ORBUS Belgium

TOP
Glas Diaspore
 

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA




UREDNIK:
Salih ČAVKIĆ











aktua
actuality
aktualnosti
actualiteiten


 

Uzroci raspada Jugoslavije

1. dio

Prof. Filip Ćorlukić


Prof. Filip Ćorlukić

 


1. dio
  1.- Predgovor
  2.- Etnička i nacionalna pripadnost
  3.- Etnička i nacionalna pripadnost naroda BiH i Hrvatske
 
2. dio
  4.- Buđenje nacionalne svijesti
  5.- Kraljevina Jugoslavija
  6.- SFRJ - Titova Jugoslavija
 
3. dio
7.- Pripreme za rat i početak rata
8.- Ko je kriv ?
9.- Kraj ratnih operacija

4. dio
10.- Crna Gora i Kosovo
11.- Države nastale na tlu Titove Jugoslavije
12.- Zaključni komentar


* * *

1. dio:
 



1.- Predgovor

Nisam povjesničar, nego fizičar, ali me je još od gimnazijskih dana zanimala povijest. Na popisu sam znanstvenih istraživača Hrvatske još od 1974. g. Povijest nije bila predmetom mojih službenih istraživanja, ali znadem kako se to čini. Ova sam povijesna istraživanja obavljao prvenstveno za sebe, a budući da nam ni nakon 20 godina, u sada neovisnoj državi, političko vodstvo nije omogućilo da se suočimo s pravom, povijesno utemeljenom istinom, odlučio sam pokušati to prikazati i objaviti.

O raspadu Socijalističke federativne republike Jugoslavije, koju ću zbog jasnoće za razliku od one predhodne, kraljevske, u daljnjem tekstu zvati Titovom, napisano je vrlo mnogo, ali su razlike u prikazima toliko velike, a povijesna je distanca od raspada prekratka, da bi se na temelju toga mogao dati povijesno utemeljen prikaz onoga što se događalo.

Upravo zbog organiziranog neznanja se i prikazi neposrednih povoda raspadu i zločinima koji su se događali i svega onoga što se događalo tijekom ovih oslobodilačkih ratova još uvijek svode na dvije krajnosti: od toga da su većinski narodi pojedinih republika željeli ostvariti veću samostalnost, do grube tvrdnje nekih zapadnih novinara da su „opet zaratila divlja balkanska plemena“. Stoga pisati o povodu, a ne pisati o uzrocima koji su se ranije događali, - logično je da se ne može dobiti prava slika.

Budući da povodi raspadu Titove Jugoslavije nisu i stvarni uzroci, a poglavito ne uzroci strahotama ratova koji su uslijedili, njih prije svega treba tražiti od vremena završetka prvog svjetskog rata 1918. g. Početkom rata 1991. g. su uz mlađe generacije još živjeli i oni koji su to doživjeli. Međutim, i iz tog su razdoblja još skrivane mnoge važne povijesne činjenice, kako zbog političkih interesa u obje Jugoslavije, tako zbog nekih, samo iz dnevnopolitičkih interesa vodećim političarima jasnih razloga i u državama nastalim nakon raspada. Stoga će zbog što jasnijih i na temelju povijesnih činjenica biti nužno, pa makar i u najkraćim crtama, vratiti se i u daleku prošlost - u vrijeme velike seobe narodâ i doseljenja Slavena u ove krajeve, jer i o događajima iz tih davnih vremena vladaju različita mišljenja, pa se zbog nedostatka povijesnih podataka pojavljuju najrazličitije mitologije. Ovdje ću se osvrnuti samo na povijesno utvrđene činjenice.

* * *

2.- Etnička i nacionalna pripadnost

U vrijeme velike seobe naroda, tijekom nekoliko su stoljeća uz organizirana ratnička, u naše krajeve dolazila i brojna neorganizirana slavenska plemena, koja su nakon odlaska tih ratničkih naroda, bez nekakvog državnog uređenja ostala živjeti skupa s domorodačkim stanovništvom Ilira i raznorodnih rimskih naseljenika - postupno ih asimilirajući. Koliko je poznato, a prema zapisima povjesničara Porphyrogeneta, zadnje je pod vodstvom petero braće i dvije sestre u sedmom stoljeću došlo organizirano pleme „Gota-Hrvata“. Oni su uspostavili državu i dali joj ime Hrvatska.

