ORBUS Belgium

TOP
Glas Diaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 



Razgovor - po banjalučki

ZLATKO LUKIĆ, pisac, publicist i novinar:
NEMA ŠANSE DA BANJALUČKA DUŠA, DA BILO ČIJA DUŠA, AKO JE SVJESNA ŠTA JE BILO U BOSNI, MOŽE BITI SPOKOJNA

Bedrudin GUŠIĆ (193)


Zlatko LukićZlatko Lukić je rođen 11. februara 1953. godine u Zagrebu. Prije rata je živio u Banjoj Luci Tokom rata odlazi u Švedsku gdje u izbjegličkom logoru u Ystadu predaje bh. djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem autor je čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje je finansiralo Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radi kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorsko-dramske sekcije za djecu i omladinu. Radi u redakciji “Glasa BiH” (Stockholm, 1993/95), i objavljuje eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radi kao dopisnik za evropsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96, “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996) i na radio “Beharu” u Oslu 2000. Dobitnik je nekoliko nagrada: Nagrada Književne omladine za poeziju BiH 1975. u Banjoj Luci za pjesmu “Moja naiva”, Nagrada lista “Oslobođenje” za novinsku priču 1978. u Sarajevu pripovijetka “Njih dvojica”, Nagrada za originalni dramski tekst 1982. u Travniku za dramu “Djeca noći” i Nagrada fondacije “Fra Grga Martić” u Kreševu, 2007. za najbolji roman “Katarza”. Također, uvršten je u antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke 1979. u redakciji časopisa “Život” s pričom “Golubovi ne umiru”.

Do unazad nekoliko godina bio sam nostalgičan prema Banjaluci. Sad više nisam jer moj grad, moja, tvoja, naša Banjaluka postoji i dalje – postoji u nama, u našem sjećanju...*Zlo koje je zadesilo našu domovinu ne može se zaboraviti. A to je zlo došlo sa istočnih i zapadnih granica naše domovine. Zlo se ne može zaboraviti, a samo Bog može oprostiti, ne čovjek...*Pisac piše prvenstveno za svoju dušu, da bi dao svoj smisao besmislu života...*Shvatio sam da čovjek doživljava neku zemlju kao svoju novu domovinu tek onda ako osjeća ushićenje kada se s putovanja vraća u nju. A ja doista, vraćajući se sa svojih beskrajnih putovanja, nisam imao taj osjećaj da se vraćam u neku svoju domovinu..*Da se razumijemo; ja jesam otišao iz Bosne, ali je se nisam odrekao jer jedno drugo i te kako trebamo....

Dragi Zlatko! Mogu da Ti se obratim sa prijatelju, kolega... A, mogu li i - sugrađanine, zemljače...?

LUKIĆ: Naravno da me možeš nazvati svim tim imenima jer je svako ispravno, tj. svako od tih imena se odnosi i na mene i na tebe. A obojica smo grupa jedne velike cjeline koju sam ja nazvao, parafrazirajući naslov jedne knjige najvećeg banjalučkog pisca Irfana Horozovića – „Izgubljeni grad“. To je ustvari spisak svih prognanih Banjalučana od 1991. do kraja 1995. Sakupio sam 1600 prezimena. Međutim svako prezime u gradu imalo je više obitelji, svaka obitelj više članova i onda možemo samo pretpostaviti koliko je naših sugrađana moralo napustiti svoje domove.

U tvojoj biografiji piše da pamtiš mlijeko u prahu te Trumanova jaja. Pamtim i ja to isto, čak i neke druge stvari ranije, jer sam stariji. Ali, po čemu će buduće generacije pamtiti ovo današnje vrijeme?

