ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 



Gospodin ZVONKO NIKOLIĆ, posljednji sekretar Opštinskog komiteta SK Banja Luka i prvi predsjednik Glavnog odbora SDP Banja Luka:

DA BI SE ZAUSTAVILE PROMJENE, TREBALO JE ZAUSTAVITI HAMDIJU

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (204)


Događaji koji su se desili u BiH ne daju nam za pravo da slavimo Dan pobjede nad fašizmom...*Alija je imao svoju rezidenciju u vili "Zagorje" i tražili smo sastanak s njim da preko njega legaliziramo svoje aktivnosti. Sreli smo se tri puta i čovjek nam je dao potrebne instrukcije i pametne savjete...*Jer, Hrvati i Slovenci su ugurani u tu monarhiju u kojoj su, umjesto ostvarenja svojih nacionalnih, političkih, ekonomskih i drugih želja i ciljeva, dobili su srbijanskog učitelja u Hrvatskom Zagorju, srpskog čuvara granice u Sloveniji i oficira kraljevske vojske koji podučava regrute da govore srpskim jezikom, "kako bi ih ceo svet razumeo...". Kulminacija političkog nasilja bilo je ubistvo Stjepana Radića...*Tito je pokušao i dobrim dijelom uspio: napravio državu po mjeri svih i ona nije bila greška...* A raspad države je nastupio kada je Milošević ukinuo autonomiju Kosova i Vojvodine..*Sve informacije koje imam o Dodiku govore u prilog tvrdnji da se on ne može se svrstati među socijaldemokrate...*Intelektualci su se povukli, došli su ruralni. S takvima nema dijaloga...

Šutio je osamnaest godina. A prije toga, bio je na značajnim političkim funkcijama u Banja Luci i BiH te protagonist i neposredni sudionik historijskih događaja na političkoj sceni u našem gradu i domovini. Učestvovao je u transformaciji i demokratizaciji jedne ideološko-političke opcije te postao prvi predsjednik Glavnog odbora SDP Banja Luka i odbornikom u Skupštini opštine Banja Luka iz te stranke. Ali, nije potrajao u novim okolnostima i okruženju pa je ubrzo, nakon uspostavljanja višestranačja u BiH odustao i rekao svoje zbogom političkom angažmanu. Naime, brzo je spoznao besmisao daljnjeg bavljenja politikom u sredini gdje je svaki racionalan dijalog jednostavno bio zalutao. Jer, intelektualci su se povukli, došli ruralni i s njima dijaloga, prirodno, nije moglo biti. No, ja sam smatrao da moj sugrađanin i prijatelj Zvonko Nikolić ima moralnu, ljudsku , pa ako hoćete i političku obavezu da konačno progovori za javnost.



Poštovani Zvonko! Ne persiramo se privatno, hoćemo li za javnost?

NIKOLIĆ: Kako god ti hoćeš.


Onda ćemo na "Ti", jer meni je lakše tako. Ima neke koincidencije i simbolike da s Tobom razgovaram uoči 22. godišnjice, rekao bih, naprasne smrti jednog velikog bosnoljuba i poznatog komuniste - Hamdije Pozderca. Da li je, po Tvojim saznanjima, onakav Hamdijin kraj bio uvod u zbivanja što se će dešavati koju godinu poslije u ex-Jugoslaviji, posebno u Bosni?

NIKOLIĆ: To sa Hamdijom moglo bi se dovesti u kontekst događaja koji će kasnije uslijediti. Ja sam o tome razgovarao s nekim ljudima, ali imam i svoje mišljenje. Kao što se zna, Hamdija je bio predsjednik komisije za izmjenu Ustava i pošto su se trebale načiniti promjene, nekome to nije bilo u interesu. Da bi se zaustavile te promjene trebalo je zaustaviti Hamdiju. Kako? Pa putem "Agrokomerca". Ali, u državi sa jednopartijskim sistemom to je zataškano, poprilično. Ne kažem da u "Agrokomercu" nije bilo kriminala i trebalo ga je presjeći. Koliko ja znam, ne bih rekao da je bilo ikakvih podataka da je neko stavio sebi novac u džep. Sve što se dešavalo tamo, bilo je u interesu toga kraja, ali neko je mislio drukčije i kada je stavljeno na zvona, počele su da padaju glave. Ni on nije bio po strani jer je po vertikali bio centralna figura toga kraja. Ali, nije zaslužio da bude uvučen u tu aferu, barem ne na taj način. Bilo je projektirano, nemam dokaze za to, ali to je moja politička procjena. Bilo je i drugih afera, ali su rješavane na druge načine.