Već dugo se vode rasprave i postavljaju teorije, od kojih neke zadiru i u pravu mitologiju, o tomu tko su oni bili, odakle su došli i kojoj etničkoj skupini su pripadali. Jesu li Slaveni, Goti, ili prema nazivu
Hu-urvath pripadaju nekoj iranskoj etničkoj zajednici? No, i ako nisu bili Slaveni bitno je da su oni uspostavili državu i dali joj svoje ime, a ako nisu govorili ni jednim od slavenskih jezika od stanovništva su preuzeli slavenski jezik - a to i nije neka posebnost. Među neorganizirana slavenska plemena na teritoriju današnje Bugarske došlo je organizirano turkmensko pleme Bugara, organizirali su državu i dali joj svoje ime, a sami su preuzeli jezik tih slavenskih plemena. To je i službena povijest Bugarske. Rusku državu je osnovalo i dalo joj ime švedsko germansko pleme, a samo se asimiliralo u ogromnoj masi Slavena na teritoriju današnje Rusije.

Osvrnuću se ovdje samo na južne Slavene. Već iz brojnih slavenskih govora kojima su govorili, a kojih su se neke osnove zadržale sve do sada, logično je zaključiti da su to bila različita slavenska plemena. Od Crnog mora imamo bugarsko-makedonski, pa u južnim dijelovima Srbije t.zv. torlački, sa samo prvim padežom: Niš, u Niš, iz Niš... Dalje prema sjeveru i zapadu imamo: štokavski ekavski, ijekavski, čakavski i kajkavski. O tomu se ranije nije mnogo raspravljalo, ali već od buđenja nacionalne svijesti u 19. stoljeću to postaje vrlo važnim, a u ovom ratu i presudnim, pa ću prvo nastojati što tačnije definirati što su to etničke zajednice i nacije i kako su nastale. Da bi se na ovo uopće moglo odgovoriti, upravo je zato nužno u interesu jasnoće pojmova osvrnuti se na same početke. Što je to zapravo nacija?

Čovjek jest, ili bi trebao biti integralno (cjelovito) osobno, ali je istovremeno i socijalno biće. Kao takav je, pored uže obiteljske zajednice, stalno živio i u većim zajednicama, od rodovske i plemenske, do državne. Početkom civilizacije u gradovima-državama, pa kasnije sve do velikih državnih imperija. No što se tiče nekakvog osjećaja zajedništva, ono je bilo vezano uglavnom na uža zavičajna područja. Bez obzira na proširenje jezične, civilizacijske i druge srodnosti, nekakvog šireg „rođačkog“ zajedništva nije bilo – osim opet u okvirima uže regije. U okvirima većih država, pojedinac je bio podanik vladara. Sve do početka raspada feudalizma, te raspada velikih imperija, postojao je i pojam plemenskog zajedništva, ali širi pojam nacije nije postojao. Umjesto stoljećima ustaljenih društvenih odnosa, kao osnova države u Evropi se tada pojavilo nešto novo, novi identitet zajednice: nacija. Te osnove začetnici novih ideja tražili su u svemu što bi moglo biti temelj zajedništva, a nalazili su ih prvenstveno u zajedničkom jeziku, etničkom (krvnom) porijeklu, religiji, te kulturi i tradiciji zajedničkog življenja, kao i u trajnijoj povijesnoj državnosti tog teritorija.

Važno je napomenuti, da ni jedno od tih polazišta ne vrijedi općenito, pa se ne može postaviti općenito pravilo, niti pak zakon, koji bi propisivao pravo nekoj zajednici da se proglasi nacionalnošću. Pojam domovinske pripadnosti, potpuno je jasan i racionalan. Npr. Bosanac (domovinski) je onaj čovjek, koji je rođen u Bosni, od roditelja Bosanaca – bez obzira bila Bosna država, ili ne bila. To je još naglašenije, na primjer u Indiji, čije se stanovništvo razlikuje ne samo po jeziku i etničkoj, nego čak i po rasnoj pripadnosti. No svi su oni Indijci. Domovina im je Indija.