LUKIĆ: Do unazad nekoliko godina bio sam nostalgičan prema Banjaluci. Sad više nisam jer moj grad, moja, tvoja, naša Banjaluka postoji i dalje – postoji u nama, u našem sjećanju. Ali ova današnja Banjaluka nije moja, u njoj su „neki novi klinci“, u njoj nisu rođeni Banjalučani u onom smislu kakav je dao birvaktile rhm. Adem Ćejvan a koje sam ja zapisao u svom romanu „Karađoz“: „Ja smatram da su Banjalučani samo oni koji su se rodili u ovom gradu do 25. X 1969.“ Hoću reći; grad osim njegovih prepoznatljivih građevina kao što je bila Ferhadija, Džinića palača, Titanik, Kastel – čine i njeni građani, ali njih više nema. Zadnji put nisam nikoga, ama apsolutno nikoga prepoznao od ljudi u čaršiji. Nema stare raje, nema stare Banjaluke. Dar rezimiram: buduće generacije će pamtiti zaborav – apsurd – ali tako je.

Zanimljiva je lista onih od kojih si što-šta naučio. Naravno, ona nije konačna, jer život teče, a učiti treba dok si živ. Između ostalih, od Jean Jeacquesa Rouseau-a si citirao onu njegovu: „Da su priroda i civilizacija jednako važne za mir ljudske duše.“ Može li ljudska duša objektivno biti mirna u današnjoj prirodi i naročito civilizaciji?

LUKIĆ: Nema šanse da banjalučka duša, da bilo čija duša, ako je svjesna šta je bilo u Bosni, može biti spokojna. Zlo koje je zadesilo našu domovinu ne može se zaboraviti. A to je zlo došlo sa istočnih i zapadnih granica naše domovine. Zlo se ne može zaboraviti, a samo Bog može oprostiti, ne čovjek. Da kojim slučajem moram biti u Banjaluci, ne bih živio u gradu, nego bih sklepao neku kućicu na Trešnjiku iznad grada i odozgo gledao svoj izgubljeni grad. Ne bih mogao živjeti u gradu koji je poseljačen.

„Piši da bi preživio, makar ne zaradio dovoljno za život“, misao je Charlesa Bukowskog. Slijediš li lično to načelo i dan-danas, bez obzira na ekonomsku krizu i eventualnu inertnost izdavača, pa i čitalačke publike?

LUKIĆ: Pisac piše prvenstveno za svoju dušu, da bi dao svoj smisao besmislu života. Pišem i pisat ću dok me bude služio mozak, jer pisanje je uvjet da ostanem normalan u ovom nenormalnom svijetu. Ne zavaravam se da mogu živjeti od pisanja. To nije mogao ni Mak Dizdar, a kamo li ja. Ne zavaravam se da se u Bosni dovoljno čita. Moguće da neki ne znaju podatke: u BiH je pismeno 27% populacije (završilo osmoljetku), 12 % od toga čita (što ne znači da čitaju i knjige, uglavnom novine), a samo 4 % kupuje knjige. Ali pisati treba, nešto uvijek ostane, a vrijeme najbolje ocijeni ono što zaslužuje opstanak.

Zapala mi je za oko još jedna sentencija sa tvog portala, odnosno sa liste onih od kojih si, kako kažeš, naučio. Radi se o Frazerovoj (antropolog) da je mitologija smisao ljudskog mišljenja. Zanimljivo. Ali, neka i nečija mitologija je proizvela mnogo zla na brdovitom Balkanu, posebno ranih 90-tih prošloga stoljeća, zar ne?

LUKIĆ: U pravu je i Frazer, a i ti. Razvoj ljudske misli je počeo sa mitologijom iz koje se izrodila vjera koja se kasnije razgranala na filozofiju, znanost i umjetnost (u najširem smislu). S druge strane imamo jednu mitologiju koja je dosegla svoj (be)smisao u mitomaniji, dakle u bolesnoj sklonosti u izmišljanju i pretjerivanju sopstvene povijesti. Nemam osobno ništa protiv mita kako je Sv. Gavrilo ubio aždahu, ali ako se ta aždaha u teorijama mitomana interpretira kao borba protiv bosanskih muslimana, odnosno naroda Bošnjaka, a i ostalih nesrba onda je to jedna krajnje represivna politika koja nema veze sa mitologijom nego sa zločinom.

Demokracija i rat su nam došli nekako istovremeno - ruku pod ruku, što bi se reklo. Tebe su talasi tzv. demokracije i onoga što je došlo s njom u naše krajeve, odnijeli najprije u Švedsku. Hoćeš li, ukratko, opisati svoje bivstvovanje u toj zemlji?