Danas je 65-ta godišnjica oslobođenja Sarajeva. Nije nam se potrefilo da razgovaramo 22. aprila, ali kada god javno spomenem dan oslobođenja našega grada - Banja Luke, dodam obavezno - "od onog - njemačkog fašizma". Zaista, da li je fašizam kao neman XX stoljeća uistinu pobijeđen 9. maja 1945., kao što svijet kaže da jeste?


NIKOLIĆ: Događaji koji su se desili u BiH ne daju nam za pravo da slavimo Dan pobjede nad fašizmom. Fašizam u BiH je podigao glavu. Ja vrlo dobro znam šta znači taj pojam, ali znam i za konc-logore u BiH, te sa koliko mržnje i emocija su ljudi nasrnuli jedni na druge ljude...Međutim, ne možemo generalizirati. No, bitno je da je postojao projekat. Fašizam je u ideji, namjeri, cilju.., a to što neko nije uspio da pobije koliko je želio, to je druga stvar. Fašizam nije pobijeđen!


Ti si bio posljednji sekretar Opštinskog komiteta SK Banja Luka. Da li si u sklopu te funkcije imao susrete sa nekim od tadašnjih lidera političkih stranaka u BiH i hoćeš li izdvojiti neki od njih koji Ti je bio znakovit i ostao u posebnom sjećanju?


NIKOLIĆ: Ja sam, zapravo, obavljajući tu funkciju i neke druge - političke u Gradu, imao susrete na lokalnom nivou. Sretao sam ljude iz Saveza reformskih snaga, HDZ-a, SDA itd. u vrijeme dok sam bio odbornik u Skupštini opštine. Sa Alijom Izetbegovićem, međutim, sam se sreo po mome izlasku iz Banja Luke, u Zagrebu. Postojala je želja da nešto napravimo, mi Banjalučani. Ahmet Verem je bio izabran da koordinira naše tadašnje aktivnosti u Zagrebu sredinom 1992. pa nadalje. Formirali smo i neke komisije kao naprimjer za informiranje, logistiku... Alija je imao svoju rezidenciju u vili "Zagorje" i tražili smo sastanak s njim da preko njega legaliziramo svoje aktivnosti. Sreli smo se tri puta i čovjek nam je dao potrebne instrukcije i pametne savjete. Nažalost, zbog niza okolnosti nije došlo do realizacije naših ciljeva i planova.


Poznato je da je pad Berlinskog zida i simbolički i praktično značio početak kraja komunizma, barem u Evropi. Ipak, da li je ljevica 90-te nekako olahko predala vlast nacionalnim strankama, barem u BiH?

NIKOLIĆ: Jeste. Tim pitanjem smo se itekako bavili. Čak su postojale dvije linije unutar SK vezano za predstojeće izbore. Tvrda linija SK je bila spremna na radikalnije poteze da bi se ta vlast zadržala. No, to nije prošlo. Prevladala je mekša linija i svijest da vlast ne treba zadržati po svaku cijenu..., trebalo je izići na utakmicu, ponuditi programe. I danas smatram da je to bilo ispravno. Nisam da se red i poredak čuva vanustavnim sredstvima. Iako se moglo naći uporište i u samom Ustavu za tako nešto, nije bila pogodna situacija da bi se posegnulo za tim sredstvima. Dobro je za sve nas i državu BiH da se nisu koristila. Imali bi više mrtvih glava a efekat bi bio isti. Želim ovdje istaći da je, što se stvaranja prve Jugoslavije, ili Kraljevine SHS tiče, to je bila genetska greška politike tadašnjih velikih sila. Samo stvaranje Jugoslavije moglo je da ispuni politička i druga očekivanja svih naroda koji su ušli u tu zajednicu, ali način na koji je ona stvorena, već u samom početku bio je osuđen na propast. Jer, Hrvati i Slovenci su ugurani u tu monarhiju u kojoj su, umjesto ostvarenja svojih nacionalnih, političkih, ekonomskih i drugih želja i ciljeva, dobili su srbijanskog učitelja u Hrvatskom Zagorju, srpskog čuvara granice u Sloveniji i oficira kraljevske vojske koji podučava regrute da govore srpskim jezikom, "kako bi ih ceo svet razumeo...". Kulminacija političkog nasilja bilo je ubistvo Stjepana Radića. Tito je pokušao i dobrim dijelom uspio: napravio državu po mjeri svih i ona nije bila greška.


Da li si Ti, lično, kao čovjek koji se tih godina aktivno bavio politikom, mogao pretpostaviti šta će se zbivati u našoj zemlji 1992. pa nadalje, odnosno da će doći do krvavog rata?

