ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 



TJERAJU NAS DA OPROSTIMO I ZABORAVIMO

Piše: Zijad Bećirević


Smiju li B-H muslimani reći potomstvu istinu o svom stradanju?

Zijad BećirevićOd završetka rata u BiH, svih poratnih godina, nameću nam neprihvatljiva "mirovna" rješenja, traže nove ustupke i sile nas da zaboravimo i oprostimo. Da sve oprostimo i sve zaboravimo, još dok liječimo žive rane, oplakujemo izgubljene majke i očeve, ukopavamo braću i sestre, sinove i kćeri, tješimo silovane i tražimo nestale ispod rudničke jalovine i po planinskim bespućima. Da zaboravimo i ovaj dvanaesti genocid, prepoznat ili ne kao i onih jedanaest prije.

Čovjek koji je ubio do kraja života ostaje ubica, čovjek koji je ukrao do kraja života ostaje kradljivac. To se zaboraviti ne može ni onda kada bude sankcionisano, pa i oprošteno. Za zločin genocida nema zastare, ni zaborava ni oprosta. Počinioci genocida ostaju žigosani, a narod kojem pripadaju postiđen i osramoćen. Priznati
počinjeni zločin znači iskazati kajanje, zatražiti oprost i prihvatiti težinu sankcija, kako bi počinjeno zlo bilo što manje posljedično za ovu i buduće generacije. Nažalost, mnogi to ne žele ni shvatiti ni prihvatiti, što potencijalnima daje impulse i podsticaje za nove zločine.

I ranije, kao danas, pod stegama vladajućih režima, Bošnjačka stradanja su morala biti i bila kako lična i porodična tajna, tako i tabu tema ulica, naselja, gradova pa i regija, o kojoj se nije smjelo ni govoriti ni pisati, osim onako kako je to odgovaralo počiniocima zločina i njihovoj vladajućoj oligarhiji. O stravičnim pokoljima muslimana- Bošnjaka duž Drine, Une, Save i Sane, širom Bosne, u kojima su nestale čitave porodice, od djeteta u bešiki do starca na samrti, govorilo samo šapatom u najužim krugovima povjerljivih ili sa samim sobom.

Majke su krile od sinova i kćeri tko je ubio njihova oca, kako je zaklan stariji brat ili obješena sestra. Reći još malom djetetu ili nedozrelom dječaku da su njegova oca ubili četnici ili partizani, oni isti koji žive u susjedstvu i svako jutro prolaze pored njihove kuće i pod čijom paskom se punih 50 godina živjelo u Titovoj Jugoslaviji i još 14 za one stare Jugoslavije, značilo je dovesti sebe i čitavu porodicu u životnu opasnost. Roditelj nije mogao biti siguran da njegovo dijete, isprovocirano od drugova u školi ili na ulici, neće reći nešto što se ne smije reći, što bi ocrnilo nekoga ko "vedri o oblači", a upozorilo vlast i partiju da "nešto smrdi". A za one koji su počeli "da smrde" otvoren je Goli otok i uz njega još sijaset malih golih otočića.

Njihova kuća je ostala obilježena kao neprijateljska, a članovi porodice izopćeni ili stavljeni pod pasku. Za odrasle nije bilo državnog posla, za djecu ni dobre škole ni stipendije, a za stasale nije bilo ni vojnih činova ni napredovanja. Upravo zbog toga porodična egzistencija mogla se spašavati samo zakletom dubokom šutnjom. U mnogim slučajevima, mladići i djevojke, naročito iz uglednijih i imućnijih porodica, da bi dokazale privrženost novim partizanskim i kasnijim socijalističkim vlastima, morale su udarati na svoje sunarodnike, prijatelje i rođake.