LUKIĆ: Upoznavši se sa sistemom vlasti u Švedskoj stekao sam dojam da oni u svoju Vladu izaberu zaista najpametnije ljude svoje države, što nažalost ne mogu reći za našu domovinu. Kod njih je puno manje negativnosti, njihovi političari su puno više savjesni, a sistem im je stvarno human, zapravo pretjerano human. Vidio sam im zatvore na tv-u. Pa to su hoteli. Ali ne zavaravam se da je to iskonski, autentični humanizam. To što su primili 60.000 izbjeglica iz BiH nije znak da oni osobito vole Bošnjake. Za svakog izbjeglicu su od OUN dobili dobru paru. S druge strane, da se vratim na penološki sistem koji se pokazao sramotan: pustili su ratnog zločinca, Plavšićku poslije smiješno kratke kazne, a ona im se sad smije. Ali zapad je sav takav – pun kontradiktornosti.

Onda je uslijedila Norveška... pa... putešestvije Evropom. Je li razlogom tih promjena sredina bio i nemir tvoje duše ili, pak, nešto drugo?

LUKIĆ: Moja „Odiseja“ je uzrokovana potragom za smirajem. Norveška je štura kopija Švedske; svaki zakon koji se u Švedskoj pokaže kao dobar – Norveška ga poslije nekoliko godina uvede u svoju kraljevinu. Krstareći mnogim svjetskim kolodvorima i aerodromima tragao sam za slobodom. Kad već nisam u slobodnoj domovini izgradio sam slobodu u sebi, ali sam želio spoznati i slobodu u Evropi. Ali teško. U međuvremenu sam prošao toliko toga da su se vrijednosti moga života uvećale za onoliko ljudi i iskustava koja sam s njima stekao. Mijenjao sam poslove kao Ciganin konje, putovao po Evropi, Aziji i Africi i to je još više obogatilo moj život. Postajao sam sve više pisac, a bivao sve manje vječni izbjeglica. Shvatio sam da čovjek doživljava neku zemlju kao svoju novu domovinu tek onda ako osjeća ushićenje kada se s putovanja vraća u nju. A ja doista, vraćajući se sa svojih beskrajnih putovanja, nisam imao taj osjećaj da se vraćam u neku svoju domovinu.

Četiri puta si se vraćao u BiH (tačnije, u FBiH), ali "u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna" nisi uspio. Zašto nisi uspio, a znam da si toliko želio ostati u Bosni?

LUKIĆ: U BiH je sasvim pomjeren sistem ljudskih vrijednosti. Rad, stručnost, entuzijazam se ne cijene. Uspješan si eventualno pod jednim uvjetom: ako pripadaš nekoj grupi, klanu. Više čak nije ni bitno jesi li član vladajuće stranke. Važno je da, recimo; ti i ja imamo svoju kliku koja je dovoljno jaka da nadvlada suparničku kliku. Nije više važno tko je koje nacije, vjere i pedigrea; važan je novac i da radimo za istu ideju. Kad sam svojevremeno nudio jedan filmski scenario u Sarajevu odnosi snaga su bili ovakvi: 1. grupa producenata, redatelja, tajkuna: Bošnjak, Hrvat, Srbin, 2. grupa: dva Hrvata i Srbin, 3. grupa: dva Bošnjaka i Srbin, 4. grupa: dva Srbina i Bošnjak. A po kvalitetu stručnosti u filmu su svi skoro podjednaki. Ne znajući kojem carstvu da se priklonim – odustao sam baš kao Buridanov magarac. I neka sam. Jer da sam ušao u kolo, znam da bih zijanio jer zlatna ribica nema šanse s ajkulama.

Pisanje je i Tvoja sudbina. Sam tvrdiš da "ima nade za nomade" te da "nudiš izdavačima ono šta Bosna nema". A, šta to Bosna nema a treba da ima i ti si joj nudio?