Etničko je podrijetlo materijalna, biološka činjenica, dok je nacionalnost (kao i religija) osobno opredjeljenje koje subjektivno postoji samo u svijesti svakog pojedinog čovjeka. Ona je potpuno iracionalan psihološki pojam, pa se tumačenja moraju oslanjati i na psihologiju. Stoga je početkom dvadesetog stoljeća predložena sljedeća definicija pripadnosti nekoj naciji: „
Pripadnik neke nacije je onaj, koji se osjeća pripadnikom te nacije.“. To je kasnije prihvaćeno i u OUN, što emocionalno opterećeni nacionalisti oštro osporavaju, povremeno uopće ne priznajući nekoj zajednici „pravo“ da se proglašava nacijom. Tako, na primjer, Turci ne priznaju Kurdima pravo na kurdsku nacionalnost, tvrdeći da su oni „Zapravo Turci, koji su zaboravili turski jezik“. To osporavanje prava na nacionalnost uzrokom je mnogih sukoba, a u tek minulom tragičnom ratu u Hrvatskoj, a posebno u BiH, to je dovelo do pravog košmara suprotstavljenih nacionalnih ideologija.

Ovo dokazivanje nacionalne posebnosti posebno je burno kada se događa u okvirima neke postojeće države, jer najčešće vodi težnjama ka odvajanju. Te su težnje u mnogim slučajevima potpuno logične i opravdane – na primjer borba najstarijeg autohtonog naroda Evrope:
Baska za neovisnost. Međutim, tu su nemiri i zlo, što je za podsvjesne emocionalne porive plodno polje djelovanja, poglavito kada nacionalni vođe i vjersku pripadnost proglase temeljem svoje nacionalnosti. I kršćanstvo i islam nadnacionalne su, općeljudske religije, a protagonisti ovih „vjerskih“ sukoba najčešće su pripadnici upravo tih religija.

Ostavimo povijesti sulude, međukršćanske „vjerske“ ratove u Evropi. Dvadeseto je stoljeće sve više ispunjeno ovakvim sukobima. Indija je nazvana po velikoj rijeci
Ind, kolijevci kulture stare preko pet i pol tisuća godina, a ta se rijeka više ne nalazi u Indiji, nego se skoro cijelim tokom nalazi u Pakistanu, koji se od Indije odvojio na čisto vjersko-nacionalističkoj osnovi! Te su dvije države od tada stalno u sukobu zbog Kašmira, koji je pretežno muslimanski, a ostao je u Indiji. Po ustaljenoj praksi: „zavadi pa vladaj“, tu su religijsko nacionalnu svijest „budili“ Englezi. Tako se nakon prestanka engleske vlasti, od Indije odvojio i istočni dio Bengala, danas država Bangladeš. No, tu nije granica iracionalnosti. Građani Pakistana, ali i Iraka pripadaju dvjema islamskim sljedbama: šiitima i sunitima, pa se i oni bore za prevlast – na plemensko-vjerskoj osnovi. Vjersko-nacionalni sukobi u nesretnom Iraku, Indoneziji i drugdje, nastavljaju ovaj košmar. U svemu tomu uvijek ostaju iracionalne uzajamne ocjene: „Mi nismo kao oni, mi smo bolji, oni su za nas opasni...“, koje automatski potiču instinktivni program obrane zajednice, a to znači i jedinstvo i potpuno odsustvo racionalnih procjena. Sve zapravo ovisi o tomu što misli „vođa“.

Pojava pojma nacije povijesno je nova, pa je u početku buđenja nacionalne svijesti narod obično zbunjen. U svijesti tih ljudi još nema nikakvog takvog osjećaja zajedništva, pa je bilo nužno ulagati dugotrajne napore. Buđenje nacionalne svijesti najranije je započelo u zapadnoj Evropi, a u ostalim dijelovima tek od sredine 19. stoljeća. To traje i sada u cijelom svijetu, često burno i krvavo.