NIKOLIĆ: Radio sam na takvim poslovima gdje sam imao mogućnosti da imam informacije koje nisu bile dostupne "običnom" čovjeku. Naprimjer, u martu 1982. dolazim u posjed jednog dokumenta iz Sekretarijata za inostrane poslove u kojem se, između ostalog, govorilo da je britanska obavještajna služba apelirala da se ne ulaže ništa u Jugoslaviju jer će se "ona raspasti za 10 godina..." Tada smo to tumačili kao subverzivno-propagandnu djelatnost, da bi se ispostavilo da su Englezi bili u pravu. Onog momenta kada je došlo do prvih sukoba u Republici Hrvatskoj, već je bilo jasno da je raspad blizu. A raspad države je nastupio kada je Milošević ukinuo autonomiju Kosova i Vojvodine. Bilo je još i drugih indicija. Naprimjer, Titova Jugoslavija je, kao što se zna, počivala na tronošcu: Tito-Partija-Armija. Prvo je otišao Tito...
 


Foto: Obitelj NIKOLIĆ
 
(Udarite u fotografiju za veći format)
Copyright by ORBUS


Nakon prvih, tzv. demokratskih izbora, bio si odbornik SO-e Banja Luka, ali si se ubrzo i povukao. Zašto?

NIKOLIĆ: Dao sam ostavku u februaru 1992. Želim biti vrlo određen: ja kao Hrvat nisam imao nikakve šanse da na bilo šta utičem u tadašnjem odnosu snaga u Skupštini opštine Banja Luka. Intelektualci su se povukli, došli su ruralni. S takvima nema dijaloga. Povukao sam se. Bilo je napada i maltretiranja moje porodice, pa sam tražio mogućnost da ih čim prije sklonim iz Banja Luke.


Da li su Te neke kolege po partijskoj liniji, ipak iznenadile kada su 90-te ili kasnije promijenili dres?

NIKOLIĆ: Jesu. Ja sam bio tamo gdje sam bio - iz uvjerenja. Sve što sam radio radio sam za zajednicu, ljude, radeći na način da ne povrijedim nikoga. Razočaran sam jer su promijenili dresove ljudi koji su do 90-te "bili veći komuništi od mene..." Njihov background im je dao za pravo da urade ono što misle da je njihovo. Ilustriraću to jednim primjerom: kada su jednom tadašnjem banjalučkom moćniku (Mišo Popović, op. B.G.) na mitingu prigovorili da nije napravio put do Bronzanog Majdana, ovaj je odgovorio da nije napravio taj put, ali je u Banja Luku nakon potresa doveo 100 hiljada Srba!


Banja Luka je najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije, a zna se ko je vršio progon i nad kim. S tim u vezi Te pitam: znaš li nekog, da tako kažem relevantnog građanina Banja Luke - srpske nacionalnosti, koji je na bilo koji način bio protiv onoga što se dešavalo domicilnim banjalučkim Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima?

NIKOLIĆ: Malo si me zatekao s tim pitanjem. Ali, bit ću otvoren: niko me nije zaustavio u Banja Luci, povukao za rukav i izrazio svoje neslaganje nad onim šta se nama dešavalo. Nije niko ni poslije rata. Zatajio je moj prvi komšija kojeg sam učio hodati po gradu i koji mi je rekao da meni nije mjesto više u Banja Luci.


Savez komunista se transformirao u SDP. Koliko je socijaldemokracija, barem u BiH, zadržala ideje komunizma a šta je novoga ponudila na političkoj sceni?

NIKOLIĆ: O tim stvarima nisam razmišljao 18 godina. Bio sam prvi predsjednik SDP. Mi smo zaista izvršili veliku transformaciju, postali smo mnogo liberalnija stranka, otvorili smo se prema građanima, promijenili odnos prema ispoljavanju vjera, prema ekonomiji, shvatanju centralizma...Nije bilo rezervi kojim putem treba Stranka da ide. Također, bili smo svjesni da ni nacionalno pitanje u zemlji nije bilo riješeno i to je bio jedan od naših zadataka. Ali, u pripremama sa XIII kongres SK BIH, ljudi su bili ipak fokusirani na kadrovsku problematiku. Nijaz je bio predložen da bude prvi predsjednik SDP. Diskutirali smo o tome u Opštinskom komitetu. Formirali smo mišljenje da prvi predsjednik SDP treba da bude Srbin. Ne zato što Nijaz nije bio podoban, naprotiv, već što smo bili prepoznali sve jače nacionalističke tenzije i dezintegrirajuće stavove unutar pripadnika srpskog naroda pa smo smatrali da bi prvi čovjek naše transformirane stranke - Srbin, mogao koliko-toliko da amortizira takve tenzije. Na kraju je, kao što je poznato, na Kongresu ipak izabran Nijaz Duraković.