LUKIĆ: Godinama sam nudio „Bosansku seharu“ – zbirku od preko 10.000 poslovica i fraza na svim govornim jezicima u BiH. Nitko nije imao sluha za to. Na kraju se jedva Šahinpašić umilostivio (poslije 42 moja pisma urednicima) da štampa. Knjiga je postala hit, rasprodata je, a sad mi je kod izdavača drugo izdanje te knjige obogaćeno za 3000 novih natuknica. Drugo: da pokažem kako Bosna nije repa bez korijenja odlučio sam se sakupiti i sastaviti biografije bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva do sredine XIX stoljeća, te grafički ilustrirati rodoslovnim stablima u knjizi „Bosanski rodoslovi“. I tu su me odbijali jer to njima valjda ne treba. I tek će ove godine izaći u Sarajevu ta knjiga koju bi trebala imati svaka školska, fakultetska i gradska biblioteka. Treće: sakupio sam i semantički i etimološki obradio preko 5000 eponima – imenica koje su dobile ime po nekome. A ni to do sad nitko se u BiH nije sjetio uraditi i potrebno je u bh leksikografiji. Dao sam i to u Sarajevo pa ćemo vidjeti. Osim toga, BiH nema svoju knjigu latinskih izreka, a ja sam ih počeo skupljati od gimnazijskih dana kad mi je pok. Prof. Ivo Nakić predavao. I to je rukopis koji je spreman i čeka na izdavača.

Pošto to nikoga nije interesiralo u BiH, obreo si se u Splitu, gdje nastaje, kako si zapisao, Tvoj književni uspon. Zašto baš Split?

LUKIĆ: Da se razumijemo; ja jesam otišao iz Bosne, ali je se nisam odrekao jer jedno drugo i te kako trebamo. U BiH je moja čitalačka publika, a polako to postaje i Hrvatska. Split sam izabrao jer u njemu živim s voljenom osobom, a i dosta mi je skandinavskog mraka i hladnoće. Dalmacija, Mediteran općenito posjeduje svoj očaravajući imidž i svugdje mi je blizu; kad imam parica skočim u Tunis, Španjolsku, Tursku, Grčku, Egipat (sve sam to već posjetio), jer za pisca je važno putovanje, spoznaja drugih kultura i nacija.

Tvoj spisateljski opus je raskošan: romanopisac, novelist, pripovjedač, dramski pisac... Ipak, šta si od svega toga prevashodno?

LUKIĆ: Pa dobro, imam osam objavljenih romana, knjigu pripovjedaka, tri izvedene drame (od 14 napisanih), dva vrlo važna eseje: „Geneza Bošnjaka“ i „Anatomija zla na Balkanu“, tri atlasa rodoslovnih karata: bosanskih, hrvatskih i evropskih (za svjetsko tržište, na engleskom „Book of Kings“), knjigu pjesama i još 6 neobjavljenih romana. Ipak, a priori sam pripovjedač, bosanski pripovjedač s čibukom u ustima i mislima koje se lepezašto šire prema mojim čitateljima.

Šta novoga pripremaš za objaviti?

LUKIĆ: Prvo mi je namjera objaviti priče sa tzv. postratnom tematikom „Izgubljena generacija“. To je zbirka od 21 priče o likovima koji su preživjeli zadnji rat ali im je on uzeo ono malo bosanske pameti i postali su sami sebi tragikomični. Shvatio sam najzad da je život zaista jedna ljudska komedija, životu se treba smijati, makar i kroz suze. Drugi veliki projekt je već spomenut: „Book of Kings“. Takva knjiga ne postoji u cijelom Svijetu. Riječ je o atlasu. Do sad su postojali samo geografski i povijesni atlasi, a meni je želja promovirati atlas rodoslovnih karata na kojima se jasno vide sve dinastijske veze (prijateljstva, interesi, politički brakovi) svih dinastija počev od antičkog Egipta, preko Perzije, Rima, Kalifata, Bizanta do današnjih dana. Atlas ima 406 rodoslovnih karata, uvod, fusnote, skraćenice i bibliografija, napomene su na engleskom i budući sam djelo već zaštitio u autorskoj agenciji u V. Britaniji, sad tražim agenta za realizaciju projekta.

U albumu, na Tvome portalu, nalaze se mnoga banjalučka imena. Čak i neke legende Grada. Mnogi od njih su otišli i čekaju nas na drugoj obali. Hoćeš li se javno sjetiti nekih od njih?

