ORBUS Belgium

TOP
Glas dijaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 



Kako sam preživio prve ratne godine

Preferansom protiv haubica

Piše: Goran Sarić




Photo: EPA


Prve ratne godine u opkoljenom Konjicu su me spasile tri stvari: preferans, rakija i knjige


Kad je bilo prilike, to jest: kad nije s brda grmilo, nas trojica komšija, vjerovali ili ne, baš kao u staroj priči: Srbin, Hrvat i Musliman a, zapravo, svi, rođenjem i ličnim izborom, Suhodolci (stanovnici ulice Suhi do), sastali bi se ili iza kuće, na malenoj avliji, ili u mome podrumu i, sve osluškujući “štektanje” PAM-ova i PAT-ova, “razbacili” koju uru kontri i rekontri. (Zaljubljenici u ovu lijepu kartašku igru znaju o čemu govorim, oni drugi – nek’ se potrude i pod hitno je nauče.)

Još kad bi se na hastalu našla “koja kapljica” šljivke – našoj sreći nikad kraja! Srećom, prve je ratne godine pravo rodilo, sve su grane pucale pod teretom, tako da nam “pogonskog goriva” obično nije falilo.

Kad bi drugari otišli, silazio bih u podrum, pošto se na spratu – direktno na udaru granata i metaka, nije smjelo ostati, i vraćao se drugim “papirnatim” prijateljima: Šekspiru, Andriću, Hemingveju, Haksliju…

I upravo su mi zadnja trojica, budući da se radilo o novim čitanjima, pružala puno utjehe, pa i potpore, volje da “preguram” te teške mjesece, pa, bogami, i godine.

U totalno mračnoj podrumskoj prostoriji (bez prozora, tako je bilo najsigurnije), osvijetljeno tek škrtim plamsajima uljarice ili žmirkanjem lampice od bicikla, priključene na akumulator, u ponovnom susretu sa starim majstorima pera, ja sam iznova, u novom, ratnom iskustvu, revidirao lična iskustva.

Tako je Andrićeva
Travnička hronika, njegov zacijelo najbolji roman, zrcalila novim iskustvom rodne zemlje, pa sam dobro mi poznate retke sada čitao na sasvim drugi način; Hemingvejevo ratno iskustvo iz španskog građanskog rata učilo me je da se pacifizam, kome sam sklon, ne može baš uvijek i svugdje primijeniti, a Hakslijev otužni i apsurdni Vrli novi svijet zabrinjavao i nasmijavao raskrinkavanjem krhke moći navodno “svemoćnoga” razuma i “visokorazvijene” civilizacije.

Za tih se čitanja naša skromna
hiža nerijetko iz temelja tresla pod detonacijama. “Gospoda” s brda su, naime, razarajući Grad, veoma često “šicali” i našu inat-džamiju, jedinu na desnoj obali Neretve.

Kažem našu, jer su mi, mada ateistu, sve bogomolje u rodnome gradu jednako drage: i pravoslavna crkva i franjevački samostan, sa njihovom lijepom nedjeljnom zvonjavom, i onih nekoliko džamija bez čijeg podnevnog i akšamskog kuisanja ne mogu ni zamisliti moj grad.

Kažem, tresla se roditeljska kuća, geleri prštali posvuda, a ja, što bi moj pokojni Ješo kazao, “ćoravio” nad knjigama.

Istine i pravde radi treba reći da se i u samom gradu svašta dešavalo: na samom početku, u rodnom selu dvojice Anta, jednog zlotvora i jednog reformatora, desetak je Srba ubijeno poslije odlaganja oružja; jedan mi je kolega, sa ženom i dvoje djece, na užasan način stradao zbog stana; u logoru nadomak grada ljudi
druge vjere su mučeni i ubijani…

No, kažem, u svom tom haosu mene je najveći strah obuzimao od gađanja inat-džamije. Ali, ona se dobro držala…

Photo: EPA


Bogme, i održala. Eno je i sad, u istom našem Suhom dolu. Služi svojoj svrsi, doduše, sabahom, možda, malo preglasno.

Još ima i šljive, domaće, ali nema ko da je pije: jedan od ratnih kartaša je, na žalost, umro pretprošle godine, drugi radi negdje u Dalmaciji, a ja sam, evo, više od deceniju i po nastanjen u Zemlji lala i kanala.

Zašto sve ovo pišem? Stoga što ovih dana, u mojoj novoj zemlji, Radovan Daba Karadžić arogantno, onako kako to samo
idealisti pakla znaju, tvrdi: “Ne žalim zbog svoje uloge u ratu. Nisam tražio javnu funkciju, ali (…) vršio sam svoje dužnosti misleći na interese svojeg naroda. Najviše se ponosim time što sam ispunio svoju dužnost ne tražeći osobnu korist (…) Moj doprinos povijesti moći će se procijeniti samo pošto prođe mnogo vremena.” (Kurziv moj)

Ako sam išta tada, pod svjetlom uljanice naučio, to je upitnost tzv. “velikih ciljeva”.

“Put do pakla popločan je dobrim namjerama”, reče davno još jedan velikan pisane riječi.

Laganje i petljanje, ubijanje, razaranje gradova i “tuđih” bogomolja, “humano” preseljavanje stotina hiljada ljudi, odvajanje komšija od susjeda, krvi od mesa… Čak i ako je, što reče Cankar, “u ime naroda”, gospodine Dabiću, majstore
tihovanja – zar nije previše?!

Na procjenu vašeg doprinosa povijesti, sigurni smo, nećemo morati dugo čekati. Ona će biti pretočena u dugogodišnju, nadamo se čak – doživotnu robiju, i to baš u zemlji čiji vojnici nisu uspjeli da sačuvaju živote hiljada ljudi pred naletom vaših “branitelja naroda”.

Iliti, da se malo poigram vašim riječima, “paklenih ljudi sa dobrim namjerama”.


Goran Sarić



26.03.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 26.03.2010. - Last modified: 23.10.2014.