i počela prvi cjeloviti imovinsko pravni upis zemljišta. Za ovaj posao je Beč brižno spremao strategiju uzimanja onog što je najdraže Bošnjaku; imetak i raseljavanje familije zbog toga a kasnije i mijenjajući ime jezika sa bosanskog na srpskohrvatski. Pažljivo su odabrana djeca pravoslavnih kmetova i muslimanskih fukara koji su odrastali na imanjima gdje su im roditelji radili, i tako uz kompleks bezemljaša i sluga postali najveći uništavač bošnjačke vlastele poslije Omer Paše Latasa. Age, paše i begovi su dolazili na noge tim golobradim dječacima i potpisivali već urađeni mjerni dulumski izvadak šume, pašnjaka, oranice, sela i imanja koje nikad prije nisu ni omeđivani. U toku tog procesa u Bosni i Hercegovini je nestalo iz bošnjačkih posjeda do 20 posto zemlje, koje su prepisivane na bezemljaše i beskućnike. To je ujedno i veliki početak urušavanja demografske slika Bosne i Hercegovine. Završnica bošnjačkog imovinsko pravnog rasturanja se podobro naslutila u novoj komuništičkoj Jugoslaviji koja je radeći ideološki sa novim generacijama bošnjačkih potomaka dovela skoro kompletnu generaciju na nivo običnih stanara na sopstvenoj zemlji.


Koliko god ovo moja teorija zvučalo strašno za vječne ljubitelje socijalističke Jugoslavije i njenog doživotnog predsjednika, neka se zapitaju gdje su danas nekad prestižne familije Kulenovića, Pozderaca, Čengića, Zufikarpašića, Dizdarevića, Bijedića i drugih i na čijem imenu se nalazi njihova zemlja, kuće i silna druga imovina. U Bosanskoj Krajini svako zna da je od Bosanskog Petrovca do Bihaća i Kulen Vakufa bila zemlja begova Kulenovića. Danas tu ne živi, niti ima posjed ni jedan značajan potomak ove čuvene familije. Isto je i sa Pozdercima, pa u Hercegovini sa Pašićima, Čengićima, Dizdarevićima, Rizvanbegovićima... Unatoč najsvjetlijoj antifašističkoj tradiciji i pripadnosti, oni su jednostavno isparili poput dima po tamo nekim beogradskim i inim evropskim, američkim, australijskim... stubištima sa bosanskim prezimenima a tuđim imenima i tako neslavno za sva vremena prekinuli lozu svojih ponosnih predaka. Danas na njih jedino podsjeća klonirani srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić kojem u procentu krvne mješavine samo može parirati Tiger Woods što ga još snažnije gura da cijepa i blati zemlju svojih predaka po majčinoj strani Pozderaca.

Ovo je neslavan kraj čitave bošnjačke generacije koja je u ime tuđih ideala potpuno zanemarila ono po čemu se čovjek treba prepoznavati, a to je porijeklo i odgoj. To što ih više nema i ne može nikom škoditi ali bošnjačka patnja nije završila nego će trajati još kojih 20, 30 godina. Uz njih je ideološki pripremljena nova generacija, rođena od pedesetih prošlog stoljeća pa na ovamo, koja se ni danas podobrano ne da, uzrokujući čitav haos u svim sferama javnog života u domovini ili dijaspori. U stvari oni i jesu školovani da u svakom momentu pod noge stavljaju sve vrijednosti bošnjačkog nacionalnog identiteta. Mijenjajući taktiku i način djelovanja dobro znaju da je Islamska zajednica u Bošnjaka jedini slobodni i besprijekorni branioc duhovne vrijednosti svog naroda i kao takva je uvijek bila na udaru srpskih tajnih službi, što i danas traje. Ta bivša avangarda onog društva a danas netom pečeni BiH patriote i islamski vjernici, su se zahvaljujući čak i nekim hodžama, što je naročito slučaj u nekoliko bošnjačkih islamskih zajednica u Sjevernoj Americi, uvukli u džematsko krilo i prilično osnažili svoj položaj pišući čak i statute u kojem su stavili islamsku zajednicu u red podsekcija nekih kulturnih centara, kao da se radi o nekoj sindikalnoj komuništičkoj podružnici a ne o vjerskoj organizaciji u kojoj vrijedi zakon kuranskog ajeta i suneta Poslanika Muhameda a provodi se sistemom hijerahije.


Ovakvi sebe pišu kao Bošnjaci a izjašnjavaju se kao Bosanci, u misiji stvaranje bosanskohercegovačke nacije koja ideološki tako liči propalom pokusu stvaranje jugoslavenske nacije. Problem je isti kao i prije. Od onih 8 posto Jugoslavena u BiH prije agresije više od 7 posto je bilo muslimana, dakle Bošnjaka. I pošto zagovornici ove ideje misle da je to jedini spas opstanka države BiH predlažem im da svako od njih skupi 100, 200...Ne- Bošnjaka koji gaje iste aspiracije prema bosanskoj naciji i onda javno iznesu njihova imena. Pa ako dođu svi skupa do cifre od deset hiljada bosanskih Srba i Hrvata koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bosanci onda sve ima smisla. Sve drugo mimo ovoga za mene je još jedna podvala Bošnjacima i nakon teškog vraćanja identiteta definitivno podmukli petokolonaški udar na našu naciju. Uostalom primjerenije je da bosanski Srbi i Hrvati nakon činjenice da su u ogromnom procenta direktno ili indirektno učestvovao u agresiji i genocidu u BiH budu nosioci ovog projekta a ne pojedini bošnjački intelektualci jer Bošnjaci su Bosanci od momenta svog rođenja i u nedavnoj agresiji su konačno pečatom svoje krvi utisnuli bosanskohercegovačku državničku, geografsku i civilizacijsku pripadnost. Ovo što sam napisao je dokazana činjenica ali mi smo se do sada pokazali kao najlošiji balkanski đaci iz historije i pogotovo sada nam i te kako treba dopunska nastava.