LUKIĆ: G. G. Marques je dobro rekao: „Dok god se neko sjeća onoga koji je umro, taj nije mrtav – živi u njegovom sjećanju.“ Vrlo često mi na um padne Adem Ćejvan – Kvak. On je stvarno banjalučka legenda. Bio je to još za života. Uvijek sam nastojao biti u njegovoj blizini dok je sjedio ispred „Mostara“ sa dr. Josipom Jovićem (koji me je inače porodio). Ja bih kao kakav klinac samo sjedio i upijao ono što oni pričaju. Sjetim se pok. Profa Nakića, on je kriv jer sam zavolio klasičnu književnost, latinski i povijest. Aco Ravlić, prijatelj moga pok. oca, s njim sam znao sjesti u „Palas“ i nadahnjivati se pričama o Banjaluci dok je radio na drugom izdanju monografije o našem gradu. Tu je i Lucijan Latinger, glumac i redatelj u „Studentskom pozorištu“, koji mi je dao neke vrlo važne lekcije o drami. Otakako sam saznao za smrt svoga prijatelje Zlatka Demira – Nađija – nema dana da ne pomislim na njega. Taj čovjek je ni od čega stvorio sve – i onda mu je rat to uzeo. Da mi je njegova energija napisao bih tri puta više. Sjetim se često i svoga djeda rhm. Latifa Abazagića – pekara kojem je nacionalizirana jedna pekara, a s drugom je prehranjivao mnogobrojnu obitelj, a na samrti je rekao: „Čovjek se uči dok je živ, a umre kao budala.“ A moja rhm. ebejka Bisera Kušmić mi je kao djetetu pričala priče iz „1001 noći“ i time u mene usadila ljubav za pripovijedanje. Sjetim se i svoje majke rhm. Azemine kojoj mogu zahvaliti jer me je okrenula knjizi. Sve svoje i moje knjige je prodavala, njih preko 6000 da bi ostala u svom gradu do 1995. a onda izašla u čamcu preko Save, odletjela u Sydney i umrla na kraju svijeta – rahmet im svima.

Nedavno je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH izdalo publikaciju KO JE KO U BiH DIJASPORI - PISCI. Kako si ti doživio tu činjenicu.

LUKIĆ: Za svaku je pohvalu što se Ministarstvo sjetilo tako čega. I umjesto da svaki resor u matici – domovini se sjeti organizirati ljude iz dijaspore; pisce, inženjere, liječnike, ekonomiste – to je sve preuzelo Ministarstvo. Aferim! Ali to što određena ministarstva i organizacije ne misle na nas koji nismo u zemlji je stvarno sramotno. To pokazuje da postoje dvije BiH: jedna od Save do Jadrana i Une do Drine, i druga u Svijetu. Da majka zna da ju jednako vole i djeca koja su daleko ne bi se tako maćehinski odnosila prema njoj. Ali majka se o sebi zabavila. Ima dva krila; Federaciju i RS, a svako leti na svoju stranu. To je dokaz da je Dayton loš, nije se ni po koju cijenu smjela dopustiti nagrada za etničko čišćenje (čitaj: klanje).

Na samom kraju, ako imaš još šta da poručiš našim čitateljima - bujrum. Želim Ti još puno dobrih tekstova i knjiga, svako dobro te hvala za ovaj razgovor.

LUKIĆ: Želim banjalučkoj raji reći samo jednu pjesmu:



PROGNANI GRAD

Laku noć Banjaluko, ma gdje da si,
ljepša si uvijek u mojim snovima,
bio ja napušen ili pod gasom,
više te volim u sebi a ne sebe u tebi.

Spavaš Banjaluko, spavaš, ha?
tko li će te probuditi i kakvu...?
imaš li podočnjaka iz prošlosti?
imaš li mamurluka pred budućnosti?
Spavaj Banjaluko, samo spavaj.

Sanjaš li Banjaluko išta?
snuješ li Ferhad-agu i Aliju?
dabogda doživio 121 godinu!
sanjaš li uopće svoju djecu?
koju djecu snivaš Banjaluko?