Općenito uzevši, ovakva kakvu susrećemo, svijest o nacionalnom zajedništvu spada u ideološka zajedništva, kao što su, na primjer fašizam i komunizam, a u to spadaju i sva ona ideologizirana vjerska zajedništva („samo naša vjera je prava“), kao i ona vrlo česta; kada narodna zajednica vjeru uzima za svoju glavnu osnovu posebnosti – premda to s etničkim, krvnim zajedništvom nema apsolutno nikakve uzajamne povezanosti. Sve ove ideologije, od kojih je nacionalizam svakako najmoćnija i u svojim nastojanjima najučinkovitija, prvenstveno se zasnivaju na usmjerenosti sebi i ponosu sobom, uz istovremenu oštru suprotstavljenost drugima: „
Jer su nam oni opasni neprijatelji“. Takav temeljni stav čak i bez ikakvih stvarnih povoda unosi u zajednicu strah i nesigurnost, što na višem stupnju intenziteta dovodi do slijepog jedinstva i podvrgavanja vođi. Što će se dalje događati, najviše ovisi o tomu je li vođa imalo razuman, ili je i sam zaslijepljen ideologijom, i/ili pohlepom za vlašću i slavom. U takvim je slučajevima tragedija neizbježna, a ilustrativni su primjeri takvih nesreća Hitler i Milošević.

U psihološkom fenomenu osjećaja nacionalnog jedinstva nema mjesta osobnosti integralne ličnosti, odnosno čovjeka kao posebnosti. Nacionalizam je „svežder“, uzimajući sve što bi mu moglo pomoći pa, na žalost, i religiju. Đavla uvijek prikazujemo vrlo ružnim i zastrašujućim, no svakomu je čovjeku njegov demon, ili đavao, vrlo lijep i poželjan. Sjetimo se biblijske Eve, a vrlo česta je izreka: „Lijepa kao grijeh“.

Takozvani „vjerski ratovi“ između evropskih kršćana, kao i šiitsko-sunitski, samo su jedan vid onoga što se u stručnim krugovima naziva integrizmom, a ispravnije bi ga bilo nazvati: „religijskim nacionalizmom“.

Divljanje ekstremnih nacionalizama često pripisuju samo primitivnim društvima. No pojava takvog nacionalizma spada u područje socijalne patologije i, pod određenim okolnostima, za svaki narod postoji opasnost da joj podlegne. Njemački je narod sigurno bio jedan od kulturno, civilizacijski i gospodarstveno najprosperitetnijih naroda svijeta. No kad se taj narod poslije I. svj. rata našao u velikoj nevolji, zavladala je opća nesigurnost, a samim time i strah.

Da se tada pojavio neki inteligentan i razuman čovjek, sve je moglo biti drukčije. No pojavio se primitivni i frustrirani austrijski kaplar Hitler, izvrstan glumac, koji je neverbalnim utjecajem i emotivnim govorima, znao pokrenuti instinkt obrane. Obećao im je blistavu budućnost i dao potpuno jasne smjernice. Suludost tih ciljeva i putokaza do njih, u takvim emocijama nabijenim psihološkim uvjetima većina Nijemaca uopće nije zapazila. Genetski u mozgu ugrađeni program (softver) obrane bio je pokrenut punom snagom. Ljudi su prigušili svoj integritet (osobnost i razum) i priključili svoj kompjutor-mozak na vođin, u cijelosti prihvaćajući odredbu: „
Führer denkt für uns“ (Vođa misli za nas). U strahovitom ratu stradali su ne samo okolni narodi, nego i sam njemački narod – kao nikada ranije u povijesti.

Sovjeti su bili sljedbenici ideologije internacionalnog socijalizma pa su umjesto jedinstvene nacije imali svoju ideološku varijantu homogenizacije: „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“. Posljedice iste.

Iz prethodnog se izlaganja ne bi smjelo zaključiti da i sama svijest o svojoj nacionalnosti spada u socijalnu patologiju. To uopće nije tačno. Opasna je samo psihološka lakoća spontanog prihvaćanja zloupotrebe te svijesti, kojom se ljudi smišljenom ideologizacijom dovode u stanje iracionalnog, emotivnog nacionalizma – a on može biti vrlo opasan. Snaga emocionalno ujedinjene zajednice može biti zaista ogromna i ne smije se ostaviti izvan kontrole razuma. To je slijepa snaga, kao vatra. Pod kontrolom razumnih vođa dobar je sluga, ali ako je prepustimo častohlepnim vođama, koji će je poticati da prijeđe u stanje požara, katastrofa je neminovna. Na žalost, tom snagom prečesto upravljaju zlikovci, ili čak pravi psihopati.