Izdajom svojih najbližih potvrđivali su svoju privrženost novom sistemu i sticali povjerenje za nove povjerljive poslove i zadatke, koji su im omogućavali napredovanje. Sticali su "moralno-političku podobnost" .Ilustrativan je primjer krajišnika U.L. koji je u Jugoslavenskoj službi bezbjednosti stekao najviše činove i dobio najviše položaje, ali je već na prvim stepenicama svoga napredovanja morao svoju privrženost dokazati masakriranjem svojih sugrađana, neosnovano sumnjičenih za saradnju s neprijateljem.

Čišćenje zemlje od nesrpskih elemenata po ideološkim šablonima iz platforme Stevana Miljkovića "Homogena Srbija" počelo je u ljeto / jesen 1941. godine masovnom likvidacijom Bošnjaka istočne Bosne, istočne Hercegovine i Bosanske Krajine, od strane četničkog pokreta Draže Mihajlovića. Tada su posebno stradala područja Foče, Čajniča, Goražda, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice, Zvornika ..., u kojima je ubijeno ili zaklano više desetina hiljada muškaraca, žena i djece. Nakon prvog vala četničkog genocida, od juna 1941. do februara 1942, slijedio je drugi u avgustu 42. na području Foče, kada su preživjeli potražili spas bijegom u Sarajevo, Visoko, Mostar, B. Luku, B. Gradišku, Tuzlu, Brčko i Gradačac.

Tih dana, na obali Čehotine, iz smrtnog zagrljaja majke (zaklane četničkom kamom), Fočanka M.K. je izvukla muško dijete staro jedva godinu i s njim prebjegla u Bosansku Krajinu. Dijete je odraslo u jednom malom bosanskom gradu, u kom je steklo ugled, prijatelje, vlastitu porodicu i dvoje djece, kojoj dugo nije smio ispričati ništa o tom stravičnom masakru. Samo su njegovi najbliži znali šta se četrdesetprve dogodilo na Čehotini, kada je na isti način u gradovima istočne Bosne likvidirano još 100.000 Bošnjaka. A više desetina hiljada Bošnjaka Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline... stradalo je u trećem valu četničkih pokolja.

Prema kasnijim istraživanjima Udruženja "El-Hidaje" u tim genocidnim četničkim masakrima od 1941. do 1945. ubijeno je 103.000 Bošnjaka. Ovo planirano sistematsko uništavanje elitnih slojeva Bošnjačkog društva, koje se ponovilo u još razornijoj formi 92 - 95. godine, dr. Dennis Gratza nazvao je u svojoj doktorskoj disertaciji "Elitocid". A taj novi krvavi egzodus sa blizu 200.000 mrtvih i preko dva miliona raseljenih i prognanih (prvenstveno Bošnjaka-Muslimana) izvršen je po ideološkoj platformi Milorada Ekmečića iz 1986. (zasnovanoj na Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti "o položaju srpskog naroda").

Mogu li i smiju li prognani Bošnjaci, koji danas žive u tuđini, raseljeni u stotinu država svijeta, zaboraviti sve ono što se dogodilo njima i njihovim bližnjim u Srebrenici, Žepi, Višegradu, Zvorniku, Bijeljini, Prijedoru, Bosanskoj Dubici, Bosanskom Novom, Bosanskoj Gradišci, Kostajnici, širom Bosne. Pokušali su, zavarani obećanjima vlasti Titove Jugoslavije, zaboraviti krvavu Drinu, Neretvu, Unu, Savu i Sanu iz četrdeset prve, četrdeset druge, treće i četvrte, prebrzo oprostili ili osjetili potrebu za oprostom, pa su ponovno doživjeli ono isto što generacije prije njih u desetak ranijih egzodusa. I danas ostaje tajna, koju kriju mnogi gradovi Bosanske Krajine, o streljanim i poklanim nedužnim građanima, koji su partizanske oslobodioce dočekivali ispred svojih kuća kao oslobodioce, a oni im uzvraćali kamama i rafalima.