Marksistički diplomci

U Bosni i Hercegovini je naročito u zadnjih trideset godina izašla značajna grupacija diplomaca društvenih nauka, naročito fakulteta političkih nauka, smjer marksizma, novinarstva... popunjavajući radna mjesta profesora, opštinskih službenika i reportera u režimskim novinama. Tako su uglavnom Bošnjaci popunjavali mjesta gdje se slavio i čuvao onaj sistem, dok su za pitanje predmeta jezika i historije postavljani uvozni kadrovi iz Srbije i Crne Gore. Po toj logici, domaći profesori kao ideološki kadrovi su svojoj raji propagirali samoupravni socijalistički sistem a Srbijanci i Crnogorci nam govorili o historiji i gramatici našeg jezika sa teškim dijalektom sredine gdje su rođeni, kojeg nisu gubili ni nakon dvadeset godina življenja u BiH.


Stopedeset godina, tačnije od doba kada su se u Evropi definisale nacije traje bošnjačka falinka u formi gubljenja identiteta, potiskivana sistemom slavljenja kosmopolitizma, sekularnosti, apolitičnosti, ateizma, nacionalne nepripadnosti i mješavine svega i svačeg. I to je samo na momenat nestalo dok je trajao odbrambeno oslobodilački rat 1992 -95, da bi se opet javilo kada su iz tvrdih sarajevskih, tuzlanskih podruma i izbjegličkih evropskih soba izmigoljili mahmurni i ugojeni današnji najglasniji nosioci raspamećivanja svih bošnjačkih vrijednosti u ulogama pijanih novinara, urednika tv emisija, scenarista humorističkih serija, bahatih političara i nepopravljivih boljševičkih idolopoklonika. Ne mogu a da ne pomislim koliko je samo generacija izašlo sa fakulteta političkih nauka i koliko danas ima javno angažiranih profesora sa ove katedre a da nisu bili u stanju definisati pravu dijagnozu stanja društva, odnosa svjetske političke moći prema nama i našeg odgovora prema njima u vidu stručnog prijedloga ili platforme, ili ozbiljnog političkog angažmana i tako mu pomoći a ne stalno ga kritikovati i stavljati se iznad svega. Postavlja se pitanje zašto je tako i za koga rade ti ljudi. Odgovor i nije teško naći. Većina tzv. nezavisnih BiH intelektualaca su plaćeni novcima raznih bjelosvjetskih organizacija čiji interes je održavati haos u Bosni i Hercegovini i tako su postali ništa drugo nego obična prostitutka međunarodnoj zajednici. Naši stari su davno rekli „Čiju čorbu kusaš, toga slavu slaviš“.



Šta možemo iz ovoga naučiti!?

Šireći lepezu osobina koje nam se može nametnuti, može se krenuti od toga da smo umnogome srčano topli i merhametli, nacionalno neosviješćeni, intelektualno rasitnjeni, državničko još u feudalnom dobu, kulturno nedefinisani, političko inferiorni. I opet nismo nestali. Bošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću i ona je je rezultat stogodišnjeg lutanja, ali nisu tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala. Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo šta da uštineš šikne krv i uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto najzamršenije što se ikada moglo desiti jedno narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim. Gdje je zapelo u našem novom životu? Ko od nas kome podmeće noge i nakon što smo uspjeli vratili nacionalno ime, jezik, duhovnu slobodu, očuvati cjelovitost države, istina možda i ne u lokalnim okvirima, i kada se bez nas u Bosni i Hercegovini ne može ništa učiniti i odlučiti. Mi smo činjenica koja nije draga mnogima oko nas ali nas se ne može zaobići ni u kakvom aspektu balkanskih dešavanja. Bošnjaci su odlučujući faktor opstanka države Bosne i Hercegovine, a postojanje ove država je ujedno i postojanje Bošnjaka kao naroda. Druge nema. Ili ćemo naći rješenja da očuvamo državu ili nas neće biti. A kvaliteta imamo, unatoč kukolju koji klija gdje god mu se pruži prilika.


Bošnjaci su narod koji je nakon totalnog uništenja, razaranja njihovih domova, ulica, gradova, vjerskih objekata potpuno sve to obnovio, i čak što više uvećao i uljepšao, vratio se fizički na mjesta svojih stratišta, što nikad u historiji niko nije uradio. Izgradio kuće, centre i zajednice gdje god je protjeran na ovom svijetu i na kraju svojoj omladini podario mogućnost da spozna istinu o njegovom egzodusu, ne zbog osvete i mržnje nego zbog pravde i historijske činjenice, kada je čak i po cijenu života odlučio da ga niko na silu ne može odvojiti od rodne grude. Sve ovo neumitno vodi do zaključka da mi u stvari živimo u najvećoj renesansi bošnjačke nacionalne svijesti, probuđenog identiteta, državničke pripadnosti i budućnosti koja se ne smije zasnivati na sopstvenim zabludama da nam je dobro sve što nije crno, da nas veseli sve što se smije i da igramo na zvuke bilo kojeg instrumenta pa bio on i dvorski klavir. U stvari svjesni i pošteni bošnjački intelektualci imaju privilegiju ali i obavezu da ne dopuste da im sopstveni narod postane opet bezlična i nedefinisana masa poput plastelina koji će drugi svaki dan oblikovati kako im paše.



14.05.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 14.05.2010. - Last modified: 23.10.2014.