* * *

3.- Etnička i nacionalna pripadnost naroda Bosne i Hrvatske

Umjesto mirnog „razdruživanja“, ratovi za odvajanje od Jugoslavije vodili su se uglavnom u Bosni (povijesno ime za BiH) i Hrvatskoj, a budući da je Bosna, na žalost, u svjetskim razmjerima jedan od najilustrativnijih primjera nastanka nacionalnih podjela, bez ikakvih politikantskih namjera u ovaj ću prikaz zbog povijesnih činjenica pridružiti i Hrvatsku.

Današnji stanovnici Bosne i Hrvatske potomci su starosjedilaca, uglavnom Ilira i raznorodnih rimskih naseljenika, te ranije doseljenih, ali neorganiziranih slavenskih plemena, od kojih je zadnje došlo manje, ali vojnički dobro organizirano pleme Hrvata, koje je uspostavilo početke države i dalo joj ime. U to vrijeme više nije bilo velike seobe naroda, a bez obzira da li su ranije negdje imali svoju državu, obzirom na svoju malu brojnost nisu mogli dati i neki značajniji genetski doprinos.

Prema gore navedenim povijesnim činjenicama ta, na područjima današnje Bosne i Hrvatske vrlo neujednačena etnička mješavina,
stvarna je i jedina osnova njihova polaznog etničkog podrijetla. Prije toga su bili ono što su bili. Po takvoj etničkoj osnovi, današnji bi se žitelji cijelog područja Bosne i Hrvatske mogli nacionalno opredijeliti kao Iliri, kao Slaveni – što je osnova naziva za Slovake, Slovence i Slavonce – ili kao Hrvati, jer je najveći dio te regije nekoliko stoljeća pripadao državi koja se zvala Hrvatska. Koje je krvi, odnosno kojih je gena u komu od nas više, to nitko ne zna - a nije ni bitno. Zemlja u kojoj su se tada naselili, tada se najvećim dijelom zvala Dalmacija. Po toj su se osnovi mogli nazvati Dalmatincima. Tako su učinili, na primjer, Makedonci, slavenska plemena koja su se naselila u zemlji koja se i do tada nazivala Makedonijom.

Na ovom je području prvo organizirana hrvatska država, koja se tijekom par stoljeća prostirala i na najveći dio krajeva koji su se nazivali Bosnom. Život u istoj državi u to vrijeme nije mogao stvoriti nekakav trajan osjećaj općeg zajedništva, a i da jest, taj se osjećaj ne bi mogao zadržati u svijesti daljnjih 900 godina. Naime, hrvatsko je kraljevstvo prestalo postojati 1102. godine, ipak zadržavši neke oblike državnosti. Mala bosanska regija ostala je samostalnom. Nastavila se širiti i jačati, pa je postala prilično velikim srednjevjekovnim kraljevstvom.

Da je Bosna ostala stalno slobodnom, ili čak da su je (1463.) Turci i okupirali, ali da oni nisu bili pripadnici islama, pa samim time i veliki dio žitelja Bosne ne bi prešao na islam; kako bi se u vrijeme početka buđenja nacionalne svijesti u tom slučaju opredijelili stanovnici Bosne?

Obzirom na tisućgodišnji kontinuitet življenja u zajedničkoj im domovini Bosni (i pod Turcima je bila cjelovita), logično je za očekivati da bi se opredijelili za bosansku nacionalnost. Uz to bi bez ikakva osjećaja protuslovlja mogli prihvatiti i hrvatsko etničko podrijetlo. Upravo su tako postupili Austrijanci. I oni su tisuću godina živjeli u istoj domovini, pa su se ne samo po državljanstvu, nego i nacionalno, uglavnom opredijelili kao Austrijanci. Oni su svjesni da su etnički isto što su i Nijemci: germanska etnička mješavina. Stoga im ne smeta što govore njemačkim jezikom, pa ipak se nacionalno u najvećem broju osjećaju Austrijancima –
Österreich – Istočna (germanska) država. Već sam u početku naglasio da se nacionalni osjećaj ne temelji na biološkoj osnovi, nego je to opredjeljene, odnosno čisto psihološki fenomen.

Međutim, stvarni tijek bosanske povijesti bio je drukčiji i u strahotama ovog odbrambenog rata, koji se zahvaljujući bezočnim političarima pretvorio i u građanski, omogućio je našim demonima da nas zavedu na stranputice koje vode u apokalipsu.