Kako tumačiš potpuno povlačenje iz politike jednog Nijaza Durakovića i je li to šteta za bh. ljevicu pa i BiH?

NIKOLIĆ: Malo prije sam rekao da je on vanserijski političar, mada se uvijek nismo slagali. Veoma ga poštujem: imao je karizmu, znao je da okupi ljude oko sebe, da ih povede, obrazovan je, bio je u političkom smislu educirana osoba. Uostalom, izučio je taj "zanat" u kabinetu jednog Munira Mesihovića i on je na jedan lagan način rukovodio složenom partijskom strukturom. Napadali su ga Srbi kao antisrbina, a Muslimani da nije dobar Musliman. Znao je biti žestok u kritikama. No, po meni, ipak je trebao je načiniti korak nazad i djelovati iz sjene. On je iz dna duše socijaldemokrata. Ali, došlo je do ličnog sukoba između njega i Lagumdžije, dešavale su se ružne stvari. Šteta! Šteta je da se povukao, mogao je još puno toga uraditi.


S obzirom kako praktično djeluju, može li se Dodikov SNSD zaista smatrati lijevom političkom opcijom?

NIKOLIĆ: Sve informacije koje imam o Dodiku govore u prilog tvrdnji da se on ne može se svrstati među socijaldemokrate. Teoretski, mogao bi biti lijevi centar unutar srpske politike. Ali, u odnosu prema drugim narodima - on je desničar. I u samom pojmu socijaldemokracije, za njega nema mjesta. A evo i zašto: biti socijalan znači imati osjećaj za zajednicu u najširem smislu, znači za sve ljude, a ne samo za neke, imati razumijevanje za tuđe poteškoće. Koliko on ima tog osjećaja za pripadnike nesrpskih naroda, to neka prosude naši čitaoci. U drugom dijelu tog pojma stoji riječ demokratija koja znači približavanje, na neki način, države i vlasti, širokim narodnim masama. Koliko on to u prakticiranju politike čini prema Bošnjacima, Hrvatima i drugima, dobro nam je svima poznato. A mjera demokracije u svim savremenim društvima je upravo količina prava manjina, što je veoma važno.


Kako je teklo Tvoje putešestvije od izlaska iz Banja Luke do danas?

NIKOLIĆ: Izgubio sam tri godine u Hrvatskoj čekajući da zamijenim imovinu. Bio sam sredio papire u Zagrebu za zamjenu stana kojeg sam imao u Banja Luci. Tada mi je supruga još bila u Banja Luci i kada se obratila SUP-u, vlasniku stana, za saglasnost, tadašnji načelnik Stojan Župljanin umjesto saglasnosti potpisuje papir u kojem stoji da se "stan ima osloboditi od lica i stvari u roku od sedam dana... " te da "žalba na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje..." Taj papir i danas imam i mislim da je svaki komentar na ovo suvišan. Nakon toga, kada nam se i supruga pridružila u Zagrebu, bez novca i bez stana, otišli smo u Njemačku u kojoj smo mogli ograničeno vrijeme ostati jer smo i mi dobili famozni "Abschiebung", odnosno da 1.7. 1997. moramo napustiti tu zemlju. Abschiebung me je doveo u USA. Od tolikih gradova i tolike Amerike mene zapadne grad Greensboro, u Sjevernoj Karolini, gdje na studiju zatičemo sina moga najboljeg prijatelja, dr. Mirze Gušića.


Da li je napuštanje našeg grada i zemlje bio i Tvoj konačni zbogom politici?

NIKOLIĆ: Jeste. Nisam imao ni uslova da se više bavim politikom. Možeš i sam primjetiti kako s Tobom razgovaram jer ne ide sve tečno kao mlijeko. Nije mi žao što sam bio u politici, stekao sam iskustva, pomoglo mi je u životu da kasnije mnoge stvari prepoznam. Pošto sam završio studij filozofije i sociologije, mogu sada da kažem da me filozofija naučila da ispravno mislim, a politika ono drugo: da neispravno mislim.


U pripremi ovog razgovora rekao si mi da je ovo Tvoj prvi intervju nakon povlačenja iz politike. Zato, duplo hvala.

NIKOLIĆ: Tačno je. Proteklih osamnaest godina izbjegavao sam da govorim za javnost. Ovoga puta sam pristao iz tri razloga: prvo, što si Gušić - drugo, što si Banjalučanin i - treće, što te preporučio nas sugrađanin Hamdija Todorovac.


RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (204)



12.04.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 12.04.2010. - Last modified: 23.10.2014.