Sve ovo bi moglo pasti u zaborav daleke prošlosti da se i danas ne ponavljaju isti scenariji, što po četničkoj terminologiji objašnjavaju urođenom potrebom Srba da najmanje svakih 50 godina ratuju. Ali oni sve češće govore o pravednim ratovima, a vode nepravedne i osvajačke. Kao što se događalo u ranijim stradanjima Bošnjaka, događa se i danas. Preobučeni iz vučije u janjeću kožu, koljači i okupatori Bosne se, kao i ranije, sve više uvlače u pore vlasti, ovladavaju svim sferama političkog i privrednog života i ponovno, kao u Titovoj Jugoslaviji, odlučuju o našoj sudbini. Jedan dio njih, oni najokorjeliji zločinci, razmilili su se diljem svijeta, troše opljačkani novac i s njim razvijaju vlastiti biznis, glumeći marljive, poštene i lojalne građane. Zvanične srpske vlasti mnoge od njih proglašavaju srpskim herojima, i uz dočeke i hvalospjeve dodjeljuju im najveća srpska nacionalna priznanja. I oni već danas, kao njihovi "uzorni" preci, uz logorske vatre pričaju mladima o svojim "herojskim podvizima", sa kojima su u crno zavili cijeli jedan narod - Bošnjake, muslimane.

Traže od nas da zaboravimo i ovaj dvanaesti po redu pokolj nad Bošnjacima-Muslimanima. Ponovno se etiketira "politički podobnim" svaki onaj koji se na svom narodu sveti. Nažalost, to toleriše i podržava i međunarodna zajednica koja je i 1945. napustila nadzor nad BiH i prepustila B-H Muslimane zatiranju i asimilaciji. Procesi koji su tada vođeni protiv mlado-muslimana, ne samo u Sarajevu, već u mnogim b-h gradovima, sada se ponovno repriziraju i vode pred domaćim i međunarodnim sudovima i sudijama, na osnovu lažnih optužnica koje su montirali zločinački štabovi.

Prema nekim informacijama tužilaštvo Srbije ima spremne tužbe protiv 10.000 Bošnjaka /Bosanaca, što znači da iz svakog b-h grada gdje su živjeli muslimani ima na desetine osumnjičenih, koje čeka nepravedna i lažna optužba. U njima je "slučaj Ganić" samo inicijalna kapsula. Tako doživljavamo ponovno 1947, kada je Informbiro bio osnova svih krivica i optužbi, a danas je kriv svatko onaj ko je u Bosni branio domovinu. Tako se licemjernom strategijom, u sadejstvu s neprijateljima Bosne i sporom /nesložnom međunarodnom zajednicom, genocidi nad b-h muslimanima (nipočemu drugačiji od onih koji su počinjeni nad Jevrejima u Holokaustu), guraju u zaborav.

Svi individualni i kolektivni, aktuelni i potencijalni sijači mržnje, počinioci nepravde i zla moraju imati na umu i znati da će jednoga dana, ako ne već danas, biti otkriveni u svojim zlim nakanama i djelima, procesirani i kažnjeni. U uslovima savremene informacijske tehnologije, koja brzo i efikasno ulazi u sve dijelove svijeta, sve pore života, ništa ne može i neće ostati skriveno.

Želimo da zločin i genocid, koji se na pragu 21. vijeka dogodio u Bosni bude posljednji. Žrtve ne traže osvetu, već izvinjenje i pravedno obeštećenje. Počinioci zločina moraju, radi čišćenja savjesti i pravilnog usmjeravanja budućih pokoljenja, svojim žrtvama ponuditi iskreno izvinjenje, zatražiti oprost i pravedno obeštetiti oštećene. Samo tako zločin genocida može dobiti onaj drugi ton, u kojem će sabur zamjeniti osvetu, a pamćenje dati pozitivne indicije za oprost i zaborav. Ono što je R Srbija sa pandamom Republikom Srpskom ponudila (svojim) srebreničkim žrtvama ne vodi u tom smjeru. Njihovo izvinjenje je falsifikat i svi koji ga pokušavaju valorizovati postaju njihovi saučesnici.


15.04.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 15.04.2010. - Last modified: 23.10.2014.