Turski su osvajači pripadali potpuno različitoj kulturi, civilizaciji i religiji. Tijekom mnogih stoljeća veliki je dio naroda sve to prihvatio. Pojam nacije u to vrijeme nije postojao, a podjela je bila isključivo po vjerskoj pripadnosti. Ovdje treba naglasiti da sve do 1918. g. u Bosni nije bilo potomaka etničkih Srba, osoba koje su se doselile iz Srbije. U vrijeme stoljeća turske okupacije, Srbi su bježali u Madžarsku i sjeveroistočne krajeve Hrvatske a toponimi: „Zemun bežanija“ i četiri „Bežanijske kose“ jasno dokazuju tu „bežaniju“.

Ključnu je ulogu u kasnijim katastrofalnim događajima imala upravo tijesna povezanost vjerske i nacionalne pripadnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Još od bizantskog cara Konstantina u IV. stoljeću, u istočnom dijelu carstva Crkva je bila organizirana regionalno, odnosno svaka je država imala svoju autokefalnu (autonomnu) crkvenu organizaciju, a sve su bile podređene carigradskom patrijarhu. Nasuprot tomu u zapadnom dijelu Rimskog carstva papa je organizirao centralizirano ustrojstvo. Razlike su bile i u nekim obredima, ali to nije predstavljalo problem. Nakon stoljetnih sporenja o nekim teološkim problemima, crkvenim raskolom iz 1054. Crkva se i formalno podijelila na Katoličku i Pravoslavnu.

To još nema nikakve veze s nacionalnošću. PC-e su u regijama pod bizantskom jurisdikcijom bile autonomne i pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha, dok su ostale bile katoličke, pod neposrednom jurisdikcijom pape. Srbi su u 7. stoljeću primili kršćanstvo od rimskih svećenika, pa je sve do 12. stoljeća Srbija bila katolička država i prvi srpski kralj Stevan Nemanja primio je kraljevsku krunu od pape. No, na inicijativu njegova brata Rastka, s kaluđerskim imenom Sava, carigradski patrijarh ju je pripojio kao autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, a kralj Stevan Nemanja je ponovno okrunjen bizantskom krunom.

Bizant je dugo imao jurisdikciju nad dijelom jadranskog priobalja, pa su i kršćani tog područja pripadali pravoslavnim kršćanima. Prema tome, pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od srpskog, a ni jedno nema nikakve veze s nacionalnošću.

Tek su za vrijeme turske vladavine bosanski, kao i oni pravoslavni vjernici iz dijela osvojenih hrvatskih područja stavljeni pod crkvenu jurisdikciju SPC, a prva Eparhija SPC uspostavljena je u Podrinju tek početkom 18. stoljeća. Turska je bila u zategnutim odnosima s Vatikanom, pa je jedino bosanskim franjevcima bilo dozvoljeno djelovanje u Bosni. SPC je uživala veće povlastice, pa je time privlačila i katoličke vjernike. Biskupija u Trebinju je bila najstarija katolička biskupija u Bosni. No početkom osamnaestog stoljeća došla je u nepremostive teškoće zbog tvrdog insistiranja Vatikana na latinskoj liturgiji. Kako nisu imali svećenika koji znadu latinski, tamo su dolazili krčki glagoljaši. No i to je definitivno zabranjeno, pa se cijela biskupija (bez biskupa koji je boravio u Dubrovniku) organizacijski priključila SPC-i, čime je kasnijim povijesnim razvojem postala „najsrpskijim“ dijelom Bosne – što s izvornim srbijanskim etnosom nema apsolutno nikakve veze.

No, u 19. se stoljeću srbijanski političar i državnik Garašanin pojavljuje kao snažni začetnik ideje Velike Srbije, povezujući pripadnost SPC-i sa srpskom nacionalnošću, a tu mu svojom tvrdnjom; „
Srbi svi i svuda“ snažno pomaže jezikoslovac Vuk Karadžić.

(preneseno sa portala www.croatia.ch)

 

Naprijed na 2. dio

 

24.01.2010.


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na slijedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

Page Construction: 24.01.2010. - Last modified: 23.10.2014.