Možda se i ne treba buditi iz sna.
hiljadu put otvarah linkove s imenima
da pronađem svoju staru raju
ali ne dobih ništa osim praznine...

Banjaluka njihova, spava i hrče,
kao ispovraćana balkanska krčma,
kao kurva poslije neželjene redaljke,
hrče u svome samozadovoljstvu.
I nitko joj više ni ne govori laku noć,
spava ona, spava svojim mrtvačkim,
pijanskim, medvjeđim, krvavim snom.
Kakav li to može biti san bez sanjanja?

Tko još može probuditi dragu,
tu slatku prasicu Banjaluku
kad ona tako mrtvački spava
u svom nekom nazovi ljepšem snu
od onog koji je nekada sanjala,
kad je bila moja najveća ljubav.

Hej Banjaluko, krmačo jedna,
volio sam te kao moji haveri
Selma, Nađi, Željko, Amela,
i svi ostali, ali sestro moja –
baš si se usrala kao grlica –
a Bosna se ni danas ne pita zašto?

Probudi me vrlo često to tvoje
„humano preseljenje“ Banjaluko,
razdrma me iz mog prognanog sna
i ljepote koju sam imao u tebi.
Ali ti danas Banjaluko ne znaš
što znači san jednog nostalgičara,
jer nisi moja Krajiška Ljepotica
jer si rugoba onih koji su te opasali,
opsjeli, silovali i pretvorili u bijednicu.

Banjalukice, šetao sam ljetos tobom
nisam ti prepoznao oči, ni tvoje ruho,
promijenila si se il ja ne znam gledati?
garant me sjebalo lutanje Europom.

Pojeo sam ćevape kod Emine Mujine
i cugno pivo na kojem piše Hektap
(nije ni nalik na onaj stari „Nektar“
ni Imele nije bilo da mi ispriča vic
i da mu zovnem neko ljuto piće.

Sanjao sam te sinoć Banjalučice,
i preznojen se probudio od bola;
vidio sam kako plešeš pijana
sa nekim nepoznatim osmijehom,
meni je pjevala Jasna i svirao Nino
a tebi krkani čije ime ne želim znati.

A noćas sam te ponio u zagrljaju
u svoj san ne bih li vratio mladost
i bilo je čarobno sve do trenutka
kad me probudio tvoj urlik draga,
jer si zaspala s onim kojeg ne znaš.

Sve više love, a sve manje ljubavi,
izgleda da to tako uvijek mora ići,
a i života mi je stvarno preko glave
mada treba još toliko toga za postići
sve je više snova, a sve manje jave.

Banjaluka moje mladosti se ponovila
jer bijah u njoj, 'nako, sasvim intimno
nitko nije znao da spavam u čaršiji,
jer nikog iz prošlosti nisam sreo.
U istoj sobi „Palasa“, slavnoj 218,
u kojoj je moj rhm. djed Latif pekar
rasturao rospije, kocku i nesanicu,
ja se bacih s ponosom na krevet
i odsanjah bivšu ljepotu banjalučku.

Meni je predavao prof. Nakić,
a ovim novima neke knindže,
cug'o sam u KAB-u, Kajaku i KSET-u,
ovi danas cugaju uz gange i turbo-folk,
gadi mi se što više ne prepoznajem,
mjesta na kojima sam davao sebe.

Volio bih da sam bio kamen Kaštela
tad me nitko ne bi mogao pomjeriti
ali ja sam oduvijek ipak više Vrbas
i zato plovim, odlazim i nestajem.


Laku noć Banjaluko, ma gdje da si,
ljepša si uvijek u mojim snovima,
bio ja pijan ili p'jan kao majka;
volim te majko Banjaluko u sebi.

(Banjaluka, 22. April 2005.)


(Napomena: Kad sam te noći napisao ovu poemu u Banjaluci, u hotelu „Palas“, soba 218, jer nisam imao kod koga prespavati u svome gradu, počeo sam skupljati prezimena meni poznatih Banjalučana u dijaspori kako bi nastao popis PROGNANI GRAD na kojem još radim.)

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (193)



17.02.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 17.02.2010. - Last modified: 23.10.2014.